Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4642/11 (F. Č., Š. Č., I. Č., A. Č. i E. Č.)
Odluka donesena 21. 10. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada štete
- Građanski postupak
- Krivično djelo
- Pasivna legitimacija
- Troškovi postupka
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Zastara
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4642/11
Apelacija
Odluka o meritumu
21. 10. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4642/11, rješavajući apelaciju F. Č. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 21. oktobra 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija F. Č., Š. Č., I. Č., A. Č. i E.
Č. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 022784 11 Rev od 1. septembra 2011.
godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 0 P 022784 10 Gž 2 od 28. februara 2011. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 P 022784 00 P od 19. decembra 2008. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. F. Č., Š. Č., I. Č., A. Č. i E. Č. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Mostara, koje zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnijeli su 6. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 022784 11 Rev od 1. septembra 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 0 P 022784 10 Gž 2 od 28. februara 2011. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 022784 00 P od 19. decembra 2008. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je prethodno Odlukom broj AP 2002/11 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2002/11 od 29. juna 2011. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju apelanata podnesenu protiv presude Kantonalnog suda precizirane u prethodnoj tački ove odluke, budući da je u vrijeme podnošenja te apelacije bio u toku postupak povodom revizije pred Vrhovnim sudom.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Federacije Bosne i Hercegovine, Ministarstvo unutrašnjih poslova, koju zastupa Federalno pravobranilaštvo (u daljnjem tekstu: trećetužena Federacija), Grada Mostara, kojeg zastupa Javno pravobranilaštvo Grada Mostara (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Hercegovačko-neretvanskog kantona – Ministarstva unutrašnjih poslova Mostar, kojeg zastupa Kantonalno javno pravobranilaštvo (u daljnjem tekstu: drugotuženi MUPHNK), zatraženo je 21. jula i 5. septembra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 23. jula 2014. godine, a Kantonalni sud 21. augusta 2014. godine. Općinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 9. septembra 2014. godine, trećetužena Federacija 23. jula 2014. godine, a drugotuženi MUPHNK 25. septembra 2014. godine. Prvotuženi nije dostavio odgovor u ostavljenom roku, koji je istekao.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Općinski sud je, odlučujući o tužbi apelanata podnesenoj protiv tuženih radi naknade štete, donio Presudu broj 07 58 P 022784 00 P od 19. decembra 2008. godine, kojom je obavezao trećetuženu Federaciju da tužiocu (bez preciziranja imena) isplati ukupan iznos od 63.000,00 KM i to za duševnu bol zbog smanjenja životne aktivnosti iznos od 40.000,00 KM, za pretrpljene fizičke bolove iznos od 8.000,00 KM, za pretrpljeni strah iznos od 5.000,00 KM i za duševnu bol zbog naruženosti iznos od 10.000,00 KM (stav 1. izreke presude), a odbio je preostali dio tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa i za zakonske zatezne kamate (stav 2. izreke). Općinski sud je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove. Općinski sud je odbio tužbeni zahtjev apelanta F. Č. (u daljnjem tekstu: prvoapelant) da mu tuženi solidarno isplate novčanu naknadu u vidu rente za period naznačen u presudi od 1999. godine do 2008. godine, sa zakonskom zateznom kamatom (stav 4. izreke). Odbijen je tužbeni zahtjev kojim je prvoapelant tražio da mu tuženi solidarno plaćaju novčanu rentu od po 199,00 KM počevši od 1. septembra 2008. godine (stav 5. izreke presude). Također, odbijen je tužbeni zahtjev ostalih apelanata (Š. Č., I. Č., A. Č., E. Č.) kojim su tražili da sud utvrdi da su Općina Mostar Jugozapad i Općina Mostar Zapad, čiji je pravni sljednik prvotuženi, dužne da ovim apelantima plate na ime duševne boli za srodnika iznos od ukupno 8.000,00 KM. Apelanti su obavezani da prvotuženom plate troškove postupka (stav 7. izreke presude). Odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne i materijalne štete u odnosu na prvotuženog i drugotuženog MUPHNK (stav 8. izreke presude).
7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da su apelanti 28. januara 2000. godine pokrenuli postupak pred Općinskim sudom radi isplate štete u vrijednosti od 10.100,00 KM protiv Općine Mostar Zapad i Općine Mostar Jugozapad (čiji je pravni sljednik prvotuženi). U tužbi su apelanti tražili da im prvotuženi zbog posljedica ranjavanja prvoapelanta (kojeg je ranio nepoznati počinilac) za koji je odgovoran prvotuženi isplati pravičnu naknadu (za umanjenje životne aktivnost i unakaženost prvoapelanta i za duševnu bol bliskih srodnika). Tužba je zavedena pod brojem P:73/00. Dalje je navedeno i da je prvoapelant pred Općinskim sudom pokrenuo postupak 23. aprila 2001. godine tužbom protiv drugotuženog MUPHNK i trećetužene Federacije, radi naknade štete, te je predmet zaveden pod brojem P:215/01. Prvoapelant je u tužbi tražio da sud obaveže navedene tužene da mu plate iznos od 160.000,00 KM na ime nematerijalne štete i rente, a zbog zadobijenog ranjavanja 4. januara 1996. godine dok je obavljao svoju dužnost i posljedica tog ranjavanja, jer su tuženi propustili u okviru svog rada i djelovanja osigurati prvoapelantu slobodu i zaštitu tjelesnog integriteta. Rješenjem Općinskog suda izvršeno je spajanje predmeta P:73/00 i P:215/01, te je vođen jedinstven postupak pod brojem P:73/00, a apelanti su konačno opredijelili tužbeni zahtjev 24. septembra 2008. godine. U obrazloženju presude je navedeno da su svi tuženi izjavili prigovor zastare potraživanja i prigovor nedostatka pasivne legitimacije.
8. Općinski sud je nakon provedenog postupka, u odnosu na istaknuti prigovor zastare, utvrdio da se štetni događaj desio 4. januara 1996. godine kada je prvoapelanta ranio nepoznati počinilac dok se vozio Bulevarom narodne revolucije u Mostaru. Sud je utvrdio da je u Kantonalnom tužilaštvu zavedena krivična prijava protiv nepoznatog počinioca zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo ubistva u pokušaju iz člana 36. Krivičnog zakona „FBiH“ (radi se o KZ Republike BiH) u vezi s članom 19. Krivičnog zakona SFRJ. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da u konkretnoj situaciji nije primjenjiv član 377. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) koji propisuje duže rokove zastare u slučaju krivičnog djela prema odgovornom licu. Naime, u konkretnoj situaciji naknada štete nije tražena od počinioca krivičnog djela nego od pravnih lica u vezi s posebnim vidovima odgovornosti iz člana 180. ZOO-a. Općinski sud je naveo da se štetni događaj desio 4. januara 1996. godine kada je prvoapelant povrijeđen i kada su nastupile štetne posljedice, zatim da je liječenje trajalo do 21. maja 1997. godine, a tužbe podnijete 28. januara 2000. godine, odnosno 23. aprila 2001. godine, zbog čega je Općinski sud odbio istaknuti prigovor zastare.
9. Odlučujući o prigovoru nedostatka pasivne legitimacije, Općinski sud je prigovor usvojio u odnosu na prvotuženog i drugotuženog MUPHNK. U odnosu na trećetuženu Federaciju sud je odbio prigovor pasivne legitimacije i odlučio da su organi trećetužene, u skladu s članom III/1.a) i
g) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Ustav Federacije BiH) i članom 2. Zakona o unutrašnjim poslovima Federacije BiH, organi koji su bili dužni spriječiti štetu (ranjavanje prvoapelanta na liniji razgraničenja „istočnog“ i „zapadnog“ Mostara dok se u automobilu vozio Bulevarom narodne revolucije). Naime, Ustav Federacije BiH svim licima unutar Federacije Bosne i Hercegovine garantira pravo na život i slobodu kretanja, pa, prema utvrđenom činjeničnom stanju, sve okolnosti događaja i opća klima tog vremena, kada je prvoapelant pretrpio ranjavanje na liniji razgraničenja, posljedica su napada koji se može podvesti pod akt terorizma, a organi koji su bili dužni spriječiti tu štetu su federalni organi.
10. Općinski sud je naveo da je visinu tužbenog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete utvrdio na osnovu medicinske dokumentacije i nalaza vještaka, te je na osnovu utvrđenih činjenica (skraćena noga, po zanimanju policajac i drugo detaljno opisano u presudi) dosudio prvoapelantu na ime tjelesnog oštećenja, fizičke boli, kao i za pretrpljeni strah, ukupan iznos od 63.000,00 KM, dok je u ostalom dijelu od 47.000,00 KM odbio njegov zahtjev. Općinski sud je naveo da je odbio prvoapelantov zahtjev za isplatu mjesečne rente u visini izgubljene zarade (u skladu s čl. 172. i 195. st. 1. i 2. ZOO-a), jer je u toku postupka utvrđeno da je prvoapelant prilikom ranjavanja išao u kupnju dijela za svoj automobil, dakle, ne po radnom nalogu, pa je ovaj dio tužbenog zahtjeva odbijen. Osim toga, Općinski sud je utvrdio da je prvoapelant ostvario pravo na vojnu invalidninu na osnovu priznatog svojstva RVI-a sa 70% invaliditeta, da je u stalnom radnom odnosu, da je u vrijeme bolovanja primao naknadu i da nije dokazao da bi napredovao u službi, kao ni ostale vidove materijalne štete iz tužbenog zahtjeva.
11. Također, Općinski sud je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev ostalih apelanata (Š. Č., I. Č., E. Č., A. Č.) da im prvotuženi kao prvoapelantovoj supruzi i djeci isplati na ime nematerijalne štete novčani iznos, zbog naročito teškog invaliditeta srodnika, u skladu s članom 201. stav 3. ZOO-a. Općinski sud je utvrdio da se invalidnost kod prvoapelanta ogleda u području fizičke djelatnosti i funkcionalnosti noge, što ne daje podlogu za dosuđivanje ovog vida naknade. Općinski sud nije priznao prvoapelantu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos, a troškove postupka je dosudio u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i Zakona o advokaturi, te je obavezao apelante da prvotuženom plate 8.405,27 KM na ime troškova postupka, dok drugotuženi MUPHNK nije dostavio troškovnik, a u odnosu na trećetuženu Federaciju odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove.
12. Općinski sud je donio Rješenje broj 07 58 P 022784 00 P od 2. septembra 2010. godine kojim je izvršio ispravku presude od 19. decembra 2008. godine na način da je jasno odredio tužioca, odnosno naveo da iza ove riječi treba stajati prvoapelantovo ime u prvom stavu izreke presude, kao i stavu osam izreke presude.
13. Kantonalni sud je donio Presudu broj 58 0 P 022784 10 Gž 2 od 28. februara 2011. godine kojom je žalbu trećetužene Federacije uvažio i prvostepenu presudu preinačio u osporenom dijelu izreke na način da je prvoapelantu odbio tužbeni zahtjev da mu tužena na ime naknade nematerijalne štete plati 63.000,00 KM. Prvoapelantovu žalbu u odnosu na dosuđene troškove postupka u odnosu na prvotuženg (Grad Mostar) sud je djelomično uvažio i prvostepenu presudu preinačio na način da je prvoapelant dužan prvotuženom platiti troškove parničnog postupka u visini od 6.510,00KM.
14. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, ispitujući žalbu, naveo da su okolnosti pod kojima je prvoapelanta 4. januara 1996. godine povrijedilo nepoznato lice posljedica napada iz političkih pobuda radi zadržavanja postojećeg stanja podjele grada, a protiv društvenog poretka utvrđenog Ustavom države i federacije, te protiv slobode kretanja građana. Postupak nepoznatog učinioca u konkretnom slučaju može se podvesti pod definiciju terorizma kao namjernog ugrožavanja Ustavom utvrđenog državnog i društvenog uređenja i sigurnosti, aktom nasilja kojim je stvoreno osjećanje nesigurnosti kod građana (član 125. Krivičnog zakona SFRJ koji je kao preuzeti republički zakon bio na snazi u to vrijeme). Kantonalni sud je naveo da su organi koji su bili dužni spriječiti tu štetu federalni organi unutrašnjih poslova, a njihova se nadležnost zasniva na odredbama člana III/1.g.) Ustava FBiH kojom je pripisano u isključivoj nadležnosti Federacije BiH suzbijanje međunarodnog i međukantonalnog kriminala, posebno terorizma, pa za štetu odgovara Federacija BiH, u smislu člana 180. ZOO-a, bez obzira na to što niko nije odgovarao za tu krivičnu radnju iz osnova krivične odgovornosti i što je samo podnesena krivična prijava protiv nepoznatog počinioca zbog krivičnog djela ubistva u pokušaju. Zbog toga, prema mišljenju Kantonalnog suda, pravilno je prvostepeni sud donio odluku kojom je odbio prvoapelantov zahtjev za isplatu naknade nematerijalne štete u odnosu na prvotuženog i drugotuženog MUPHNK zbog nedostatka pasivne legitimacije na njihovoj strani. Također, prema mišljenju Kantonalnog suda, pravilno je prvostepeni sud donio odluku kojom je odbio tužbeni zahtjev ostalih apelanata da im prvotuženi plati novčane iznose na ime naknade nematerijalne štete, ali ne zbog razloga navedenih u prvostepenoj odluci (da nisu ispunjeni uvjeti iz odredbe člana 201. stav 3. ZOO-a), nego ih je trebalo odbiti zbog nedostatka pasivne legitimacije prvotuženog.
15. Kantonalni sud je naveo da je pogrešna odluka prvostepenog suda da nije osnovan prigovor trećetužene Federacije o zastari potraživanja prvoapelanta za naknadu nematerijalne štete u odnosu na trećetuženu. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da su 28. januara 2000. godine apelanti podnijeli tužbu protiv Općine Mostar Jugozapad i Općine Mostar Zapad, koje su u toku postupka označili kao Grad Mostar, pravni sljednik Općina Mostar Jugozapad i Zapad, radi isplate naknade nematerijalne štete, a tužba je zavedena pod poslovnim brojem P: 73/00. Dalje je navedeno da je prvoapelant 23. aprila 2001. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv drugotuženog MUPHNK i trećetužene Federacije, radi naknade nematerijalne i materijalne štete, a tužba je zavedena pod poslovnim brojem P:215/01. Rješenjem Općinskog suda broj P: 215/01 od 31. maja 2001. godine izvršeno je spajanje parnica radi vođenja jedinstvenog postupka pod poslovnim brojem P: 73/00. Kantonalni sud ističe da pravilno prvostepeni sud u svojoj odluci navodi da u konkretnoj pravnoj stvari nema mjesta primjeni člana 377. stav 1. ZOO-a jer naknada štete nije tražena od učinioca krivičnog djela već od pravnih lica za posebne slučajeve odgovornosti. Potraživanje naknade štete po osnovu odgovornosti države za štetu zastarijeva u rokovima propisanim odredbom člana 376. ZOO-a. Odredbom člana 376. ZOO-a propisano je da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo, a stavom 2. istog člana je propisano da u svakom slučaju zastarijeva za pet godina od dana kada je šteta nastala. Kako je prvoapelantovo liječenje završeno 21. maja 1997. godine, a zahtjev je istakao u tužbi podnesenoj 23. aprila 2001. godine, što znači nakon proteka roka od tri godine propisanog članom 376. stav 1. ZOO-a, odnosno protekom pet godina propisanog stavom 2. istog člana u odnosu na štetni događaj koji se desio dana 4. januara 1996. godine. Kantonalni sud je zbog toga preinačio prvostepenu presudu u dijelu kojim je obavezana trećetužena Federacija da plati prvoapelantu novčanu naknadu na ime nematerijalne štete u ukupnom iznosu od 63.000,00 KM i Kantonalni sud je prvoapelantu odbio tužbeni zahtjev.
16. Kantonalni sud je naveo da je pravilna odluka prvostepenog suda kojom je prvoapelantu odbijen tužbeni zahtjev kojim potražuje materijalnu štetu za izgubljenu zaradu u odnosu na sve tužene. Naime, Kantonalni sud je istakao da među strankama nije sporno da je prvoapelant zadobio teške tjelesne povrede, nego je sporno da li je te povrede zadobio prilikom obavljanja svojih redovnih zadataka. Prvoapelant se poziva na odredbu člana 85. Zakona o radu kojom je propisano da ako zaposlenik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom poslodavac je dužan zaposleniku naknaditi štetu prema općim propisima obligacionog prava. Za štetu na radu, prema odredbama člana 154. stav l. ZOO-a, poslodavac odgovara zaposleniku ako je šteta posljedica propusta u zaštiti na radu kao sastavnog dijela organizacije rada i izvođenja radnog procesa, a za štetu prema odredbama člana 154. stav 2. ZOO-a poslodavac odgovara u slučaju kada je šteta nastala u vezi s opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnosti kojom se bavi. Za povredu na radu nastalu na način na koji je povrijeđen prvoapelant poslodavac bi odgovarao samo u slučaju postojanja uzročne veze između povređivanja prvoapelanta i odgovornosti poslodavca prema propisima ZOO-a. Kako je u prvostepenom postupku utvrđeno da se uzrok prvoapelantovog ranjavanja ne može dovesti u vezu s odgovornosti poslodavca, odnosno događaj se nije desio u vezi s radom (prvoapelant se uputio u privatnu kupnju dijela za svoje vlastito vozilo, a ne po radnom nalogu poslodavca), zbog čega poslodavac ne odgovara za štetu koju je pretrpio prvoapelant. Kantonalni sud je istakao da bi u konkretnom slučaju poslodavac bio drugotuženi MUPHNK jer je kroz provedene dokaze utvrđeno da je prvoapelant u vrijeme ranjavanja 4. januara 1996. godine bio pripadnik CSB, da je u periodu od 1. januara 1996. godine do 1. januara 2000. godine primao naknadu plate od drugotuženog MUPHNK, kao i da je i dalje njegov zaposlenik, što ukazuje na to da je preuzet od organa CSB Mostar. Zbog navedenog je, prema stavu suda, osnovan prigovor trećetužene o nedostatku pasivne legitimacije na njenoj strani u odnosu na ovaj dio tužbenog zahtjeva (naknada materijalne štete u vidu rente). Međutim, čak i da se povređivanje može dovesti u uzročnu vezu s odgovornošću poslodavca (dakle drugotuženog MUPHNK), u smislu odredbe člana 376. ZOO-a, prema mišljenju Kantonalnog suda, i ovdje se radi o zastarjelom potraživanju jer je ovaj zahtjev prvoapelant (kako u odnosu na drugotuženog MUPHNK, tako i na trećetuženu Federaciju) istaknuo 23. aprila 2001. godine, nakon proteka objektivnog roka od pet godina od dana nastanka štete.
17. Kantonalni sud je ocijenio osnovanim prvoapelantov žalbeni prigovor u odnosu na dosuđene troškove parničnog postupka, te je u tom smislu izmijenio prvostepenu presudu. Kantonalni sud je utvrdio da se, u skladu s izmjenama ZPP, pravobraniocu dosuđuje naknada po osnovu Zakona o pravobranilaštvu, pa je dosudio troškove prvotuženom do 28. aprila 2006. godine, koji se sastoje od odgovora na tužbu i pristupa ročištima, u odnosu na označenu vrijednost spora (180.000,00 KM) u iznosu od 6.510,00 KM.
18. Vrhovni sud je donio Presudu broj 58 0 P 02278 11 Rev od 1. septembra 2011. godine, kojom je reviziju odbio.
19. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da revizija nije osnovana i da nije prihvatljiv prigovor povreda odredaba parničnog postupka učinjenih u postupku pred drugostepenim sudom. Vrhovni sud je ocijenio ove revizione prigovore paušalnim jer se revizijom ne ukazuje na određenu odredbu ZPP koja eventualno nije primijenjena ili je nepravilno primijenjena, a što bi utjecalo na donošenje zakonite i pravilne presude. Drugostepeni sud je, prema mišljenju Vrhovnog suda, ocijenio sve žalbene navode od odlučnog značaja (član 231. ZPP) i za svoju odluku dao pravilne i potpune razloge, pa prema tome nije došlo do povreda postupka iz člana 209. ZPP. Vrhovni sud je istakao da iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da je 4. januara 1996. godine prvoapelant u Mostaru povrijeđen rafalnom paljbom i da je zadobio teške tjelesne povrede; da je na osnovu nalaza vještaka medicinske struke kod prvoapelanta utvrđeno tjelesno oštećenje u procentu od 52%; da je prilikom povređivanja prvoapelant trpio bolove i strah jakog intenziteta, o čijoj dužini trajanja i intenzitetu se izjasnio sudski vještak; da mu je zbog ovog ranjavanja skraćena lijeva noga; da je podnijeta krivična prijava protiv nepoznatog učinioca zbog krivičnog djela ubistva u pokušaju. Imajući u vidu ovako utvrđeno činjenično stanje, pravilno su nižestepeni sudovi, pozivom na odredbe III/1.g.) Ustava Federacije BiH i član 2. Zakona o unutrašnjim poslovima FBiH, odbili prvoapelantov tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog i drugotuženog MUPHNK za naknadu nematerijalne štete u cijelosti, kao i zahtjev za naknadu materijalne štete prema svim tuženim. Također, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pozivom na odredbu člana 376. ZOO-a odbio i prvoapelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete u odnosu na trećetuženu Federaciju zbog zastarjelosti potraživanja. Prema mišljenju Vrhovnog suda, drugostepeni sud je u obrazloženje svoje presude dao potpune i jasne razloge koje je u cijelosti prihvatio i Vrhovni sud.
20. Vrhovni sud je ocijenio kao pravilan stav nižestepenih sudova da je u ovoj pravnoj stvari pasivno legitimirana trećetužena Federacija, čija se odgovornost zasniva na odredbama člana III/1g.) Ustava Federacije BiH, kao i odredbi člana 2. Zakona o unutrašnjim poslovima FBiH. Naime, okolnosti pod kojim je povrijeđen prvoapelant 4. januara 1996. godine, ranjavanjem iz vatrenog oružja u vrijeme neposredne ratne opasnosti, na liniji razgraničenja, posljedica su napada iz političkih razloga, pa se postupak protiv nepoznatog počinioca u konkretnom slučaju može podvesti pod terorizam i akt nasilja (član 125. Krivičnog zakona SFRJ koji je kao preuzeti republički zakon u to vrijeme bio na snazi), to se odgovornost trećetužene Federacije zasniva na odredbama člana III/1.g) Ustava Federacije BiH i člana 2. Zakona o unutrašnjim poslovima.
21. Kako je, dakle, u ovoj pravnoj stvari pasivno legitimirana i odgovorna za nastalu štetu samo trećetužena Federacija, to tužbeni zahtjev ostalih apelanata (Š. Č., I. Č., A. Č. i E. Č.) radi naknade nematerijalne štete, usmjeren protiv prvotuženog, nije osnovan, budući da on nije pasivno legitimiran. S obzirom na to da je prvoapelant protiv drugotuženog MUPHNK i trećetužene Federacije podnio tužbu radi naknade materijalne i nematerijalne štete 23. aprila 2001. godine, a imajući u vidu da se štetni događaj desio 4. januara 1996. godine i da je liječenje završeno 21. maja 1997. godine, Vrhovni sud zaključuje da je pravilno drugostepeni sud utvrdio da je u ovom slučaju tužba podnijeta nakon proteka roka iz člana 376. ZOO-a i da je nastupila zastara potraživanja. Vrhovni sud je istakao da za povređivanje prvoapelanta niko nije optužen, niti je donesena pravosnažna osuđujuća presuda, pa u tom slučaju nema mjesta primjeni odredbe člana 377. ZOO-a, na što se pogrešno poziva revizija. Potraživanje naknade štete po osnovu odgovornosti države zastarijeva u rokovima iz člana 376. ZOO-a za tri godine od kada je oštećeni doznao za štetu i za lice koje je štetu prouzrokovalo (stav 1), a svakako zastarijeva za pet godina od dana kada je šteta nastala (stav 2). Vrhovni sud je naveo da je pravilan je stav nižestepenih sudova i u pogledu prvoapelantovog zahtjeva usmjerenog na naknadu materijalne štete za izgubljenu zaradu u odnosu na sve tužene jer se uzrok ranjavanja ne može dovesti u vezu s odgovornošću poslodavca, odnosno događaj se nije desio u vezi s radom, jer se prvoapelant uputio u kupnju dijela za svoje vlastito vozilo a ne po radnom nalogu poslodavca. Zbog navedenog su nižestepeni sudovi pozivom na odredbu člana 154. st. 1. i 2. ZOO-a, prema mišljenju Vrhovnog suda, pravilno zaključili da poslodavac (u konkretnom slučaju to bi bio drugotuženi MUPHNK) ne odgovara za štetu koju je pretrpio prvoapelant. Vrhovni sud je istakao da se i u ovom slučaju, u smislu odredbe člana 376. ZOO-a, radi o zastarjelom potraživanju jer je prvoapelant tužbeni zahtjev istaknuo u odnosu na drugotuženog MUPHNK i u odnosu na trećetuženu Federaciju 23. aprila 2001. godine, a što ukazuje na to da je protekao objektivni rok od pet godina od dana nastanka štete. Vrhovni sud je potvrdio drugostepenu odluku u dijelu koji se odnosi na troškove postupka.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
22. Apelanti navode da su im osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti u suštini osporavaju zaključak Kantonalnog suda i Vrhovnog suda da je nastupila zastara potraživanja. Apelanti navode da sudovi na ovakav način uvode dva roka zastare – jedan za društveno-političku zajednicu, a drugi rok je vezan za zastaru krivičnog gonjenja. Prema mišljenju apelanata, društveno-politička zajednica i počinilac su solidarno odgovorni pa postoji jedinstvo odgovornosti i jedinstvo zastarnih rokova. Dalje, apelanti navode da je krivična prijava podnijeta zbog krivičnog djela ubistva, pa sudovi proizvoljno ocjenjuju pobudu počinioca. Apelanti ističu da se događaj desio u vezi s prvoapelantovim radom, a što je prvostepeni sud utvrdio, pa odgovornost drugotuženog MUPHNK i trećetužene Federacije proizlazi iz odredbi Zakona o radu. Također, u skladu s odredbama Zakona o lokalnoj samoupravi, kao i u vezi s odredbama Ustava Federacije BiH, prema mišljenju apelanata, odgovoran je prvotuženi. Apelanti ukazuju na prvoapelantovo zdravstveno stanje koje je posljedica ranjavanja, te ističu da naknadu rente prvoapelant traži od 1. januara 1999. godine, dakle u tom dijelu potraživanje nije zastarjelo. Apelanti osporavaju odluku o dosuđenim troškovima prvotuženom jer prvotuženi nije bio prisutan na glavnoj raspravi, pa sud nije mogao čitati završno izlaganje prvotuženog. Apelanti smatraju da se ovakvim odlukama stavlja pretjeran teret na apelante. Apelanti su svjesni da država propisuje rokove, međutim, imajući u vidu konkretnu situaciju, kada i gdje se slučaj desio, apelanti smatraju da se radi o izuzetno kratkim rokovima, zbog čega je narušena proporcionalnost cilja kojem se teži i prava pojedinaca.
b) Odgovor na apelaciju
23. Vrhovni sud je istakao da je apelacija neosnovana, te da nisu učinjene povrede koje apelanti navode.
24. Kantonalni sud je istako da je odluku donio pravilnom primjenom materijalnog prava, te da nisu povrijeđena prava apelanata na koja se žale, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
25. Općinski sud je naveo da je presuda donijeta u skladu sa zakonskim propisima, a kako apelanti tvrde da nije nastupila zastara, a što je utvrdio Kantonalni sud, Općinski sud je istakao da se neće upuštati u ove navode.
26. Trećetužena Federacija je istakla da je apelacija neosnovana, te da apelanti ničim nisu dokazali da su im u toku postupka povrijeđena prava.
27. Drugotuženi MUPHNK je u odgovoru na apelaciju osporio navode iz apelacije da se u konkretnom slučaju ne primjenjuju odredbe člana 376. ZOO-a i da se radi o kratkim rokovima. Naime, prema mišljenju drugotuženog MUPHNK, radi se o prvoapelantovom propustu da tužbom od 18. januara 2000. godine obuhvati sve tužene. Osim toga, apelacija je neosnovana u odnosu na ukazivanje odgovornosti u odnosu na drugotuženog MUPHNK po osnovu člana 85. Zakona o radu jer prvoapelant u vrijeme spornog događaja (vrijeme neposredne ratne opasnosti) nije bio zaposlenik drugotuženog MUPHNK, jer on nije ni bio formiran. Osim toga, drugotuženi MUPHNK ističe da okolnosti pod kojima je prvoapelant povrijeđen ukazuju na odgovornost trećetužene Federacije.
V.Relevantni propisi
28. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89; „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:
Osnove odgovornosti Član 154.
Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Za štetu od stvari ili djelatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.
Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se u drugim slučajevima predviđenim zakonom. Član 172. stav 1.
Pravno lice odgovora za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.
Član 180.
Za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem, odnosno uništenjem imovine fizičkog lica usljed akta nasilja ili terora, kao i prilikom javnih demonstracija i manifestacija, odgovara društveno-politička zajednica čiji su organi po važećim propisima bili dužni da spriječe takvu štetu.
Organizatori, učesnici, podstrekači i pomagači u aktima nasilja ili terora, javnim demonstracijama i manifestacijama koje su usmjerene na podrivanje Ustavom utvrđenog društvenog uređenja, nemaju pravo na naknadu štete po ovom osnovu.
Društveno politička zajednica ima pravo i obavezu da zahtijeva naknadu isplaćenog iznosa od lica koje je štetu prouzrokovalo.
To pravo zastarijeva u rokovima propisanim za zastarjelost potraživanja naknade štete. Potraživanje naknade štete Član 376.
(1) Potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila.
(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.
Potraživanje naknade štete uzrokovane krivičnim djelom Član 377.
(1) Kad je šteta uzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen dulji rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru krivičnog gonjenja.
(2) Prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete.
(3) Isto vrijedi i za zastoj zastarijevanja.
29. Zakon o radu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 85.
Ako zaposlenik pretrpi štetu na radu ili u vezi sa radom, poslodavac je dužan zaposleniku naknaditi štetu po općim propisima obligacionog prava.
30. Ustav Federacije Bosne i Hercegovine (u osnovnom tekstu Ustava) u relevantnom dijelu glasi:
III. Podjela nadležnosti između federalne i kantonalne vlasti
1. U isključivoj nadležnosti Federacije su:
g) suzbijanje međunarodnog i međukantonalnog kriminala, posebno terorizma, neovlaštene trgovine drogom i organizovanog kriminala, kao i saradnje sa Interpolom.
VI.Dopustivost
31. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
32. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
33. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 10. oktobra 2011. godine, a apelacija je podnesena 6. decembra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1., 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
35. Apelanti opovrgavaju osporene presude tvrdeći da su im tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
37. Navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje u suštini se svode na tvrdnju da je pogrešno i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Naime, apelanti smatraju da su Vrhovni sud i Kantonalni sud, uvažavajući prigovor zastarjelosti potraživanja koji je istakla trećetužena Federacija, pogrešno primijenili član 376. ZOO-a i odbili njihov zahtjev za naknadu štete. Apelanti su u apelacionim navodima istakli da je šteta nastala kao rezultat krivičnog djela, pa se u takvoj situaciji pri računanju rokova zastarjelosti ne može primijeniti zastarni rok iz člana 376. ZOO-a, već zastarni rok iz člana 377. ZOO-a. Također se apelanti žale zbog činjenice da sudovi nisu pronašli odgovornost prvotuženog, kao i da u odnosu na prvoapelantov zahtjev da mu se isplaćuje renta nije zastarjelo potraživanje jer je zahtjev postavljen od 1999. godine. Apelanti su osporili odluku o troškovima postupka.
38. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
39. U tom kontekstu, Ustavni sud ukazuje na to da je u konkretnom slučaju prvoapelant tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete i rente (materijalne štete) istakao prema prvotuženom, drugotuženom MUPHNK i trećetuženoj Federaciji, dok su ostali apelanti tražili naknadu nematerijalne štete od prvotuženog zbog teškog stradanja bliskog srodnika. Redovni sudovi na sve tri instance su utvrdili odgovornost trećetužene Federacije. Iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je u postupku pred redovnim sudovima bilo nesporno da je prvoapelant ranjen pod određenim okolnostima koje je sud ocijenio kao akt terora, da je trećetužena Federacija pasivno legitimirana, u smislu člana 180. ZOO-a, jer su njeni organi, shodno članu III/1.g) Ustava Federacije BiH, te članu 2. Zakona o unutrašnjim poslovima FBiH, isključivo nadležni za poslove suzbijanja i sprečavanja terora. Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud obavezao trećetuženu Federaciju da prvoapelantu na ime naknade nematerijalne štete plati određeni iznos utvrđujući da nije bilo zastare (jasno navodeći da se na konkretan slučaj ne može primijeniti član 377. ZOO-a), ali je u ovom dijelu Kantonalni sud preinačio odluku (zbog zastare potraživanja), a što je potvrdio i Vrhovni sud. Kantonalni sud i Vrhovni sud su primjenom odredbi čl. 180. i 376. ZOO-a utvrdili da je od prvoapelantovog ranjavanja (4. januar 1996. godine), odnosno od okončanja njegovog liječenja (21. maj 1997. godine) do podnošenja tužbe (protiv drugotuženog MUPHNK i trećetužene Federacije 23. april 2001. godine) protekao rok od tri godine, odnosno pet godina od nastanka štetnog događaja. Dakle, sudovi su na tri instance jasno naveli da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti član 377. ZOO-a, objašnjavajući to činjenicom da naknada štete nije tražena od počinioca krivičnog djela već od pravnih lica koja odgovaraju za posebne slučajeve odgovornosti i u odnosu na koje zastara nastupa protekom pet godina od dana nastanka štete. Osim toga, dajući razloge za odgovornost trećetužene Federacije, sudovi su istakli da, bez obzira na to što je krivična prijava podnijeta protiv nepoznatog počinioca za krivično djelo ubistva, okolnosti pod kojima je prvoapelant povrijeđen posljedica su napada zbog političkih razloga, pa se postupak nepoznatog počinioca može podvesti pod terorizam i akt nasilja. Također, u vezi sa zastarom i primjenom odredbe člana 376. ZOO-a, sudovi su naveli da za prvoapelantovo povređivanje niko nije optužen i nije donijeta pravosnažna osuđujuća presuda, pa nema mjesta primjeni odredbe člana 377. ZOO-a jer odgovornost za štetu države zastarijeva u rokovima iz člana 376. ZOO-a.
40. U vezi sa stavovima koje su iskazali redovni sudovi, Ustavni sud upućuje na svoju noviju praksu u kojoj je rješavao slična materijalnopravna pitanja (vidi AP 1486/10 od 23. decembra 2013. godine i AP1895/11 od 10. aprila 2014. godine, obje dostupne na www.ustavnisud.ba). U vezi s ovim suštinskim prigovorom zastare potraživanja, Ustavni sud je u citiranoj odluci AP 1486/10, raspravljajući o pitanju zastare potraživanju u tom konkretnom slučaju, između ostalog, naveo da su Kantonalni i Vrhovni sud, iako su se saglasili da postoji odgovornost tužene u smislu člana 180. ZOO-a, jer je kuća apelanata uništena uslijed akta terora, pri tome ne kvalificirajući ovaj akt kao konkretno krivično djelo, zaključili da se u konkretnom slučaju imaju primijeniti rokovi iz člana
376. ZOO-a. U vezi s tim je ukazano na to da nije utvrđeno ko je minirao kuću apelanata, nije utvrđeno da je u povodu ovog događaja pokrenut krivični postupak protiv bilo koga, pa budući da je naknada štete tražena od države kao tužene, koja odgovara u smislu člana 180. ZOO-a, imaju se primijeniti rokovi iz člana 376. a ne 377. ZOO-a, kako je učinio Općinski sud. Ustavni sud je u citiranoj odluci AP 1486/10 ocijenio da zaključak redovnih sudova da usvoje prigovor zastarjelosti potraživanja ne pokreće pitanje proizvoljne i pogrešne primjene materijalnog prava u okolnostima kada je tokom postupka nesporno utvrđeno da je šteta nastala u januaru 1997. godine, a da su apelanti tužbu za naknadu štete, zasnovanu na članu 180. ZOO-a, podnijeli 12. oktobra 2005. godine, pri čemu apelanti nisu dostavili obrazloženja da su bili spriječeni da ranije podnesu tužbu (op.cit., AP 1486/10, tačka 43).
41. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je u citiranoj odluci ukazano i na praksu Evropskog suda iz predmeta Baničević protiv Hrvatske (vidi Evropski sud, Baničević protiv Hrvatske, odluka o dopustivosti, 2. oktobar 2012. godine) u kojem je navedeni sud razmatrao aplikantove navode koji su se zasnivali na tvrdnji da je u njihovom slučaju trebalo primijeniti rokove zastarjelosti iz člana
377. ZOO-a Republike Hrvatske (koji glasi isto kao i član 377. ZOO-a), s obzirom na to da su potraživali naknadu štete proisteklu iz krivičnog djela, a ne rokovi iz člana 376. ZOO-a (koji glasi isto kao i član 376. ZOO-a). Evropski sud je konstatirao (stav 35) da nije bilo ničega što bi spriječilo podnosioce (niti oni tvrde drukčije) da podnesu svoju građansku tužbu za naknadu štete u općem zakonskom zastarnom roku na osnovu člana 376. ZOO-a (vidi st. 3. i 5), pa je Evropski sud zaključio da su se podnosioci (stav 36) time što svoju građansku tužbu nisu podnijeli u općem zastarom roku, iako su imali advokata, našli u situaciji u kojoj su se izložili opasnosti nastupanja zastare u odnosu na njihovu građansku tužbu.
42. Polazeći od pravnih shvatanja Evropskog suda i svoje dosadašnje prakse, Ustavni sud nalazi da zaključak redovnih sudova da je u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja ne pokreće pitanje proizvoljne i pogrešne primjene materijalnog prava u okolnostima kada je tokom postupka nesporno utvrđeno da se štetni događaj desio 4. januara 1996. godine, da je prvoapelantovo liječenje okončano 21. maja 1997. godine, a da je prvoapelant tužbu za naknadu štete, zasnovanu na članu
180. ZOO-a, protiv drugotuženog MUPHNK i trećetužene Federacije podnio 23. aprila 2001. godine, pri čemu apelanti nisu dostavili obrazloženja da su bili spriječeni da ranije podnesu tužbu (op.cit., AP 1486/10, tačka 43). Naime, ako se ima u vidu činjenica da su apelanti podnijeli tužbu protiv prvotuženog 28. januara 2000. godine, nema nikakvog opravdanja, osim propusta apelanata, zbog kojeg nisu mogli podnijeti tužbu u roku i protiv drugotuženog MUPHNK i trećetužene Federacije (čija je odgovornost u postupku utvrđena).
43. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, kao i stav Ustavnog suda iz citirane odluke, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do kršenja prava apelanata u ovom dijelu.
44. Apelanti osporavaju odluke sudova kojim je odbijen tužbeni zahtjev ostalim apelantima za naknadu nematerijalne štete istaknut protiv prvotuženog. Međutim, Ustavni sud je već u prethodnim tačkama detaljno naveo kako je utvrđena odgovornost, te su sudovi jasno i precizno naveli da je trećetužena odgovorna, pa je odluka kojom je tužbeni zahtjev odbijen zbog nedostatka pasivne legitimacije prvotuženog jasna i precizna i proizašla iz utvrđenja činjenica u toku postupka, kao i primjene materijalnih propisa. Ustavni sud u ovom dijelu ne može naći bilo kakvu proizvoljnost. Dalje, apelanti navode da je sud pogrešno postupio kada je odbio prvoapelantov zahtjev za isplatu rente, navodeći u apelaciji da ovo potraživanje nije zastarjelo jer je prvoapelant tražio isplatu rente od 1999. godine. Također, Ustavni sud primjećuje da su apelanti naveli da je u ovom odgovoran i drugotuženi MUPHNK, a iz osnova odgovornosti poslodavca prema zaposleniku. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da su sudovi, suprotno navodima iz apelacije, na sve tri instance utvrdili da se prvoapelantovo povređivanje ne može dovesti u vezu s odgovornošću poslodavca (a to bi prema utvrđenju Kantonalnog suda i Vrhovnog suda bio drugotuženi MUPHNK) jer nije nastalo u vezi s radom, budući da se ranjavanje desilo kad je prvoapelant išao da kupi dio za svoj privatni automobil, odnosno ne postoji uzročna veza između povređivanja i odgovornosti poslodavca, zbog čega su utvrdili da je, u skladu sa zakonskim odredbama (član 85. Zakon o radu i član 154. st. 1. i 2. ZOO-a), neosnovan ovaj tužbeni zahtjev. Vrhovni sud je naveo da je u odnosu na ovaj tužbeni zahtjev prigovor pasivne legitimacije trećetužene Federacije osnovan (jer bi za ovaj dio bio odgovoran drugotuženi MUPHNK), a u odnosu na drugotuženog MUPHNK, čak i da je zahtjev osnovan, on je zastario, imajući u vidu da je tužba podnijeta protekom objektivnog roka od pet godina od nastanka štete. Imajući u vidu da su utvrđene nesporne okolnosti pod kojima je prvoapelant bio u kritično vrijeme na mjestu gdje je povrijeđen i da su sudovi dali jasne razloge za obrazloženje, pogotovo prvostepeni sud koji je detaljno utvrdio neosnovanost i nedokazanost prvoapelantovog zahtjeva), Ustavni sud nalazi da nema ničega što bi ukazivalo na proizvoljnu primjenu materijalnog prava u odnosu na ovaj tužbeni zahtjev.
45. Također, u odnosu na dosuđene troškove postupka prvotuženom (Grad Mostar), koje su dužni platiti apelanti, apelanti ukazuju na proizvoljnost u odluci suda jer zakonski zastupnik Grada Mostara nije ni bio prisutan na glavnom ročištu pa sud tom tuženom nije mogao dosuditi troškove postupka. Međutim, Ustavni sud primjećuje da su sudski troškovi zastupniku prvotuženog dosuđeni u skladu sa zakonom, da je Kantonalni sud, a što je potvrdio Vrhovni sud, izvršio korekciju troškova u korist apelanata, te Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na to da je sud pogrešno i proizvoljno primijenio materijalno pravo dosuđujući troškove postupka zastupniku prvotuženog koji je uspio u parnici, pogotovo kada se ima u vidu paušalan i neodređen navod iz apelacije.
46. Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja apelantima nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
47. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u prilog čemu su iznijeli identične navode kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje, koji su u ovoj odluci već detaljno ispitani i za koje je zaključeno da su neosnovani. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
VIII. Zaključak
48. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje primijenili relevantne odredbe materijalnog prava na način koji ne ostavlja utisak proizvoljne ili pogrešne primjene prava.
49. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić