Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2491/11 (Š. H.)
Odluka donesena 21. 10. 2014.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Ništavost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2491/11
Apelacija
Odluka o meritumu
21. 10. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2491/11, rješavajući apelaciju Šefika Hasukića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 22/14 i 57/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 21. oktobra 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Šefika Hasukića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000341 09 Rev od 31. marta 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju broj 085-0-P-08-000 235 od 16. januara 2009. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Šefik Hasukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Drago Reljić, advokat iz Tuzle, podnio je 15. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 P 000341 09 Rev od 31. marta 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 085-0-P-08-000 235 od 16. januara 2009. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Osnovnog suda i tužitelja Sime Antonića (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 9. juna 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je 16. juna 2014. godine dostavio odgovor na apelaciju, dok Osnovni sud nije u ostavljenom roku dostavio odgovor na apelaciju. S obzirom na to da se pismeno kojim je zatražen odgovor na apelaciju od tužitelja vratilo sa naznakom "nepoznat", dostava tog pismena je izvršena 19. septembra 2014. godine, protekom roka od osam dana od stavljanja predmetnog pismena na oglasnu ploču Ustavnog suda, u skladu sa članom 75. Pravila Ustavnog suda.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Osnovnog suda broj 085-0-P-08-000 235 od 16. januara 2009. godine utvrđeno je da je ništavo Rješenje o dodjeli stana broj 1402 od 5. juna 1991. godine koje je donio OOUR Regionalna bolnica Doboj, te je slijedom toga utvrđeno da je ništav Ugovor o korištenju stana broj 2-1840/91 koji je zaključen 7. juna 1991. godine između apelanta i Javnog preduzeća za izgradnju i uređenje naselja Doboj kao pravnog prednika drugotuženog AD "Dobojinvest" Doboj. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrdio da je pravni prednik prvotužene Opšte bolnice "Sveti apostol Luka" Doboj (u daljnjem tekstu: prvotužena) 1991. godine objavio konkurs za raspodjelu stanova, da su se na konkurs, između ostalih, prijavili apelant i tužitelj. Osnovni sud je naveo da je Komisija za stambena pitanja pravnog prednika prvotužene utvrdila rang-listu učesnika konkursa za dodjelu stanova, da je na rang-listu uvršten apelant, a tužitelj nije, te da je odlukom Komisije za stambena pitanja predmetni stan (na koji se odnose rješenje i ugovor iz izreke presude) dodijeljen na korištenje apelantu. Osnovni sud je naveo da se povodom raspodjele predmetnog stana pred Sudom udruženog rada, a zatim pred Osnovnim sudom vodio postupak po tužbi tužitelja protiv prvotužene, te da je donesena Presuda na osnovu priznanja broj Rs-48/03 od 2. oktobra 2003. godine. Osnovni sud je ukazao da su navedenom presudom poništene odluke Komisije za stambena pitanja pravnog prednika prvotužene o utvrđivanju rang-liste (broj 1402 od 29. aprila 1991. godine) i dodjeli predmetnog stana na korištenje apelantu (broj 745 od 9. maja 1991. godine), te da je naloženo prvotuženoj da provede ponovni postupak utvrđivanja rang-liste za dodjelu stanova na koju će uvrstiti i tužitelja i utvrditi odgovarajući broj bodova prema kriterijima i mjerilima propisanim Pravilnikom o rješavanju stambenih potreba radnika. Pri tome Osnovni sud je naveo da je apelant kao umješač izjavio žalbu protiv presude na osnovu priznanja, koja je rješenjem prvostepenog suda odbačena kao nedozvoljena, da je, zatim, apelant protiv tog rješenja izjavio žalbu drugostepenom sudu koji je rješenjem od 26. maja 2004. godine odbio apelantovu žalbu, te reviziju Vrhovnom sudu, koja je, također, odbijena. Osnovni sud je naveo da je nakon pravosnažnosti navedene presude prvotužena utvrdila novu rang-listu za dodjelu stanova od 14. juna 2004. godine na koju je uvrstila i tužitelja, da je tužitelj nakon bodovanja prema kriterijima iz Pravilnika o rješavanju stambenih potreba radnika zauzeo prvo mjesto na rang-listi sa 185 bodova, a apelant treće mjesto sa 149 bodova, nakon čega je prvotužena donijela odluku kojom je predmetni stan dodijeljen na korištenje tužitelju.
6. Osnovni sud je ukazao da se u postupku dodjele stanova na korištenje formira komisija za stambena pitanja koja utvrđuje rang-listu za dodjelu stanova i donosi odluku o dodjeli stana u skladu sa tom rang-listom, kao što je to učinjeno u postupku kod prvotužene. Osnovni sud je dalje ukazao da tek kada rang-lista i odluka o dodjeli stana na korištenje postanu pravosnažni donosi se rješenje o dodjeli stana na korištenje kao konačni akt u raspodjeli stana koji služi kao osnov za zaključivanje ugovora o korištenju stana, a time i za stjecanje stanarskog prava u skladu sa odredbama člana 11. Zakona o stambenim odnosima. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju pravni prednik prvotužene donio rješenje o dodjeli stana na korištenje apelantu prije pravosnažnosti utvrđene rang-liste o raspodjeli stanova i odluke o dodjeli stana na korištenje. Navedeno je da je odredbama člana 26. Zakona o stambenim odnosima propisano da se ugovor o korištenju stana zaključuje u pisanom obliku na osnovu pravosnažnog akta o dodjeli stana. Osnovni sud je naveo da bi to u konkretnom slučaju bilo rješenje o dodjeli stana na korištenje, ali da to rješenje, iako sadrži klauzulu pravosnažnosti, ustvari, nikada nije postalo pravosnažno, jer je tužitelj, povodom izvršene raspodjele stanova, pokrenuo sudski postupak. S obzirom na to da je rješenje o dodjeli stana na korištenje doneseno prije pravosnažnosti rang-liste o raspodjeli stanova i odluke o dodjeli stana na korištenje, Osnovni sud je zaključio da je osnovan tužiteljev tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništavo rješenje o dodjeli stana na korištenje shodno odredbama čl. 103. i 104. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Osnovni sud je naveo da je samim tim ništav i ugovor o korištenju predmetnog stana, budući da navedeno rješenje o dodjeli stana ne predstavlja punovažan akt o dodjeli stana na korištenje u smislu odredaba člana 26. Zakona o stambenim odnosima.
7. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Okružni sud u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) donio je Presudu broj 013-0-Gž-09-000 100 od 2. septembra 2009. godine kojom je žalbu uvažio, pobijanu presudu preinačio tako što je odbio tužiteljev tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da iz predmetnog spisa proizlazi da je tužitelj povodom raspodjele stanova kod pravnog prednika prvotužene pokrenuo postupak pred Sudom udruženog rada, te da je nepravosnažnom odlukom tog suda broj Rs-310/91 od 4. novembra 1991. godine poništena rang-lista i odluka Komisije za stambena pitanja, te je naloženo pravnom predniku prvotužene da sačini novu rang-listu na koju će uvrstiti i tužitelja. Okružni sud je naveo da je Radnički savjet pravnog prednika prvotužene, povodom odluke Suda udruženog rada, na sjednici održanoj 17. decembra 1991. godine donio zaključak kojim je prihvatio tužiteljev prigovor i uvrstio tužitelja na rang-listu za dodjelu kadrovskog stana kao deficitarnom kadru. Nadalje je naveo da je predmetnim zaključkom tužitelju dodijeljen stan koji se nalazi u naselju Pijeskovi broj 78, dok u odnosu na apelanta nije vršena dodjela stana, već je konstatirano da zadržava već ranije dodijeljeni stan, a da je na rang-listu uvršten samo iz razloga što rješenje o dodjeli stana, zbog odluke Suda udruženog rada, nije bilo pravosnažno. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da iz navedenog proizlazi da je rješenje o dodjeli stana apelantu od 5. juna 1991. godine, i da nije bilo pravosnažno, to postalo donošenjem zaključka Radničkog savjeta od 17. decembra 1991. godine. Okružni sud je ukazao da je nakon pravosnažnosti presude na osnovu priznanja Komisija za stambena pitanja ponovo utvrdila rang-listu i dodijelila predmetni stan tužitelju, ali da navedenom presudom nije poništen zaključak od 17. decembra 1991. godine o dodjeli drugog stana tužitelju, niti rješenje o dodjeli predmetnog stana apelantu, tako da bi takva dodjela istog stana na korištenje bila u suprotnosti sa odredbama čl. 23. i 24. Zakona o stambenim odnosima. Imajući u vidu da je zaključkom Radničkog savjeta od 17. decembra 1991. godine tužitelj uvršten na rang-listu za dodjelu kadrovskih stanova i da mu je kao prvom na listi dodijeljen drugi stan, a apelantu potvrđena dodjela predmetnog stana, Okružni sud je zaključio da tužitelj nema pravnog interesa da traži utvrđenje ništavosti rješenja o dodjeli predmetnog stana apelantu, a shodno tome ni ugovora o korištenju predmetnog stana koji je apelant zaključio sa nadležnim organom na osnovu punovažnog akta davaoca stana.
8. Vrhovni sud, odlučujući o reviziji tužitelja protiv drugostepene presude, donio je Presudu broj 118 0 P 000341 09 Rev od 31. marta 2011. godine kojom je reviziju usvojio, preinačio drugostepenu presudu tako što je apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je apelantu dodijeljen na korištenje stan u društvenom vlasništvu, te da je na osnovu akta o dodjeli stana zaključio ugovor o korištenju stana, ali da su pravosnažnom odlukom nadležnog suda poništeni rang-lista i akt o dodjeli stana apelantu. Vrhovni sud je ukazao da je u proceduri koja je uslijedila po uputama iz te sudske odluke predmetni stan dodijeljen na korištenje drugom radniku prvotužene, tj. tužitelju. Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 103. ZOO izričito propisano da su, između ostalog, ništavi ugovori koji su protivni prinudnim propisima, ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da odredbe čl. 24, 26. i 27. Zakona o stambenim odnosima, koje imaju prinudni karakter, pretpostavljaju punovažan akt o dodjeli stana na korištenje kao osnov za donošenje rješenja o dodjeli stana, odnosno zaključenje ugovora o korištenju stana. Vrhovni sud je ukazao da, u slučaju kada je akt o dodjeli stana poništen i stan dodijeljen na korištenje drugom radniku, slijedi logična posljedica - ništavost rješenja donesenog na osnovu poništene odluke o dodjeli stana, kao i ništavost ugovora o korištenju stana, te obaveza predaje stana davaocu stana na korištenje (član 103. stav 1. i član 104. stav 1. ZOO). Naime, Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 26. Zakona o stambenim odnosima propisano da se ugovor o korištenju stana zaključuje na osnovu pravosnažnog akta o dodjeli stana na korištenje, te da je odredbama člana 24. Zakona o stambenim odnosima propisano da se rješenje o davanju stana na korištenje donosi u skladu sa općim aktima davaoca stana na korištenje, kojim se, između ostalog, utvrđuje i pravo prigovora radnika protiv akta o dodjeli stana drugom licu. Vrhovni sud je ukazao da je u konkretnom slučaju odlukom nadležnog suda utvrđeno da su nezakoniti akti pravnog prednika prvotužene na osnovu kojih je apelantu dodijeljen predmetni stan, tako da je slijedom toga ništav ugovor o korištenju predmetnog stana, kao i rješenje o dodjeli predmetnog stana apelantu koje je doneseno na osnovu nezakonitih akata pravnog prednika prvotužene. Vrhovni sud je ukazao da je akt o dodjeli stana na korištenje zakonska pretpostavka za zaključenje ugovora o korištenju stana, tako da je taj ugovor ništav ukoliko nadležni sud poništi akt o dodjeli stana.
9. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da tužitelj, suprotno shvatanju drugostepenog suda, ima pravni interes da traži da se utvrdi ništavost ugovora o korištenju stana, kao i rješenje o dodjeli predmetnog stana apelantu, budući da je odlukom nadležnog suda poništen akt o dodjeli stana apelantu, te da je nakon toga prvotuženi kao davalac stana na korištenje donio odluku o dodjeli predmetnog stana tužitelju. Pri tome Vrhovni sud je ukazao da predmet konkretnog spora nije bilo utvrđivanje pravne valjanosti rang-liste prvotužene iz 2004. godine i odluke o dodjeli predmetnog stana tužitelju, a da je apelant, kao i druga zainteresirana lica, imao mogućnost da u sudskom postupku pobija te akte prvotužene, ali da, prema stanju spisa, apelant to nije učinio, tako da se drugostepeni sud nije mogao upuštati u ocjenjivanje zakonitosti tih akata. Također, Vrhovni sud je naveo da je pogrešan zaključak drugostepenog suda da je predmetni stan zaključkom pravnog prednika prvotužene od 17. decembra 1991. godine ponovo dodijeljen na korištenje apelantu. Naime, Vrhovni sud je ukazao da navedeni zaključak nije donesen radi izvršenja nepravosnažne presude Suda udruženog rada (broj Rs-310/91 od 4. novembra 1991. godine) kako je to pogrešno protumačio drugostepeni sud (pravni prednik prvotuženog je izjavio žalbu protiv te presude). Vrhovni sud je ukazao da je navedeni zaključak donesen povodom razmatranja prigovora apelanta i tužitelja na Odluku Komisije za stambena pitanja broj 3749/91 od 14. oktobra 1991. godine, koja se nije odnosila na dodjelu predmetnog stana, već na dodjelu drugih stanova po osnovu drugog konkursa i druge rang-liste. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da tim zaključkom nije ponovo dodijeljen predmetni stan apelantu, već je konstatirano da odluka o dodjeli predmetnog stana apelantu nije pravosnažna. Također, Vrhovni sud je naveo da su tim zaključkom uvaženi prigovori apelanta i tužitelja, te da su obojica uvrštena na rang-listu za dodjelu stanova, a koja se ne odnosi na dodjelu predmetnog stana. Konačno, Vrhovni sud je naveo da se ne mogu prihvatiti apelantovi navodi da se pravosnažna Presuda Osnovnog suda broj Rs-48/03 od 2. oktobra 2003. godine ne odnosi na njega, već samo na prvotuženu, budući da je apelant u tom postupku učestvovao kao umješač i bezuspješno izjavljivao pravne lijekove (žalbu i reviziju).
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi, prije svega, da mu nije jasno zašto Vrhovni sud u svojoj odluci spominje Presudu Suda udruženog rada broj Rs-310/91 od 4. novembra 1991. godine, budući da je ta odluka ukinuta, tako da nije proizvela nikakve pravne posljedice, te da je nakon toga, u ponovnom postupku, donesena Presuda na osnovu priznanja Osnovnog suda broj Rs-48/03 od 2. oktobra 2003. godine. Apelant dalje navodi da iz podataka spisa proizlazi da je rješenje o dodjeli stana apelantu doneseno na osnovu procedure propisane aktima prvotužene i u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima (zaključak Radničkog savjeta pravnog prednika prvotužene), da sadrži klauzulu pravosnažnosti, te da kao takvo predstavlja punovažan akt za zaključenje ugovora o korištenju predmetnog stana. Apelant navodi da je zaključak Radničkog savjeta pravnog prednika prvotužene broj 6510/91 od 17. decembra 1991. godine valjana odluka i da nikada ničim nije dovedena u pitanje, te da je tim zaključkom konvalidirana dodjela predmetnog stana apelantu. Stoga, apelant smatra da se odredbe člana 103. ZOO, na koje se pozvao Vrhovni sud, ne mogu primijeniti na konkretan slučaj. Također, apelant navodi da je neprihvatljiv stav Vrhovnog suda da se Presuda na osnovu priznanja Osnovnog suda broj Rs-48/03 od 2. oktobra 2003. godine odnosi na apelanta, budući da apelant nije u tom postupku učestvovao kao stranka.
b) Odgovor na apelaciju
11. Vrhovni sud je naveo da ostaje kod činjeničnih i pravnih zaključaka sadržanih u obrazloženju svoje odluke. Naime, Vrhovni sud je naveo da je tužitelj 1991. godine pokrenuo sudski spor radi poništenja akata na osnovu kojih je apelantu dodijeljen predmetni stan, te da je njegov tužbeni zahtjev usvojen. Vrhovni sud je naveo da se ne mogu prihvatiti apelantovi navodi da je njemu predmetni stan dodijeljen na osnovu zaključka Radničkog savjeta pravnog prednika prvotužene od 17. decembra 1991. godine, budući da se taj zaključak uopće ne odnosi na dodjelu predmetnog stana, već na dodjelu drugih stanova po drugom konkursu. Vrhovni sud je naveo da, dakle, navedenim zaključkom apelantu nije dodijeljen predmetni stan (to je učinjeno odlukom od 9. maja 1991. godine koja je pravosnažnom presudom poništena), već da je samo konstatirano da odluka o dodjeli stana apelantu nije pravosnažna, te su apelant i tužitelj uvršteni na rang-listu koja je utvrđena po drugom konkursu, a koji nije predmet spora. Vrhovni sud je, također, naveo da je apelant učestvovao u postupku u kojem je donesena presuda na osnovu priznanja i to u svojstvu umješača. Vrhovni sud je naveo da apelant nije tražio poništenje nove rang-liste i odluke o dodjeli stana tužitelju, tako da je odluka kojom je tužitelju dodijeljen predmetni stan postala konačna i pravosnažna.
V. Relevantni propisi
12. U Zakonu o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84, 12/87 i 36/89 i "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 19/93, 22/93, 12/99 i 31/99) relevantne odredbe glase: Član 24. st. 1. i 2.
Davalac stana na korištenje dodjeljuje stan na korištenje u skladu sa opštim aktom. Opštim aktom utvrđuju se kriterijumi i mjerila za dodjelu stana na korištenje, kao i druga pitanja koja se odnose na rješavanje stambenih potreba radnika.
Član 26. stav 1.
Ugovor o korištenju stana zaključuje se u pisanom obliku na osnovu pravosnažnog akta o dodjeli stana.
13. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 103. stav 1.
Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
VI. Dopustivost
14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118 0 P 000341 09 Rev od 31. marta 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 18. aprila 2011. godine, a apelacija je podnesena 15. juna 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
18. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
19. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
20. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
21. Apelant smatra da je Vrhovni sud, pri donošenju svoje odluku, proizvoljno primijenio materijalno pravo, što je kao posljedicu imalo kršenje njegovog prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.
22. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja predmetna apelacija pokreće, ispitati da li je osporena odluka Vrhovnog suda, kao konačna odluka u predmetnom postupku, zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
23. Ustavni sud zapaža da je osporenom presudom prvostepenog suda utvrđeno da je ništavo rješenje o dodjeli predmetnog stana apelantu, te slijedom toga i ugovor o korištenju predmetnog stana, uz obrazloženje da su pravosnažnom Presudom na osnovu priznanja tog suda broj Rs-48/03 od 2. oktobra 2003. godine poništene odluke pravnog prednika prvotužene o utvrđivanju rang-liste i dodjeli predmetnog stana apelantu, tako da te odluke nisu stekle svojstvo pravosnažnosti, a samim tim ni rješenje o dodjeli predmetnog stana apelantu. Ustavni sud zapaža da je, s druge strane, drugostepenom presudom preinačena prvostepena presuda, tako što je odbijen tužiteljev tužbeni zahtjev uz obrazloženje da je pravni prednik prvotužene, postupajući u skladu sa nepravosnažnom Presudom Suda udruženog rada broj Rs-310/91 od 4. novembra 1991. godine, donio zaključak od 17. decembra 1991. godine kojim je potvrđena dodjela predmetnog stana apelantu, a da taj zaključak nikada nije poništen. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je pravilna primjena materijalnog prava, na koju sud pazi po službenoj dužnosti, zahtijevala da Vrhovni sud otkloni navedene nedoumice koje su izazvale različite nižestepene presude, a što je Vrhovni sud i učinio.
24. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke ukazao, između ostalog, na odredbe člana 24. stav 1. Zakona o stambenim odnosima kojima je propisano da davalac stana na korištenje dodjeljuje stan na korištenje u skladu sa općim aktom, te na odredbe člana 26. stav 1. tog zakona kojima je propisano da se ugovor o korištenju stana zaključuje u pisanom obliku na osnovu pravosnažnog akta o dodjeli stana. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, primjenjujući citirane zakonske odredbe na predmetnu situaciju, jasno ukazao da su pravosnažnom Presudom Osnovnog suda broj Rs-48/03 od 2. oktobra 2003. godine poništeni kao nezakoniti akti pravnog prednika prvotužene na osnovu kojih je apelantu dodijeljen predmetni stan (odluke o utvrđivanju rang-liste i dodjeli predmetnog stana apelantu), te zaključio da je samim tim ništavo rješenje o dodjeli predmetnog stana na korištenje apelantu (koje je doneseno na osnovu poništenih odluka), kao i ugovor o korištenju predmetnog stana shodno odredbama člana 103. ZOO. Dovodeći u vezu odredbe člana 24. stav 1. i člana 26. stav 1. Zakona o stambenim odnosima i odredbe člana 103. ZOO sa odlučenjem Vrhovnog suda, te obrazloženjem koje je dao u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na proizvoljno postupanje tog suda u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju. Također, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke detaljno i jasno obrazložio zašto zaključak pravnog prednika prvotužene od 17. decembra 1991. godine nema utjecaja na drugačije odlučenje suda u predmetnoj pravnoj stvari u čemu Ustavni sud, također, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Konačno, Ustavni sud ne nalazi da apelantovi navodi koji se odnose na pravosnažnu presudu Osnovnog suda (kojom su poništene odluke pravnog prednika prvotužene o utvrđivanju rang-liste i dodjeli predmetnog stana apelantu) dovode u pitanje garancije prava na pravično suđenje, budući da je apelant učestvovao u tom postupku kao umješač, te da je i nakon toga imao mogućnost da, povodom ponovnog postupka dodjele predmetnog stana na korištenje, osporava odluke prvotužene o dodjeli predmetnog stana tužitelju, što apelant nije učinio, kako je to u obrazloženju svoje odluke ukazao Vrhovni sud.
25. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke dao zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o stambenim odnosima i ZOO na predmetnu situaciju, te da je na taj način ispoštovao garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
26. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII. Zaključak
27. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o stambenim odnosima i ZOO na predmetnu situaciju, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
28. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, jer apelant kršenje tog prava vezuje za pogrešnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
29. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
30. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić