Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1612/11 (Đ. V.)
Odluka donesena 21. 10. 2014.
- Povreda
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Povrat stana
- Stanovi JNA
- Legitiman cilj
- Miješanje u imovinu
- Propisano zakonom
- Naknada
- Proporcionalnost
- Upravni spor
- Stanarsko pravo
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 1, 3, 3a
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Ispravke pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1612/11
Apelacija
Odluka o meritumu
21. 10. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1612/11, rješavajući apelaciju Đure Vukičevića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav 2 tačka b) i člana 59 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 21. oktobra 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Đure Vukičevića.
Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ova odluka se dostavlja Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, koja je dužna da apelantu, u slučaju ispunjenja uslova, u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, obezbijedi prava u skladu sa standardima Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, objavljene u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 37/12.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Đuro Vukičević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 6. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 004398 10 U od 8. februara 2011. godine, Rješenja Ministarstva građenja i prostornog uređenja Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UPII- 09-03-25-321/03 od 22. juna 2010. godine i Rješenja Odjeljenja za društvene djelatnosti Gradske uprave Grada Mostara (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) broj 07/II-3-543/99 od 16. marta 2010. godine. Apelant je 25. decembra 2012. godine podnio dopunu apelacije protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 004398 11 Uvp od 18. oktobra 2012. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Ministarstva i Odjeljenja zatraženo je 21. avgusta 2014. godine, a od Vrhovnog suda 18. septembra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju, odnosno dopunu apelacije.
3. Odjeljenje je odgovorilo 5. septembra 2014. godine, Vrhovni sud 22. septembra 2014. godine, dok Kantonalni sud i Ministarstvo nisu odgovorili na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način:
5. Rješenjem Odjeljenja broj 07/II-3-543/99 od 16. marta 2010. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za povrat stana u posjed u Ulici kneza Mihajla Viševića Humskog u Mostaru (u daljnjem tekstu: sporni stan) (stav I izreke rješenja). Navedenim rješenjem apelantu nije priznato stanarsko pravo na spornom stanu (stav II izreke rješenja). U obrazloženju rješenja je navedeno da je u ponovnom postupku na temelju utvrđenih nespornih činjenica Odjeljenje nedvojbeno utvrdilo da je apelant ostao u Vojsci Jugoslavije sve do penzionisanja 1. marta 2002. godine, odnosno u oružanim snagama van teritorije BiH i nakon 19. maja 1992. godine. Primjenom člana 3a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 81/09, u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) Odjeljenje je utvrdilo da se apelant ne smatra izbjeglicom i raseljenim licem, te mu ne pripada pravo na povrat stana, niti mu se priznaje stanarsko pravo.
6. Rješenjem Ministarstva broj UPII-09-03-25-321/03 od 22. juna 2010. godine odbijena je apelantova žalba protiv prvostepenog rješenja kao neosnovana. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je uvidom u spis utvrdilo da se, zbog protivrječnosti dostavljenih dokaza, prvostepeni organ službenim putem obratio Fondu za socijalno osiguranje vojnih osiguranika Beograd radi dostave listinga o cjelokupnom apelantovom radnom stažu, kao i rješenja o penzionisanju apelanta a sve radi utvrđivanja relevantne činjenice kojoj vojsci je apelant faktički pripadao, Vojsci Jugoslavije ili Vojsci RS. Iz dostavljene dokumentacije, kako je dalje navelo Ministarstvo, vidljivo je da je Rješenjem Fonda za socijalno osiguranje vojnih osiguranika Beograd od 10. maja 2002. godine apelantu priznato pravo na penziju, te da iz obrazloženja navedenog rješenja proizilazi da je apelant razriješen profesionalne vojne službe rješenjem nadležnog starješine 28. februara 2002. godine. Iz navedenog rješenja dalje proizilazi da je apelant u času prestanka profesionalne vojne službe imao čin zastavnika I klase u koji je unaprijeđen 12. jula 1999. godine i da je do prestanka profesionalne vojne službe navršio 34 godine osam mjeseci i 25 dana penzijskog staža (sa uvećanim trajanjem). Navedeni staž je određen prema Zakonu o Vojsci Jugoslavije („Službeni list SFRJ“ br. 43/94 i 44/99) i trajao je u periodu od 12. jula 1976. godine do 28. februara 2002. godine u Vojsci Jugoslavije. Ministarstvo je utvrdilo da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe člana 3 Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 27/99, 43/99 i 54/01) jer apelant ne ispunjava zakonom propisane uslove za povrat u sporni stan zato što je ostao u oružanim snagama van teritorije BiH poslije 19. maja 1992. godine, i to u Vojsci Jugoslavije, sve do penzionisanja 1. marta 2002. godine. Stoga se, kako je zaključilo Ministarstvo, ne može smatrati izbjeglicom ni raseljenim licem i ne priznaje mu se stanarsko pravo.
7. Kantonalni sud je, odlučujući u upravnom sporu o apelantovoj tužbi protiv drugostepenog upravnog rješenja, donio Presudu broj 07 0 U 004398 10 U od 8. februara 2011. godine kojom je apelantovu tužbu odbio kao neosnovanu.
8. U obrazloženju presude Kantonalni sud se pozvao na član 3a stav 1 Zakona o prestanku primjene. Istakao je da je uvidom u naredbu načelnika Personalne uprave Generalštaba Vojske Jugoslavije od 27. oktobra 1994. godine utvrdio da je apelant kao profesionalno vojno lice Vojske Jugoslavije unaprijeđen u čin vazduhoplovnotehničkog starijeg vodnika I klase sa 12. julom 1993. godine. Nadalje, Kantonalni sud je uvidom u rješenje Fonda za socijalno osiguranje vojnih osiguranika Beograd od 10. maja 2002. godine, te akt Vojne pošte broj 3001 Beograd od 28. februara 2002. godine utvrdio da je apelant bio u službi JNA, kasnije Vojske Jugoslavije, od 12. jula 1976. godine do 28. februara 2002. godine. Imajući u vidu činjenicu da je apelant nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi Vojske Jugoslavije, a, shodno odredbi člana 3a stav 1 Zakona o prestanku primjene, Kantonalni sud je zaključio da apelant nema status izbjeglice niti ima pravo na povrat spornog stana na kojem je imao stanarsko pravo na osnovu Ugovora o korišćenju stana broj 27/245-235 od 23. februara 1988. godine. U odnosu na dokaz koji je apelant dostavio u toku postupka i uz tužbu - rješenje Republike Srpske Grada Banja Luka - Odjeljenje za boračko-invalidsku zaštitu od 13. septembra 2006. godine kojim je utvrđeno da je apelant stupio u oružane snage SFRJ-RS 13. maja 1995. godine i da je bio angažovan u oružanim snagama neprekidno, i to od 13. maja 1995. godine do 19. juna 1996. godine, Kantonalni sud je istakao da navedeni dokaz nije prihvatio kao pravno relevantan, jer je u suprotnosti sa navedenim dokazima nadležnih organa Jugoslavije. Pored toga, kako je dalje istaknuto, iz pomenutog rješenja vidljivo je da se apelantu priznaje svojstvo borca i da se poistovjećuju oružane snage SFRJ i oružane snage Republike Srpske, što je bez ikakvog pravnog osnova i jedino može biti rezultat, kako je to apelant u tužbi, naveo „metode zajedničkog rješavanja vojnih i administrativno-tehničkih pitanja od političkog vodstva Republike Srpske i Jugoslavije“. Isto se odnosi, kako je dalje utvrdio Kantonalni sud, i na uvjerenje Vojne pošte Banja Luka od 7. avgusta 2003. godine u kojem je navedeno da je apelant bio pripadnik bivše JNA neprekidno od 12. jula 1976. godine do 19. maja 1992. godine, a od 20. maja 1992. godine da je preuzet u evidenciju Vojske Republike Srpske, gdje se nalazio do 14. decembra 1995. godine. Kantonalni sud je smatrao da pravni osnov „preuzimanja u evidenciju“ nije jasan, pa i taj dokaz za rješavanje predmetne upravne stvari nema nikakav pravni značaj, budući da nema pravnu vezu sa važećim propisima koji regulišu vraćanje stanova u posjed na kojima je postojalo stanarsko pravo i potvrđivanje stanarskog prava na tim stanovima. Takođe, rješenje Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica RS Odsjek Banja Luka od 30. novembra 2005. godine o priznavanju apelantu statusa raseljenog lica, s obzirom na prethodno navedene dokaze i njihov vrijednosni značaj, Kantonalni sud nije prihvatio pravno značajnim u konkretnoj upravnoj stvari.
9. Apelant je protiv navedene presude Kantonalnog suda podnio zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke. Presudom Vrhovnog suda broj 07 0 U 004398 11 Uvp od 18. oktobra 2012. godine odbijen je kao neosnovan navedeni apelantov zahtjev. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju nije povrijeđen zakon na apelantovu štetu kada je u sprovedenom postupku dokazano da je apelant bio pripadnik Vojske Jugoslavije nakon 19. maja 1992. godine, tako da se primjenom člana 3a Zakona o prestanku primjene apelant nije mogao smatrati izbjeglim licem (jer je ostao u službi vojnog lica u stranoj vojsci nakon 19. maja 1992. godine, a nije mu odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine) zbog čega mu i nije moglo pripasti pravo na vraćanje u posjed spornog stana. Pored toga, imajući u vidu dokazane činjenice da je apelant ostao u stranoj vojsci, Vrhovni sud je utvrdio da okolnost da li je i na kakav način apelant ujedno bio i u sastavu vojnih jedinica Republike Srpske ne može imati presudan značaj za rješavanje konkretne upravne stvari. Stoga je Vrhovni sud zaključio da su tvrdnje uznesene u zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke u tom pogledu neosnovane.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na poštivanje doma iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na dom iz člana 8 Evropske konvencije. Apelant navodi da su u predmetnom postupku organi uprave i redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i, s tim u vezi, da su pogrešno primijenili materijalno pravo. Takođe, smatra da mu je prekršeno pravo na suđenje u razumnom roku. Dalje je naveo da mu je povrijeđeno pravo na imovinu, jer je lišen imovine, to jeste povratka u njegov stan, odnosno odgovarajuće naknade za lišavanje imovine. Apelant je istakao da su redovni sudovi i organi uprave u drugim sličnim slučajevima pozitivno riješili zahtjeve za povrat u prijeratne stanove.
b) Odgovor na apelaciju
11. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da osporenom presudom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
12. U odgovoru na apelaciju Odjeljenje je navelo da je pravilno utvrdilo činjenično stanje i primijenilo pozitivne propise, te da su neutemeljeni navodi apelacije o povredi ljudskih prava na koja se apelant žali. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
13. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 27/99, 43/99 i 54/01) relevantne odredbe glase: Član 3. st 1. i 2.
Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO (u daljem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove nakon 30. aprila 1991. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu VII, osim ako se dokaže da su stanove napustili iz razloga koji su potpuno nevezani za sukob.
14. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 81/09) relevantne odredbe glase:
Član 1.
U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH", br. 11/98, 38/98, 12/99, 27/99, 43/99 i 54/01) član 3.a mijenja se i glasi:
Izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona stanovi koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže Federalno ministarstvo odbrane čiji je nosilac stanarskog prava nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine.
Izbjeglicom se ne smatra niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine ni nosilac stanarskog prava na stanove iz stava 1. ovog člana, koji je iz istog stambenog fonda bivše JNA ili novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu."
VI.Dopustivost
15. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. U skladu sa članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 01 0 P 003751 09 Gz od 22. novembra 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 26. novembra 2010. godine, a apelacija je podnesena 12. januara 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Zatim, Presudu Vrhovnog suda broj 07 0 U 004398 11 Uvp od 18. oktobra 2012. godine koju je apelant osporio dopunom apelacije apelant je primio 7. decembra 2012. godine, a dopunu apelacije je podnio 25. decembra 2012. godine, dakle, u roku od 60 dana. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. 1, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
19. Apelant ukazuje da su mu osporenim odlukama redovnih sudova i organa uprave povrijeđena prava iz člana II/3e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 6 i 8 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Takođe, ukazuje i na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom iz člana 8 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
20. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
21. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
22. Navodi apelacije se, u suštini, odnose na osporavanje zakonitosti odluka kojima je apelantu kao nosiocu stanarskog prava uskraćeno pravo na povrat tzv. vojnog stana koji mu je dodijeljen prije izbijanja ratnih dejstava i za koji je 23. februara 1988. godine zaključen ugovor o korišćenju stana, dakle, na kojem je apelant imao status nosioca stanarskog prava i za koji nije zaključen ugovor o njegovom otkupu.
23. U vezi s apelacionim navodima, Ustavni sud prvenstveno podsjeća na to da je, s obzirom na novonastalu pravnu situaciju i izmjene u domenu zakonodavstva iz stambene oblasti u svojoj dosadašnjoj praksi, već razmatrao apelacije koje su pokretale slična činjenična i pravna pitanja u kontekstu osporenih odluka redovnih sudova i organa uprave kojim su odbijeni zahtjevi apelanata za povrat tzv. vojnih stanova nosiocima stanarskog prava (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1011/08 od 23. novembra 2012. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 102/12, dostupna i na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je navode apelanata iz tog predmeta o povredi ustavnih prava doveo i u kontekst presude Evropskog suda Mago i dr. protiv Bosne i Hercegovine (presuda od 3. maja 2012. godine, objavljena na www.mhrr.gov.ba). U toj odluci Ustavni sud je istakao da smatra da stanovi na kojima su apelanti ili njihovi bračni drugovi imali stanarska prava predstavljaju imovinu apelanata koja uživa zaštitu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije (tačka 76), te je zaključeno da odbijanje zahtjeva za vraćanje stana u posjed predstavlja miješanje u pravo apelanata na imovinu u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (tačka 77), da je ometanje apelanata u mirnom uživanju imovine bilo propisano zakonom u smislu drugog pravila člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (tačka 79), da je izvršeno ometanje imalo legitiman cilj (tačka 80), te je Ustavni sud istakao da niti organi uprave, niti redovni sudovi nisu utvrđivali činjenicu da li su nakon napuštanja prijeratnog stana stekli ili nisu stekli novo stanarsko pravo, ili pravo koje odgovara tom pravu (tačka 83).
24. S obzirom na navedeno, budući da je nesporno da je apelant bio nosilac stanarskog prava na spornom stanu koji je napustio zbog ratnih dejstava, te da apelacija pokreće identična pitanja koja su bila predmet razmatranja u Odluci broj AP 1011/08 od 23. novembra 2012. godine, Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja merituma konkretne odluke u pogledu navoda apelacije, u cijelosti poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je, u odnosu na navode apelanata o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zaključio da je došlo do kršenja prava na imovinu, jer im je imovina oduzeta a da nisu utvrđene relevantne činjenice da li su ispunjeni uslovi da im njihova predratna stanarska prava budu kompenzirana kroz odgovarajuću naknadu, čime je na apelante stavljen prevelik teret, odnosno nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite imovine apelanata i zahtjeva javnog interesa. U istoj odluci Ustavni sud je ukazao da, imajući u vidu navode i zaključke iznesene povodom razmatranja povrede prava na imovinu apelanata, smatra da nije neophodno razmatrati navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na poštivanje doma apelanata. S obzirom na to da se razlozi navedeni u Odluci broj AP 1011/08 u cijelosti odnose i na ovu odluku, zbog istih razloga, Ustavni sud zaključuje da je došlo do kršenja apelantovog prava na imovinu kada su javne vlasti apelantu, miješanjem u njegovu imovinu, u stvari, oduzele imovinu, a da nisu utvrdile da li su ispunjeni uslovi da njegovo predratno stanarsko pravo bude kompenzirano kroz odgovarajuću naknadu.
25. U vezi sa stavovima iz navedene odluke, Ustavni sud je uočio da u konkretnom predmetu ni redovni sudovi, niti organi uprave nisu utvrđivali činjenicu da li je apelant, nakon napuštanja prijeratnog stana, stekao ili nije stekao i novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je apelant naveo da on i članovi njegove porodice imaju status raseljenog lica u Republici Srpskoj, dakle, da nisu trajno riješili svoje stambeno pitanje.
26. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da, s obzirom na svoju nadležnost, ne može neposredno sprovesti postupak utvrđivanja ovih relevantnih činjenica zbog čega je odlučio ovu odluku dostaviti Vladi Federacije BiH, koja će, odlučujući o apelantovom zahtjevu, utvrditi da li je apelant, nakon napuštanja prijeratnog stana, stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, nakon čega će, zavisno od pravilno utvrđenog stanja, Vlada FBiH obezbijediti prava u skladu sa standardima iz Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, objavljene u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 37/12, u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva.
27. Dakle, Ustavni sud zaključuje da je u okolnostima konkretnog predmeta, povodom postupka povrata „vojnog“ stana na kojem je apelant stekao stanarsko pravo prije izbijanja ratnih sukoba, došlo do kršenja prava na imovinu, jer nisu utvrđene relevantne činjenice u vezi sa ispunjenjem uslova da mu stanarsko pravo bude kompenzirano kroz odgovarajuću naknadu, čime je na apelanta stavljen prevelik teret, odnosno nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite apelantove imovine i zahtjeva javnog interesa.
Ostali navodi
28. Imajući u vidu navode i zaključke iznesene u povodu razmatranja povrede apelantovog prava na imovinu, Ustavni sud smatra da nije neophodno razmatrati navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na poštivanje apelantovog doma, te navode o diskriminaciji.
VIII.Zaključak
29. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer su javne vlasti miješanjem u apelantovu imovinu, koje je bilo zakonito i imalo legitiman cilj, ne utvrđujući činjenice u pogledu ispunjenja uslova da mu njegovo predratno stanarsko pravo bude kompenzirano kroz odgovarajuću naknadu, na apelanta stavile prevelik teret, odnosno nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite apelantove imovine i zahtjeva javnog interesa.
30. Na osnovu člana 59 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
31. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić