Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3963/11 (M. D.)
Odluka donesena 21. 10. 2014.
- Povreda
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Miješanje u imovinu
- Šta se smatra imovinom
- Stanovi JNA
- Propisano zakonom
- Stanarsko pravo
- Proporcionalnost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 1
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Ispravke pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3963/11
Apelacija
Odluka o meritumu
21. 10. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3963/11, rješavajući apelaciju Milisava Dobrića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 21. oktobra 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Milisava Dobrića.
Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ova odluka dostavlja se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, koja je dužna da osigura apelantova prava u skladu sa standardima iz Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, objavljene u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 37/12, u roku od tri mjeseca od podnošenja apelantovog zahtjeva.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Milisav Dobrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Surčina, Srbija, podnio je 7. oktobra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 004962 11 U od 22. avgusta 2011. godine, Rješenja Ministarstva građenja i prostornog uređenja (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-II-13-25-463/01 od 29. novembra 2010. godine i Rješenja Odjela za društvene djelatnosti Grada Mostara (u daljnjem tekstu: Odjel društvenih djelatnosti) broj 06-23-2886/99 od 15. marta 2010. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Ministarstva i Odjela društvenih djelatnosti zatraženo je 29. maja 2014. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Odjel društvenih djelatnosti je dostavio odgovor na apelaciju 10. juna 2014. godine, a Kantonalni sud je umjesto odgovora dostavio fotokopiju dostavnice o uručenju presude apelantu. Ministarstvo nije dostavilo odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Apelant je 28. oktobra 1999. godine Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) podnio zahtjev evidentiran pod brojem 5113060, za vraćanje u posjed stana u Mostaru, u ulici Maršala Tita broj 82 (u daljnjem tekstu: predmetni stan). U spisu ne postoji dokaz da je CRPC o navedenom zahtjevu donijela odluku.
6. Odjel (raniji naziv: Opštinska služba uprave za stambene poslove, rekonstukciju i katastar nekretnina opštine Stari Grad Mostar) je rješavajući o zahtjevu za vraćanje stana u posjed donio Rješenje broj 06-23-2886/99 od 16. novembra 2000. godine kojim je odbijen apelantov zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana, a u stavu II istog rješenja je konstatovano da će o daljnjem raspolaganju tim stanom odluku donijeti Federalno ministarstvo odbrane (u daljnjem tekstu: FMO). U obrazloženju rješenja je navedeno da je u postupku utvrđeno da je apelant bio nosilac stanarskog prava (u daljnjem tekstu: NSP) na tom stanu, a ta činjenica je utvrđena na osnovu Ugovora o korišćenju stana od 3. septembra 1977. godine koji je apelant zaključio s Direkcijom za upravljanje i gazdovanje vojnim stambenim fondom - Odjeljenje Sarajevo, da je apelant 30. aprila 1991. godine bio zaposlen kao profesor u Vojnoj gimnaziji Maršal Tito, da je nakon 30. aprila 1991. godine radio na istom radnom mjestu u Beogradu i da 30. aprila 1991. godine nije bio u evidenciji državljana SRBiH. Na osnovu navedenih činjenica utvrđeno je da se apelant ne smatra izbjeglicom i raseljenim licem u smislu člana 3a. stav 1 i člana 18d. stav 7 Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), zbog čega je njegov zahtjev za povraćaj stana odbijen kao neosnovan.
7. Rješavajući o apelantovoj žalbi protiv prvostepenog rješenja, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj Up.II-13-25-463/01 od 30. decembra 2002. godine kojim je apelantova žalba odbijena kao neosnovana. Apelant je u žalbi ukazao na neosnovanost tvrdnje iz prvostepenog rješenja da „nije državljanin BiH“, a Ministarstvo je imajući u vidu ovaj žalbeni navod citiralo odredbu člana 3a. Zakona o prestanku primjene kojom je između ostalog propisano da se izbjeglicom ne smatra lice koje 30. aprila 1991. godine nije bilo državljanin SRBiH, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara ovom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine. Stoga je, po ocjeni drugostepenog organa, u prvostepenom rješenju potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenjeno materijalno pravo.
8. Kantonalni sud je, odlučujući u upravnom sporu koji je apelant pokrenuo protiv rješenja Ministarstva, donio Presudu broj U-79/03 od 9. decembra 2003. godine, kojom je tužba odbijena. Kantonalni sud je u presudi ponovio činjenična utvrđenja iz upravnog postupka, a na osnovu dokumentacije u spisu istakao da proizilazi da je apelant nakon 19. maja 1995. godine ostao u službi civilnog lica u oružanim snagama van teritorije BiH i da nema status izbjeglice, pa nema ni pravo na povraćaj predmetnog stana.
9. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv presude Kantonalnog suda, Vrhovni sud je donio Rješenje broj Už-352/04 od 3. jula 2008. godine kojim je žalba uvažena, Presuda Kantonalnog suda broj U-79/03 od 9. decembra 2003. godine ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Vrhovni sud je u obrazloženju rješenja citirao odredbu člana 3a. Zakona o prestanku primjene i naglasio da se navedena odredba odnosi na lica u aktivnoj službi u SSNO – JNA, a ne na građanska lica na službi u JNA, pa budući da je u postupku utvrđeno da je apelant bio građansko lice (profesor u Vojnoj gimnaziji), to po ocjeni Vrhovnog suda upravni organi nisu mogli svoja rješenja da zasnuju na odredbi člana 3a. Zakona o prestanku primjene, niti je Kantonalni sud na bazi činjenica utvrđenih u prvostepenom postupku mogao da ocijeni da je prvostepeno rješenje pravilno, pozivajući se pri tom na odredbu člana 3a. Zakona. Zbog navedenog propusta, presuda Kantonalnog suda ne može da se prihvati kao zakonita, pa je uvažavanjem žalbe ukinuta i predmet vraćen na ponovno rješavanje.
10. Odlučujući u ponovnom postupku, Kantonalni sud je donio Presudu broj 07 0 U 002063 08 U od 20. novembra 2008. godine kojom je apelantova tužba uvažena, osporeno prvostepeno rješenje od 16. novembra 2000. godine poništeno i predmet vraćen nadležnom Odjelu na ponovno rješavanje.
11. Rješenjem Odjela broj 06-23-2886/99 od 15. marta 2010. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za vraćanje stana u posjed. U obrazloženju ovog rješenja je navedeno da je apelant naknadno (15. maja 2002. godine) upisan u matičnu knjigu državljana BiH u područnom uredu Stari Grad - Mostar pod rednim brojem 273 za 2002. godinu. Međutim, budući da se apelant 30. aprila 1991. godine nije vodio u evidenciji državljana SRBiH ne može se smatrati izbjeglicom, pa mu ne pripada pravo na povraćaj stana u smislu odredbe člana 3a. Zakona o prestanku primjene.
12. Ministarstvo je Rješenjem broj UP-II-13-25-463/01 od 29. novembra 2010. godine odbilo apelantovu žalbu izjavljenu protiv prvostepenog rješenja, cijeneći da na osnovu nesporne činjenice o evidenciji državljana apelantu ne pripada pravo na povraćaj stana.
13. Kantonalni sud je, postupajući u upravnom sporu, donio Presudu broj 07 0 U 004962 11 U od 22. avgusta 2011. godine kojom je apelantova tužba odbijena kao neosnovana. U obrazloženju ove presude Kantonalni sud je istakao dvije činjenice koje su u postupku nepobitno dokazane, i to da apelant u momentu napuštanja stana i u momentu podnošenja zahtjeva za povraćaj stana u posjed nije imao državljanstvo Bosne i Hercegovine, odnosno da ga je zatražio i dobio tek u maju 2002. godine. Imajući u vidu odredbu člana 3a. Zakona o prestanku primjene, ocijenjeno je da apelant ne ispunjava postojeće zakonske propise za povraćaj stana. Apelantovi navodi kojima je ukazao na državljanstvo Bosne i Hercegovine ostalih članova svog porodičnog domaćinstva – supruge i djece, po ocjeni Kantonalnog suda nisu od uticaja za konkretnu pravnu stvar, jer niko od članova apelantovog porodičnog domaćinstva nije podnio zahtjev za povraćaj stana.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant ukazuje da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na dom i pravo na imovinu iz čl. II/3e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 8 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da su odluke zasnovane na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, budući da njegov status civilnog lica na službi u JNA nije bio sporan te je i postupak povraćaja stana trebalo ostvarivati prema odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o napuštenim stanovima FBiH, a ne Zakona o prestanku primjene. U vezi osnova na osnovu kojeg su donesene sve odluke na koje je apelacijom ukazao, a tiču se njegovog državljanstva i statusa koji mu nije priznat (izbjeglica), apelant je naveo da 19. maja 1992. godine nije imao državljanstvo BiH jer mu kao osobi rođenoj na teritoriji druge republike (Zadar, Hrvatska) kao članice tada međunarodno priznate države SFRJ, za dodjelu i korišćenje stana nije bilo potrebno državljanstvo SRBiH. Naglasio je da je državljanstvo BiH stekao 2002. godine, ali da ta činjenica uopšte nije cijenjena u postupku. Zatim je istakao da je u JNA radio u svojstvu civilnog lica (profesor u Vojnoj gimnaziji), a ne u aktivnoj vojnoj službi. Osim toga, apelant je ukazao da je u BiH sa porodicom živio skoro 20 godina i da su mu zbog grešaka i nezakonitosti koje su napravili upravni i sudski organi uskraćena prava koja su zagarantovana Ustavom BiH i Evropskom konvencijom. Smatra da postupak radi povraćaja predmetnog stana nije zakonito proveden niti su utvrđene sve činjenice koje su značajne za povraćaj stana.
b) Odgovor na apelaciju
15. Odjel je istakao da su navodi apelacije neosnovani jer su sve osporene odluke donesene na osnovu relevantnih pozitivnih zakonskih propisa.
V. Relevantni propisi
16. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 27/99, 43/99 i 54/01) relevantne odredbe glase: Član 3. st. 1. i 2.
Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO (u daljem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo na povraćajak u skladu sa Aneksom VII Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove nakon 30. aprila 1991. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu VII, osim ako se dokaže da su stanove napustili iz razloga koji su potpuno nevezani za sukob.
17. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 81/09) relevantne odredbe glase:
Član 1.
U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH", br. 11/98, 38/98, 12/99, 27/99, 43/99 i 54/01) član 3.a mijenja se i glasi:
"Izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona stanovi koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže Federalno ministarstvo odbrane čiji je nosilac stanarskog prava nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povraćaj stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine.
Izbjeglicom se ne smatra niti ima pravo na povraćaj stana u Federaciji Bosne i Hercegovine ni nosilac stanarskog prava na stanove iz stava 1. ovog člana, koji je iz istog stambenog fonda bivše JNA ili novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu."
VI. Dopustivost
18. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 07 0 U 004962 11 U od 22. avgusta 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 29. avgusta 2011. godine, a apelacija je podnesena 7. oktobra 2011. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
22. Apelant ukazuje da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3e), f) i
k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 6 i 8 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi iz apelacije se, u suštini, odnose na nemogućnost apelanta da vrati u posjed tzv. vojni stan na kom je bio nosilac stanarskog prava.
23. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da su navodi apelacije u ovom predmetu bitno činjenično i pravno slični pitanjima koja je Ustavni sud već razmatrao u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 1011/08 Risto Marković i dr. od 23. novembra 2012. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je najprije ukazao na presudu Evropskog suda Mago i dr. protiv Bosne i Hercegovine (presuda od 3. maja 2012. godine, objavljena na www.mhrr.gov.ba) u kojoj se Evropski sud bavio zahtjevima aplikanata da vrate u posjed svoje prijeratne, tzv. vojne stanove na kojima su imali stanarska prava, ali nisu imali zaključen pravno obavezujući ugovor, za koje je utvrđivao da li su učestvovali u sklopu snaga VJ u bilo kakvim ratnim zločinima koji su počinjeni na teritoriji Bosne i Hercegovine, te da li su ili ne u međuvremenu, od napuštanja svojih stanova, iz istog stambenog fonda ili novoformiranih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekli novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu.
24. U odluci na koju se Ustavni sud poziva Evropski sud je naglasio da, u skladu s Dejtonskim mirovnim sporazumom i domaćim zakonima, koji su doneseni pod pritiskom međunarodne zajednice, svi nosioci stanarskog prava u Bosni i Hercegovini, po pravilu, imaju pravo da vrate svoje predratne stanove, te da ih otkupe po veoma povoljnim uslovima.
25. U vezi s pitanjima da li su apelanti imali „imovinu“, Ustavni sud je u navedenoj Odluci broj AP 1011/08 zaključio da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda, stanarsko pravo predstavlja „posjed“ u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da predmetni stanovi na kojima su apelanti ili njihovi bračni drugovi imali stanarska prava predstavljaju imovinu apelanata koja uživa zaštitu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
26. Dalje, u vezi s pitanjem da li je osporenim odlukama došlo do miješanja u imovinu apelanata, Ustavni sud je zaključio da odbijanje zahtjeva za vraćanje stana u posjed predstavlja miješanje u pravo apelanata na imovinu u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, ukazano je na predmet Mago i dr. protiv BiH u kom je Evropski sud razmatrao dvije grupe aplikanata. U svim slučajevima iz navedene odluke Evropski sud je utvrdio da otkazivanje stanarskih prava aplikantima, odnosno onemogućavanje da se oni vrate u svoje predratne stanove predstavlja lišavanje imovine u smislu drugog pravila člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi, Ustavni sud je zaključio da odbijanje zahtjeva za vraćanje stana u posjed predstavlja miješanje u pravo apelanata na imovinu u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, da je miješanje bilo propisano zakonom (član 3a. Zakona o prestanku primjene) s ciljem jačanja socijalne pravde (legitiman cilj).
27. U odgovoru na pitanje da li je postignuta pravična ravnoteža, Ustavni sud je u Odluci broj AP 1011/08 podsjetio na to da je Evropski sud u već navedenoj odluci Mago i dr. protiv BiH izrazio dva stava: da je došlo do kršenja člana 1 Protokola broj 1 uz Konvenciju u pogledu gđe Ljeposave Mago (tačka 102), jer je ona lišena svoje imovine zbog službe gospodina Mage u snagama VJ tokom i nakon rata, te da u konkretnim okolnostima njegov status nije trebalo da bude uzet u obzir prilikom odlučivanja o zahtjevu za povraćaj stana gđe Mago, a da su gospodin Jovan Radović i gospodin Vase Krstevski lišeni svojih posjeda isključivo zbog njihove službe u VJ tokom i nakon rata u Bosni i Hercegovini.
28. Dovodeći u vezu naprijed navedeno s okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da je u postupku iz kog je proizašla osporena presuda nesporno utvrđeno da je apelant bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, da ga je napustio zbog ratnih dejstava, da je u vrijeme dodjele stana a i kasnije (nakon 14. decembra 1995. godine) radio kao građansko lice na službi u JNA (profesor matematike) i da je u maju 2002. godine upisan u matičnu knjigu državljana BiH. Imajući u vidu vlastitu praksu izraženu u Odluci broj AP 1011/08 i stavove iznesene u toj odluci, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju apelantu oduzeta imovina po osnovu odredbe člana 3a. Zakona o prestanku primjene bez dovođenja navedene odredbe u vezu s odredbom člana 3 stav 1 Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima kojom je propisano pravo na povratak u skladu s Aneksom VII Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, uz obrazloženje da je „nepobitno dokazano da (apelant) u momentu napuštanja predmetnog stana i u momentu podnošenja zahtjeva za povraćaj stana u posjed nije imao državljanstvo Bosne i Hercegovine, te da je to državljanstvo zatražio i dobio tek 15.05.11002. godine“.
29. S obzirom na to da se razlozi navedeni u Odluci broj AP 1011/08 u cijelosti odnose i na ovu odluku, iz istih razloga, Ustavni sud zaključuje da je došlo do kršenja prava na apelantovu imovinu, jer mu je imovina oduzeta a da nisu utvrđene relevantne činjenice u pogledu ispunjenja uslova da se njegovo predratno stanarsko pravo kompenzira kroz odgovarajuću naknadu, čime je na apelanta stavljen prevelik teret, odnosno nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite imovine apelanata i zahtjeva javnog interesa. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud napominje da s obzirom na svoju nadležnost ne može neposredno provesti postupak utvrđivanja ovih relevantnih činjenica, zbog čega je odlučio da ovu odluku dostavi Vladi Federacije BiH, koja će, odlučujući o apelantovom zahtjevu, utvrditi da li je apelant nakon napuštanja svog stana stekao status izbjeglice (raseljenog lica) i da li je, s obzirom na sve okolnosti slučaja, njegov zahtjev za povraćaj stana mogao da bude odbijen po osnovu odredbe člana 3a. Zakona o prestanku primjene. Zatim će Vlada FBiH apelantu osigurati prava u skladu sa standardima iz Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine (objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 37/12), u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva. Ostali navodi u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na poštovanje doma
30. Imajući u vidu zaključke iznesene povodom povrede prava na apelantovu imovinu, Ustavni sud smatra da nije neophodno da razmatra apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na poštovanje doma iz člana II/3e) i f) i odnosno člana 6 stav 1 i člana 8 Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
31. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer su javne vlasti miješanjem u apelantovu imovinu, koje je bilo zakonito i imalo legitiman cilj, bez utvrđivanja činjenica u pogledu ispunjenja uslova da mu njegovo predratno stanarsko pravo bude kompenzirano kroz odgovarajuću naknadu, na apelanta stavili prevelik teret, odnosno nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite apelantove imovine i zahtjeva javnog interesa.
32. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
33. Shodno članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić