Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4660/11 (N. H. i Z. T. iz Gradiške, I. L. i Z. L. iz Kozarske Dubice)

Odluka donesena 21. 10. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građevinsko zemljište
  • Nacionalizacija
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević, Tudor Pantiru

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4660/11

Apelacija

Odluka o meritumu

21. 10. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4660/11, rješavajući apelaciju Nurke Hadžiabdić i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 21. oktobra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Nurke Hadžiabdić, Zinete Teljigović, Ibrahima Litrića i Zlatka Litrića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 P 001 405 10 Rev od 13. oktobra 2011. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Nurka Hadžiabdić i Zineta Teljigović iz Gradiške, Ibrahim Litrić i Zlatko Litrić iz Kozarske Dubice (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Zoran Butorac, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 7. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 72 0 P 001 405 10 Rev od 13. oktobra 2011. godine. Apelanti su, također, podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje Presude Vrhovnog suda broj 72 0 P 001 405 10 Rev od 13. oktobra 2011. godine i tužitelju Muharemu Zahiroviću zabranio raspolaganje i otuđenje parcele broj 873/3, površine od 740 m², upisane u p. l. br. 1554/01 KO Gradiška, te mu zabranio upis u javne knjige privremenog prava korištenja sa 1/1 dijela. Apelanti su 10. januara 2013. godine dopunili apelaciju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 4660/11 od 26. januara 2012. godine, kojom je odbio zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere.

3. Na osnovu člana 22. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, koja su važila u vrijeme preduzimanja navedenih radnji, od Vrhovnog suda, Osnovnog suda i tužitelja zatraženo je 4. decembra 2011. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 26. decembra 2011. godine, Osnovni sud 4. januara 2012. godine, a tužitelj nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 72 0 P 001405 07 P od 11. septembra 2009. godine utvrđeno je da je Muharem Zahirović (u daljnjem tekstu: tužitelj) iz Gradiške kao kupac temeljem ugovora o kupoprodaji nekretnina zaključenog 7. augusta 1962. godine u Gradišci sa Hatom Zahirović i Omerom Litrićem iz Gradiške kao prodavcima postao vlasnik 1/1 dijela na nekretninama upisanim u p. l. br. 1554/01 KO Bosanska Gradiška i to k.č. br. 873/3 ul. Hadžidedina u površini od 740 m², a što su apelanti kao tuženi s prebivalištima na adresama pobliže definiranim izrekom ove presude i kao nasljednici iza pokojnih Hate Zahirović i Omera Litrića dužni dopustiti i trpjeti da se tužitelj uknjiži kao vlasnik sa 1/1 dijela u zemljišnim knjigama. U protivnom će se tužitelj kao vlasnik naznačenih nekretnina knjižiti na osnovu ove presude. Istom presudom je utvrđeno da su apelanti dužni tužitelju solidarno naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 9.429,62 KM.

7. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je tužitelj podnio tužbu protiv pravnih sljednika apelanata radi utvrđenja, da je shodno ugovoru o kupoprodaji nekretnina zaključenom 7. augusta 1962. godine u Gradišci, koji je tužitelj kao kupac zaključio sa Hatom Zahirović i Omerom Litrićem kao prodavcima (u daljnjem tekstu: pravni prednici apelanata), stekao pravo vlasništva na nekretninama upisanim u p. l. broj 1554/01 KO Bosanska Gradiška i na k.č. broj 873/3, pobliže označenih izrekom presude, te da su apelanti kao pravni sljednici prodavaca dužni trpjeti da se uknjiži kao vlasnik sa dijelom 1/1. Osnovni sud je u toku dokaznog postupka proveo dokaze uvidom u ugovor o kupoprodaji nekretnina od 7. augusta 1962. godine (u daljnjem tekstu: ugovor o kupoprodaji), nalaz i mišljenje vještaka geometra, te primjenom člana 34. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta (u daljnjem tekstu: Zakon o nacionalizaciji) utvrdio da je predmet navedenog ugovora bila kuća, odnosno stan koji se nalazio u navedenoj kući, pobliže označen kao u obrazloženju prvostepene presude i koja se nalazila u ulici Hadžidedinoj broj 4 u Bosanskoj Gradišci, sagrađena na parceli k.č. 873/3 (u daljnjem tekstu: sporna parcela), dakle i pravo trajnog korištenja sporne parcele. Kuća koja je bila predmet navedenog ugovora je odlukom Općine Gradiška srušena 1996. godine, tako da je predmet spora tužiteljevo pravo vlasništva na spornoj parceli. Dalje, Osnovni sud je utvrdio da je sporna parcela u smislu citirane odredbe zakona bila predmet nacionalizacije, ali ne i kuća u kojoj se nalazio stan, stoga, smatra da su pravni prednici apelanata na tužitelja navedenim ugovorom prenijeli samo pravo vlasništva na kući, te pravo trajnog korištenja sporne parcele. Međutim, imajući u vidu da je ugovor o kupoprodaji sačinjen u skladu s odredbom čl. 5, 9. i 46. stav 1. Zakona o prometu zemljišta i zgrada, da je tužitelj pravnim prednicima apelanata u cijelosti isplatio kupoprodajnu cijenu i ušao u posjed kupljene nekretnine 1962. godine, to je, prema ocjeni Osnovnog suda, takav ugovor zaključen u skladu s članom 9. Zakona o prometu nepokretnosti, te da proizvodi pravno djelovanje prema članu 20. stav 1. i članu 33. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90; u daljnjem tekstu: ZOSPO), na temelju čega je odlučio kao u izreci presude.

8. Okružni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je Presudom broj 72 0 P 001405 09 Gž od 28. decembra 2009. godine žalbu apelanata uvažio i Presudu Osnovnog suda broj 72 0 P 001405 07 P od 11. septembra 2009. godine preinačio tako što je tužiteljev tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. Istom presudom tužitelj je obavezan da apelantima nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.500,00 KM.

9. Okružni sud je utvrdio da odluka prvostepenog suda nije pravilna jer je utemeljena na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, taj sud je na temelju stanja iz spisa prvostepenog suda utvrdio da je predmet ugovora o kupoprodaji zaključen između pravnih prednika apelanata i tužitelja bio prijenos prava vlasništava na predmetnom stanu, kući koja je srušena, te trajno pravo korištenja zemljišta na spornoj parceli, shodno članu 1. Zakona o nacionalizaciji, iz čega, prema ocjeni tog suda, proizlazi da se radi o neizgrađenog gradskom građevinskom zemljištu, koje kao takvo ostaje u posjedu ranijeg vlasnika sve dok on na osnovu rješenja Općinskog narodnog odbora ne preda u posjed općini ili drugom licu radi izgradnje zgrade ili drugog objekta ili radi izvođenja drugih radova. Članom 39. istog zakona propisano je da raniji vlasnik nacionaliziranog zemljišta ima pravo to zemljište zajedno s trajnim zasadima na njemu, sve dok je u njegovom posjedu, besplatno koristiti ili za to vrijeme drugome dati na korištenje uz naknadu ili bez naknade, saglasno važećim propisima o zakupu poljoprivrednog zemljišta. Okružni sud je primjenom navedenih odredbi citiranog zakona zaključio da ugovor o kupoprodaji ne proizvodi pravno djelovanje u odnosu na spornu parcelu jer je suprotan navedenim odredbama zakona. Tužitelj je, kako je zaključio Okružni sud, pravo vlasništva na spornoj parceli bio dužan tražiti u skladu s odredbama Zakona o gradskom građevinskom zemljištu, a nikako na osnovu ugovora o kupoprodaji. S tim u vezi, ukazano je na to da je odredbom člana 43. Zakona o građevinskom zemljištu, koji je bio na snazi u vrijeme rušenja zgrade u kojoj se nalazio predmetni stan, propisano da pravo korištenja zemljišta traje dok postoji zgrada, koja je u konkretnom slučaju srušena, a vlasnik tog zemljišta ima pravo korištenja radi građenja, pod uvjetom da je na toj građevinskoj parceli regulacionim planom, odnosno urbanističkim planom predviđena izgradnja zgrade. Okružni sud je, također, ukazao na to da je odredbama Zakona o građevinskom zemljištu, koji je sada na snazi, propisano da, ako je gradsko građevinsko zemljište prešlo u posjed fizičkog lica ili pravnog lica bez pravnog osnova, a raniji vlasnik u roku od pet godina od dana saznanja za gubitak posjeda, a najkasnije u roku od deset godina, ne podnese tužbu da mu se zemljište vrati ili plati, gubi pravo korištenja zemljišta bez naknade, zbog čega je taj sud primjenom člana 229. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio kao u izreci presude.

10. Vrhovni sud je Presudom broj 72 0 P 001 405 10 Rev od 13. oktobra 2011. godine tužiteljevu reviziju djelimično uvažio i Presudu Okružnog suda broj 72 0 P 001 405 09 Gž od 28. decembra 2009. godine preinačio na način što je utvrdio da je tužitelj na osnovu ugovora o kupoprodaji nekretnina zaključenog 7. augusta 1962. godine između tužitelja kao kupca i pravnih prednika apelanata kao prodavaca stekao privremeno pravo korištenja sa 1/1 dijela na nekretninama

– spornoj parceli, a apelanti su kao nasljednici iza pokojnih pravnih prednika dužni dopustiti i trpjeti da se tužitelj upiše kao nositelj tog prava sa 1/1 dijela u javnim knjigama, a u protivnom će se taj upis izvršiti na osnovu ove presude. Istom presudom je utvrđeno da se apelanti obavezuju da tužitelju solidarno naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 10.964,12 KM, a u preostalom dijelu tužiteljeva revizija je odbijena.

11. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je tužitelj blagovremeno izjavljenom revizijom osporavao drugostepenu presudu zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te da je uvidom u spise predmeta nižestepenih sudova utvrdio da je tužiteljeva revizija djelimično osnovana. Naime, Vrhovni sud je utvrdio da je nesporno da je sporna parcela na kojoj je bila sagrađena kuća u kojoj se nalazio tužiteljev predmetni stan bila predmet nacionalizacije u smislu člana 34. Zakona o nacionalizaciji, kada je prešla u društveno vlasništvo i da se kao takva vodila kao izgrađeno građevinsko zemljište. Dakle, predmet nacionalizacije nije bila kuća u kojoj se nalazio stan a koju je tužitelj kupio od pravnih prednika apelanata, već sporna parcela na kojoj se nalazila ta kuća, iz čega slijedi da je tužitelj na osnovu zaključenog ugovora o kupoprodaji stekao pravni osnov za sticanje vlasništva na predmetnom stanu, sa pravom korištenja sporne parcele. Naime, Vrhovni sud je zaključio da je tužitelj na osnovu pravno valjanog ugovora o kupoprodaji zaključenog u smislu čl. 5. i 9. Zakona o prometu zemljišta i zgrada, a taj propis je bio na snazi u vrijeme zaključenja navedenog ugovora, jer je isti ugovor u cijelosti realiziran saglasno članu 46. Zakona o prometu, budući da je tužitelj pravnim prednicima apelanata u cijelosti isplatio kupoprodajnu cijenu i ušao u posjed kupljene nekretnine 1962. godine, stekao valjan pravni osnov za sticanje privremenog prava korištenja sporne parcele. Vrhovni sud je ukazao na to da je tužitelj, prema odredbi člana 40. Zakona o građevinskom zemljištu, imao trajno pravo korištenja na spornoj parceli. Međutim, budući da je kuća srušena, to je isto pravo prestalo, odnosno da je tužitelju pravo trajnog korištenja sporne parcele trajalo dok kuća u kojoj se nalazio stan nije srušena. Stoga, Vrhovni sud smatra da je tužitelju, prema stavu 2. istog člana, pripalo pravo prvenstva korištenja sporne parcele radi gradnje, pod uvjetom da je na parceli regulacionim planom odnosno urbanističkim planom predviđena izgradnja zgrade, međutim, kako nisu ispunjeni uvjeti za ostvarivanje prvenstvenog prava korištenja sporne parcele radi građenja, tužitelju na spornoj parceli pripada privremeno pravo korištenja, koje traje sve do eventualnog preuzimanja iz njegovog posjeda. Vrhovni sud je istakao da je tužitelju na osnovu zaključenog kupoprodajnog ugovora pripalo jače pravo u odnosu na apelante kao pravne sljednike prodavaca iz navedenog ugovora, zbog čega je zaključio da je tužiteljeva revizija djelimično osnovana, da je na osnovu kupoprodajnog ugovora tužitelj stekao privremeno pravo korištenja sporne parcele, u kojem dijelu je njegova revizija uvažena, s tim što je ukazano i na to da tužitelj u upravnom postupku može ostvariti prava u skladu s odredbama sada važećeg Zakona o građevinskom zemljištu, dakle da tužitelj na osnovu navedenog ugovora nije mogao steći pravo vlasništva na navedenoj parceli, zbog čega je u ovom dijelu tužiteljevu reviziju odbio kao neosnovanu.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelanti smatraju da su im osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti u suštini iznose hronologiju postupanja sudova, posebno analizirajući stav Vrhovnog suda u vezi s kršenjem ovih prava, što prvenstveno vide u pogrešnoj primjeni odredaba ZPP. Naime, apelanti smatraju da je odluka Vrhovnog suda utemeljena na pogrešnoj primjeni odredbe člana 2. stav 1. ZPP, jer smatraju da taj sud nije odlučivao u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva, te da je, u smislu člana 67. stav 1. i 249. stav 2, Sud također bio dužan tužbeni zahtjev odbaciti zbog nenadležnosti, zato što je predmet tužiteljevog tužbenog zahtjeva u nadležnosti organa uprave. Također, smatraju da, prema odredbama Zakona o nacionalizaciji, tužitelj nema pravo privremenog korištenja sporne parcele na osnovu zaključenog kupoprodajnog ugovora s njihovim pravnim prednicima, budući da je parcela bila predmet ugovora o kupoprodaji, međutim, ona je nacionalizirana njihovim pravnim prednicima, tako da je ugovor o kupoprodaji pravno valjan samo u odnosu na stan koji je bio predmet ugovora o kupoprodaji.

b) Odgovor na apelaciju

13. Vrhovni i Okružni sud su u svojim odgovorima osporili apelacione navode ističući da je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo, o čemu su dati razlozi u obrazloženjima presuda i pri kojima u cijelosti ostaju, a kojima nisu prekršena ustavna prava apelanata.

14. Osnovni sud se u odgovoru na apelaciju nije izjašnjavao o apelacionim navodima, već je predložio da Ustavni sud donese odluku u skladu s Pravilima Suda.

15. Tužene su također osporile navode apelacije kao neosnovane, ističući da su presude Vrhovnog i Okružnog suda zasnovane na zakonu, te da njima nisu povrijeđena navedena prava apelanata.

V.Relevantni propisi

16. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 86/03, 74/05, 63/07 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2. stav 1.

U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva stavljenom u parničnom postupku.

Član 67. stav 1. tačka 1.

Po prethodnom ispitivanju tužbe sud donosi rješenje kojim se tužba odbacuje ako utvrdi:

1.)da rješenje o tužbenom zahtjevu ne spada u sudsku nadležnost.

Član 249. stav 1.

Ako utvrdi da postoji povreda odredaba parničnog postupka zbog koje se revizija može izjaviti, osim povreda određenih u st. 2. i 3. ovog člana, revizijski sud će, s obzirom na prirodu povrede, presudom preinačiti presudu drugostepenog suda ili rješenjem ukinuti u cjelini ili djelimično presudu drugostepenog suda i predmet vratiti na ponovno suđenje ili drugom vijeću drugostepenog suda, odnosno drugom nadležnom sudu.

17. Zakon o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta („Službeni list FNRJ“ broj 52/58 [stupio na snagu 26. decembra 1958. godine]) u relevantnom dijelu glasi: Član 1. stav 2.

U gradovima i naseljima gradskog karaktera nacionalizuju se i postaju društvena svojina i građevinska zemljišta.

Član 8. stav 1.

Zgrade, delovi zgrada i građevinska zemljišta, koji su nacionalizovani ovim zakonom, postaju društvena svojina danom stupanja na snagu ovog zakona.

Član 34.

Smatraju se građevinskim zemljištima i nacionalizuju se sva izgrađena i neizgrađena zemljišta, koja se nalaze u užim građevinskim rejonima gradova i naselja gradskog karaktera. [ ] Član 37.

Ako se na nacionalizovanoj građevinskoj parceli nalazi zgrada koja nije nacionalizovana, sopstvenik te zgrade ima pravo besplatnog korištenja zemljišta koje pokriva zgrada i zemljište koje služe za redovnu upotrebu te zgrade, sve dok na tom zemljištu postoji zgrada.

Član 39. stav 1.

Raniji sopstvenik nacionalizovanog građevinskog neizgrađenog zemljišta ima pravo to zemljište zajedno sa trajnim zasadima na njemu, sve dok je u njegovom posjedu, besplatno koristiti ili za to vrijeme drugome dati na korištenje uz naknadu ili bez naknade, saglasno važećim propisima o zakupu poljoprivrednog zemljišta .

18. Zakon o gradskom građevinskom zemljištu („Službeni list SFRJ“ broj 43/65) u relevantnom dijelu glasi:

Član 23.

Pravne odnose u pogledu korišćenja neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta, u slučaju spora između više nosilaca privremenog prava korišćenja zemljišta, uređuje redovni sud bez promjene oblika i veličine katastarske parcele.

Trajno pravo korišćenja zemljišta Član 40.

U času prelaska izgrađenog gradskog građevinskog zemljišta u društvenu svojinu vlasnik zgrade ili posebnog dijela zgrade stiče trajno pravo korišćenja na zemljištu pod zgradom i na onoj površini zemljišta koje je regulacionim planom ili planom parcelacije utvrđeno da služi za redovnu upotrebu zgrade.

Ako regulacionim planom ili planom parcelacije nije utvrđena površina zemljišta koje je potrebno za redovnu upotrebu zgrade, tu površinu utvrđuje rješenjem opštinski organ uprave nadležan za imovinsko-pravne poslove uz pribavljeno mišljenje opštinskog organa uprave nadležnog za poslove urbanizma.

Član 43. st. 1. i 2.

Trajno pravo korišćenja zemljišta traje dok postoji zgrada.

Ako se zgrada na osnovu rješenja nadležnog opštinskog organa uprave ukloni zbog dotrajalosti ili sruši usljed dejstva više sile, njen vlasnik ima prvenstveno pravo korišćenja zemljišta radi građenja pod uslovom da je na toj građevinskoj parceli regulacionim planom, odnosno urbanističkim planom predviđena izgradnja zgrade na koju može imati pravo svojine.

19. Zakon o gradskom građevinskom zemljištu („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 112/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 44. stav 3.

(3) Prestanak vlasništva iz st. 1. i 2. ovog člana, kao i uspostavljanje ranijeg vlasničko pravnog odnosa, utvrđuje se rješenjem nadležnog organa uprave za imovinsko pravne poslove.

VI.Dopustivost

20. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 72 0 P 001 405 10 Rev od 13. oktobra 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Navedenu presudu apelanti su primili 7. novembra 2011. godine, a apelacija je podnesena 7. decembra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelanti osporavaju navedene presude tvrdeći da su im tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te prava iz člana 6. i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. (…).

27. Ustavni sud zapaža, a uzimajući u obzir navode iznesene u apelaciji, da se suština tvrdnji o kršenju prava na pravično suđenje odnosi na pogrešnu primjenu prava.

28. Imajući u vidu apelacione navode, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

29. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti problematiziraju, ispitati jesu li osporene odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

30. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude detaljno i jasno obrazložio razloge zbog kojih je taj sud shodno svojim zakonskim ovlaštenjima, u vezi s razlozima tužiteljeve izjavljene revizije, primjenom člana 249. stav 1. ZPP tužiteljevu reviziju djelimično uvažio i drugostepenu presudu preinačio na način što je utvrdio da tužitelju po osnovu zaključenog kupoprodajnog ugovora pripada pravo privremenog korištenja sporne parcele. S tim u vezi, Ustavni sud nalazi da je Vrhovni sud tužiteljevu reviziju doveo u vezu s ugovorom o kupoprodaji, a koji je tužitelj zaključio s pravnim prednicima apelanata, pri tome se pozivajući na odredbu člana 40. Zakona o građevinskom zemljištu, ukazujući na to da je tužitelj zaključivanjem navedenog ugovora s pravnim prednicima apelanata imao pravo trajnog korištenja sporne parcele do momenta kada je kuća u kojoj se nalazio stan koji je također bio predmet ovog ugovora srušena, nakon čega mu je ovo pravo prestalo, prema odredbi člana 43. citiranog zakona. Dakle, Vrhovni sud je jasno i argumentirano ukazao na to da je tužitelju trajno pravo korištenja sporne parcele trajalo samo dok je postojala kuća u kojoj se nalazio predmetni stan, nakon čega je tužitelj na spornoj parceli stekao pravo privremenog korištenja, jer nisu ispunjeni uvjeti iz stava 2. člana 43. Zakona o građevinskom zemljištu, kojim je propisano da tužitelju pripada prvenstveno pravo korištenja sporne parcele radi građenja pod uvjetom da je na parceli regulacionim planom, odnosno urbanističkim planom predviđena izgradnja zgrade, a da pravo vlasništva može ostvariti u upravom postupku u skladu s važećim odredbama Zakona o građevinskom zemljištu, zbog čega je tužiteljevu reviziju u ovom dijelu odbio kao neosnovanu. Stoga, Ustavni sud smatra da u osporenoj odluci nema ničega što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, te da data obrazloženja u cijelosti zadovoljavaju zahtjeve prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

31. S obzirom na zaključak Ustavnog suda o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitati navode apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

32. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer u obrazloženju osporene odluke ne postoji ništa što bi ukazivalo na to da je Vrhovni sud donio odluku uz povredu pravila postupka ili da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, a u obrazloženju odluke za svoj stav o neosnovanosti tužbenog zahtjeva dao je detaljne, jasne i logične razloge.

33. Na osnovu člana 61. st. (1), i (3) i člana 64. stav (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4660/11 (N. H. i Z. T. iz Gradiške, I. L. i Z… | Sudska praksa | Aktio