Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3804/11 (A. B.)
Odluka donesena 21. 10. 2014.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada štete
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Propisano zakonom
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 123, 154
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima · čl. 154
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima · čl. 154
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 154
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Ispravke pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3804/11
Apelacija
Odluka o meritumu
21. 10. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3804/11, rješavajući apelaciju Avdije Birdže, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 22/14 i 57/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 21. oktobra 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Avdije Birdže. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000661 10 Rev od 16. juna 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-2836/05 od 27. marta 2009. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-799/2001 od 11. marta 2005.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Avdija Birdžo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Pazarića, kojeg zastupa Esad Hrvačić, advokat iz Sarajeva, podnio je 27. septembra 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 P 000661 10 Rev od 16. juna 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-2836/05 od 27. marta 2009. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P- 799/2001 od 11. marta 2005. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Federalnog pravobranilaštva – zakonskog zastupnika Federacije Bosne i Hercegovine-Federalnog ministarstva odbrane (koji je imao procesni položaj tuženog u parničnom postupku u kojem su donesene osporene odluke), zatraženo je 12. juna 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Federalno pravobranilaštvo je dostavilo odgovor na apelaciju 16. juna 2014. godine, Vrhovni sud 18. juna 2014. godine, Kantonalni sud 20. juna 2014. godine, a Općinski sud 25. augusta 2014. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Općinski sud je Presudom broj P-799/2001 od 11. marta 2005. godine odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena Federacija Bosne i Hercegovine-Federalno ministarstvo odbrane (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu naknadi štetu u iznosu od 91.556,50 KM sa zakonskim zateznim kamatama.
6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelant u tužbi koju je 25. decembra 2000. godine podnio protiv tuženog radi naknade štete i tokom postupka pred tim sudom naveo da je prema rješenju Geodetske uprave općine Konjic od 4. aprila 1986. godine i drugim relevantnim ispravama posjednik i vlasnik 750 m² zemljišta zv. Dragočaj iz posjedovnog lista navedene uprave broj 1042, te da je na tom zemljištu u prijeratnom periodu izgradio i pustio u pogon klaonicu i njene prateće objekte (štalu, sušaru, septičku jamu i ogradu oko svih objekata), kao i da je odmah po izbijanju rata 1992. godine Armija RBiH od njega mobilisala za svoje potrebe sve navedene objekte i koristila ih u kontinuitetu sve do 23. aprila 1999. godine. Također je konstatovao da je apelant naveo da je u primopredajnom zapisniku sačinjenom navedenog datuma konstatovana „globalna slika“ stepena devastacije, odnosno oštećenja tih objekata, zbog čega je angažovao tim stalnih sudskih vještaka građevinske i mašinske struke koji su svojim nalazom i mišljenjem utvrdili da je minimalna šteta na objektima 91.556,50 KM, pa je od tuženog više puta tražio da mu nadoknadi štetu, što je tuženi „neformalno“ odbijao, zbog čega je i podnio tužbu.
7. U obrazloženju presude Općinski sud je dalje naveo da je, imajući u vidu činjenično stanje utvrđeno nakon provedenog dokaznog postupka, odlučio kao u izreci presude primjenom člana 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11; u daljnjem tekstu: ZOO) i člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP) jer je ocijenio da apelant u postupku nije dokazao ni osnovanost niti visinu postavljenog tužbenog zahtjeva. Naime, Općinski sud je utvrdio da apelant u ovom postupku nije ponudio dokaze niti predložio izvođenje dokaza koji bi dokazali u kakvom su stanju objekti bili u momentu početka ratnih dejstava. Dalje, Općinski sud je konstatovao da apelant nije ponudio ni dokaze koji bi dokazali činjenicu da je posjedovao te objekte početkom rata u BiH. U vezi s navedenim, istakao je da apelant u tom postupku nije predočio rješenje Geodetske uprave općine Konjic od 4. aprila 1986. godine i „druge relevantne isprave“, na koje se pozvao u tužbi, te da čak nije ni naveo koje su to isprave. Zatim, utvrdio je da apelant nije dokazao kada su tačno pripadnici vojnih snaga odnosno Armije BiH zauzeli sporne objekte, te da li su upravo oni odgovorni za svu nastalu štetu na objektima i kolika je tačno šteta nastala na njima. U vezi sa tim, Općinski sud je utvrdio da ni jedan od saslušanih svjedoka nije potvrdio da su pripadnici Armije BiH odmah po izbijanju ratnih sukoba preuzeli nekretnine za svoje potrebe. Naprotiv, zaključio je da iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da su na području Bradine od 1992. godine i kasnije u toku rata prvo bili pripadnici „srpskih“ snaga, a nakon toga pripadnici policije i vojske, koji su bili smješteni u općinskoj zgradi, a kasnije i u kući Žarka Mrkajića (policijske snage), te u objektu škole (vojska), dok je 121. motorizovana brigada na područje Bradine došla tek 1996. godine. Dalje, Općinski sud je zaključio da iz provedenih dokaza proizlazi da je vojska objekte jedno vrijeme koristila, s obzirom da ih je vratila apelantu 23. aprila 1999. godine, o čemu je sačinjen zapisnik prilikom kojeg je konstatovano stanje tih objekata, ali da apelant nije dokazao kada je tačno 121. motorizovana brigada, ili neki drugi dio Armije BiH, preuzeo te objekte. Također, Općinski sud je zaključio da, bez obzira na činjenicu što je vojska jedno vrijeme koristila objekte, na osnovu naprijed navedenog zapisnika nije utvrđeno šta su od pričinjene štete učinili pripadnici vojnih jedinica, a da se s obzirom na nepostojanje zapisnika o prijemu objekata ne može govoriti o objektivnoj odgovornosti tuženog za nastalu štetu. Pored toga, Općinski sud je istakao da je apelant temeljio svoj tužbeni zahtjev na navedenom zapisniku o vraćanju objekta ali da se nije obazirao na konstataciju u tom zapisniku da se štala i sušara nalaze izvan ograde i da ih VP 6201 nije koristila, već da, pozivajući se na taj zapisnik, potražuje naknadu za sve prateće objekte. Pored toga, Općinski sud je konstatovao da apelant nije prezentovao ni valjane dokaze o visini štete, s obzirom da su elaborat uradila stručna lica koja jesu sudski vještaci ali koja je angažovao direktno apelant a ne sud, a da sam elaborat nije zasnovan na potrebnim elementima za utvrđenje štete.
8. Apelant je podnio žalbu protiv presude Općinskog suda. Kantonalni sud je Presudom broj Gž- 2836/05 od 27. marta 2009. godine odbio žalbu u pogledu odluke u glavnoj stvari i potvrdio prvostepenu presudu u tom dijelu.
9. Kantonalni sud je u obrazloženju svoje presude naveo da je, suprotno žalbenim navodima, prvostepeni sud pravilno odlučio kada je donio osporenu presudu, kao i da je u obrazloženju svoje presude dao razloge koje kao pravilne prihvata i taj sud. U vezi s tim, Kantonalni sud je citirao član 123. stav 1. i član 126. ZPP-a, te je istakao da je apelant, shodno citiranim odredbama, bio u obavezi da predloži dokaze za utvrđenje činjenica koje je naveo u tužbi, odnosno u kakvom su stanju objekti bili prije početka ratnih dejstava u BiH, kada su tačno pripadnici Armije BiH zauzeli te objekte, tj. od kada su ih koristili i u kakvom su ih stanju preuzeli, što je pravilno konstatovao prvostepeni sud. Ocijenivši da se te činjenice nisu mogle sa sigurnošću utvrditi iz provedenih dokaza, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilnom primjenom odredbe člana 123. ZPP-a odbio tužbeni zahtjev.
10. Apelant je izjavio reviziju protiv Presude Kantonalnog suda, koju je Vrhovni sud odbio Presudom broj 70 0 P 000661 10 Rev od 16. juna 2011. godine.
11. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je neosnovana apelantova tvrdnja da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su odbili njegov tužbeni zahtjev. Također, Vrhovni sud je zaključio da, suprotno revizionim navodima, u toku postupka nije utvrđeno da je objekat klaonice oštetila vojska, odnosno da je šteta nastala u vrijeme kada je taj objekat preuzela na korištenje Armija BiH. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da, da bi tužena odgovarala za štetu, nije dovoljno samo da ju je apelant pretrpio i da je tužena koristila njegove objekte, već je potrebno da se ostvare i druge pretpostavke, a to su: štetna radnja, protivpravnost štetne radnje i uzročna veza između štetne radnje i štete, a te pretpostavke apelant nije dokazao. Također, istakao je da apelant nije dokazao da je protivpravnom štetnom radnjom vojske tužene nastala šteta na njegovim objektima, niti da je tužena odgovorna po drugim osnovama odgovornosti za štetu.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da je osporenim presudama pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo zbog čega je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, navodi povredu prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U vezi s tim, apelant tvrdi da je te objekte za vrijeme ratne agresije mobilisala Armija BiH i koristila ih punih osam godina, te smatra da zbog toga niko drugi nije mogao pričiniti štetu na tim objektima, a da su redovni sudovi odbili njegov tužbeni zahtjev za naknadu te štete iako je nesporno da je te objekte koristila vojska i da ih jer vratila apelantu 23. aprila 1999. godine. Također, smatra da su obrazloženja osporenih presuda nejasna i kontradiktorna.
b) Odgovor na apelaciju
13. Vrhovni sud je naveo da osporenim presudama nisu povrijeđena prava na koja se apelant poziva u apelaciji i predložio da se apelacija odbije.
14. Kantonalni sud je naveo da ostaje kod svih razloga navedenih u obrazloženju svoje presude i istakao da je presuda donesena u skladu s procesnim i materijalnim zakonima.
15. Općinski sud je naveo kako smatra da apelantu nisu uskraćena prava garantovana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, jer u postupku nije dokazao da je za štetu odgovoran tuženi.
16. Federalno pravobranilaštvo je navelo da osporenim presudama nisu povrijeđena apelantova prava čiju povredu je istakao u apelaciji, te je istaklo da podržava obrazloženja osporenih presuda, a da je apelacija nedopustiva, odnosno neosnovana, i predložilo da se kao takva odbaci ili odbije.
V. Relevantni propisi
17. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:
Član 154. stav 1.
Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
18. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 123. stav 1.
Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
VI. Dopustivost
19. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 70 0 P 000661 10 Rev od 16. juna 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 29. jula 2011. godine, a apelacija je podnesena 27. septembra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
23. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, navodi povredu prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
a) pravo na pravično suđenje
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
26. Ustavni sud primjećuje da se parnični postupak odnosio na spor u vezi s naknadom štete, odnosno na predmet građanskopravne prirode pa je, stoga, član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju.
27. Dalje, Ustavni sud primjećuje da se apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje svode na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i načina na koji su primijenili materijalno pravo redovni sudovi.
28. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
29. Međutim, s druge strane, zadatak Ustavnog suda jeste da, u okviru svoje apelacione nadležnosti, preispita način na koji su utvrđene činjenice, odnosno primijenjeni relevantni propisi u postupku pred redovnim sudovima u slučaju kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).
30. U vezi sa tim Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi osporenim presudama primjenom odredaba člana 154. stav 1. ZOO, te čl. 123. stav 1. i čl. 126. ZPP-a odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete na tim objektima, uz obrazloženje da apelant nije dokazao ni osnovanost niti visinu svog tužbenog zahtjeva. Naime, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi u postupku utvrdili da apelant nije dokazao da je posjedovao te objekte početkom rata u BiH, te u kakvom su stanju ti objekti bili prije početka ratnih dejstava u BiH, kao i da se iz izvedenih dokaza nije moglo sa sigurnošću utvrditi kolika je visina štete na tim objektima, od kada su tačno pripadnici Armije BiH koristili te objekte, u kakvom su ih stanju preuzeli i da li su upravo oni odgovorni za svu nastalu štetu na objektima. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje presude pojasnio da bi tuženi odgovarao za štetu u konkretnom slučaju nije dovoljno samo da ju je apelant pretrpio i da je tuženi koristio njegove objekte, već je potrebno da se ostvare i druge pretpostavke a to su: štetna radnja, protivpravnost štetne radnje i uzročna veza između štetne radnje i štete, a te pretpostavke apelant nije dokazao odnosno nije dokazao da je protivpravnom štetnom radnjom vojske tužene nastala šteta na njegovim objektima, niti da je tužena odgovorna za štetu po drugim osnovama odgovornosti. Dakle, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su, suprotno apelantovim navodima, obrazloženja osporenih odluka detaljna, jasna, argumentovana i logična i da u njima nema ništa što ukazuje na to da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno ni da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da su navodi apelacije o kršenju prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
b.) Pravo na imovinu
31. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje je istakao u pogledu kršenja prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ostali navodi
32. Ustavni sud neće razmatrati apelantove navode da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije budući da apelant nije obrazložio ni dokazao da je u postupku došlo do eventualne povrede ovog prava (vidi mutatis mutandis Odluku Ustavnog suda AP-270/11 od 12. marta 2014. godine, stav 43, dostupnu na: www.ustavnisud.ba).
VIII. Zaključak
33. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku kada u osporenim presudama nema ništa što ukazuje da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno i materijalno pravo proizvoljno primijenjeno, pri čemu su redovni sudovi u obrazloženju odluka, na tri sudske instance, za svoje stavove dali detaljne, argumentovane, jasne i logične razloge.
34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić