Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2142/11 („Prominvest“ d.o.o. Konjic)

Odluka donesena 21. 10. 2014.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada štete
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pasivna legitimacija
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2142/11

Apelacija

Odluka o meritumu

21. 10. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2142/11, rješavajući apelaciju „Prominvesta“ d.o.o. Konjic, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 21. oktobra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Prominvesta“ d.o.o.

Konjic podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 021115 09 Rev od 25. januara 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 021115 08 Gž od 14.

maja 2009. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 P 021115 02 P od 26. novembra 2007. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. „Prominvest“ d.o.o. Konjic (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Behija Ljubović - Aganović, advokat iz Sarajeva, podnio je 20. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 021115 09 Rev od 25. januara 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 021115 08 Gž od 14. maja 2009. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 021115 02 P od 26. novembra 2007. godine. Na zahtjev Ustavnog suda od 13. juna 2014. godine, apelant je 19. juna 2014. godine dopunio apelaciju.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda, te od tužitelja Nezira Kevrića (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 13. juna 2014. godine da dostave odgovore na apelacije.

3. Vrhovni sud, tužitelj i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju 19, 20. i 25. juna 2014. godine, a Kantonalni sud je odgovor dostavio 1. jula 2014. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

5. Tužitelj i GRO „Građenje“ Lištica, kao pravni prednik GP „Novogradnja“ Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: „Novogradnja“), 21. decembra 1991. godine zaključili su Ugovor broj 03-249 (u daljnjem tekstu: ugovor od 2. decembra 1991. godine) o avansiranju kupovine stana u Zanatskom centru u Jablanici, površine 85 m² (u daljnjem tekstu: sporni stan). U ugovoru je navedeno da je cijena stana 3.145.000,00 dinara, te (tačka 3) je konstatovano da je iznos od 3.145.000,00 dinara, 100% prodajne cijene, plaćen pri sklapanju ugovora.

6. Novogradnja i apelant su 13. novembra 1996. godine zaključili kupoprodajni ugovor o kupovini neizgrađenog objekta - Zanatskog centra u Jablanici (u daljnjem tekstu: ugovor o kupovini Zanatskog centra) namijenjenog za izgradnju poslovnih prostora i stanova za tržište, među kojima je i sporni stan, za kupoprodajnu cijenu od 200.000,00 KM. Tim ugovorom „Novogradnja“ je na apelanta prenijela sva prava i obaveze vezane za sporni stan. Osim toga, u tom ugovoru je navedeno da je tužiteljev stan plaćen 100%, dok je drugi stan djelomično uplaćen a opisani su i nedovršeni poslovni prostori koji se nalaze u Zanatskom centru. Odredbom člana 5. ovog ugovora je navedeno da [apelant] stupa u posjed opisanih nekretnina nakon što ih je njegov zakonski zastupnik pregledao i u pogledu površine i izvedenih radova nema primjedaba.

7. Općinski sud u Konjicu je, u postupku osiguranja dokaza – stanja završenosti spornog stana, donio Rješenje broj R-197/98 u kojem je, nakon izvršenog uviđaja, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka Gojka Gole konstatirano da je sporni stan urađen sa svega 30%.

Parnični postupak okončan osporenim presudama

8. Općinski sud je, odlučujući po tužbi koju je tužitelj podnio protiv apelanta radi ispunjenja ugovora i naknade štete, vsp. 19.386,00 KM, i po protivtužbi apelanta radi utvrđenja, predaje u posjed i isplate, vsp. 52.464,00 KM, donio Presudu broj 07 58 P 021115 02 P od 26. novembra 2007. godine kojom je djelomično usvojio tužbeni zahtjev tužitelja i slijedom toga obavezao apelanta da mu isplati iznos od 18.468,97 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. juna 1998. godine do isplate (stav I izreke presude). Istom presudom odbijen je apelantov zahtjev kojim je, kao protivtužitelj, tražio da se utvrdi da je raskinut ugovor od 2. decembra 1991. godine, te da mu tužitelj preda u posjed slobodan od ljudi i stvari sporni stan (stav II izreke presude). Nadalje, djelomično je usvojen apelantov alternativno postavljeni tužbeni zahtjev, tako što je tužitelj, kao protivtuženi, obavezan da apelantu isplati iznos od 2.596,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 18. decembra l998. godine pa do isplate, dok je preostali dio apelantovog alternativnog protivtužbenog zahtjeva u iznosu od 49.868.00 KM odbijen (stav III izreke presude).

9. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je tužitelj u tužbi istakao da je apelant odmah nakon zaključenja ugovora o kupovini Zanatskog centra stupio u posjed objekta i počeo izgradnju poslovnog prostora, dok sporni stan nije završio, mada je u više navrata to od njega zahtijevao, te je stoga on sam završio sporni stan zbog čega od apelanta traži da mu naknadi iznos od 76.954,00 KM sa kamatom počev od 1. juna 1998. godine. Do tog iznosa tužitelj je došao na osnovu nalaza i mišljenja vještaka Gojka Gole, u postupku osiguranja dokaza pred Osnovnim sudom u Konjicu broj R-197/98, koji je utvrdio da je u momentu uviđaja sporni stan urađen sa svega 30% ili u protuvrijednosti od 33.036,00 KM, zbog čega je tužitelj o svom trošku završio sporni stan, i to izvršivši preostalih 70% radova. Nadalje, Općinski sud je naveo da je u toku postupka i apelant podnio protivtužbu protiv tužitelja, tražeći da se utvrdi da je raskinut ugovor od 2. decembra 1991. godine, te da se tužitelj obaveže da mu isplati ukupan iznos od 48.360,00 KM, kao i da mu preda u posjed i na raspolaganje sporni stan.

10. Općinski sud je naveo da je, u ponovnom postupku, nakon ocjene svih provedenih dokaza u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), odlučio kao u izreci presude. Naime, Općinski sud je istakao da među strankama nije sporno da je tužitelj sa „Novogradnjom“ zaključio ugovor od 2. decembra 1991. godine, te da je „Novogradnja“ sa apelantom zaključila ugovor o kupovini Zanatskog centra, u sklopu kojeg se nalazi i sporni stan i da je „Novogradnja“ prenijela na kupca, tj. apelanta, sva prava i obaveze za taj stan. Također, kako je dalje navedeno, nije sporno da je tužitelj u posjedu stana i da ga koristi.

11. Ono što je sporno u predmetnom postupku, kako je dalje istakao Općinski sud, jeste pitanje pasivne legitimacije apelanta, karakter ugovora od 2. decembra 1991. godine i ugovora o kupovini Zanatskog centra, te da li apelant i tužitelj imaju ikakve međusobne obaveze i, ako imaju, njihov obim. S tim u vezi je navedeno da je apelantu sporno da li je tužitelj isplatio 100% prodajnu cijenu stana i radovi i njihova vrijednost koje je poduzeo (tužitelj). Sporno je da li apelant ima pravo da traži raskid ugovora od 2. decembra 1991. godine i predaju u posjed spornog stana, odnosno pravo na iznos od 52.464,00 KM kao izgubljenu dobit. Općinski sud je potom ponovio da iz uvida u ugovor od 2. decembra 1991. godine proizlaze činjenice navedene u uvodnom dijelu ove odluke, te je istakao da se, po sadržaju, radi o klasičnom kupoprodajnom ugovoru sa svim elementima iz člana

454. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), pa je neosnovan apelantov prigovor da je taj ugovor ugovor o avansiranju stana. Navedeno je da je cijena u ovom slučaju fiksna i da nije podložna promjenama kao kod avansiranja kupoprodaje stana, budući da je (tačka 3) navedeno da je prethodni iznos od 3.145.000,00 dinara 100% od prodajne cijene plaćen pri sklapanju ugovora i da su prekrižene rubrike koje se odnose na buduće rate. Iz toga nedvojbeno proizlazi da je tužitelj odmah isplatio kupoprodajnu cijenu koja je fiksna i on nema šta dalje plaćati apelantu. Osim toga, kako je istakao Općinski sud, to je potvrdio i tužitelj prilikom saslušanja u svojstvu parnične stranke u kojem dijelu sud, iako ga kritički ocjenjujući, sa aspekta njegovog interesa za uspjeh u ovom sporu, prihvata njegov iskaz. Također, kako je navedeno u presudi, pored navedenih objektivnih dokaza ovu činjenicu je u svom iskazu potvrdio i svjedok Križan Pezer, koji je na ročištu od 26. oktobra 2007. godine određeno i uvjerljivo potvrdio da je tužitelj uplatio cjelokupnu cijenu stana, što je njemu lično poznato, kao šefu tehničkog sektora, o čemu je dobio izvještaj financijske službe prilikom sklapanja ugovora sa apelantom. Kod ovakve jasne i nedvosmislene odredbe ugovora, prema stavu Općinskog suda, nije bitno da li postoje i uplatnice, budući da između tužitelja i „Novogradnje“ oko isplate nije bilo spora, jer i „Novogradnja“ tvrdi da je tužitelj isplatio kupoprodajnu cijenu iz ugovora u potpunosti. Nadalje, Općinski sud je naveo da je na osnovu uvida u ugovor od 2. decembra 1991. godine vidljivo da se radi o tipskom ugovoru i da je sačinjen na unaprijed odštampanom obrascu „Novogradnje“. U tom kontekstu je navedeno da je odredbom člana 100. ZOO propisano da se, u slučaju kad je ugovor pripremljen ili predložen od jedne strane, nejasne odredbe tumače u korist druge strane, u ovom slučaju u korist tužitelja.

12. Općinski sud je nadalje naveo da su, prema odredbama čl. 17. i 262. ZOO, sudionici u obligacionom odnosu dužni izvršavati svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje, pri čemu je povjerilac ovlašten od dužnika zahtijevati ispunjenje obaveze, dok je dužnik dužan ispuniti je savjesno i u svemu kako ona glasi. Navedeno je da je tužitelj ispunio svoju ugovornu obavezu preuzetu ugovorom od 2. decembra 1991. godine, te da je „Novogradnja“, u momentu kada je zaključen ugovor o kupovini neizgrađenog građevinskog objekta Zanatskog centra a iz tog ugovora (o kupovini Zanatskog centra), u skladu sa članom 436. ZOO, sva svoja potraživanja prenijela na apelanta i da je u ugovoru navedeno da je sporni stan uplaćen sa 100% pri sklapanju ugovora (član 1), te da je sve to svojim potpisom potvrdio i sam zakonski zastupnik apelanta, koji je i na ročištu od 30. marta 2005. godine potvrdio da je znao za odredbe ugovora po kojima je tužitelj uplatio 100% prodajnu cijenu stana.

13. Nadalje je navedeno da je apelant, na osnovi prijema iznosa 3.000.000,00 dinara od 31. marta 1991. godine, tvrdio da neuplaćeni iznos od 145.000,00 dinara predstavlja 5% ugovorenog iznosa za sporni stan. Međutim, kako je Općinski sud istakao, sve i da je to tačno, ugovor se ne može raskinuti zbog neispunjenja neznatnog dijela obaveze, zbog odredbi člana 131. ZOO. Slijedom toga je zaključeno da je u cijelosti neosnovan apelantov protutužbeni zahtjev za raskid ugovora broj od 2. decembra 1991. godine, te zahtjev da tužitelj apelantu preda u posjed sporni stan.

14. Pored toga, Općinski sud je istakao da je apelantov prigovor nedostatka pasivne legitimacije neosnovan i da je o njemu već pravomoćno odlučeno Rješenjem Kantonalnog suda broj Gž.682/0 I od 22. februara 2002. godine iz razloga što je apelant zaključenjem ugovora o kupoprodaji neizgrađenog objekta Zanatskog centra preuzeo sva prava ranijeg graditelja i prodavca, zbog čega je ovaj prigovor Općinski sud odbio kao neosnovan. Nadalje, Općinski sud je istakao da su neosnovani i apelantovi navodi da nije bio predviđen rok završetka radova i predaje spornog stana u posjed, te da se rok može prolongirati nekoliko godina iz razloga što je odredbama člana 607. ZOO propisano da, ako nije određeno vrijeme za završetak, onda poslove treba završiti za vrijeme koje je razumno potrebno za takve poslove. S tim u vezi, navedeno je da je vrijeme koje je proteklo od apelantovog zaključenja ugovora sa „Novogradnjom“ pa do 1997/98. godine, kada pored više intervencija apelant nije nastavio sa izgradnjom istovremeno radeći na poslovnim prostorima drugih, što je vidljivo iz drugih ugovora koji su provedeni kao dokaz i iskaza svjedoka Nebojše Manigodića, nije razuman rok. Slijedom toga, Općinski sud je zaključio da su neosnovani apelantovi navodi da je tužitelj samovlasno i nezakonito ušao u posjed spornog stana, jer je apelant svojim ponašanjem doprinio takvom razvoju stvari. Stoga tužitelj, kako je naveo Općinski sud, koji je prethodno pred Općinskim sudom u Konjicu u postupku osiguranja dokaza posredstvom vještaka Gojka Gole utvrdio stanje objekta i stepen izvršenosti radova, opravdano od apelanta traži isplatu cijene za radove koje je sam preuzeo o svom trošku.

15. Općinski sud je dalje naveo da su na okolnost stanja spornog stana u momentu kada je u njega ušao tužitelj i odlučio da sam izvede ostale radove da bi stan učinio useljivim, te količine i vrijednosti radova koje je izvela „Novogradnja“, radova koje je izveo apelant i radova koje je izveo tužitelj, pored saslušanja tužitelja i zakonskog zastupnika apelanta, izvedeni dokazi i saslušanjem dva svjedoka i vještačenjem vještaka građevinske struke. Navedeno je da je vještak građevinske struke naveo da vrijednost radova za koje je bila obavezna „Novogradnja“ po ugovoru, a prema projektnoj dokumentaciji iznosi oko 61.140,56 KM, vrijednost radova koje je izvela do početka rata iznosi oko 37.865,55 KM, vrijednost radova koje je izveo apelant iznosi oko 10.690,00 KM, a vrijednost radova koje je izveo tužitelj, a nisu bili u njegovoj obavezi prema ugovoru iznosi 19.368,97 KM. Zbog toga je sud na temelju ovako provedenih dokaza i nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke utvrdio da je tužitelj sam o svom trošku izveo građevinsko zanatske radove koji nisu bili u njegovoj obavezi, u iznosu od 19.368.97 KM umanjeno za iznos od 900,00 KM u skladu sa iskazom vještaka na ročištu koji se odnosi na elektroinstalaterske radove za koje je korigiran nalaz ustvrdivši da je, iako je tužitelj kategoričan da je on instalirao glavno brojilo i tablu sa osiguračima, s obzirom na to da se tužitelj nije mogao sam priključiti na električnu mrežu, priklonjen logičnijoj apelantovoj tvrdnji da je on poduzeo te radnje u kojem slučaju njegov nalaz u tom dijelu iznosi 18.468,97 KM. Stoga je Općinski sud udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja u navedenom iznosu, pozvavši se na odredbe čl. 17. i 262. ZOO.

16. Općinski sud je istakao da tužitelju pripadaju i zakonske zatezne kamate u skladu sa odredbom člana 277. ZOO koje teku od 1. juna 1998. godine kao dana kada je tužitelj ušao u sporni stan i počeo sa radovima o svom trošku, što proizlazi iz njegovog iskaza od 30. marta 2005. godine, a ne od 10. septembra 1997. godine kao dana utuženja.

17. Nasuprot razlozima zbog kojih je djelomično udovoljio tužbenom zahtjevu, Općinski sud je, kako je dalje navedeno, zaključio da je neosnovan protutužbeni zahtjev za raskid ugovora od 2. decembra 1991. godine, budući da je tužitelj svoju obavezu iz tog ugovora u cijelosti ispunio. Stoga je Općinski sud istakao da je neosnovan apelantov zahtjev, koji je preuzeo prava i obaveze „Novogradnje“, za raskid toga ugovora jer nisu ispunjeni uvjeti iz člana 124. ZOO, pa je slijedom toga, neosnovan i zahtjev da mu tužitelj preda u posjed sporni stan, pošto apelant nije dokazao da je vlasnik predmetnog stana u smislu člana 43. Zakona o vlasničkopravnim odnosima.

18. Nadalje, Općinski sud je naveo da je, s obzirom da je utvrdio da je prvi apelantov protivtužbeni zahtjev neosnovan, odlučujući o sljedećem apelantovom tužbenom zahtjevu (eventualna ili supsidijarna kumulacija), kojim je tražio da mu tužitelj isplati 52.464,00 KM (koji se sastoji od 5% neplaćenog iznosa vrijednosti spornog stana, zauzimanja veće kvadrature stana od ugovorene, izgubljene zarade koja predstavlja gubitak koji je mogao biti ostvaren stvarnom prodajom spornog stana i uplate iznosa od 18.525,00 KM Poreznoj upravi Jablanica), zaključio da je djelomično osnovan. Prije svega, Općinski sud je napomenuo da su, u skladu sa odredbom čl. 7. i 123. ZPP, stranke obavezne dokazati osnovanost svojih navoda, a iz prezentiranih dokaza sud je utvrdio da je tužitelj platio 100% ugovorenu cijenu stana, pa je činjenica da u spisu postoji samo uplatnica na iznos od 300.000,00 dinara kod navedenih dokaza nebitna. Navedeno je da je neosnovan i apelantov zahtjev da mu tužitelj plati vanjsko uređenje objekta, naknadu za dodijeljeno zemljište, rentu, naknadu za izgradnju javnih skloništa, općinsku rentu za izgradnju zajedničkih objekata i takse za priključke (elektro, vodovodne, kanalizacione i PTT mreže) jer iz ugovora i iskaza svjedoka Križana Pezera proizlazi da je to bila obaveza izvođača, a ne tužitelja, što priznaje i apelant u odgovoru na tužbu, navodeći da ga je „Novogradnja“ obmanula da je te obaveze izvršila. Također su neosnovani apelantovi navodi (a iz tog osnova i zahtjev) da je tužitelj odgovoran za gubitak u zaradi, kao što nije dokazao i da je Poreznoj upravi Jablanica platio iznos od 18.525,00 KM, a koji bi svojim radnjama i ponašanjem prouzročio tužitelj. Vezano za veću kvadraturu stana od ugovorene, sud je na osnovi zapisnika od 23. marta 1997. godine, iskaza svjedoka Nebojše Manigodića i nalaza vještaka građevinske struke od 22. marta 2007. godine utvrdio da postoje odstupanja, te da je realna razlika između ugovorene površine i površine na licu mjesta 6,06 m², od čega na staklenu baštu otpada 4,22 m², a na razliku između ugovorene površine stana predviđene projektnom dokumentacijom 1,84 m². Slijedom toga, utvrđeno je da je razlika u tržišnoj vrijednosti stana po ugovorenoj površini i površini na licu mjesta 2.596,00 KM, te je sud zaključio da je opravdan apelantov protutužbeni zahtjev da mu tužitelj naknadi razliku u cijeni za višak stambenog prostora u kojem dijelu je udovoljio alternativnom protutužbenom zahtjevu, dok je preostali apelantov alternativni protutužbeni zahtjev odbijen.

19. Odlučujući o žalbama apelanta i tužitelja protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 58 0 P 021115 08 Gž od 14. maja 2009. godine, kojom je žalbe odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju svoje presude Kantonalni sud je naveo da je ispitao pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti u smislu člana 221. ZPP, te utvrdio da je osporena odluka pravilna i na zakonu zasnovana. Naime, kako je navedeno, nesporno je u toku postupka pred prvostepenim sudom utvrđeno da je tužitelj 2. decembra 1991. godine zaključio ugovor o avansiranju kupovine spornog stana i da je po zaključenju ugovora isplatio u cijelosti kupoprodajnu cijenu. Nesporno je da je apelant sa „Novogradnjom“ zaključio kupoprodajni ugovor o kupovini neizgrađenog objekta Zanatskog centra, te da je u istom ugovoru konstatirano da apelant kupuje i stan za koji je tužitelj izvršio isplatu od 100% cijene.

20. I prema stavu Kantonalnog suda, Općinski sud je pravilno ocijenio da je ugovor od 2. decembra 1991. godine tipski i sačinjen po graditelju, pa u sklopu te činjenice koju su potvrdili ugovorne strane i pravni sljednik, da je cijena stana isplaćena, pravilno zaključuje da se radi o ugovoru o kupoprodaji stana, a ne, kako to apelant tumači, ugovoru o građenju u kojem slučaju je cijena fiksna i ne podliježe promjenama kao kod avansiranja kupoprodaje stana. Općinski sud je pravilno utvrdio da je tužitelj isplatio 100% prodajnu cijenu stana u visini od 3.145.000,00 dinara, što znači da se radi o klasičnom kupoprodajnom ugovoru kakav predviđa odredba član 454. ZOO. Kantonalni sud je istakao da je pravilno raspravljeno i o prigovoru nedostatka aktivne legitimacije, jer je tužitelj u postupku dokazao da je po osnovu ugovora od 2. decembra 1991. godine zaključenim sa „Novogradnjom“ isplatio u cijelosti kupoprodajnu cijenu spornog stana, pa s tim u vezi ima pravo da od apelanta potražuje isplatu cijene za radove koje je izveo na dovršetku gradnje spornog stana, što apelant nije učinio, iako je po ugovoru bio dužan da sporni stan izgradi i preda na korištenje. Također, kako je Kantonalni sud dalje istakao, Općinski sud je pravilno ocijenio da su neosnovane apelantove tvrdnje da tužitelj svoja prava u vezi sa naknadom za izvršene radove u stanu može ostvariti samo prema „Novogradnji“, koja je njemu prodala neizgrađeni građevinski objekat, kao što je neosnovan i prigovor da se radi o apsolutno ništavom ugovoru kod činjenice da je u vrijeme zaključenja prvog ugovora „Novogradnja“ izvršila sve uplate Općini Jablanica, što je evidentno iz dokaza u spisu, a apelant se obavezao kupoprodajnim ugovorom da će dovršiti navedeni centar.

21. Pored toga, Kantonalni sud je istakao da je Općinski sud pravilno utvrdio da je tužitelj izvršio ulaganja u gradnju stana, i to provedenim vještačenjem posredstvom vještaka građevinske struke, u kom pravcu je dao valjano obrazloženje, koje prihvata i Kantonalni sud, te je pravilno obavezao apelanta da tužitelju plati iznos od 18.468,97 KM, sa kamatom od l. juna 1998. godine. Također, Kantonalni sud je, u odnosu na dosuđenu kamatu, istakao da je pravilno dosuđen njihov početak, jer je dosuđena od dana kada je tužitelj ušao u stan i otpočeo sa radovima u skladu sa odredbom člana

277. ZOO i čl. l. i 2. Zakona o visini stope zatezne kamate.

22. S druge strane, Kantonalni sud je istakao da je Općinski sud pravilno postupio kada je odbio kao neosnovan protivtužbeni zahtjev kojim apelant traži da se utvrdi da je ugovor od 2. decembra 1991. godine raskinut, te da je tužitelj svoje pravo iz ugovora mogao ostvariti samo prema „Novogradnji“. Pri tome, i prema stavu Kantonalnog suda, apelant gubi iz vida da je zaključenim ugovorom sa „Novogradnjom“ ona na apelanta prenijela sva prava i obaveze iz tog ugovora, pa kako je tužitelj svoje obaveze iz ugovora od 2. decembra 1991. godine u cijelosti ispunio, Općinski sud je pravilno postupio kada je apelantov zahtjev odbio, pošto nisu ispunjeni uvjeti iz člana 124. ZOO, tako da je neosnovan i apelantov zahtjev za predaju u posjed stana.

23. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da je Općinski sud pravilno raspravio i drugi alternativno postavljeni protivtužbeni zahtjev kojim traži da mu tužitelj kao protivtuženik isplati iznos od 52.464,00 KM, jer je utvrđeno da je tužitelj isplatio 100% vrijednost spornog stana, iako apelant uporno tvrdi suprotno. Kantonalni sud se u pogledu ovog prigovora već izjasnio, prihvativši razloge prvostepene presude da je osnovan samo djelomično alternativno postavljeni zahtjev do iznosa od 2.596,00 KM, koji se odnosi na razliku u tržišnoj vrijednosti stana po ugovorenoj površini i površini utvrđenoj na licu mjesta, a koju je odluku donio u skladu sa nalazom vještaka građevinske struke.

24. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv Presude Kantonalnog suda broj 58 0 P 021115 08 Gž od 14. maja 2009. godine, donio Presudu broj 58 0 P 021115 09 Rev od 25. januara 2011. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju svoje presude Vrhovni sud je ponovio odlučenje Općinskog i Kantonalnog suda, razloge koje su naveli ti sudovi za donošenje odluke i pravne osnove na kojima su odluke zasnovane, te navode revizije. Nadalje, i po stavu Vrhovnog suda, Kantonalni sud je, rješavajući o žalbi tužitelja i apelanta, u smislu odredbi člana 231. ZPP, pravilno ocijenio da je Općinski sud izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju i svoje uvjerenje opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, navodeći valjane razloge za ocjenu materijalnih dokaza na kojima tužitelj temelji osnovanost, a apelant neosnovanost tužbenog, odnosno protivtužbenog zahtjeva.

25. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da je Općinski sud ocjenom provedenih dokaza izveo zaključak u pogledu odlučne činjenice o plaćanju ugovorene cijene na način da je ona plaćena pri samom zaključenju ugovora, koje utvrđenje kao pravilno prihvata i Kantonalni sud, pa je apelantova revizijska tvrdnja da je protivno sadržaju spisa predmeta netačno poprimljeno da je prihvaćena kao nesporna činjenica da je tužitelj isplatio kupoprodajnu cijenu stana neosnovana. Također, kako je istakao Vrhovni sud, neosnovani su apelantovi navodi kojima, protivno činjeničnim utvrđenjima nižestepenih sudova, sam vrši ocjenu provedenih dokaza, izvodeći svoje zaključke u pogledu odlučnih činjenica o ugovorenoj cijeni, njenom plaćanju, da li je isplata izvršena djelomično ili u cijelosti, da li je tužitelj ispoštovao ugovorene rokove plaćanja, postojanja osnova za ništavost ugovora od 2. decembra 1991. godine, da li je tužitelj nasilno i nezakonito ušao u posjed stana izgrađujući ga u cijelosti, da li je tužitelj svojim sredstvima izvršio plaćanje materijala i radova za koje tvrdi da su izvršeni. Naime, u pogledu navedenih tvrdnji radi se o činjeničnim tvrdnjama, a revizija se, kako je to određeno odredbama člana 240. stav 2. ZPP, ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pri čemu su nižestepeni sudovi, vršeći ocjenu navedenog dokaza, kako je već rečeno, ovu izvršili pravilno, dajući im određeni pravni značaj.

26. Istaknuto je da je u razrješenju spornog odnosa Kantonalni sud pravilno primijenio materijalno pravo, da razloge drugostepene presude u cijelosti prihvata i revizijski sud, uz dodatne razloge. Naime, kako je istakao Vrhovni sud, utvrđene činjenice nesumnjivo upućuju na to da je došlo do uspostavljanja obligacionopravnog odnosa između tužitelja i „Novogradnje“, zaključenjem ugovora od 2. decembra 1991. godine, te do uspostavljanja odnosa iste pravne snage između „Novogradnje“ i apelanta. Zaključenjem ovoga ugovora, po ocjeni Vrhovnog suda, došlo je do prenosa ugovora pod kojim se podrazumijeva takav pravni posao kojim se cjelokupna pravna pozicija jedne ugovorne strane, dakle potraživanja i dugovanja, prenose na treću osobu, a da se tom pravnom operacijom ne ukida identitet prvobitnog obavezno - pravnog odnosa. Prema tome, po stavu Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi su ispravno postupili, jer su se za to ispunile sve za to predviđene materijalnopravne pretpostavke, primijenivši odredbe člana 145. ZOO. Prema toj odredbi, svaka strana u dvostranom ugovoru može, ako na to pristane druga strana, koji pristanak se može izraziti i konkludentnim radnjama u vidu neprotivljenja, ustupiti ugovor nekoj trećoj osobi koja time postaje nosilac svih njezinih prava i obaveza iz tog ugovora, time da ustupanjem ugovora ugovorni odnos između ustupioca i druge strane prelazi na primaoca i drugu stranu u času kada je druga strana pristala na ustupanje, a ako je druga strana dala pristanak unaprijed, u času kada je obaviještena o ustupanju. Ocjenjujući da je tužitelj pristupio izvođenju utvrđenih radova radi potpune izgradnje spornog stana saglasno preuzetim obavezama apelanta, nakon proteka razumnog roka, čemu se apelant, postupanjem u smislu odredbi člana 226. stav 1. ZOO, nije usprotivio na način da to zabrani, čime je tužitelj postupio kao poslodavac bez naloga u smislu odredbi člana

220. ZOO, nižestepeni sudovi su pravilno istome dosudili pripadajuću naknadu na ime nužnih i korisnih izdataka koja mu pripada u smislu odredbi člana 223. stav 1. ZOO.

27. Nadalje, u pogledu apelantovog osporavanja početka toka kamata na dosuđeni iznos, Vrhovni sud je istakao da bi, slijedom pravila materijalnog prava sadržanih u odredbama člana 277. ZOO, tužitelju pripala zakonska zatezna kamata na dosuđeni iznos od dana dospjelosti navedenog potraživanja, koji dan ne može biti početak radova, već vrijeme pojedinih izdataka, najkasnije do njihovog završetka, koje tužitelj nije odredio, niti je tokom postupka utvrđeno. Međutim, visina vrijednosti izvedenih radova, koje je u skladu sa ugovorom o avansiranju trebalo da izvrši apelant, slijedom nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke utvrđena je u označenom iznosu, koji je tužitelj morao osigurati već prilikom početka izvođenja ovih radova, njihovim sukcesivnim trošenjem plaćanjem izvedenih radova, pa, kako iz činjenica o pojedinim utrošcima ovih sredstava i njihovom konačnom utrošku upravo apelant izvlači pravno povoljne posljedice, koje je trebalo i da dokaže, što tokom postupka nije učinio, odluka nižestepenih sudova kojim je zakonska zatezna kamata dosuđena od dana početka radova, time i osiguranja potrebnih novčanih sredstava je pravilna i zakonita.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

28. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da su mu navedena prava povrijeđena, jer redovni sudovi nisu pravilno utvrdili ključnu činjenicu u ovom predmetu, da li je tužitelj - protivtuženi po zaključenju ugovora od 2. decembra 1991. godine u cijelosti isplatio kupoprodajnu cijenu stana. S tim u vezi, navodi da su redovni sudovi nepravilno primijenili odredbe člana 123. stav 2. i člana 125. stav 1. ZPP, i to na njegovu štetu. Također, navodi da je pogrešan i stav Vrhovnog suda „da je nesporno da je kupoprodajna cijena plaćena u cijelosti“, mada apelant u daljnjem obrazloženju zaključuje „kako je kupoprodajna cijena stana ipak plaćena u većem dijelu“. Navodi da je Vrhovni sud i materijalno pravo primijenio na njegovu štetu svojim tumačenjem odredbe člana 145. ZOO. Ističe da je Vrhovnom sudu trebalo biti poznato „da ugovor o kupoprodaji nekretnina ima formu propisanu Zakonom o prometu nepokretnosti pa stoga i svaki pristanak na ustupanje takvog ugovora mora zadovoljavati zakonsku formu“. Prigovara da Vrhovni sud nije pravilno riješio ni prigovor nedostatka pasivne legitimacije. Smatra da je kod utvrđenja da je ugovor koji je potpisao tužitelj sa „Novogradnjom“ po svojoj prirodi kupoprodajni, da je sud trebalo uz primjenu odredbi člana 491. ZOO udovoljiti zahtjevu apelanta - protivtužitelja i utvrditi da je predmetni ugovor ex lege raskinut s obzirom na to da sam tužitelj tvrdi da on nije ispunjen. Posebno apelant ističe da je u nižestepenim postupcima presuda donesena na osnovu nezakonitog dokaza, nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke Gojka Gole koji je sačinjen bez apelantovog znanja u vanparničnom postupku. Prigovara i odluci Vrhovnog suda u pogledu kamata koje su dosuđene tužitelju.

b) Odgovor na apelaciju

29. Vrhovni sud je naveo da ostaje kod razloga datih u obrazloženju svoje presude, te da apelantu nisu povrijeđena istaknuta prava.

30. Kantonalni sud je istakao da je svoju odluku donio uz pravilnu primjenu materijalnog prava, bez počinjenih povreda odredaba parničnog postupka, te da su apelantovi navodi neosnovani.

31. Općinski sud je naveo da je svoju odluku utemeljio na provedenim dokazima i da strankama nije uskraćeno nijedno od prava zajamčenih u članu 6. Evropske konvencije. Rasprava je bila javna, stranke su neposredno izvodile dokaze, omogućeno im je neposredno ispitivanje svjedoka i vještaka, uvid i čitanje svih materijalnih dokaza i davanje prigovora na sve izvedene dokaze, te davanje komentara kako to propisuje ZPP. Nadalje je Općinski sud naveo da prvostepena presuda od 26. novembra 2007. godine sadrži ocjenu svih provedenih dokaza koji su taksativno nabrojani na str. 3. i 4. obrazloženja presude, a što se ocjena suda ne poklapa sa apelantovim mišljenjem, to je njegova stvar. Sud je obrazložio zašto je neosnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije, obrazložen je karakter ugovora zaključenog između tužitelja i „Novogradnje“ i ugovora između „Novogradnje“ i apelanta. Nadalje, apelant ničim ne dokazuje da je prihvaćeni dokaz - nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke Gojka Gole sačinjen u postupku osiguranja dokaza pred nadležnim Općinskim sudom u Konjicu nezakonit dokaz, niti je na te okolnosti izvodio dokaze.

32. Tužitelj je istakao, s obzirom na suštinu apelacionih navoda, da Ustavni sud ne preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska, što u konkretnom slučaju nije riječ. Zbog svega navedenog, predlaže da se apelacija odbaci.

V. Relevantni propisi

33. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:

Dužnost ispunjenja obveze Član 17. stav 1.

(1) Sudionici u obveznom odnosu dužni su izvršiti svoju obvezu i odgovorni su za njezino ispunjenje.

Nejasne odredbe u posebnim slučajevima Član 100.

U slučaju kad je ugovor sklopljen prema unaprijed odštampanom sadržaju, ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana, nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane.

Kad se ugovor ne može raskinuti Član 131.

Ugovor se ne može raskinuti zbog neispunjenja neznatnog dijela obveze Uvjeti ustupanja Član 145.

(1) Svaka strana u dvostranom ugovoru može, ako na to pristane druga strana, ustupiti ugovor nekoj trećoj osobi koja time postaje nosilac svih njezinih prava i obveza iz tog ugovora.

(2) Ustupanjem ugovora ugovorni odnos između ustupioca i druge strane prelazi na primaoca i drugu stranu u času kada je druga strana pristala na ustupanje, a ako je druga strana dala svoj pristanak unaprijed, u času kad je obaviještena o ustupanju. (3) Pristanak na ustupanje ugovora pravovaljan je samo ako je dan u formi propisanoj u zakonu za ustupljeni ugovor.

(4) Odredbe o sporednim pravima u vezi s ugovorom o preuzimanju duga na odgovarajući će se način primijeniti i na ustupanje ugovora.

Vršenje tuđih poslova protiv zabrane Član 226. stav 1.

(1) Ko se prihvati tuđeg posla i pored zabrane lica čiji je posao, a za zabranu je znao ili morao znati, nema prava koja pripadaju poslovođi bez naloga.

Koja se potraživanja mogu prenijeti ugovorom Član 436.

(1) Vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoje potraživanje, izuzev onog čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koje je vezano za ličnost vjerovnika, ili koje se po svojoj prirodi protivi prenošenju na drugoga.

(2) Ugovor o ustupanju nema učinak prema dužniku ako su on i vjerovnik ugovorili da ovaj neće moći prenijeti potraživanje na drugoga ili da ga neće moći prenijeti bez dužnikova pristanka.

Član 454.

(1) Ugovorom o prodaji obvezuje se prodavalac da stvar koju prodaje preda kupcu tako da kupac stekne pravo raspolaganja odnosno pravo vlasništva, a kupac se obvezuje da prodavaocu plati cijenu.

2) Prodavalac nekoga prava obvezuje se da kupcu pribavi prodano pravo, a kad vršenje tog prava zahtijeva posjed stvari, da mu i preda stvar.

Obveza da izvrši djelo Član 607. st. 1. i 2.

(1) Izvođač je dužan izvršiti djelo kako je ugovoreno i po pravilima posla.

(2) On je dužan izvršiti ga za određeno vrijeme, a ako ono nije određeno, onda za vrijeme koje je razumno potrebno za takve poslove.

34. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06) relevantne odredbe glase:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih ce donijeti odluku.

Član 125. stav 1.

(1) Ne treba dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom tokom parnice.

VI. Dopustivost

35. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

36. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

37. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 021115 09 Rev od 25. januara 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu je apelantov opunomoćenik u redovnom postupku primio 23. marta 2011. godine a apelacija je podnesena 20. maja 2011. godine. Slijedom toga, proizlazi da je apelacija podnijeta u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

38. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

39. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

40. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

41. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

42. Apelant smatra da mu je osporenim presudama a naročito presudom Vrhovnog suda, prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene prava. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

43. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti problematiziraju, ispitati jesu li pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

44. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, suprotno apelacionim navodima, na tri instance vrlo detaljno razmotrili sva pitanja koja apelant ponavlja u apelaciji, te da su dali veoma jasna i razložna obrazloženja zbog čega se ne mogu prihvatiti istaknuti navodi. Pri tome, Ustavni sud zapaža da se osnovni apelantov prigovor odnosi na činjenicu da u postupku nije pravilno utvrđeno da je „tužitelj uplatio 100 % cijenu spornog stana“, te da su tu činjenicu redovni sudovi, kako apelant tvrdi, smatrali „nespornom“. Međutim, Ustavni sud zapaža da iz presude Općinskog suda proizlazi, nasuprot apelantovim tvrdnjama, da je ta odlučna činjenica bila sporna među strankama, te da je na tu okolnost Općinski sud proveo više dokaza, ocjenom kojih je izveo zaključak da ju je tužitelj 1. decembra 1991. godine u potpunosti uplatio, koje utvrđenje su kao pravilno prihvatili i Kantonalni sud, te potom i Vrhovni sud. Naime, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud na tu okolnost proveo dokaze uvidom i čitanjem, prije svega, ugovora od 2. decembra 1991. godine u kojem je konstatirano da je cijena stana 3.145.000,00 dinara, 100% prodajne cijene plaćena pri sklapanju ugovora, te da su u istom tom ugovoru (za koji je navedeno da je tipski ugovor) sve rubrike koje su se odnosile na mjesta za upis dospjelosti rata za plaćanje prekrižene. Nadalje, tu činjenicu je Općinski sud utvrdio i iz ugovora o kupovini Zanatskog centra u kojem se nalazi i sporni stan, te u kojem je, također, konstatirano da je tužiteljev stan plaćen 100%. Također, Ustavni sud zapaža da je ta činjenica utvrđena i iz iskaza tužitelja, iskaza svjedoka Križana Pezera, kao i iz iskaza apelantovog zakonskog zastupnika.

45. Dovodeći u kontekst navedeno utvrđenje Općinskog suda sa odredbama člana 123. ZPP, kojima je propisano da su stranke dužne dokazati činjenice na kojima zasnivaju svoj zahtjev, te da će sud slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku, Ustavni sud smatra da nema proizvoljnosti u primjeni ove odredbe ZPP u konkretnom slučaju, budući da je Općinski sud na osnovu provedenih dokaza utvrdio činjenicu koja se odnosi na plaćanje kupoprodajne cijene spornog stana. Također, Ustavni sud primjećuje da Općinski sud, nasuprot apelacionim navodima, u konkretnom slučaju nije ni primijenio odredbe člana 125. stav 1. ZPP kojim je propisano da ne treba dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom tokom parnice. Budući da, dakle, iz presude Općinskog suda proizlazi da ova činjenica nije bila nesporna, jer je u toku glavne rasprave bila predmet dokazivanja, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi da su u postupku pogrešno primijenjene odredbe člana 125. ZPP, također, neosnovani.

46. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud u pogledu razmatranja apelantovg protivtužebnog zahtjeva da se utvrdi da je ugovor od 2. decembra 1991. godine „raskinut“, hipotetički razmatrao pravnu situaciju, kako je apelant tvrdio da tužitelj nije uplatio cjelokupan iznos za sporni stan, te da je ostao neuplaćen iznos od 145.000,00 dinara, što predstavlja 5% ugovorenog iznosa za sporni stan, i da je Općinski sud istakao, „sve i da je to tačno“, da se ugovor ne može raskinuti zbog neispunjenja neznatnog dijela obaveze, zbog odredbi člana 131. ZOO, kojim je propisano da se ugovor se ne može raskinuti zbog neispunjenja neznatnog dijela obaveze, a ne, kako apelant tvrdi, da je zaključio da je cijena plaćena u većem dijelu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su svi apelantovi navodi koji se odnose na osporavanje pravilnog utvrđenja odlučne činjenice oko uplate prodajne cijene spornog stana neosnovani.

47. Osim toga, u pogledu apelantovih navoda da on nije bio pasivno legitimiran u konkretnom sporu, Ustavni sud zapaža da je i taj prigovor redovni sud raspravio, te da je u konačnici Vrhovni sud istakao da kod utvrđene činjenice da je nakon uspostavljanja obligacionopravnog odnosa između tužitelja i „Novogradnje“, zaključenjem ugovora od 2. decembra 1991. godine, došlo do uspostavljanja odnosa iste pravne snage između „Novogradnje“ i apelanta zaključenjem ugovora o kupovini Zanatskog centra, te da je došlo do prenosa ugovora pod kojim se podrazumijeva takav pravni posao kojim se cjelokupna pravna pozicija jedne ugovorne strane, dakle potraživanja i dugovanja, prenose na treću osobu, a da se tom pravnom operacijom ne ukida identitet prvobitnog obavezno - pravnog odnosa. Imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, ne nalazi proizvoljnost u obrazloženju redovnih sudova da se u konkretnom slučaju radi o ustupanju ugovora u smislu člana 145. ZOO. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da iz utvrđenja redovnih sudova proizlazi da apelant kao primalac ustupljenog ugovora nije poduzeo radnje na završetku spornog stana, što je bio dužan, te da je tužitelj, nakon što je to više puta tražio od apelanta, pristupio izvođenju utvrđenih radova radi potpune izgradnje spornog stana, čemu se apelant, u smislu odredbi člana 226. stav 1. ZOO, nije usprotivio. Tim odredbama (član 226. stav 1. ZOO) je propisano, između ostalog, da nema prava koja pripadaju poslovođi bez naloga onaj ko se prihvati tuđeg posla i pored zabrane lica čiji je posao. Budući da se, dakle, apelant nije usprotivio niti zabranio tužitelju da obavlja radove na spornom stanu, te na taj način onemogući tužitelja da potražuje novčanu protuvrijednost izvršenih radova na spornom stanu, on je, kako to proizlazi iz obrazloženja sva tri redovna suda, pasivno legitimiran u ovom sporu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi koji se odnose na osporavanje nedostatka pasivne legitimacije na njegovoj strani, također, neosnovani. Nadalje, u pogledu apelantovih prigovora o početku toka zakonskih kamata na dosuđeni iznos, Ustavni sudovi primjećuje da su redovni sudovi jasno obrazložili svoj stav koje obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud istakao da je tužitelj morao osigurati dosuđena novčana sredstva već prilikom početka izvođenja radova na spornom stanu, te da je odluka nižestepenih sudova kojim je zakonska zatezna kamata dosuđena od dana početka radova, time i osiguranja potrebnih novčanih sredstava, pravilna i zakonita.

48. Nadalje, u pogledu apelantovih tvrdnji da je u nižestepenim postupcima presuda donesena na osnovu nezakonitog dokaza, nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke Gojka Gole, Ustavni sud zapaža da iz osporenih presuda nije vidljivo da je apelant taj prigovor isticao u toku redovnog postupka, te eventualno pozvao ovog vještaka radi pojašnjenja okolnosti povodom kojih je dao svoj nalaz i mišljenje. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi, također, jasno obrazložili na kojim sve dokazima su zasnovali svoje odluke u vezi sa tužbenim i protivtužbenim zahtjevima, te da je nalaz i mišljenje ovog vještaka samo jedan od mnogobrojnih provedenih dokaza.

49. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na koje se apelant pozvao.

Ostali navodi

50. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je Ustavni sud već ispitao u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

51. Ustavni sud zaključuje da u apelantovom slučaju ne postoji kršenje prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o obligacionim odnosima na predmetnu situaciju, kao i primjene procesnog zakona a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

52. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2142/11 („Prominvest“ d.o.o. Konjic) | Sudska praksa | Aktio