Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4249/11 (D. K.)

Odluka donesena 21. 10. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Stjecanje bez osnova
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4249/11

Apelacija

Odluka o meritumu

21. 10. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4249/11, rješavajući apelaciju Dragoljuba Kneževića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 22/14 i 57/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 21. oktobra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Dragoljuba Kneževića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 003094 10 Rev od 21. septembra 2011. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 003094 10 Gž od 26. marta 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru broj 77 0 P 003094 02 P od 28.

decembra 2009. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Dragoljub Knežević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kozarske Dubice, kojeg zastupa Savan Zec, advokat iz Kozarske Dubice, podnio je 29. oktobra 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 77 0 P 003094 10 Rev od 21. septembra 2011. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 003094 10 Gž od 26. marta 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 77 0 P 003094 02 P od 28. decembra 2009. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda, te od Razije Krivdić, Aide Krivdić i Medine Vojvodić – tužiteljica u parničnom postupku u kojem su donesene osporene odluke, zatraženo je 18. jula 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 22. jula 2014. godine, Osnovni sud 28. jula 2014. godine, Okružni sud 29. avgusta 2014. godine, dok tužiteljice nisu dostavile odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Sulejman Krivdić i Razija Krivdić (u daljnjem tekstu: tužitelji) su 4. marta 2002. godine podnijeli tužbu protiv apelanta tadašnjem Osnovnom sudu u Kozarskoj Dubici. U tužbi su, između ostalog, naveli da su 1993. godine, prilikom napuštanja Bosanske Dubice, svoju ušteđevinu u raznim valutama u vrijednosti od 38.563,15 DEM povjerili apelantu kao dobrom prijatelju, koji im taj novac nikada nije vratio, iako su to zahtijevali. Shodno tome, zatražili su da se apelant obaveže da im po osnovu sticanja bez osnova isplati iznos od 38.563,15 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe pa do isplate, te da im naknadi troškove postupka.

6. Odlučujući povodom tužbe, tadašnji Osnovni sud u Kozarskoj Dubici je Presudom broj P:40/02 od 23. maja 2003. godine obavezao apelanta da tužiteljima po osnovu sticanja bez osnova plati ukupan iznos od 38.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 4. marta 2002. godine pa do isplate, te da im naknadi troškove postupka, dok je odbio višak tužbenog zahtjeva tužitelja preko dosuđenog iznosa.

7. Apelant je 14. jula 2003. godine podnio žalbu protiv navedene presude, koju je Okružni sud uvažio Rješenjem broj Gž-1507/03 od 21. juna 2005. godine, te ukinuo tu presudu u dosuđujućem dijelu i u tom dijelu predmet vratio Osnovnom sudu na ponovni postupak.

8. U obrazloženju rješenja Okružni sud je utvrdio da je apelantova obaveza nastala u stranoj valuti, a da tužioci traže isplatu u domaćoj valuti prema kursu u momentu postavljanja zahtjeva za isplatu u domaćoj valuti. Dalje, naveo je da je odredbom člana 395. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da ako novčana obaveza glasi na plaćanje u nekoj stranoj valuti ili zlatu, njeno ispunjenje se može zahtijevati u domaćem novcu prema kursu koji važi u trenutku ispunjenja obaveze. U vezi s navedenim, zaključio je da je prvostepeni sud učinio propust kada se nije koristio svojim ovlaštenjima iz člana 11. Zakona o parničnom postupku («Službeni list SFRJ» br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93, 14/94 i 32/94) i pozvao tužioce da urede tužbeni zahtjev tako da bude pravilno postavljen u skladu s činjeničnim navodima tužbe, te da je postupajući na taj način onemogućio stranke da na valjan način raspravljaju pred sudom. Istakao je da će u ponovnom postupku prvostepeni sud otkloniti nedostatke na koje je ukazao taj sud tako što će pozvati tužioce da urede tužbeni zahtjev ne gubeći iz vida odredbu člana 395. ZOO.

9. U ponovnom postupku, Osnovni sud je Rješenjem broj P-433/05 od 26. oktobra 2007. godine pozvao tužitelje da isprave tužbu tako što će postaviti jasan i preciziran tužbeni zahtjev, imajući u vidu da ako novčana obaveza glasi na plaćanje u nekoj stranoj valuti i zlatu da se njeno ispunjenje može zahtijevati u domaćem novcu prema kursu koji važi u trenutku ispunjenja obaveze.

10. Postupajući povodom naloga Osnovnog suda, tužitelji su podneskom od 5. novembra 2007. godine opredijelili tužbeni zahtjev tako što su zatražili da se apelant obaveže da im po osnovu sticanja bez osnova plati iznos od 100.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate, te da im naknadi troškove parničnog postupka, sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate. Takođe, predložili su da se izvede dokaz vještačenjem vještaka finansijske struke sa zadatkom da vještak obračuna zakonsku zateznu kamatu, te i glavnicu i kamate izražene DEM konvertuje u KM.

11. Iz dokumentacije u spisu proizilazi da je tužitelj Sulejman Krivdić (u daljnjem tekstu: prednik tužiteljica) u toku postupka umro pa su kao tužiteljice, pored tužiteljice Razije Krividić, označene njegove zakonske nasljednice Aida Krivdić i Medina Vojvodić (u daljnjem tekstu: tužiteljice). Također, iz dokumentacije u spisu predmeta proizilazi da su tužiteljice na pripremnom ročištu opredijelile tužbeni zahtjev na iznos od 38.563,15 KM kao protivvrijednost 38.563,15 DEM, dok su na glavnoj raspravi uskladile tužbeni zahtjev s nalazom vještaka ekonomske struke i konačno ga precizirale.

12. Osnovni sud je Presudom broj 77 0 P 003094 02 P od 28. decembra 2009. godine obavezao apelanta da tužiteljicama isplati na ime glavnog duga iznos od 38.000,00 KM kao novčanu protivvrijednost iznosa od 38.000 DM u 1993. godini i iznos od 38.000,00 KM na ime obračunate kamate za period od 4. marta 2002. godine do 2. novembra 2009. godine, te da im na dosuđeni iznos glavnog duga od 38.000,00 KM isplati zakonsku zateznu kamatu počev od 2. novembra 2009. godine pa do konačne isplate, kao i da im naknadi troškove parničnog postupka u određenom iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate.

13. Osnovni sud je u obrazloženju svoje presude utvrdio da među parničnim strankama nije sporno da je prednik tužiteljica u toku 1993. godine predao apelantu novac koji je bio u različitim valutama u vrijednosti od 38.000,00 DEM da ga prenese u Njemačku i odnese njegovoj kćerki na dansku granicu, na šta je apelant pristao. Iz navedenog, Osnovni sud je zaključio da su prednik tužiteljica kao nalogodavac i apelant kao nalogoprimac zaključili usmeni ugovor o nalogu iz člana 749. ZOO. Dalje, utvrdio je da među parničnim strankama nije sporno da apelant novac nije predao kćerki pravnog prednika tužiteljica, kako je bilo dogovoreno, niti ga je vratio predniku tužiteljica. Pored toga, utvrdio je da je apelant obavijestio prednika tužiteljica da nema namjeru da ispuni tu ugovornu obavezu. Shodno tome, zaključio je da su se u konkretnom slučaju stekli svi uslovi za raskid tog ugovora zbog apelantovog neispunjenja ugovorne obaveze u smislu čl. 124. i 127. ZOO, u vezi s članom 126. ZOO. Takođe, konstatovao da je da je prema odredbi člana 132. stav 2. ZOO, učinak raskida ugovora u tome da svaka stranka vrati ono što je primila. Na osnovu nalaza vještaka ekonomske struke R. M., Osnovni sud je utvrdio da je iznos od 38.000,00 DEM odgovara iznosu od 38.000,00 KM. U odnosu na apelantove navode kojima je osporavao tužbeni zahtjev tvrdeći da mu je novac otet na graničnom prelazu u Slavonskom Brodu prilikom povratka u Kozarsku Dubicu, Osnovni sud je, primjenom pravila o teretu dokazivanja iz člana 126. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13: u daljnjem tekstu: ZPP), ocijenio da apelant nije dokazao tu činjenicu. Naime, Osnovni sud je ukazao da je iz iskaza svjedoka Hazima Varcara, datog na ročištu od 11. aprila 2003. godine, mogao samo utvrditi da je apelantu na graničnom prelazu oduzeta torba, ali ne i to da je novac bio u toj torbi. Pored toga, istakao da je apelant kao nalogoprimac u smislu odredbe člana 751. ZOO bio dužan preuzeti nalog izvršiti prema primljenim uputstvima s pažnjom dobrog privrednika, odnosno domaćina, ostajući u granicama tog naloga i u svemu paziti na interese nalogodavca. Osnovni sud je zaključio da je time što je novac bez prethodne saglasnosti prednika tužitelja vraćao nazad u Kozarsku Dubicu za vrijeme ratnih dešavanja, apelant postupio suprotno odredbi člana 752. stav 1. ZOO i ponašanju dobrog domaćina odnosno privrednika.

14. Apelant je podnio žalbu protiv presude Osnovnog suda. Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 003094 10 Gž od 26. marta 2010. godine djelimično uvažio žalbu i preinačio prvostepenu presudu u dijelu odluke o kamati tako što je odbio zahtjev tužiteljica za isplatu zakonske zatezne kamate na iznos glavnog potraživanja od 38.000,00 KM počev od 2. novembra 2009. godine do isplate, dok je u ostalom dijelu odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.

15. Okružni sud je u obrazloženju svoje presude zaključio je da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da tužiteljice nisu uredile tužbeni zahtjev u skladu s rješenjem prvostepenog suda i suprotno odredbama ZPP-a. Naime, ocijenio da su tužiteljice podneskom od 5. novembra 2007. godine uredile tužbu u skladu s članom 53. ZPP-a i rješenjem prvostepenog suda od 26. oktobra 2007. godine, te da navedeno uređenje tužbe, suprotno žalbenim navodima, ne predstavlja povredu odredaba parničnog postupka iz člana 209. ZPP-a. Takođe, zaključio je da su neosnovani žalbeni navodi da je prvostepeni sud povrijedio odredbe parničnog postupka jer nije odlučio o svim predloženim dokazima. U vezi sa tim, konstatovao je da apelant nije predložio kao dokaz u toku postupka saslušanje lica sa spiska, koja su potvrdila da im je u periodu od 1993-1997. godine u više navrata donosio i uručivao novac iz inostranstva, pa taj dokaz sud nije mogao izvoditi. Dalje, u pogledu navoda da prvostepeni sud nije donio odluku o izvođenju dokaza čitanjem uplatnice o isplati iznosa od 25.000,00 DEM apelantu u Minhenu, konstatovao da taj dokaz nije ni predložen na pripremnom ročištu i da ne bi uticao da odluka prvostepenog suda bude drugačija jer se odnosi na činjenice koje su nesporne među parničnim strankama, a koje shodno odredbama člana 125. ZPP-a ne treba dokazivati. Pored toga, istakao je da apelantove žalbene tvrdnje da kao „neuka stranka“ nije znao predlagati i izvoditi dokaze, nemaju uticaja na pravilnost prvostepene odluke. Naime, konstatovao je da je prvostepeni sud proveo dokaze čije provođenje su predložili apelant i tužiteljice, te da je prihvatio apelantov prijedlog da se na glavnoj raspravi pročita iskaz svjedoka Hazima Varcara, jer apelant nije ni predlagao njegovo ponovno saslušanje. Takođe, istakao je da je apelant sporna pitanja mogao postavljati svjedoku prilikom njegovog ranijeg saslušanja ili prigovoriti dijelu iskaza tog svjedoka koji je prema njegovom mišljenju „neiskren“. Međutim, konstatovao je da apelant nakon saslušanja tog svjedoka nije imao prigovora na njegov iskaz, koji je kasnije pročitan na glavnoj raspravi, niti nakon čitanja navedenog iskaza na glavnoj raspravi.

16. Apelant je izjavio reviziju protiv presude Okružnog suda. Vrhovni sud je Presudom broj 77 0 P 003094 10 Rev od 21. septembra 2011. godine odbio reviziju.

17. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje presude konstatovao da je drugostepeni sud dao detaljno i potpuno obrazloženje zašto apelantovi navodi, isticani i u žalbi, ne dokazuju da su pri donošenju prvostepene presude povrijeđene odredbe parničnog postupka, koje u svemu prihvata i taj sud. Pored toga, ukazao je da je apelant u ranijoj žalbi tražio provođenje dokaza saslušanjem lica kojima je donosio novčana sredstava iz inostranstva radi, kako je to obrazložio u reviziji, „dokazivanja vlastitog kredibiliteta i činjenice da nikoga nije oštetio“, ali da provođenje ovog dokaza nije zahtijevao u ponovljenom postupku, niti je tokom postupka njegov kredibilitet u pogledu odnosa s trećim licima iko dovodio u pitanje.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

18. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, navodi da podneskom od 5. novembra 2007. godine tužba nije uređena u skladu s uputama iz Rješenja Okružnog suda broj Gž-1507/03 od 21. juna 2005. godine i Rješenja Osnovnog suda broj P-433/05 od 26. oktobra 2007. godine. Tvrdi da je zbog toga Osnovni sud trebao tužbu odbaciti kao neurednu, ali da je nakon toga nastavio postupati po toj tužbi, koja je uređena tek na pripremnom ročištu. Smatra da je na taj način Osnovni sud prekršio odredbe čl. 67. st. 1 i 8. i čl. 209. ZPP-a, te da su Okružni sud i Vrhovni sud postupili na isti način jer nisu prihvatili njegove žalbene odnosno revizione navode iznesene u tom pravcu. Dalje, apelant navodi da su u ranijem postupku predlagani i izvođeni njegovi dokazi, koji u ponovnom postupku nisu izvedeni. Smatra da je uslijed navedenog došlo do povrede odredaba ZPP-a. Naime, apelant tvrdi da je u svojoj žalbi od 14. jula 2003. godine predložio izvođenje dokaza saslušanjem svih lica sa spiska za period 1993-1997. godine, ali da o ovom prijedlogu nije odlučeno na pripremnom ročištu. Zatim, navodi da je u ranijem prvostepenom postupku kao njegov dokaz pročitana uplatnica o isplati iznosa od 25.000,00 DEM apelantu u Minhenu, a da na pripremnom ročištu sud nije donio odluku o izvođenju tog dokaza. Pored toga, ističe da je u žalbi od 14. jula 2003. godine naveo da ga je trebalo suočiti sa svjedokom Hazimom Varcarom zbog razlika u njihovim iskazima, ali da je na pripremno ročište pristupio sam i nije znao istaći svoje prijedloge iz žalbe, iz čega je proizašlo da je od njih odustao, a što je u stvari posljedica njegove pravne neukosti. Smatra da su čitanjem iskaza navedenog svjedoka umjesto njegovim saslušanjem povrijeđene odredbe ZPP-a. Apelant tvrdi da su sve navedene povrede odredaba ZPP-a presudno uticale na ishod sudskog postupka na njegovu štetu uslijed čega je došlo do povrede njegovih naprijed navedenih prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.

b) Odgovor na apelaciju

19. Vrhovni sud je naveo da je apelant u apelaciji ponovio navode koje istakao u postupku koji je prethodio donošenju osporene odluke, a na koje se očitovao taj sud, kao i nižestepeni sudovi. Dalje je naveo da ostaje kod činjeničnih utvrđenja i pravnih zaključaka sadržanih u obrazloženju osporene odluke kojom, po ocjeni tog suda, nisu povrijeđena apelantova prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. U vezi s tim, istakao je da su u konkretnom slučaju na utvrđeno činjenično stanje primijenjene odredbe materijalnog i procesnog prava na način koji se ne može smatrati proizvoljnim, dok činjenica da apelant nije uspio u sporu, sama za sebe, ne može predstavljati povredu prava na pravično suđenje. U skladu s navedenim, Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

20. Okružni sud je naveo da u cjelini ostaje kod razloga datih u osporenoj presudi, te da su neosnovani apelantovi navodi u kojima ukazuje na povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu.

21. Osnovni sud je naveo da su apelacioni navodi bili predmetom odlučivanja u postupku pred redovnim sudovima, koji su u pogledu tih navoda svoj pravni stav iznijeli u presudama povodom žalbe i revizije. Naime, istakao je da su se Okružni sud i Vrhovni sud dodatno izjasnili o navodima koji se tiču saslušanja svjedoka na okolnost apelantovog kredibiliteta, izvođenja dokaza u vidu uplatnice o isplati novčanog iznosa, te iskaza svjedoka Hazima Varcara. Shodno tome, konstatovao je da su apelantovi navodi o povredi prava na koje je ukazao u apelaciji neosnovani i predložio je da se apelacija odbije.

V. Relevantni propisi

22. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi:

Tužba i njena sadržina Član 53.

Parnični postupak pokreće se tužbom.

Tužba mora da sadrži:

1) osnov za nadležnost suda;

2) određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja (tužbeni zahtjev); 3) činjenice na kojima tužilac zasniva tužbeni zahtjev;

4) dokaze kojima se utvrđuju ove činjenice;

5) naznačenje vrijednosti spora;

6) pravni osnov tužbenog zahtjeva i 7) druge podatke koje u skladu sa odredbama člana 334. ovog zakona mora imati svaki podnesak.

Sud nije vezan za pravni osnov tužbenog zahtjeva.

Sud će postupiti po tužbi i kad tužilac nije naveo pravni osnov tužbenog zahtjeva. Član 66.

Kad utvrdi da je tužba nerazumljiva ili da ne sadrži elemente propisane odredbom člana 53. ovog zakona (nepotpuna tužba), ili da postoje nedostaci koji se tiču sposobnosti tužioca ili tuženog da budu stranke u parnici, ili nedostaci u pogledu zakonskog zastupanja stranke, ili nedostaci koji se odnose na ovlašćenje zastupnika da pokrene parnicu kad je takvo ovlašćenje potrebno, sud će radi otklanjanja ovih nedostataka preduzeti potrebne radnje predviđene odredbama čl. 295. i 336. ovog zakona.

Član 67.

Po prethodnom ispitivanju tužbe sud donosi rješenje kojim se tužba odbacuje ako utvrdi: 1)da rješavanje o tužbenom zahtjevu ne spada u sudsku nadležnost;

[…] 8) da tužilac u roku koji je sud odredio nije otklonio nedostatke iz člana 66. ovog zakona. […] Član 209.

Povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

VI. Dopustivost

23. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 77 0 P 003094 10 Rev od 21. septembra 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 8. oktobra 2011. godine a apelacija je podnesena 29. oktobra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

27. Apelant smatra da su osporenim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

30. Prije svega, Ustavni sud zapaža da se u predmetnom postupku odlučivalo o tužbi podnesenoj protiv apelanta radi isplate određenog novčanog iznosa, odnosno da se radi o predmetu koji je građansko-pravne prirode. U skladu s navedenim, član 6. stav 1. Evropske konvencije je primjenjiv u konkretnom slučaju. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

31. Iz apelacionih navoda proizilazi da apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje u postupku povrijeđeno što uslijed pogrešne primjene procesnog prava tužba nije odbačena kao neuredna i što nisu izvedeni određeni dokazi.

32. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Međutim, s druge strane, zadatak Ustavnog suda jeste da, u okviru svoje apelacione nadležnosti, preispita način na koji su utvrđene činjenice, odnosno primijenjeni relevantni propisi u postupku pred redovnim sudovima u slučaju kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati jesu li pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni procesnih propisa.

33. U vezi s apelacionim navodima da je tužbu u konkretnom slučaju trebalo odbaciti kao neurednu jer podneskom od 5. novembra 2007. godine nije uređena u skladu s uputama iz rješenja Okružnog suda broj Gž-1507/03 od 21. juna 2005. godine i Rješenja Osnovnog suda broj P-433/05 od 26. oktobra 2007. godine, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi razmatrali te apelantove navode u postupku povodom pravnih lijekova. Naime, Okružni sud je u vezi sa tim obrazložio da su tužiteljice navedenim podneskom od 5. novembra 2007. godine uredile tužbu u skladu s članom 53. ZPP-a i rješenjem od 26. oktobra 2007. godine, te da navedeno uređenje tužbe ne predstavlja povredu odredaba parničnog postupka iz člana 209. ZPP-a, dok je Vrhovni sud potvrdio odluku Okružnog suda. Imajući u vidu sadržaj navedenih rješenja redovnih sudova i podneska od 5. novembra 2007. godine, te sadržaj odredbi ZPP-a na koje se pozvao Okružni sud u svojoj odluci, naročito odredbe člana 53. tog zakona kojom je propisano šta tužba mora da sadrži, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali dovoljno jasno i logično obrazloženje za svoj zaključak da su apelantovi navodi neosnovani, te da, suprotno apelantovim tvrdnjama, u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da su osporene odluke u ovom dijelu zasnovane na proizvoljnoj primjeni procesnog prava.

34. Dalje, u vezi s ostalim apelacionim navodima, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi i te navode razmatrali u postupku povodom pravnih lijekova, te da su u svojim odlukama dali jasne, precizne i argumentovane razloge za svoj zaključak da su ti navodi neosnovani. Naime, redovni sudovi su obrazložili da apelant nije u ponovnom postupku predložio dokaze saslušanjem lica sa spiska kojima je donosio novčana sredstava iz inostranstva i čitanjem uplatnice o isplati iznosa od 25.000,00 DEM apelantu u Minhenu, zbog čega ti dokazi nisu ni mogli biti izvedeni, te da osim toga dokaz čitanjem navedene uplatnice ne bi ni utjecao da odluka prvostepenog suda bude drugačija jer se odnosi na činjenice koje su nesporne među parničnim strankama i koje, shodno odredbama člana 125. ZPP-a, ne treba dokazivati. Takođe, obrazložili su da apelant u ponovnom postupku nije predložio da se svjedok Hazim Varcar ponovo sasluša već da se na glavnoj raspravi pročita njegov iskaz, a da je apelant u svakom slučaju mogao postavljati tom svjedoku sporna pitanja prilikom njegovog ranijeg saslušanja ili prigovoriti dijelu iskaza tog svjedoka koji je prema njegovom mišljenju „neiskren“ ali da nije imao prigovora na njegov iskaz, niti u ranijem postupku, niti nakon čitanja njegovog iskaza u ponovnom postupku.

35. Pored toga, u vezi s apelantovim tvrdnjama iz kojih proizilazi da je prvostepeni sud u ponovnom postupku zapravo bio dužan da izvede navedene dokaze, Ustavni sud podsjeća na odredbu stava 1. člana 7. ZPP-a. Tom odredbom je propisano da su stranke dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvesti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Dakle, za razliku od ranijeg principa materijalne istine, Zakon o parničnom postupku koji je relevantan za postupanje redovnih sudova u konkretnom slučaju insistira na raspravnom principu, prema kojem su stranke, a ne sud, dužne da izvode dokaze kojima se utvrđuju činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve. Dalje, u vezi s apelantovim tvrdnjama da je sam pristupio na pripremno ročište u ponovnom postupku i da nije znao istaći svoje dokazne prijedloge, a što je, kako navodi, posljedica njegove pravne neukosti, Ustavni sud podsjeća i na odredbu člana 300. stav 1. ZPP-a. Tom odredbom je propisano da stranke mogu preduzimati radnje u postupku lično ili preko punomoćnika. Naime, prema navedenoj odredbi, parničnim strankama je ostavljeno na volju da lično i same preduzimaju parnične radnje ili, pak, da za obavljanje navedenih radnji angažuju drugo, po pravilu, posebno kvalifikovano lice – punomoćnika, koje će u njihovo ime i za njihov račun, u granicama ovlaštenja određenih u punomoći, preduzimati parnične radnje s takvim procesnim učinkom kao da su ih i one same preduzele. U vezi s navedenim, Ustavni sud primjećuje da ni apelant ne spori da u ponovnom postupku nije predložio izvođenje spornih dokaza, te da se svojevoljno odlučio da se na pripremno ročište pojavi sam, iako je bio svjestan pravne neukosti, čime je prihvatio njene posljedice. Dakle, imajući u vidu obrazloženja osporenih odluka koja su jasna, precizna i argumentovana, te naprijed navedene odredbe ZPP-a, kao i odredbe ZPP-a na koje su se redovni sudovi pozvali u svojim odlukama, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje na to da je osporenim odlukama i u ovom dijelu proizvoljno primijenjeno procesno pravo na apelantovu štetu.

36. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da su navodi apelacije o kršenju prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na imovinu

37. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da apelant u apelaciji nije posebno obrazložio svoje navode o kršenju tog prava, odnosno da se oni u suštini zasnivaju na proizvoljnoj primjeni procesnog prava, što je Ustavni sud već razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke u okviru prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra neosnovanim i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada u osporenim odlukama ne postoji ništa što bi ukazivalo na proizvoljnu primjenu procesnog prava na apelantovu štetu i kada su redovni sudovi jasno obrazložili svoj zaključak da su neosnovani apelantovi navodi da tužba nije uređena podneskom od 5. novembra 2007. godine i da prvostepeni sud nije izveo određene dokaze.

39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4249/11 (D. K.) | Sudska praksa | Aktio