Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-975/13 (Z. O.,„Digitel Telekom“ d.o.o. Gradačac i „Bridistel“ d.o.o. Brčko,„Camelija osiguranje“ d.d. Bihać,D. S.)
Odluka donesena 21. 10. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-975/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 10. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 21. oktobra 2014. godine, u predmetu broj AP-975/13, rješavajući apelacije Zorana Opačića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Zoran Opačić, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 MAL 048743 12 GŽ od 12. februara 2013. godine;
„Digitel Telekom“ d.o.o. Gradačac i „Bridistel“ d.o.o. Brčko, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 PS 045432 12 REV od 5. marta 2013. godine;
„Camelija osiguranje“ d.d. Bihać, protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P PS 032978 12 PŽ od 27. marta 2013. godine;
Drago Stefanović, protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 84 0 P 038249 13 GŽ od 22. maja 2013. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-975/13 Zoran Opačić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, podnio je 8. marta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 MAL 048743 12 GŽ od 12. februara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže tuženog P.T. da mu naknadi materijalnu štetu zbog otuđenja i prisvajanja apelantovog psa. U postupku je utvrđeno da apelant u konkretnom slučaju nije dokazao da je pretrpio štetu nestankom njegovog psa koji je izašao iz boksa u kojem je inače boravio, niti je dokazao da je tuženi svojom radnjom direktno ili indirektno uticao na to da pas izađe iz boksa na ulicu, gdje ga je tuženi sreo i poveo svojoj kući, kao niti da je pri tome tuženi znao ko je vlasnik psa. Štaviše, sud je zaključio da je tuženi postupao u skladu sa principom savjesnosti i poštenja jer je nakon pronalaska psa objavio oglas da se javi vlasnik psa, te je psa odveo u veterinarsku stanicu na pregled, dajući svoje podatke o identitetu i prebivalištu. Budući da ne postoji uzročno posljedična veza između tuženog i štetnog događaja, sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.
2. AP-2519/13 „Digitel Telekom“ d.o.o. Gradačac i „Bridistel“ d.o.o. Brčko (u daljnjem tekstu: apelanti) koje zastupa Halil Mušinović advokat iz Konjica, podnijeli su 10. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 PS 045432 12 REV od 5. marta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da im tuženi „BH Telecom“ d.d. Sarajevo-Direkcija Tuzla i „BH Telecom“ d.d. Sarajevo-Direkcija Sarajevo solidarno isplate novčane iznose bliže navedene u dispozitivu presude na ime naknade štete u vidu izmakle dobiti. U postupku je utvrđeno da apelanti nisu dokazali da su štetnom radnjom tuženih onemogućeni u dobijanju poslova po osnovu učestvovanja na javnim tenderima tuženih, niti su dokazali da su tuženi postupke tendera provodili suprotno važećim zakonskim propisima, te da bi, u protivnom, apelanti kao najbolji ponuđači dobili poslove na koje su se prijavili. Osim toga, zaključeno je da su apelanti propustili da u skladu sa Uredbom o postupku nabavke robe, usluga i ustupanju radova provedu upravni postupak u kojem bi se (kao prethodno pitanje u konkrentom slučaju) utvrdilo da li su tuženi onemogućili apelante u zaključenju ugovora o izvođenju radova ili ih šikanirali kao učesnike tendera. Zbog navedenog, sud je donio odluku kao u dispozitivu presude.
3. AP-2585/13 „Camelija osiguranje“ d.d. Bihać (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 13. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P PS 032978 12 PŽ od 27. marta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju „Roma Rolladen Systeme“ GMBH iz Savezne Republike Njemačke isplati iznos od 8.097,57 KM na ime naknade materijalne štete nastale na vozilu tužitelja. U postupku je utvrđeno da je saobraćajna nesreća, koja se dogodila na regionalnom putu Brčko-Cerik kod mjesta Brka, a u kojoj je nastala materijalna štete na vozilu tužitelja, prouzrokovana krivicom osiguranika apelanta, te da je tužitelj kao inostrano pravno lice koje nije imalo obavezu vršiti popravke u državi u kojoj ne nastala šteta, izvršio popravke u ovlaštenom servisu u Saveznoj Republici Njemačkoj, zbog čega je sud apelanta u skladu sa odredbama čl. 185. i
190. Zakona o obligacionim odnosima obavezao da tužitelju isplati novčani iznos na ime obeštećenja od 8.097,57 KM, koji odgovara iznosu izdataka prema računu ovlaštenog servisa, a koji iznos je potreban da se tužiteljeva materijalna situacija dovede u ono stanje u kome bi se nalazila da nije bilo štetne radnje.
4. AP-3323/13 Drago Stefanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Salzburga, Republika Austrija, kojeg zastupa Zoran Simić advokat iz Dervente, podnio je 26. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 84 0 P 038249 13 GŽ od 22. maja 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi „Bobar osiguranje“ AD Banja Luka na ime naknade materijalne štete nastale na apelantovom vozilu usljed saobraćajne nesreće isplati iznos od 10.757,00 KM, dok je višak apelantovog tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan. U postupku je utvrđeno da je saobraćajna nesreća, koja se dogodila u Derventi, a u kojoj je nastala materijalna štete na apelantovom vozilu, prouzrokovana krivicom osiguranika tuženog, te da je apelant, koji je državljanin Republike Austrije, popravke na svom vozilu izvršio u ovlaštenom servisu u Salzburgu, za što mu je ovlašteni servis izdao račun u iznosu od 7.288,15 Eura, što odgovora protuvrijednosti od 14.254,38 KM. S tim u vezi, sud je zaključio da je u pogledu određivanja visine nastale štete, koja je sporna u konkrentom slučaju, mjerodavno domaće pravo, tj. pravo Bosne i Hercegovine, budući da se saobraćajna nesreća dogodila na teritoriji Bosne i Hercegovine i da je posljedica u obliku nastale štete na apelantovom vozilu prouzrokovana i nastupila je na teritoriji Bosne i Hercegovine. Sud se pri tome pozvao na odredbe člana 28. stav 1. Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih država, kojim je propisano da je za izvan ugovornu odgovornost za štetu mjerodavno pravo mjesta gdje je radnja izvršena ili pravo mjesta gdje je posljedica nastupila, ovisno o tome koje je od dva prava povoljnije za oštećenika. S obzirom na navedeno, sud je prihvatajući nalaz vještaka koji je procijenio visinu nastale štete po cijeni i propisima Bosne i Hercegovine, usvojio tužbeni zahtjev do dosuđenog iznosa.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 975/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić