Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3035/11 (Ž. Đ.)

Odluka donesena 21. 10. 2014.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3035/11

Apelacija

Odluka o meritumu

21. 10. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3035/11, rješavajući apelaciju Željka Đurića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav 2 tačka b) i člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 22/14 i 57/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 21. oktobra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Željka Đurića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 015970 10 Rev od 4. maja 2011. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Željko Đurić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Slavko Maksimović, advokat iz Bijeljine, podnio je 25. jula 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 015970 10 Rev od 4. maja 2011. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i tuženog ZDP "Elektro-Bijeljina" Bijeljina (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 14. jula 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je 21. jula 2014. godine dostavio odgovor na apelaciju, a tuženi 25. jula 2014. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 P 015970 01 P od 28. januara 2010. godine obavezan je tuženi da sa apelantovog zemljišta, bliže označenog u izreci presude, izmjesti vazdušni i podzemni kablovski snop, koji vodi od trafo-stanice do stuba, od BTS do betonskog stuba, kao i sam stub izvan dvorišta i da zagradi trafo-stanicu, na način bliže naveden u izreci presude (stav I izreke presude). je Tuženi je obavezan da apelantu naknadi štetu u ukupnom iznosu od 10.300,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 7.170,00 KM (stav II izreke presude).

6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je raniji vlasnik predmetnog zemljišta bila Hasiba Imamagić, koja se 1995. godine odselila iz Bijeljine. Osnovni sud je naveo da iz rješenja nadležnog organa Opštine Bijeljina od 7. marta 1997. godine proizilazi da je tuženi dobio dozvolu da na predmetnom zemljištu izgradi trafo-stanicu, te da je 11. februara 1998. godine dobio odobrenje za upotrebu trafo-stanice. Takođe, Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelant postao vlasnik predmetnog zemljišta na osnovu ugovora o zamjeni nepokretnosti koji je 27. juna 2001. godine zaključio sa Hasibom Imamagić. Osnovni sud je ukazao da je, prema nalazu i mišljenju vještaka elektroenergetske struke, moguće bez većih tehničkih problema izmjestiti vazdušni i podzemni kablovski snop od BTS do betonskog stuba, kao i izmjestiti sam stub sa apelantovog zemljišta. S obzirom na to, Osnovni sud je naveo da je odlučio kao u stavu I izreke presude shodno odredbama člana 132 stav 1 Zakona o stvarnim pravima. Dalje, Osnovni sud je naveo da je i preostali dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu štete u iznosu od 10.300,00 KM, takođe, osnovan. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke utvrdio da je trafo-stanica faktički umanjila tržišnu vrijednost apelantovih nepokretnosti za 10%, odnosno konkretno za 7.500,00 KM. Pri tome Osnovni sud je naveo da, prema nalazima i mišljenjima oba vještaka, trafo-stanica zauzima dio apelantovog zemljišta od 15m2, odnosno da je sa pristupom toj trafo-stanici apelant onemogućen da koristi ukupno 28m2 predmetnog zemljišta. Osnovni sud je ukazao da je vještak građevinske struke procijenio da predmetno zemljište vrijedi 100,00 KM po m2, što za navedenih 28m2 iznosi ukupno 2.800,00 KM. Osnovni sud je naveo da je sabiranjem navedenih iznosa utvrdio da je apelant, zbog nemogućnosti da koristi dio svog zemljišta usljed izgradnje trafo-stanice, pretrpio štetu u iznosu od 10.300,00 KM. S obzirom na to, Osnovni sud je naveo da je odlučio kao u stavu II izreke presude shodno odredbama člana 132 stav 2 Zakona o stvarnim pravima.

7. Odlučujući o žalbi tuženog protiv prvostepene presude, Okružni sud u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) donio je Presudu broj 80 0 P 015970 10 Gž od 21. aprila 2010. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prihvatio kao pravilno činjenično stanje koje je utvrdio prvostepeni sud, ali da nije prihvatio kao pravilnu primjenu materijalnog prava. Naime, Okružni sud je ukazao da je predmetni postupak pokrenut 2001. godine, te da se, stoga, u konkretnom slučaju primjenjuje Zakon o osnovnim svojinskopravnim odnosima, a ne Zakon o stvarnim pravima (koji je stupio na snagu 1. januara 2010. godine). U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je odredbama člana 42 stav 1 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima propisano da, ako treće lice neosnovano uznemirava vlasnika ili pretpostavljenog vlasnika na drugi način a ne oduzimanjem stvari, vlasnik, odnosno pretpostavljeni vlasnik, može tužbom zahtijevati da to uznemiravanje prestane. Okružni sud je naveo da je odredbama člana 42 stav 2 navedenog zakona propisano da, kada je uznemiravanjem iz stava 1 ovog člana prouzrokovana šteta, vlasnik ima pravo da zahtijeva naknadu štete po opštim pravilima o naknadi štete. S obzirom na to, Okružni sud je naveo da je tuženi dužan da sa apelantovog zemljišta izmjesti vazdušni i podzemni kablovski snop, kao i sam stub shodno odredbama člana 42 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima. Takođe, Okružni sud je naveo da je u konkretnom slučaju do umanjenja vrijednosti apelantovih nepokretnosti došlo radnjama tuženog, kojim je apelantu pričinjena šteta, te pošto tuženi nije dokazao da je šteta nastala bez njegove krivice, dužan je da naknadi apelantu prouzrokovanu štetu shodno odredbama člana 154 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

8. Vrhovni sud, odlučujući o reviziji tuženog protiv drugostepene presude, donio je Presudu broj 80 0 P 015970 10 Rev od 4. maja 2011. godine kojom je reviziju djelimično usvojio, obje nižestepene presude djelimično preinačio tako što je odbio apelantov zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime naknade štete isplati iznos od 7.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, a u preostalom dijelu (u pogledu odluke kojom je tuženi obavezan da izmjesti kablovski snop i betonski stub, da ogradi trafo-stanicu i otvori prilaz s druge strane, kao i da apelantu isplati iznos od 2.800,00 KM sa pripadajućom kamatom) reviziju je odbio, te obavezao tuženog da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.945,00 KM. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su radi prestanka uznemiravanja vlasništva naložili tuženom da izmjesti kablovski snop i betonski stub, da ogradi trafo-stanicu i otvori prilaz s druge strane shodno odredbama člana 42 stav 1 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima. Vrhovni sud je dalje naveo da je na predmetnom zemljištu izgrađena trafo-stanica, koja zauzima 15m2 tog zemljišta, a da tuženi nije isplatio naknadu za to zemljište ranijem vlasniku. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je apelant, kao sadašnji vlasnik predmetnog zemljišta, ovlašćen da zahtijeva isplatu naknade za zauzeto zemljište, te da je tuženi kao lice kojem je dozvoljena izgradnja trafo-stanice na tom zemljištu, uz uslov da riješi imovinskopravne odnose, dužan da tu naknadu isplati apelantu shodno odredbama člana 52 stav 1 u vezi sa članom 44 stav 1 Zakona o građevinskom zemljištu. Vrhovni sud je ukazao da je u toku postupka utvrđeno da je apelant uskraćen za ukupno 28m2 predmetnog zemljišta (15m2 na kojima je izgrađena trafo-stanica i 13m2 zbog ograđivanja trafo-stanice), te da je na osnovu sprovedenog vještačenja utvrđeno da tržišna cijena po m2 iznosi 100,00 KM. Stoga, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su obavezali tuženog da apelantu na ime naknade za zauzeto zemljište isplati iznos od 2.800,00 KM.

9. Međutim, Vrhovni sud je naveo da odluke nižestepenih sudova u dijelu kojim je obavezan tuženi da apelantu naknadi štetu u iznosu od 7.500,00 KM nisu zasnovane na pravilnoj primjeni materijalnog prava. Vrhovni sud je naveo da je, u smislu odredaba člana 155 ZOO, materijalna šteta definisana kao umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist). Vrhovni sud je ukazao da se šteta izračunava tako što se postojeća imovina upoređuje sa stanjem kakvo bi postojalo da nije bilo štetnog događaja, budući da je odredbama člana 190 ZOO propisano da će sud, uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile poslije uzrokovanja štete, dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je apelant stekao pravo vlasništva na predmetnom zemljištu na osnovu ugovora o zamjeni nepokretnosti od 27. juna 2001. godine, te da je u vrijeme zaključenja ugovora o zamjeni nepokretnosti trafo-stanica bila izgrađena na predmetnom zemljištu. Vrhovni sud je ukazao da su se ugovorne strane, i pored saznanja da je na predmetnom zemljištu izgrađena trafo-stanica, u predmetnom ugovoru saglasile da je vrijednost zamijenjenih nepokretnosti jednaka, te da nijedna strana nema šta da doplaćuje drugoj strani, tj. da postoji potpuni ekvivalent davanja i primanja. Vrhovni sud je naveo da, dakle, apelant prilikom sticanja nepokretnosti u Bijeljini nije pretrpio nikakvu štetu, jer je za te nepokretnosti drugoj ugovornoj strani predao nepokretnosti u Vogošći jednake vrijednosti. Vrhovni sud je ukazao da, ako je izgradnjom trafo-stanice i smanjena vrijednost nepokretnosti u Bijeljini, onda se to moglo odraziti samo na smanjenje imovine Hasibe Imamagić (kao ranijeg vlasnika) koja zbog toga te nepokretnosti nije mogla mijenjati za nepokretnosti veće vrijednosti od onih koje joj je u zamjeni predao apelant. Vrhovni sud je ukazao da bi i u slučaju eventualne prodaje predmetnih nepokretnosti stanje bilo isto, jer bi apelant za te nepokretnosti mogao tražiti i dobiti iznos čiju visinu određuje stanje tih nepokretnosti, uzimajući u obzir postojanje trafo-stanice koja je odredila vrijednost tih nepokretnosti i kada ih je apelant pribavljao. Naime, Vrhovni sud je ukazao da apelant nikako ne može osnovano očekivati da će za nepokretnosti koje je dobio zamjenom, u slučaju eventualne daljne prodaje, ostvariti veću vrijednost od one koju je sam dao (član 189 stav 3 ZOO), odnosno da će ih prodati kao da trafo-stanica ne postoji. Po mišljenju Vrhovnog suda, drugačiji stav bi značio da bi svaki novi sticalac predmetnih nepokretnosti mogao od tuženog tražiti naknadu štete zbog smanjenja vrijednosti uzrokovane izgradnjom trafo-stanice.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Vrhovnog suda (u dijelu u kojem je odlučeno o apelantovom zahtjevu za naknadu štete) povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je Vrhovni sud, pri donošenju svoje odluke, pogrešno primijenio odredbe člana 190 ZOO. Naime, apelant navodi da mu kao vlasniku predmetnih nepokretnosti pripada pravo da traži izmještanje trafo-stanice sa njegovog zemljišta u skladu sa odredbama člana 42 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, a u suprotnom da mu pripada pravo na naknadu štete u skladu sa odredbama člana 155 ZOO, zbog izgradnje i daljnjeg korišćenja trafo-stanice koja se nalazi na njegovom zemljištu.

b) Odgovor na apelaciju

11. Vrhovni sud je naveo da ostaje kod činjeničnih i pravnih zaključaka sadržanih u obrazloženju odluke tog suda, te smatra da osporenom odlukom nisu povrijeđena apelantova prava na koja ukazuje u apelaciji. Vrhovni sud je naveo da je osporena odluka tog suda rezultat nepristrasnog i nezavisnog rada tog suda, koji nije proizvoljno protumačio i primijenio relevantne zakonske propise. Vrhovni sud je naveo da je iscrpno i svestrano obrazložio svoju odluku, te da se izjasnio i o spornim pitanjima na koja apelant ukazuje. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

12. Tuženi je naveo da je nakon dosuđenog i isplaćenog iznosa od 2.800,00 KM sa pripadajućim kamatama za zauzeto zemljište apelantu tuženi podnio tužbu protiv apelanta radi utvrđenja i uknjižbe prava svojine na predmetnom zemljištu, te da je taj postupak okončan zaključenjem sudskog poravnanja od 19. septembra 2012. godine. Tuženi smatra da je, s obzirom da se trafo-stanica nalazila na predmetnom zemljištu u trenutku zamjene nepokretnosti, pravilan stav Vrhovnog suda u pogledu primjene odredaba člana 190 ZOO-a.

V. Relevantni propisi

13. U Zakonu o osnovnim svojinskopravnim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 60/80 i 36/90, i "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 38/03) relevantne odredbe glase: Član 42. st. 1. i 2.

Ako treće lice neosnovano uznemirava vlasnika ili pretpostavljenog vlasnika na drugi način a ne oduzimanjem stvari, vlasnik, odnosno pretpostavljeni vlasnik, može tužbom zahtijevati da to uznemiravanje prestane.

Kada je uznemiravanjem iz stava 1. ovog člana prouzrokovana šteta, vlasnik ima pravo da zahtijeva naknadu štete po opštim pravilima o naknadi štete.

14. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, i "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprječavanje njenog povećanja (izmakla korist) […].

Član 189. stav 3.

Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

Član 190.

Sud će, uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile poslije prouzrokovanja štete, dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kome bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja.

VI. Dopustivost

15. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu sa članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 80 0 P 015970 10 Rev od 4. maja 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 30. maja 2011. godine, a apelacija je podnesena 25. jula 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. 3 i 4 Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. 1, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

19. Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

20. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

[…]

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

21. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

22. Apelant smatra da je Vrhovni sud, pri donošenju svoje odluku, proizvoljno primijenio materijalno pravo, što je kao posljedicu imalo kršenje njegovog prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.

23. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja predmetna apelacija pokreće, ispitati da li je osporena odluka Vrhovnog suda, kao konačna odluka u predmetnom postupku, zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

24. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je prvostepenom presudom, koja je potvrđena drugostepenom presudom, obavezan tuženi, između ostalog, da apelantu na ime naknade štete isplati iznos od 10.300,00 KM (7.500,00 KM na ime umanjenja vrijednosti apelantovih nepokretnosti usljed izgradnje trafo-stanice i 2.800,00 KM na ime zauzetog zemljišta na kojem je izgrađena trafo-stanica). Međutim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući o reviziji tuženog protiv drugostepene presude, djelimično usvojio reviziju, obje nižestepene presude djelimično preinačio tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražio da mu tuženi na ime naknade štete (zbog umanjenja vrijednosti njegovih nepokretnosti usljed izgradnje trafo-stanice) isplati iznos od 7.500,00 KM. Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud, pri donošenju svoje odluke, pozvao na odredbe člana 155 ZOO, kojima je definisan institut materijalne štete, te na odredbe člana 190 ZOO kojima je propisano da "će sud, uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile poslije prouzrokovanja štete, dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kome bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja". U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke jasno ukazao da apelant prilikom sticanja prava svojine na predmetnom zemljištu nije pretrpio nikakvu štetu, budući da je trafo-stanica već bila izgrađena na tom zemljištu u vrijeme zaključenja ugovora o zamjeni nepokretnosti, te da su se ugovorne strane tom prilikom, iako su znale da je trafo-stanica izgrađena, saglasile da je vrijednost nepokretnosti koje su predmet zamjene jednaka. Takođe, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, pozivajući se na odredbe člana 189 stav 3 ZOO, jasno ukazao da apelant nije mogao osnovano očekivati da će, u slučaju eventualne daljne prodaje predmetnih nepokretnosti, koje je dobio zamjenom, ostvariti veću vrijednost od one koju je sam dao, odnosno da će ih prodati kao da trafo-stanica ne postoji. U vezi s navedenim, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, primjenjujući relevantne odredbe ZOO, tako da Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi ništa što bi ukazalo na proizvoljno postupanje tog suda u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju.

25. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke dao zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba ZOO na predmetnu situaciju, te da je na taj način ispoštovao garancije prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

26. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

VIII. Zaključak

27. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku u pogledu primjene relevantnih odredaba ZOO na predmetnu situaciju, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

28. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine jer apelant kršenje tog prava vezuje za pogrešnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

29. Na osnovu člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

30. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3035/11 (Ž. Đ.) | Sudska praksa | Aktio