Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4404/11 (R. P.)

Odluka donesena 21. 10. 2014.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Propisano zakonom
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4404/11

Apelacija

Odluka o meritumu

21. 10. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4404/11, rješavajući apelaciju Radojke Praštalo, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 22/14 i 57/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 21. oktobra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Radojke Praštalo.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci pod brojem Rs- 2494/03, koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 Rs 000059 09 Rev od 22. septembra 2011.

godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija Radojke Praštalo, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 Rs 000059 09 Rev od 22. septembra 2011. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Ž-08-000479 od 15.

oktobra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj Rs-2494/03 od 25. jula 2008. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Radojka Praštalo (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banje Luke podnijela je 14. novembra 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 Rs 000059 09 Rev od 22. septembra 2011. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-08-000479 od 15. oktobra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs-2494/03 od 25. jula 2008. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda, te Univerziteta u Banjoj Luci, Elektrotehničkog fakulteta Banja Luka, Milorada Božića, Aleksandra Iliškovića, Marka Ninkovića i Branka Dokića, kao suprotne strane u postupku, zatraženo je 22. maja 2014. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. S obzirom da nije bila moguća dostava apelacije na odgovor Aleksandru Iliškoviću i Marku Ninkoviću, Ustavni sud je shodno odredbama člana 75 Pravila Ustavnog suda dostavu pošiljke izvršio postavljanjem na oglasnoj ploči Ustavnog suda 17. jula 2014. godine, te se smatra da je apelacija na odgovor tuženim dostavljana protekom roka od osam dana od dana postavljanja na oglasnu ploču, kako je propisano članom 75 stav (2) Pravila Ustavnog suda.

4. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 11. juna, Okružni sud je 2. juna, a Osnovni sud 18. jula 2014. godine. Univerzitet Banja Luka dostavio je odgovor 4. juna, Elektrotehnički fakultet 2. juna 2014. godine, Milorad Božić 3. juna i Branko Dokić 30. maja 2014. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

6. Apelantkinja je 26. septembra 2003. godine pred Osnovnim sudom podnijela tužbu protiv Aleksandra Iliškovića, Branka Dokića, Elektrotehničkog fakulteta Univerziteta Banja Luka i Rektorata Univerziteta u Banjoj Luci radi ostvarivanja prava iz radnog odnosa i naknade štete, a predmet je zaveden pod brojem P-2494/03.

7. Tužba je apelantkinji vraćena na ispravku rješenjem Osnovnog suda od 10. oktobra 2003. godine. Apelantkinja je dostavila ispravljenu tužbu 23. oktobra 2003. godine, a odgovor na tužbu od tuženih je zatražen u periodu od 24. do 27. novembra 2003. godine.

8. Apelantkinja je predložila sudu “opoziv“ pripremnog ročišta zakazanog za 5. januar 2004. godine i zakazivanje novog „za određeni vremenski period“. Sljedeće pripremno ročište (12. marta 2004. godine) otkazano je i Osnovni sud je naveo da je apelantkinja obavijestila sud da je otkazala punomoć advokatu, da predmet nije dat u rad sudiji, a reizbor sudija je u toku. Osnovni sud je 17. septembra 2004. godine ponovo poslao tužbu apelantkinji na ispravku, te je apelantkinja dostavila ispravku tužbe 30. septembra 2004. godine, a tužbom je obuhvatila još dvoje tuženih (Milorada Božića i Marka Ninkovića) i „opredijelila zahtjev prema njima“.

9. Apelantkinja je tražila “mjeru obezbjeđenja“ 23. maja 2006. godine. Osnovni sud je 23. maja 2006. godine donio Rješenje R-786/05, kojim je obustavio apelantkinjin vanparnični postupak protiv predlagača (Aleksandra Iliškovića, Marka Ninkovića, Branka Dokića i Milorada Božića) radi izdavanja mjere obezbjeđenja.

10. Osnovni sud je dostavio tužbu na odgovor tuženim 29. novembra 2006. godine i zakazao pripremno ročište za 21. jun 2007. godine, koje je odloženo za 3. oktobar, a zatim i za 28. novembar 2007. godine (zbog nemogućnosti da sud pozove tužene). Apelantkinja je 20. novembra 2007. godine uložila u spis podnesak kojim je konačno opredijelila tužbeni zahtjev. Pripremno ročište je održano 28. novembra 2007. godine i ročište za glavnu raspravu je zakazano za 6. februara 2008. godine. Osnovni sud je na pripremnom ročištu donio rješenje koje će dokaze provesti, te je pozvao vještake finansijske i medicinske struke. Zbog nemogućnosti pozvanih vještaka da daju svoj nalaz i mišljenje, ročište za glavnu raspravu je odloženo i zakazano novo za 4. april 2008. godine (kada je održano), te je nastavljeno 23. maja i 30. juna 2008. godine, kada je glavna rasprava završena.

11. Osnovni sud je donio Presudu broj Rs-2494/03 od 25. jula 2008. godine kojom je odbio apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud obaveže tužene - Univerzitet u Banjoj Luci, Branka Dokića, Aleksandra Iliškovića, Marka Ninkovića i Milorada Božića da apelantkinji nadoknade nematerijalnu štetu u iznosu od 320.000,00 KM. Osnovni Sud se proglasio nenadležnim u vezi sa rješavanjem apelantkinjine tužbe o pitanju da se utvrdi da je pod a) apelantkinja u zvanju vanrednog profesora od 20. septembra 1999. godine do 18. septembra 2005. godine; b) da je apelantkinja u zvanju redovnog profesora od 20. septembra 2005. godine do 19. septembra 2015. godine; c) da se naloži Elektrotehničkom fakultetu u Banjoj Luci da donese odluku o izboru apelantkinje u zvanje vanrednog i redovnog profesora (za naznačeni period) i da se tuženi solidarno obavežu da apelantkinji naknade materijalnu štetu u iznosu od 40.000,00 KM, te je sud provedene parnične radnje u navedenom dijelu ukinuo i tužbu odbacio. Osnovni sud je odbacio tužbu u odnosu na Elektrotehnički fakultet u Banjoj Luci - da se naloži tom tuženom da apelantkinji solidarno s ostalim tuženim isplati naknadu nematerijalne štete u iznosu od 320.000,00 KM. Osnovni sud je obavezao apelantkinju da tuženom Branku Dokiću naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.567,00 KM.

12. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da je apelantkinja zasnovala radni odnos kod Elektrotehničkog fakulteta u Banjoj Luci 1974. godine, da je naučni stepen magistra stekla 1981. godine, a doktorirala 1991. godine. Odlukom Elektrotehničkog fakulteta izabrana je za zvanje viši asistent nastavnik docent za predmet Mikrotalasna tehnika. Elektrotehnički fakultet objavio je konkurs za izbor nastavnika, između ostalog za predmet Mikrotalasna tehnika - radioprijemnici te radiopredajnici, za koji je apelantkinja podnijela prijavu 14. maja 2002. godine. Nastavno naučno vijeće je imenovalo petočlanu komisiju za izbor, te su tri člana komisije utvrdili da apelantkinja ispunjava propisane uslove za izbor u zvanje vanrednog profesora. Dana 23. januara 2003. godine izvršena je promjena članova komisije, a prodekan za naučnoistraživački rad i komisija za naučnoistraživački rad su iznijeli prijedlog da je izvještaj potrebno vratiti na dopunu, te je vraćen komisiji na dopunu, ali nikada nije dopunjen, nije imenovana nova komisija niti je po konkursu od 10. maja 2002. godine donesena odluka. Nakon toga, Elektrotehnički fakultet je svake godine do 2007. godine raspisivao konkurse za izbor na koje apelantkinja nije podnosila prijavu, jer prethodni konkursi nisu okončani na zakonom propisan način. Apelantkinja se ponovo prijavila na konkurs od 4. jula 2007. godine, ali Osnovni sud je istakao da do okončanja postupka nije dostavljen dokaz da je postupak izbora po ovom konkursu okončan.

13. Osnovni sud je, takođe, naveo da se apelantkinja u više navrata obraćala Inspektoratu prosvjete i visokog obrazovanja, koji su utvrdili propuste, dali naloge za okončanje postupka izbora, ali nisu izrekli sankcije fakultetu.

14. Osnovni sud je dalje naveo da je ispitao blagovremenost tužbe, te je utvrdio da je apelantkinjina tužba ponesena 26. septembra 2003. godine, i blagovremena je u odnosu na konkurs koji je objavljen 10. maja 2002. godine, dok je u ostalom dijelu, u kom je apelantkinja navodila kontinuitet povrede iz radnog odnosa još od 1992. godine, Osnovni sud utvrdio neblagovremenost zbog koje je naveo da neće ni obrazlagati činjenice iz ranijeg perioda. Osim toga Osnovni sud je, pozivajući se na odredbe Zakona o visokom obrazovanju koji je stupio na snagu 8. septembra 2006. godine, pozvao apelantkinju da uredi tužbu u smislu pravilnog označavanja tuženog „Elektrotehnički fakultet Banja Luka“, a što apelantkinja nije učinila. Imajući u vidu da je navedenim zakonom Elektrotehnički fakultet izgubio svojstvo pravnog lica (koje je imao u skladu sa Zakonom o univerzitetima), te da da shodno članu 291 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) ne može da bude stranka u postupku, Osnovni sud je u odnosu na ovu „organizacionu jedinicu“, u skladu s članom 67 stav 1 tačka 8 u vezi s članom 68 i 291 ZPP tužbu odbacio, i to u odnosu na dio u kom je sud nadležan da raspravlja o tužbi (u vezi sa zahtjevom za naknadu nematerijalne štete).

15. Zatim, Osnovni sud je naveo da prije svega treba da razmotri pitanje da li predmet spora potpada pod sudsku nadležnost. Osnovni sud je naveo da je, nakon što je pozvana da uredi tužbu, apelantkinja istakla tužbeni zahtjev da sud naredi Univerzitetu u Banjoj Luci, kao poslodavcu i sljedniku Elektrotehničkog fakulteta, da otkloni nezakonito postupanje u provođenju postupka izbora po raspisanom konkursu i okončanje konkursa. Osnovni sud je naveo da je, slijedom toga, u slučaju utvrđene nezakonitosti bilo moguće raspravljati pitanje naknade materijalne štete, u slučaju utvrđene nezakonitosti kod poslodavca. Međutim, Osnovni sud je naveo da je apelantkinja podneskom od 22. novembra 2007. godine postavila novi tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud utvrdi da je u određenim vremenskim periodima u zvanju vanrednog odnosno redovnog profesora, te da sud naloži donošenje odluka o izboru apelantkinje u ova zvanja. S tim u vezi, Osnovni sud se pozvao na odredbe čl. 84 do 89 Zakona o visokom obrazovanju, kojim je propisan postupak izbora nastavnika i saradnika, te organi univerziteta koji su ovlašćeni da donesu odluku o izboru. Osnovni sud je naveo da sud nije ovlašćen da utvrdi da je apelantkinja u određenim vremenskim periodima bila u svojstvu redovnog odnosno vanrednog profesora, odnosno da donese odluku o apelantkinjinom izboru u određeno nastavno zvanje, tj. ne može da riješi spor u punoj jurisdikciji već samo da utvrdi da li je postojala eventualna nezakonitost kod poslodavca u postupku izbora. Osnovni sud je dalje istakao da je odredbama Zakona o univerzitetu (čl. 77 do 85) jasno propisan izbor nastavnika i saradnika, pa prema ovim zakonskim odredbama slijedi da sud nije nadležan da odlučuje o izboru apelantkinje u zvanje redovnog, odnosno vanrednog profesora, pa samim tim ne može da izda nalog tuženom Elektrotehničkom fakultetu da donese odluku o apelantkinjinom izboru. Sud je naveo da sudsku zaštitu iz radnog odnosa apelantkinja kao nastavno osoblje Univerziteta u Banjoj Luci može da ostvari samo u granicama nadležnosti redovnog suda, koje su propisane u skladu s članom 118 Zakona o radu - Prečišćen tekst, i to u roku od godinu dana od dana saznanja za povredu a najkasnije u roku od tri godine od kada je povreda učinjena. U konkretnom slučaju apelantkinja smatra da joj je učinjena povreda jer, kao nastavniku univerziteta koji nema stalni radni odnos, ovlašćeni organ nije raspisao konkurs i odlučio o izboru. Samo u tom pravcu, prema stavu Osnovnog suda, sud može da naloži poslodavcu određeno postupanje pod prijetnjom zakonskih sankcija iz Zakona o izvršnom postupku.

16. Osnovni sud je naveo da je iz izvedenih dokaza i iskaza parničnih stranka očigledno kršenje zakonskih odredbi jer su Univerzitet u Banjoj Luci i Elektrotehnički fakultet bili dužni da raspisani konkurs okončaju u roku od šest mjeseci od dana kad je konkurs objavljen ili da apelantkinjinu prijavu odbace i o tome dostave valjanu odluku apelantkinji kako bi ona mogla da pobija prigovorom ili tužbom, zatim da preduzmu mjeru da u slučaju da komisija za izbor nije dostavila izvještaj formiraju novu komisiju ili preduzmu mjere za davanje blagovremenog izvještaja. Međutim, o ovim apelantkinjinim povredama iz radnog odnosa sud nije mogao da raspravlja jer, u skladu s članom 2 ZPP-a, sud može da odlučuje samo u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva a to je tužbeni zahtjev iz podneska od 22. novembra 2007. godine kod kog je apelantkinja ostala pri završnom izlaganju. S obzirom da nije bilo dozvoljeno da se raspravlja o meritumu tužbenog zahtjeva, to, prema mišljenju Osnovnog suda, nije bilo moguće da se raspravi ni o apelantkinjinom zahtjevu za naknadu materijalne štete za izgubljenu zaradu u razlici plate višeg zvanja i zvanja u kom je apelantkinja bila zbog propusta tuženih, pa je i ovaj dio tužbe Osnovni sud odbacio. Osnovni sud je istakao da tek kada se pravosnažnom presudom utvrdi nezakonitost kroz propust u izboru u više nastavno zvanje moguće je da se meritorno raspravi o zahtjevu za naknadu materijalne štete.

17. Osnovni sud je odbio kao neosnovan apelantkinjin tužbeni zahtjev da joj tuženi naknade nematerijalnu štetu jer ona u toku postupka nije dokazala da je kod nje došlo do smanjenja opšte životne sposobnosti, da je trpjela intenzivan bol i strah koji opravdavaju dosuđenje novčane naknade nematerijalne štete u smislu člana 200 ZOO. Takođe, Osnovni sud je naveo da nisu ispunjene pretpostavke odgovornosti za štetu propisane u Zakonu o zaštiti od klevete. Osim toga, Osnovni sud je naveo da bi trebalo da po navodima iz tužbe tužena fizička lica (Aleksandar Ilišković, Branko Dokić, Marko Ninković, Milorad Božić) odgovaraju kao nosioci rukovodećih funkcija tuženih (pravnih lica). Međutim, između apelantkinje i tuženih fizičkih lica nema materijalno-pravnog odnosa, tako da za njihove radnje i propuštanja može da odgovara pravno lice koje im je povjerilo vršenje tih funkcija, a oni kao fizička lica mogu da budu disciplinski ili građanski-pravno odgovorni samo pravnom licu.

18. Protiv prvostepene presude apelantkinja je izjavila žalbu 28. jula 2008. godine, koja je dostavljena na odgovor tuženim 20. avgusta 2008. godine.

19. Okružni sud je donio Presudu broj 011-0-Ž-08-000 479 od 15. oktobra 2008. godine, kojom je žalbu odbio kao neosnovanu.

20. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je žalba neosnovana. Zatim, sud je istakao da je apelantkinja u više navrata (tačno naznačeno kada) pozvana da uredi tužbi, te da je tužbu uređivala više puta, ali nikada tako da pravilno precizira tuženog u smislu odredbe člana 53 ZPP-a, čak ni kad je imala advokata. Zatim, Okružni sud je naveo da je apelantkinja „duplirala“ svoje zahtjeve postavljajući različite vidove nematerijalne štete (naknada za duševne bolove, pa zatim navođenje vidova nematerijalne štete za povredu časti, povredu slobode i prava ličnosti iako su oni u „okviru “ duševnih bolova). Takođe, Okružni sud je naveo da je apelantkinja tražila naknadu nematerijalne štete zbog straha od gubitka radnog mjesta i zdravstvenog osiguranja, iako se na radi o pravno priznatom vidu materijalne štete. Okružni sud je istakao da je tužbenim zahtjevom apelantkinja tražila da sud utvrdi da je u određenim vremenskim periodima bila u zvanju vanrednog/redovnog profesora, iako utvrđivanje ove činjenice me može da bude predmet tužbe za utvrđenje u smislu člana 54 ZPP-a, te je sud cijenio da je tužba u tom dijelu neuredna. Ovo pogotovo za dio tužbenog zahtjeva kojim je tražila da sud donese odluku o izboru apelantkinje u zvanje redovnog profesora od 2005. godine do 2015. godine. Okružni sud je naveo da je Osnovni sud bio dužan da odbaci tužbu, kao neurednu, u skladu s članom 67 stav 1 tačka 8 ZPP, ukoliko tužilac u ostavljenom roku ne otkloni nedostatke, ali kako nije dobio takvu odluku, nakon upuštanja u raspravljanje o neurednom i nerazumljivom zahtjevu nije bilo više moguće da se donese takvo rješenje. Zatim, Okružni sud je naveo u vezi s blagovremenosti tužbe da su rokovi za podnošenje tužbe propisani Zakonom o radu prekluzivni, pa je tužbu trebalo odbaciti za sve naknade po osnovu razlike plate koje je apelantkinja tražila do 26. septembra 2002. godine, te da se odbije zahtjev za naknadu nakon tog vremena. Međutim, kako su posljedice odbijanja i odbacivanja iste, a sud je apelatkinjinu tužbu odbacio, Okružni sud je naveo da nije bilo potrebe da se preinačava prvostepena presuda.

21. Okružni sud se pozvao na odredbe Zakona o visokom obrazovanju i Zakona o univerzitetu, te zaključio da je prvostepeni sud pravilno odbacio tužbu protiv Elektrotehničkog fakulteta, za šta je prema mišljenju Okružnog suda dao jasne razloge.

22. Zatim, u pogledu naknade štete na radu i u vezi s radom Okružni sud se pozvao na odredbe čl. 104 do 106 Zakona o radu, te odredbe čl. 154,189 i 200 ZOO, te je istakao da je za ovaj vid štete pasivno legitimisan poslodavac. Zbog navedenog Okružni sud je utvrdio da tuženi, fizička lica koja su obavljala određene dužnosti za Elektrotehnički fakultet prema apelantkinji nisu postupali u svoje lično ime, već u ime Elektrotehničkog fakultete kao poslodavca, zbog čega nisu ni pasivno legitimisani. Okružni sud je istakao da je naknada štete moguća i neposredno od radnika, u smislu člana 170 ZOO, ako je štetu prouzrokovao namjerno, ali apelantkinja u toku postupka nije dokazala takvu namjeru tuženih fizičkih lica, pa je tužbeni zahtjev prvostepeni sud pravilno odbio, što prihvata i Okružni sud.

23. Okružni sud je dalje naveo da se apelantkinja u tužbi u vezi sa zahtjevom za naknadu štete zbog pretrpljenih duševnih bolova, fizičkih bolova i umanjenja životne aktivnosti, te po osnovu povrede časti i ugleda, slobode i prava ličnosti (što po članu 200 ZOO predstavlja osnov za naknadu u okviru duševnih bolova), te za strah od gubitka radnog mjesta (koji ne predstavlja pravno priznati vid štete) obrazložila pozivajući se na odredbe o mobingu iz Zakona o radu, što prema mišljenju Okružnog suda čini tužbu takođe nerazumljivom. Međutim, Okružni sud je naveo da, u skladu s članom 111 Zakona o radu, nije dozvoljeno seksualno uznemiravanje, nasilje po osnovu pola, kao i sistematsko zlostavljanje radnika od poslodavca i drugih zaposlenih (mobing), a tačkom 5 navedenog člana je definisano šta je mobing. Okružni sud je istakao da je, s ciljem da utvrdi pretrpljenu nematerijalnu štetu, apelantkinja izvela dokaz vještačenjem vještaka specijaliste psihologije, koji je proveden na bazi intervjua s apelantkinjom. Okružni sud je cijenio da je ovakav nalaz sačinjen isključivo na osnovu apelantkinjinh navoda, pa se ne može prihvatiti kao dokaz o pretrpljenoj šteti. Pored toga, Okružni sud je naveo da vještak nije kompetentan da cijeni intenzitet i trajanje fizičkih bolova i umanjenje životne aktivnosti, a za šta nije ni dao konkretno mišljenje, već je konstatovano da je apelantkinjina opšta životna aktivnost umjereno smanjena. Takođe, Okružni sud je naveo da vještak nije za periode u kojima je utvrđeno stanje straha utvrdio njegov intenzitet. Iz prezentovanih dokaza Okružni sud nije mogao da utvrdi da je apelantkinji nanesen vid nematerijalne štete iz tužbenog zahtjeva, a pogotovo ne takvog trajanja i intenziteta koji bi opravdali dosuđenje novčane naknade u smislu člana 200 ZOO, te da su prema apelantkinji vršene radnje iz člana 111 Zakona o radu koje imaju obilježje mobinga. Osim toga, Okružni sud je istakao da je jasno označavanje tužbenog zahtjeva od značaja za teret dokazivanja, jer je na apelantkinji bio teret dokazivanja u vezi s naknadom štete, a na poslodavcu da nije bilo mobinga. Osim toga, Okružni sud je naveo da su odredbe o mobingu stupile na snagu 22. marta 2007. godine, pa ne mogu da se primijene retroaktivno.

24. Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno odbacio tužbu u „utvrđujućem dijelu“, kao i u pogledu nenadležnosti suda da naloži Elektrotehničkom fakultetu da izvrši izbor apelantkinje u zvanje vanrednog ili redovnog profesora. Osim toga, Okružni sud je naveo da sprovođenje procedure po konkursu ne znači apsolutnu sigurnost da bi apelantkinja bila imenovana, te ne bi imao svrhe, a apelantkinja se i nije javljala na konkurse od 2002. do 2007. godine. Zbog navedenog bi bilo nelogično da se imenovanje vrši retroaktivno za protekli period, a istovremeno za budući period sve do 2015. godine. Okružni sud se takođe očitovao na apelantkinjin navod da joj nije ostavljen na izjašnjenje niti jedan dokaz tuženih, zbog čega je odbila da potpiše zapisnike na pripremnom ročištu i glavnoj raspravi. Okružni sud je naveo da je apelantkinja bila prisutna na ročištima, da je uz odobrenje predsjednika snimala tok rasprave, da na zapisnicima nije navedeno da je to razlog odbijanja, kao i da je jasno navedeno da apelantkinjin advokat nije imao primjedbi na izvedene dokaze. Okružni sud je istakao da je apelantkinja tačno znala koje je dokaze predložio tuženi, da je znala njihov sadržaj pa joj nije bilo uskraćeno pravo da raspravlja, iako nema dostavnice o njihovom dostavljanju apelantkinji. Osim toga, Okružni sud je naveo da apelantkinja ovo ističe nakon što je njen zahtjev odbijen, pa nema osnova za ukidanje odluke iz tog razloga. Okružni sud je takođe naveo da su bili ispunjeni uslovi da se apelantkinja kazni u smislu odredbe člana 407 ZPP jer je u toku postupka iznijela više uvredljivih tvrdnji, koje je Okružni sud citirao.

25. Okružni sud je naveo da su neosnovani apelantkinjini žalbeni navodi u vezi s dosuđenim troškovima Branku Dokiću, jer su u prvostepenoj presudi tačno nabrojane parnične radnje koje je preduzeo punomoćnik tuženog Dokića i obračunati troškovi u skladu s Tarifom o nagradama i naknadama troškova za rad advokata.

26. Apelantkinja je izjavila reviziju protiv drugostepene odluke 26. novembra 2008. godine, koju je dopunila 1. decembra 2008. godine, a koja je dostavljena na odgovor tuženim u periodu od 3. do 5. decembra 2008. godine.

27. Vrhovni sud je donio Presudu broj 118 0 Rs 000059 09 od 22. septembra 2011. godine kojom je reviziju odbio.

28. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je odluka Okružnog suda zakonita i pravilna. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je Elektrotehnički fakultet izgubio svojstvo pravnog lica, te je odluka o odbacivanju tužbe u odnosu na Elektrotehnički fakultet, prema mišljenju Vrhovnog suda, u skladu s članom 67 stav 1 tačka 8 ZPP-a. Dalje, Vrhovni sud je cijenio neosnovanim apelantkinjin prigovor da je odredbom Zakona o visokom obrazovanju (član 145 stav 3) regulisano da svi započeti postupci za izbor u akademska zvanja moraju da se okončaju po prethodnom postupku jer se sadržaj ove odredbe ne odnosi na status fakulteta i nije od uticaja na njegovu stranačku sposobnost.

29. Zatim, u odnosu na revizioni navod da je apelantkinja tražila da sud uredi pravni odnos - da se apelantkinja nalazi u statusu redovnog profesora, Vrhovni sud je ukazao na odredbu člana 54 ZPP te je istakao da je za odluku u ovom dijelu tužbenog zahtjeva prethodno pitanje odluka o apelantkinjinom zahtjevu da sud nametne Elektrotehničkom fakultetu da donese odluku o njenom izboru u zvanje redovnog odnosno vanrednog profesora, za šta sud nije nadležan. Nedostatak odluka poslodavca ne može da se nadomjesti odlukom suda, jer odluku o izboru nastavnika može da donese samo nadležni organ fakulteta a ne sud koji za to nije nadležan. Vrhovni sud je naveo da je povrijeđeno apelantkinjino pravo iz člana 16 ZPP jer je sud tužbeni zahtjev odbacio, a trebalo je da donese odluku kojom se tužbeni zahtjev odbija, ali ta povreda nije uticala na pravilnost odluke jer apelantkinja nije stekla pomenuta zvanja u zakonom propisanoj proceduri. U odnosnu na naknadu nematerijalne štete iz radnog odnosa u odnosu na fizička lica, Vrhovni sud je naveo da ova lica nisu u materijalno-pravnom odnosu s apelantkinjom, te je pravilno drugostepeni sud, prema mišljenju Vrhovnog suda, zaključio da ova lica nisu pasivno legitimisana, pa je ovaj zahtjev u odnosu na njih odbio kao neosnovan.

30. Vrhovni sud je naveo da je apelantkinja, u vezi sa zahtjevom za naknadu štete (materijalne i nematerijalne) iz radnog odnosa, u materijalno-pravnom odnosu sa svojim poslodavcem. Vrhovni sud je istakao da među strankama nije sporno da izbor nastavnika po konkursu iz 2002. godine nadležni organ Elektrotehničkog fakulteta nije izvršio, pa je u skladu s tada važećim odredbama Zakona o visokom obrazovanju bio dužan da objavi novi konkurs, što je Elektrotehnički fakultet svake sljedeće godine i radio, čime je prema mišljenju Vrhovnog suda postupao u skladu s ranije važećim zakonom. Međutim, apelantkinja tužbom nije tražila utvrđenje povrede prava povodom konkursa poslodavca raspisanog 10. maja 2002. godine (imajući u vidu njen konačno opredijeljen zahtjev) i tokom postupka nije dokazala nezakonitost poslodavca povodom konkursa za koji bi odgovarao Univerzitet u slučaju da postoje pretpostavke odgovornosti za naknadu štete kao osnov za obavezivanje tuženog Univerziteta da apelantkinji naknadi štetu, te nema osnova da se apelantkinji naknadi šteta iz radnog odnosa.

31. Vrhovni sud je ocijenio da je neosnovan apelantkinjin revizioni prigovor kojim je osporavala pravilnost odluke u odbijanju tužbenog zahtjeva u odnosu na prvotuženog za naknadu nematerijalne štete u skladu s odredbom 200 ZOO. Takođe, sud je potvrdio kao pravilan zaključak drugostepenog suda da naknada štete zbog straha od gubitka posla nije zakonom propisan vid štete.

32. Zatim, u vezi s revizionim prigovorom u vezi s članom 5 Zakona o radu, Vrhovni sud je naveo da apelantkinja nije dokazala da ju je poslodavac po ovom osnovu stavio u neravnopravan položaj, a u odnosu na istaknuti zahtjev za naknadu štete po osnovu zaštite od mobinga, Vrhovni sud se pozvao na relevantne odredbe (sada važećeg) Zakona o radu, čl. 111 i 112, ali je istakao da u vrijeme raspisivanja konkursa 2002. godine nisu bile na snazi odredbe Zakona o radu koje regulišu zaštitu od mobinga. Stoga je pravilan zaključak drugostepenog suda da apelantkinja nije mogla da istakne takav zahtjev. Takođe, Vrhovni sud je naveo da činjenica da je drugostepeni sud donio odluku u roku od 30 dana nije uticala na pravilnost i zakonitost odluke. Zatim, odluka o troškovima postupka donesena je u skladu s odredbom člana 386 ZPP-a i važećom advokatskom tarifom. Vrhovni sud je takođe naveo da apelantkinja na ročištu održanom 28. novembra 2007. godine nije prigovorila predloženim dokazima, već je odbila da potpiše zapisnik „iz razloga što je sudija izostavio njene dokaze koji su označeni kao obraćanje pravosudnim i međunarodnim organizacijama“. Istaknuto je da pozivanje drugostepenog suda na odredbu člana 148 Zakona o visokom obrazovanju nije uticalo na pravilnost pobijane presude. Navedeno je da odredbe člana 170 do 172 ZOO i apelantkinjino pozivanje u reviziji na odgovornost Republike Srpske nisu od uticaja u ovoj parnici u kojoj stranka nije Republike Srpska. Budući da apelantkinja nije dokazala osnovanost zahtjeva za naknadu štete, neosnovana je tvrdnja da su pobijanom presudom povrijeđene odredbe Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Vrhovni sud je istakao da se odredbe člana 104 Zakona o radu odnosi na zahtjev radnika podnesen poslodavcu za zaštitu prava o kom poslodavac ne odluči u roku od 30 dana, te da se, u smislu ove zakonske odredbe, smatra da je poslodavac prihvatio zahtjev radnika, što u konkretnom slučaju nije predmet tužbenog zahtjeva. Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi meritorno odlučili o dijelu apelantkinjinog tužbenog zahtjeva kojim je tužba odbačena u skladu sa zakonom iz navedenih razloga, pa je neosnovan navod da je u tom dijelu odluka protivna „Ustavu, konvencijama zakonima i logici“. Takođe, Vrhovni sud je ukazao da je u drugostepenoj odluci sud interpretirao apelantkinjine navode i odredbu člana 407 ZPP, pa je neosnovan apelantkinjin revizioni prigovor da ovakvim ponašanjem sud vrijeđa njeno dostojanstvo.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

33. Apelantkinja navodi povredu prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na privatan i porodičan život, dom i prepisku iz člana II/3f) i člana 8 Evropske konvencije, prava na slobodu mišljenja savjesti i vjere iz člana II/3g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9 Evropske konvencije, prava na slobodu izražavanja iz člana II/3h) i član 11 Evropske konvencije, kao i prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije i povredu „iz Međunarodnog pakta o ekonomskim socijalnim i kulturnim pravima“. Apelantkinja veoma opširno navodi informacije o svom obrazovanju, profesionalnoj aktivnosti, svom referatu. U odnosu na povrede na koje ukazuje apelantkinja ističe da su sudovi proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo, odnosno donijeli odluke suprotno svim zakonima koji su primijenjeni tokom postupka i aktima Univerziteta, kao i Ustavu Bosne i Hercegovine i Evropskoj konvenciji, navodeći određene članove zakona, ali bez dalje konkretizacije. Takođe, apelantkinja se žali na „jednakost u mogućnostima i tretmanu, a to je pretpostavka za sticanje, uživanje i zaštitu svih ljudskih prava i sloboda“, te to dalje dovodi u vezu s diskriminacijom na osnovu pola na poslu, jer je prva žena koja je doktorirala na Elektrotehničkom fakultetu, koja je imala svoj stav, te su konkursi raspisivani „s namjerom da ne uspiju“. Apelantkinja traži da Ustavni sud ukine osporene presude i „da izrekne Republici Srpskoj novčanu kaznu zbog predugog trajanja i odugovlačenja postupka“.

b) Odgovor na apelaciju

34. Vrhovni sud je naveo da su razlozi za donošenje njegove presude navedeni u njenom obrazloženju i iz tih razloga smatra da je apelacija neosnovana.

35. Okružni sud je naveo da ostaje kod razloga datih u presudi, te da smatra da nisu povrijeđena apelantkinjina prava na koja se poziva.

36. Osnovni sud je naveo tok postupka, te istakao da je postupak dugo trajao jer je apelantkinja dostavila sudu neurednu tužbu, a nakon uređenja tužbe održano je pripremno ročište i donesena odluka. Smatra da nije povrijeđeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje u razumnom roku

37. Univerzitet u Banjoj Luci je naveo da se u svemu slaže s obrazloženjima osporenih presuda, te da apelantkinja u toku postupka nije dokazala svoje navode o diskriminaciji, kao ni da se nije prijavljivala na konkurse koji su raspisivani. Univerzitet Banja Luka je predložio da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu.

38. Elektrotehnički fakultet je u odgovoru naveo da apelaciju treba odbiti jer su sudovi donijeli odluke zasnovane na zakonu.

39. Tuženi Branko Dokić ističe da su odluke pravilne i zakonite. Navodi da je apelantkinja uživala sva prava, čak da ju je sud pozivao šest puta da uredi tužbu, umjesto da tužbu odbaci kao neurednu, da joj je dozvoljeno iznošenje dokaza i tonsko snimanje. Zatim, apelantkinja se u reviziji žalila da joj je drugostepena odluka donesena „prebrzo“, dok se u apelaciji žali na dužinu postupka. Apelantkinja je vrijeđala sud i po mišljenju Branka Dokića trebalo je da bude novčano kažnjena, pa se čak njenim radnjama stiču i obilježja krivičnog djela povrede prava ugleda suda iz člana 370 Krivičnog zakona Republike Srpske. Takođe smatra da apelantkinji nisu povrijeđena prava na koja se poziva, te predlaže da se apelacija odbije, a apelantkinja obaveže na naknadu troškova odgovora na apelaciju.

40. Milorad Božić je u odgovoru na apelaciju naveo da je odgovore, informacije i drugo u vezi s apelacijom dao u redovnom postupku i stoji iza svojih navoda.

V. Relevantni propisi

41. Zakon o parničnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik RS» br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09), tekst koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 67. stav 8.

Po prethodnom ispitivanju tužbe sud će donijeti rješenje kojim se tužba odbacuje ako utvrdi:

8) da Tužilac u roku koji je sud odredio nije otklonio otklonio nedostatke iz člana 66. ovog zakona

42. Zakon o visokom obrazovanju („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 85/06) u relevantnom dijelu glasi:

Prestanak važenja Član 159.

Stupanjem na snagu ovog zakona prestaju da važe Zakon o univerzitetu (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 12/93, 14/94, 99/04 i 92/05) i Zakon o višim školama (“Službeni glasnik Republike Srpske”, broj 13/94).

43. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o visokom obrazovanju (Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 60/07):

Član 13.

(1) U članu 53. u stavu (2) riječi: “i statutom organizacione jedinice” brišu se. (2) Dosadašnji st. (3) i (4) mijenjaju se i glase:“(3) Univerzitet ima svojstvo pravnog lica. Organizacione jedinice univerziteta iz stava (1) ovog člana nemaju svojstvo pravnog lica. (4) Fakultet, akademija, institut i druga organizaciona jedinica visoko školske ustanove za koju to odredi organ upravljanja univerziteta koristi pečat i štambilj univerziteta dopunjen svojim nazivom.”.

Član 14.

Član 54. mijenja se i glasi:

„Član 54.

Fakultet je naučno-nastavna jedinica univerziteta koja razvija naučno-istraživački rad kao osnov nastavne djelatnosti.”.

44. U Zakonu o radu RS („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03 i 66/03) relevantne odredbe glase:

Član 5.

Radnik kao i lice koje traži zaposlenje ne može biti stavljen u neravnopravan položaj kod ostvarivanja prava po osnovu rada i prava na zaposlenje zbog rase, etničke pripadnosti, boje kože, pola, jezika, religije, političkog ili drugog mišljenja ili ubjeđenja, socijalnog porijekla, imovnog stanja, članstva ili ne članstva u sindikatu ili političkoj organizaciji, tjelesnog ili duševnog zdravlja ili drugih obilježja koja nisu u neposrednoj vezi sa prirodom radnog odnosa.

Lice koje smatra da su mu prava povrijeđena zbog diskriminacije u smislu stava 1. ovog člana ima pravo da podnese nadležnom sudu tužbu protiv poslodavca. Ako sud utvrdi da je tužba osnovana naložiće poslodavcu da tužiocu uspostavi i obezbjedi prava koja su mu uskraćena.

Član 100.

Radnik koji na radu ili u vezi sa radom namjerno ili iz krajnje nepažnje pričini materijalnu štetu poslodavcu, dužan je da tu štetu nadoknadi. Ako štetu prouzrokuje više radnika, svaki od njih odgovara za dio štete koju je prouzrokovao, a ako se ne može utvrditi dio štete koju je prouzrokovao svaki pojedini radnik, smatra se da su svi podjednako odgovorni i štetu nadoknađuju u jednakim dijelovima.

Član 105.

Radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava Tužbu za zaštitu prava radnik može podnijeti u roku od godinu dana od dana saznanja za povredu prava a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede.

45. U Zakonu o radu RS („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 20/07 -Prečišćeni tekst) relevantne odredbe glase:

Član 111.

Nije dozvoljeno uznemiravanje i seksualno uznemiravanje, nasilje po osnovu pola, kao i sistematsko zlostavljanje radnika od poslodavca i drugih zaposlenih (u daljem tekstu: mobing).

Uznemiravanje u smislu stava 1. ovog člana jeste svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekim od osnova iz člana 5. ovog zakona koje ima za cilj ili predstavlja povredu dostojanstva lica koje traži zaposlenje, kao i radnika, a koje izaziva strah ili stvara ponižavajuće ili uvredljivo okruženje.

[..] Mobing je specifičan oblik ponašanja na radnom mjestu, kojim jedno ili više lica sistematski, u dužem vremenskom periodu, psihički zlostavlja ili ponižava drugo lice s ciljem ugrožavanja njegovog ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta.

Poslodavac je dužan preduzeti efikasne mjere s ciljem sprečavanja, nasilja na osnovu pola, diskriminacije, uznemiravanja, seksualnog uznemiravanja u radu i / ili u vezi sa radom i mobinga te ne smije preduzimati nikakve mjere prema radniku zbog činjenice da se žalio na nasilje, diskriminaciju, uznemiravanje, seksualno uznemiravanje i mobing.

VI. Dopustivost

46. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

47. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kad je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

48. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 7. oktobra 2011. godine, a apelacija je podnesena 14. novembra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

49. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

50. Apelantkinja pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njena prava iz člana II/3e), f), g) , h) i k), te člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1, te čl. 8, 9, 11 i 14 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava „iz Međunarodnog pakta o ekonomskim socijalnim i kulturnim pravima“.

Pravo na pravično suđenje

51. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

52. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

53. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se postupak odnosi na utvrđivanje prava iz radnog odnosa, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je, stoga, član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv na taj postupak.

A)U odnosu na primjenu materijalnog i procesnog prava

54. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.

55. Ustavni sud, dakle, shodno navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao, kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), da se upusti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može da vodi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantkinja postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

56. Ustavni sud zapaža da je apelantkinja u apelaciji detaljno opisala tok postupka po konkursu koju je osporila kasnije pred redovnim sudovima, te dala svoj subjektivni stav, a u odnosu na povredu prava na pravično suđenje navela je da su odluke nezakonite i suprotne materijalnopravnim propisima Zakona o radu, Zakona o univerzitetu, Zakona o visokom obrazovanju, ZPP, ZOO, Ustavu Bosne i Hercegovine i Evropskoj konvenciji, bez konkretizacije povrede, odnosno navođenja šta osporava i zbog čega. Ustavni sud primjećuje da je apelantkinja nezadovoljna ishodom po njenoj tužbi. Međutim, iz osporenih presuda, suprotno apelantkinjinim navodima, Ustavni sud zaključuje da su redovni sudovi proveli postupak po apelantkinjinom zahtjevu, da su donijeli odluke tačno navodeći za sve tužene razloge zbog kojih nije bilo moguće udovoljiti tužbenom zahtjevu, kojim su redovni sudovi vezani u smislu člana 2 ZPP-a. S tim u vezi Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi utvrdili apelantkinjin propust da pravilno označi poslodavca, koji bi eventualno i bio odgovoran za naknadu materijalne i nematerijalne štete i blagovremeno podnese tužbu za navodne povrede prije 10. maja 2002. godine, kao i apelantkinjin propust da traži da se utvrdi nezakonitost provedenog postupka iz 2002. godine, što bi bio osnov tužbe i tužbenog zahtjeva. Suprotno tome, sudovi su utvrdili da je apelantkinja opredijelila tužbeni zahtjev na način koji nije u nadležnosti suda da o tome raspravlja, tražeći da joj sud utvrdi zvanje vanrednog/redovnog profesora retroaktivno i ubuduće, zbog čega nije bilo moguće da se meritorno riješi ni pitanje materijalne i nematerijalne štete u odnosu na poslodavca, te je tražila i naknadu materijalne i nematerijalne štete od fizičkih lica koja su obavljala određene funkcije na Univerzitetu Banja Luka, odnosno Elektrotehničkom fakultetu, a da nije dokazala materijalnopravni odnos s njima, odnosno osnov po ovom zahtjevu. Takođe, zbog nepreciznosti i neurednosti tužbe, po kojoj se prvostepeni sud upustio u raspravljanje, umjesto da je odbaci kao neurednu, nije bilo mogući „razganičiti“ određene zahtjeve apelantkinje, ali je utvrđeno da nije bila diskriminisana, kao i da odredbe o mobingu nisu primjenljive u okolnostima njenog slučaja. Pozivajući se na relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava (ZOO, Zakon o visokom obrazovanju, Zakon o radu i ZPP), sudovi su na sve tri instance za svaki dio tužbenog zahtjeva koji su odbili ili odbacili dali jasna obrazloženja. Apelantkinja osim paušalnog navoda o povredi prava nije jasno navela u čemu se povreda ogleda, a Ustavni sud zapaža da su sudovi u osporenim presudama ocjenom provedenih dokaza i primjenom relevantnih zakonskih odredbi, polazeći od postavljenog i preciziranog tužbenog zahtjeva u postupku, detaljno i jasno obrazložili svoje stavove u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava. Ustavni sud smatra da data obrazloženja ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljno ili neprihvatljivo sama po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je procjena činjenica i dokaza zloupotrijebljena na apelantkinjinu štetu. Stoga Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava neosnovani, budući da osporene presude u obrazloženju sadrže precizne i jasne razloge za primjenu relevantnih odredbi materijalnog i procesnog prava.

57. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u odnosu na apelantkinjine navode o povredi na pravično suđenje u ovom dijelu nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

B)U odnosu na suđenje u razumnom roku

58. Zatim, apelantkinja je tražila da Ustavni sud Republici Srpskoj „izrekne novčanu kaznu zbog predugog trajanja i odugovlačenja ovog postupka“, što upućuje da se apelantkinja žali na povredu prava na pravično suđenje u razumnom roku.

a) Relevantni principi

59. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora da se ocjenjuje u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima koji su uspostavljeni sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju i važnosti koje konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

b) Period koji se uzima u obzir

60. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku koji je apelantkinja pokrenula tužbom pred Osnovnim sudom 26. septembra 2003. godine, a u kom je konačna odluka, presuda Vrhovnog suda, donesena 22. septembra 2011. godine. Dakle, cjelokupan postupak povodom apelantkinjine tužbe je trajao osam godina, pa je to period koji će biti predmet analize Ustavnog suda u sljedećim stavovima.

s) Analiza razumnosti dužine postupka

61. U konkretnom slučaju radi se o postupku koji je apelantkinja pokrenula radi utvrđivanja prava u vezi s radom. Ustavni su takođe primjećuje da je apelantkinja mijenjala tužbeni zahtjev, da je i broj tuženih tokom parnice promijenjen (sa četiri na šest tuženih), što je moglo uticati da predmet, i u vezi sa činjeničnim stanjem, kao i s primjenom propisa, postane relativno složen.

62. Zatim Ustavni sud primjećuje da je postupak trajao ukupno osam godina, od toga pred Osnovnim sudom skoro pet godina.

63. U vezi s ponašanjem strana u postupku Ustavni sud smatra da je apelantkinja aktivno učestvovala u postupku pred redovnim sudovima, koristeći sva zakonom raspoloživa pravna sredstva kako bi se utvrdila osnovanost njenog tužbenog zahtjeva. Međutim, apelantkinja je po pozivu suda uređivala tužbu, mijenjala tužbeni zahtjev i obuhvatala više tuženih, što je objektivno uticalo na dužinu postupka. Takođe, Ustavni sud primjećuje da je na samom početku suđenja apelantkinja tražila odgodu. Međutim, Ustavni sud ne može a da ne primijeti da i pored apelantkinjinog prava da disponira svojim tužbenim zahtjevom „sud vodi postupak“. Tako je (a što je navedeno u drugostepenoj odluci) prvostepeni sud imao pravo da tužbu kao neurednu odbaci, čime bi spriječio odugovlačenje postupka. Umjesto toga sud se upustio u raspravljanje „neuredne“ i „neprecizne“ tužbe. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da u vremenskom periodu od dvije godine nije bilo nikakve aktivnosti Osnovnog suda. Nakon što je tužbu poslao tuženim na odgovor i zakazao pripremno ročište 21. juna 2007. godine Osnovni sud je (s obzirom na apelantkinjin tužbeni zahtjev, kao i dokaze koje je trebalo izvesti) u relativno kratkom roku donio prvostepenu presudu (25. jula 2008. godine). Nakon toga, Okružni sud (na čiju brzinu postupanja se apelantkinja žalila u reviziji) i Vrhovni sud su donijeli odluke u relativno kratkom vremenu (na dvije instance u roku od jedne godine). Međutim, imajući u vidu da je postupak trajao ukupno osam godina, a za šta je u najvećem dijelu odgovoran Osnovni sud, Ustavni sud smatra da period od osam godina ne zadovoljava zahtjev „razumnosti“ iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije za šta odgovornost snosi Opštinski sud, čiji je zadatak bio da djelotvorno kontroliše postupak (vidi presudu Evropskog suda Uljar i ostali protiv Hrvatske, aplikacija broj 32668/02 od 8. marta 2007. godine), što je on propustio da uradi u ovom predmetu. Ustavni sud naglašava da je Osnovni sud u odgovoru na apelaciju ponudio kao opravdanje činjenicu da je apelantkinja šest puta uređivala tužbu, ali ova činjenica, sama po sebi imajući u vidu relevantne odredbe ZPP-a koje regulišu postupanje prvostepenog suda, nije od uticaja za drugačiji zaključak Ustavnog suda, pogotovo kada se ima u vidu činjenica da se Osnovni sud upustio u raspravljanje po tužbi za koju se ne može reći da je „uredna“.

64. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, povrijeđeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

65. Apelantkinja je zatražila naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajanja parničnog postupka. Shodno članu 74 Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može da odredi naknadu za nematerijalnu štetu, na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizilaze iz prakse Ustavnog suda. U konkretnom slučaju, imajući u vidu da je postupak već bio okončan prilikom podnošenja apelacije, i da je nepostupanje suda koje je trajalo na samom početku postupka i u periodu u kom apelantkinja još nije imala „uređenu tužbu“ naknadno „ispravljano“ na sve tri instance, donošenjem odluka u relativno kratkim periodima (zbog čije je „brzine donošenja“ apelantkinja u redovnom postupku prigovarala) Ustavni sud nalazi da je utvrđena povreda u sveukupnim okolnostima konkretnom slučaja dovoljna satisfakcija za apelantkinju.

Povreda prava na zabranu diskriminacije u vezi s pravom na pravično suđenje

66. Apelantkinja navodi povredu prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije.

67. Član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Nediskriminacija Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

68. Član 14 Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.

69. U vezi s apelacionim navodima o kršenju ovog prava Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora da teži zakonitom cilju, te mora da postoji razuman odnos proporcionalnosti između korišćenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama.

70. Zatim Ustavni sud zapaža da u vezi s povredom prava na zabranu diskriminacije apelantkinja navodi „nejednak tretman“, te ističe da su konkretne povrede „nastale“ zbog činjenice da je prva žena koja je doktorirala i „koja ima svoje mišljenje“ na Elektrotehničkom fakultetu, dok su ostale (žene) „rastjerali“. Dakle, apelantkinja se žali da je diskriminisana po osnovu pola. Ustavni Sud primjećuje da je (identične) navode o diskriminaciji apelantkinja isticala u toku redovnog postupka, te su sudovi zaključili da navodi nisu dokazani, odnosno da zbog nepreciznosti tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva određeni navodi, koji bi i mogli da imaju veze s diskriminacijom odnosno različitim tretmanom u vezi s poslom, nije moguće ispitati na adekvatan način. Redovni sudovi su se, s obzirom da nisu mogli meritorno raspraviti o provedenom postupku (odnosno utvrditi diskriminaciju u provedenom postupku ukoliko je postojala), referirali koliko su mogli i na navode o diskriminaciji (i mobingu). S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je apelantkinjin navod o diskriminaciji paušalan (u vezi s članom 5 Zakona o radu) i da činjenice koje je iznijela apelantkinja ne ukazuju da je stavljena u neravnopravan položaj. Kako je već ranije utvrđeno, u prethodnim tačkama ove odluke Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u pogledu prava na pravično suđenje. Osim toga, kako proizilazi iz obrazloženja osporenih presuda, nakon konkursa iz 2002. godine apelantkinja se nekoliko godina nije ni prijavljivala na konkurse, sve do 2007. godine, ali ni tada nije izabran niti jedan kandidat. Zatim, Ustavni sud primjećuje da i u apelaciji apelantkinja navodi da je drugom kandidatu (muškarcu) referat prošao bez ikakvih dopuna i dobio je zvanje u vanrednog profesora. Međutim, Ustavni sud zapaža da, osim paušalnog navoda (i dostavljenih referata), apelantkinja nije dalje obrazlagala koji to uslovi nisu ispunjeni zakonom u konkretnom slučaju, ili nešto drugo što bi moglo da vodi zaključku da se radi o različitom tretmanu lica u istoj ili sličnoj situaciji. Osim toga, za ocjenu referata su nadležne komisije, pa osim subjektivnog osjećaja apelantkinje da je njen referat „bolji“, apelantkinja nije ukazala na neki drugi konkretni dokaz koji bi bio relevantan u kontekstu njenih tvrdnji o diskriminaciji. Zbog navedenog, Ustavni sud nije mogao da utvrdi da se prema apelantkinji postupalo drugačije u istoj ili sličnoj situaciji, samo zbog činjenice da je „žena“.

71. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, a u vezi s članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

72. Dalje, apelantkinja je ukazala na povredu prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne navodeći konkretno u čemu se povreda sastoji. Međutim, imajući u vidu apelantkinjin tužbeni zahtjev pred redovnim sudovima, te činjenicu da ona nije uspjela u sporu proizilazi da se navodi o imovini u suštini svode na identične navode kao u odnosu na pravo na pravično suđenje, koji su u ovoj odluci već detaljno ispitani i za koje je zaključeno da su neosnovani. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju takođe neosnovani.

Ostali navodi

73. Apelantkinja je ukazala na povredu prava na privatan i porodičan život, prava na slobodu mišljenja svijesti i vjere i slobodu izražavanja, ali ničim nije ukazala da je ova povreda u konkretnom slučaju učinjena i moguća, kao i paušalno navela povredu prava iz Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, bez bilo kakve konkretizacije, te Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitivati apelantkinjine navode u vezi s povredom prava iz člana II/3f) g) i h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8, 9 i 10 Evropske konvencije kao i prava iz Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.

VIII. Zaključak

74. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na «donošenje odluke u razumnom roku» u situaciji kada je parnični postupak trajao osam godina, a za šta je u pretežnom dijelu odgovoran Osnovni sud zbog nepostupanja i nekorišćenja procesnih mogućnosti da se izbjegne odugovlačenje postupka.

75. S druge strane Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte koje je apelantkinja istakla, kao i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer su sudovi na tri instance detaljno i jasno obrazložili svoje odluke, pozivajući se na relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja ne ostavljaju utisak proizvoljnosti.

76. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, jer apelantkinja ni pred redovnim sudom ni pred Ustavnim sudom nije učinila osnovanim svoje navode da je zbog pola drugačije tretirana u odnosu na druga lica u istim ili sličnim situacijama.

77. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

78. Shodno članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4404/11 (R. P.) | Sudska praksa | Aktio