Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2152/13 (B. S.)
Odluka donesena 06. 11. 2014.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Pritvor
- Sudija ili drugi službenik koji obavlja sudsku vlast u kontekstu člana 5. EK
- Habeas corpus – postupak
- Apelacija preuranjena
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2152/13
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 11. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2152/13, rješavajući apelaciju Branislava Smiljanića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević sudija na sjednici održanoj 6. novembra 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Branislava Smiljanića, podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 011005 13 Kž 3 od 8. maja 2013. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci 11 0 K 011005 13 Kv 6 od 23. aprila 2013. godine, u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao neosnovana apelacija Branislava Smiljanića, podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 011005 13 Kž 3 od 8. maja 2013. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci 11 0 K 011005 13 Kv 6 od 23. aprila 2013. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Branislav Smiljanić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, koga zastupa Miroslav Mikeš, advokat iz Banje Luke, podnio je 20. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 011005 13 Kž 3 od 8. maja 2013. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 011005 13 Kv 6 od 23. aprila 2013. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, od Okružnog i Vrhovnog suda, kao i od Okružnog tužilaštva – Banja Luka, zatraženo je 9. jula 2014. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Okružni i Vrhovni sud su odgovor na apelaciju dostavili 17. jula 2014. godine, a Okružno tužilaštvo 16. jula 2014. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Rješenjem Okružnog suda broj 11 0 K 011005 13 Kv 6 od 23. aprila 2013. godine je utvrđeno da i dalje postoje razlozi za apelantov pritvor, koji mu je nakon potvrđivanja optužnice produžen Rješenjem Okružnog suda broj 11 0 K 011005 12 Kv od 21. decembra 2012. godine. Kao razlog za ovu odluku Okružni sud navodi da je apelant počinio krivična djela zelenaštva iz člana 245. stav 1. u sticaju s krivičnim djelom iznude iz člana 242. st. 1. i 2. i krivičnog djela pranja novca iz člana 280. stav 3. u vezi sa st. 1. i 2. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) i razloga za pritvor iz člana 197. stav 1. tačka v) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS). Okružni sud je utvrdio da apelantu pritvor može trajati do izricanja prvostepene presude, a najduže jednu godinu i šest mjeseci od potvrđivanja optužnice, uz obaveznu dvomjesečnu kontrolu pritvora.
6. Imajući u vidu sadržaj spisa i dosadašnji tok postupka, vijeće Okružnog suda je prema članu 202. stav 1. Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKPRS) ispitalo opravdanost daljeg trajanja pritvora i utvrdilo da i dalje egzistiraju neizmijenjeni razlozi iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKPRS, zbog kojih je neophodno dalje zadržavanje apelanta u pritvoru. Kako se dalje navodi u rješenju, postojanje osnovane sumnje, kao opšteg uslova za pritvor, utvrđeno je na osnovu dokaza koji su prikupljeni u toku istrage i sudu dostavljeni uz optužnicu i u dosadašnjem toku pretresa. Isto tako, vijeće Okružnog suda je utvrdilo da se nisu izmijenile okolnosti, a ni razlozi koji se odnose na posebni pritvorski osnov iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKPRS. Pored objektivnog uslova za ovaj pritvorski osnov, a to je zaprećena kazna za inkriminisano krivično djelo od tri godine ili teža kazna, postoje i druge naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant boravkom na slobodi mogao ponoviti izvršenje krivičnog djela. Kako je dalje navelo vijeće Okružnog suda, razlozi za produženje pritvora naročito proizlaze iz brojnosti radnji kojima je apelant ostvario obilježja krivičnih djela, koja je vršio sam i u saizvršilaštvu s optuženim S. K. i S. T., protiv kojih je rješenjem pretresnog vijeća razdvojen krivični postupak. Dalje je navedeno da je apelant iskazao naročitu upornost i bezobzirnost u pribavljanju imovinske koristi, bez osvrtanja na teško materijalno stanje i patnje oštećenih lica koja su mu morala plaćati enormno visoke kamate za pozajmljeni novac. Sve te okolnosti u svojoj ukupnosti, po ocjeni Vijeća Okružnog suda, predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant boravkom na slobodi ponovio izvršenje krivičnog djela, u čemu je sadržan pritvorski osnov iz tačke v) stava 1. člana 197. ZKPRS. Prema tome, kako se nisu izmijenile okolnosti od posljednje kontrole opravdanosti pritvora Vijeće Okružnog suda je utvrdilo da i dalje egzistira neizmijenjen razlog zbog kojeg je optuženom produžen pritvor nakon potvrđivanja optužnice, kao i prilikom posljednje kontrole, zbog čega je odlučeno kao u izreci ovog rješenja na osnovu člana 202. stav 1. ZKPRS.
7. Rješenjem Vrhovnog suda broj 11 0 K 011005 13 Kž 3 od 8. maja 2013. godine je odbijena kao neosnovana žalba apelantovog branioca izjavljena protiv prvostepenog rješenja. Vrhovni sud smatra da su neosnovani žalbeni prigovori da je prvostepeni sud počinio bitne povrede odredaba krivičnog postupka i povrede čl. 5. i 6. Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
8. Po mišljenju Vrhovnog suda, činjenica što je sutkinja Marija Aničić-Zgonjanin, kao predsjednica vanraspravnog vijeća, učestvovala u donošenju pobijanog rješenja o produženju pritvora, a tri dana prije donošenja tog rješenja je, kao član pretresnog vijeća, također učestvovala u donošenju rješenja kojim je odbijen prijedlog apelantovog branioca za ukidanje pritvora, ni u kojem slučaju ne znači da je pobijano rješenje donijelo vijeće koje je po zakonu moralo biti izuzeto, niti ta činjenica predstavlja okolnost koja ukazuje na razumnu sumnju u nepristranost vijeća, kako to u žalbi ističe apelantov branilac. Naime, odredbama ZKPRS nije zabranjeno da jedan sudija učestvuje u svojstvu člana ili predsjednika vijeća prilikom odlučivanja o prijedlogu odbrane za ukidanje pritvora i u postupku kontrole opravdanosti pritvora. Isto tako, po mišljenju Vrhovnog suda, ova okolnost sama po sebi, bez drugih važnih razloga, ne dovodi u razumnu sumnju nepristranost postupajućeg sudije, pa s tim u vezi, ne dovodi u razumnu sumnju ni nepristranost vijeća, zbog čega su neosnovani i žalbeni prigovori da je pobijano rješenje doneseno uz povrede čl. 5. i 6. Evropske konvencije.
9. Dalje, kako navodi Vrhovni sud, žalbenim prigovorima se ne može osporiti pravilnost činjeničnih utvrđenja niti valjanost datih razloga, sadržanih u obrazloženju pobijanog rješenja za postojanje posebnog pritvorskog razloga iz odredbe člana 197. stav 1. tačka v) ZKPRS. Po ocjeni Vrhovnog suda, pobijano rješenje daje detaljno obrazloženje razloga, dovodeći u međusobnu povezanost činjenicu da se predmetnom optužnicom apelantu stavlja na teret izvršenje izuzetno velikog broja krivičnih djela i to 14 krivičnih djela zelenaštva, 5 krivičnih djela iznude i jedno krivično djelo pranje novca. Dakle, u vrijeme donošenja pobijanog rješenja, a u fazi kontrole opravdanosti pritvora, po isteku dva mjeseca od donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru, u skladu sa članom 202. stav 1. ZKPRS i Vrhovni sud nalazi da se nisu izmijenile okolnosti koje su postojale u vrijeme donošenja prethodnog rješenja i koje opravdavaju dalju primjenu mjere pritvora. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacija
10. Apelant se žali da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, kao i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
11. Apelant navodi da lišenje slobode i pritvor predstavljaju, nakon oduzimanja života, najveće ograničenje ljudskih prava i sloboda, pa je upravo zbog toga i predviđeno da vanraspravno vijeće suda odlučuje svaka dva mjeseca nakon potvrđivanja optužnice da li i dalje stoje razlozi za boravak optuženog u pritvoru. To ne čini pretresno vijeće, upravo zbog toga da bi se štitila ljudska prava, izbjegla pristranost, odnosno da posebno vijeće odlučuje o pritvoru. Apelant navodi da je u konkretnom predmetu predsjednica krivičnog vijeća bila sutkinja Marija Aničić- Zgonjanin, koja je dan prije toga već zauzela svoj stav o prethodnom pitanju i stoga, kako smatra apelant, postoje okolnosti koje ukazuju na nedostatak nepristranosti. Dakle, kako apelant zaključuje, krivično vijeće je postupalo u sastavu koji je po zakonu morao biti izuzeto, jer isti sudija ne može učestvovati povodom iste stvari i u pretresnom i u krivičnom vijeću. Kršenjem navedenog principa se vrši povreda prava na odbranu, pa iz svih navedenih razloga apelant predlaže da Ustavni sud usvoji izjavljenu apelaciju i utvrdi da je osporenim rješenjima povrijeđeno prava na slobodu i sigurnost iz člana 5. Evropske konvencije i prava na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije.
b) Odgovori na apelaciju
12. U odgovoru Okružnog suda se navodi da je Pretresno vijeće zaključilo da u odnosu na apelanta postoji pritvorski razlog iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKP-a, zbog čega je apelantu produžen pritvor nakon izricanja prvostepene presude Rješenjem broj 11 0 K 011005 13 K od 13. marta 2014. godine. U obrazloženju navedenog rješenja sud je dao detaljne razloge zbog kojih je apelantu produžio pritvor i nakon izricanja presude, jer je sud sporno utvrdio da postoje relevantne okolnosti koje ukazuju na opravdanu bojazan da će optuženi boravkom na slobodi ponoviti vršenje krivičnih djela.
13. Vrhovni sud ističe da su navodi iz apelacije neosnovani, jer su sudovi donijeli pravilna i zakonita rješenja kojima nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje niti su povrijeđene druge odredbe Evropske konvencije, kao ni povrede prava II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, na koja se apelant poziva u apelaciji. Vrhovni sud navodi da je savjesno i u mjeri u kojoj mu to nalaže ZKPRS cijenio sve navode žalbe i o njima dao sasvim jasne i iscrpne odgovore. Iz navedenih razloga Vrhovni sud smatra da je apelacija neosnovana, pa predlaže da se kao takva odbije.
14. Okružno Tužilaštvo navodi da u konkretnom postupku nisu povrijeđena nikakva apelantova prava u smislu Evropske konvencije, niti su povrijeđene konvencije procesnog zakona, pa je apelacija neosnovana i kao takvu je treba odbiti.
V.Relevantni propisi
15. Krivični zakon RS („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 43/03, 108/04, 37/06 i 70/06) u relevantnom dijelu glasi:
KRIVIČNA DJELA PROTIV IMOVINE
Iznuda Član 242.
Ko u namjeri da sebi ili drugom pribavi protivpravnu imovinsku korist, silom ili ozbiljnom prijetnjom prinudi drugog da nešto učini ili ne učini na štetu svoje ili tuđe imovine, ili ko na takav način utjeruje dug, kazniće se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.
Zelenaštvo Član 245.
Ko za davanje novca ili drugih potrošnih stvari na zajam ili za vršenje usluge koju učini nekom licu, primi ili ugovori za sebe ili drugog nesrazmjernu imovinsku korist iskorišćavajući njegovo teško imovno stanje, teške prilike, nuždu, nedovoljno iskustvo, lakomislenost ili smanjenu sposobnost rasuđivanja, kazniće se zatvorom do tri godine i novčanom kaznom.
Pranje novca Član 280.
Ko novac ili imovinu za koje zna da su pribavljeni krivičnim djelom primi, zamijeni, drži, s njim raspolaže, upotrijebi ga u privrednom poslovanju ili ga na drugi način prikrije ili pokuša prikriti, kazniće se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.
Ako je izvršilac djela iz stava 1. istovremeno i izvršilac ili saučesnik u krivičnom djelu kojim je pribavljen novac ili imovinska korist iz prethodnog stava, kazniće se zatvorom od jedne do osam godina.
Ako je novac ili imovina iz st. 1. i 2. velike vrijednosti, učinilac će se kazniti zatvorom od jedne do deset godina.
16. Zakon o krivičnom postupku RS („Službeni glasnik RS“ broj 100/09 – prečišćeni tekst) u relevantnom dijelu glasi:
Član 196.
Opšte odredbe (1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim u ovom zakonu i samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom.
Član 197.
Razlozi za pritvor (1) Ako postoje osnovi sumnje da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti: (...)
v) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora tri godina ili teža kazna.
Član 202.
Pritvor nakon potvrđivanja optužnice (1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora obavlja se po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovoga rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.
(2) Nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže: (...)
c) dvije godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora preko deset godina, ali ne i kazna dugotrajnog zatvora;
(3) Ako za vrijeme iz stava 2. ovoga člana ne bude izrečena prvostepena presuda, pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu.
(4) Poslije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže još devet (9) mjeseci. Ako za to vrijeme ne bude izrečena drugostepena presuda kojom se prvostepena presuda preinačuje ili potvrđuje, pritvor će biti ukinut i optuženi pušten na slobodu. Ako u roku od devet (9) mjeseci bude donesena drugostepena odluka kojom se prvostepena presuda ukida, pritvor može trajati najduže još jednu godinu od donošenja te drugostepene odluke.
VI.Dopustivost
17. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
a) Dopustivost u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja je Rješenje Vrhovnog suda broj 11 0 K 011005 13 Kž 3 od 8. maja 2013. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje je datirano 8. maja 2013. godine, a apelacija je podnesena 20. maja 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
20. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (2) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (2) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
b) Dopustivost u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije
22. Apelant smatra da mu je rješenjima o određivanju i produženju pritvora povrijeđeno i pravo na pravično suđenje.
23. U vezi s navodima o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasan stav da se na pitanje da li apelanti imaju, ili da li će imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava pitanje da li je poštivan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedeći to nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 68, i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03).
24. U konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelanta još nije okončan već su, u trenutku podnošenja apelacije, donesena samo procesna rješenja kojim je apelantima određen pritvor. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja ne predstavljaju «utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe» protiv apelanta u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. a
25. U skladu s navedenim, Ustavni sud zaključuje da je apelacija, u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, preuranjena.
VII.Meritum
26. Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da su mu tim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzevši u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom. [...] c. Zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode u pogledu privođenja nadležnoj sudskoj vlasti kada postoji opravdana sumnja da je to lice izvršilo krivično djelo, ili kada postoje valjani razlozi da se lice spriječi da izvrši krivično djelo, ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne; [...]
3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.
4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i, ukoliko ono nije bilo zakonito, naložio oslobađanje.
27. U konkretnom slučaju apelant je osoba koja je lišena slobode i nalazio se u pritvoru na osnovu odluke redovnog suda o produženju pritvora, pa se poziva na kršenje prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
28. Apelant smatra da je sutkinja koja je bila član pretresnog vijeća koji je donio rješenje kojim je odbijen prijedlog apelantovog branioca za ukidanje pritvora nakon potvrđivanja optužnice, nakon toga učestvovala kao predsjednica vanraspravnog vijeća u donošenju rješenja kojim je apelantu produžen pritvor.
29. U vezi s apelantovim navodima o povredi prava na slobodu i sigurnost ličnosti, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud istakao da standardi koje nameće član 5. stav 1.c. Evropske konvencije predviđaju da je postojanje osnovane sumnje kada je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Međutim, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca. Stoga, kako je ukazao Evropski sud, činjenice koje izazivaju sumnju i koje mogu biti dovoljne u vrijeme lišavanja slobode, ne trebaju biti istog nivoa kao one koje su neophodne za odluku u narednim fazama postupka, npr. za podizanje optužnice (vidi Evropski sud, O'Harra protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, aplikacija broj 37555/97, tačka 36).
30. Apelant je, kako proizlazi iz apelacije, osporio nepristranost postupajućeg sudije prema objektivnom principu, navodeći da sudija ne može biti član pretresnog vijeća i učestvovati u donošenju rješenja kojim je odbijen prijedlog apelantovog branioca za ukidanje pritvora, a nakon toga kao predsjednik vanraspravnog vijeća učestvovati u donošenju pobijanog rješenja kojim je apelantu produžen pritvor. Ustavni sud podsjeća da se u okviru objektivnog testa mora odrediti da li je, potpuno odvojeno od sudijinog ličnog ponašanja, bilo dokazivih činjenica koje mogu dovesti do sumnje u njegovu nepristranost. U ovom pogledu čak i dojam može imati izvjesnu važnost. To podrazumijeva da pri odlučivanju o tome da li u nekom konkretnom predmetu postoji opravdan razlog za strah da određeni sudija nije nepristran, stav okrivljenog je važan, ali ne i odlučujući. Ono što je odlučujuće jeste da li se takav strah može smatrati objektivno opravdanim (vidi Evropski sud za ljudska prava, Fey protiv Austrije, presuda od 24. februara 1993. godine, i Ustavni sud, Odluka broj AP 900/08 od 26. maja 2009. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 41/11).
31. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je sutkinja Marija Aničić-Zgonjanin učestvovala u donošenju rješenja kojim je odbijen prijedlog apelantovog branioca za ukidanje pritvora nakon potvrđivanja optužnice, a nakon toga predsjedavala vanraspravnim vijećem prilikom donošenja rješenja kojim je apelantu produžen pritvor. Ta činjenica, po ocjeni Ustavnog suda, sama po sebi ne predstavlja dovoljan argument na kojem bi se mogao temeljiti zaključak da je postupajuća sutkinja s predubjeđenjem vodila krivični postupak protiv apelanta. Naime, rješenje o produženju pritvora je procesne prirode u kojem je razmotren prijedlog tužilaštva za produženje pritvora kao i stav odbrane, nakon čega je ocijenjeno da se apelantu pritvor produži za još dva mjeseca. U vezi s apelantovim prigovorom o nepristranosti suda, Ustavni sud zapaža da odredbama ZKPRS nije propisana zabrana da jedan sudija učestvuje u svojstvu člana ili predsjednika vijeća prilikom odlučivanja po prijedlogu odbrane za ukidanje pritvora i u postupku određivanja mjere produženja pritvora. Činjenica što je sudija Marija Aničić-Zgonjanin kao predsjednica vanraspravnog vijeća učestvovala u donošenju rješenja o produženju pritvora, a da je tri dana prije donošenja navedenog rješenja kao član pretresnog vijeća također učestvovala u donošenju rješenja kojim je odbijen prijedlog branilaca optuženog za ukidanje pritvora, ni u kojem slučaju, po ocjeni Ustavnog suda, ne znači da je pobijano rješenje donijelo vijeće koje je po zakonu moralo biti izuzeto, niti ta činjenica predstavlja okolnost koja ukazuje na razumnu sumnju u nepristranost vijeća, kako to u apelaciji ističe apelantov branilac. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant, osim paušalnih navoda, nije dostavio bilo kakve dokaze, niti iznio bilo kakve argumente koji bi govorili u prilog njegovoj tvrdnji da činjenica da je određeni sudija učestvovao u vijeću koje je donosilo odluke procesne prirode propisane zakonom sama po sebi krši princip nepristranosti suda, te je, stoga, apelacija u ovome dijelu neosnovana.
32. Osim toga, Ustavni sud u vezi s ovim apelantovim navodima ukazuje na vlastitu praksu u pitanjima o kojima je već odlučivao, a koja su pokrenuta apelacijom (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 543/04 od 28. juna 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 27/05). Ustavni sud je u citiranoj odluci istakao: «Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava koji je u identičnom slučaju usvojio stav da [...] sama činjenica da je taj sudija, također, donosio odluke u istražnom postupku, uključujući rješenje koje se odnosi na vraćanje u pritvor, ne može se uzeti sama po sebi kao opravdanje za bojazan da on nije nepristran. Ono što je bitno su obim i priroda tih odluka». Isto stanovište Ustavni sud je zauzeo i u brojnim kasnijim odlukama (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj 900/08 od 26. maja 2011. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 41/11; Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1246/07 od 20. oktobra 2009. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
33. Ustavni sud dalje podsjeća da, u skladu sa zakonom, mjera pritvora može biti određena samo kada je, uz postojanje osnovane sumnje da je krivično djelo počinjeno, ispunjen i jedan od posebnih razloga za određivanje pritvora propisan zakonom.
34. U vezi s apelantovim navodima da je povrijeđen član 5. stav 4. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da član 5. stav 4. Evropske konvencije garantira licu lišenom slobode da mora imati pristup «sudu» koji bi mogao ispitati zakonitost kako inicijalnog lišavanja slobode, tako i produženja trajanja te mjere. Prema praksi Evropskog suda, ključni element ove obaveze je da nadzor nad zakonitošću lišavanja slobode mora vršiti sud, ali to ne mora biti «klasični sud koji je integriran u standardnu sudsku mašineriju države» (vidi Evropski sud, Weeks protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. marta 1987. godine, serija A broj 114, stav 61). Međutim, to mora biti organ koji ima «sudski karakter». Da bi imao «sudski karakter», taj organ mora biti «nezavisan od izvršne vlasti i strana u postupku» (vidi Evropski sud, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, serija A broj 12, st. 76. i 77), te mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu. Ovaj organ mora, također, pružiti «proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode», koje nisu «značajno manje» od garancija u krivičnom postupku, kada je rezultat lišavanja slobode dugotrajno zatvaranje lica. Ove garancije, naročito, podrazumijevaju usmenu raspravu uz pravnu pomoć u postupku u kojem učestvuju obje strane, razmatranje zakonitosti pritvora u najširem smislu, te odluku koja mora biti donesena brzo.
35. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da apelantu nije bila uskraćena mogućnost pristupa «sudu» koji bi mogao ispitati zakonitost kako inicijalnog lišavanja slobode, tako i produženja trajanja te mjere. Naime, apelantu nije bila uskraćena mogućnost ulaganja žalbi Vrhovnom sudu na rješenja Okružnog suda kojim mu je pritvor produžen i nakon potvrđivanja optužnice. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud o žalbi odlučivao u kratkim vremenskim intervalima, a apelant i ne osporava da je u svim fazama postupka saslušan, da je imao branioca, odnosno ne navodi da mu je bila uskraćena mogućnost da se izjasni o prijedlozima Okružnog tužilaštva za produženje pritvora kao činjenicama i dokazima na kojim su oni temeljeni. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđen član 5. stav 4. Evropske konvencije.
36. Ocjenjujući sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo garantirano članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na slobodu ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c), te st. 3. i 4. člana 5. Evropske konvencije kada je apelant lišen slobode na osnovu odluke suda u kojoj su dati jasni i obrazloženi razlozi o ispunjavanju uvjeta propisanih zakonom za produženje pritvora. Zatim, činjenica da je jedan član sudskog vijeća ranije učestvovao u donošenju procesnog rješenja kojim je odbijen prijedlog apelantovog branioca za ukidanje pritvora, te kada su odluke suda donesene uz poštivanje procesnih i materijalnih garancija, te, najzad, kada apelantu nije bila uskraćena mogućnost da bude ispitan u prisustvu branioca i da sud u kratkim rokovima preispita zakonitost pritvora u najširem smislu, ne može se tumačiti kao povreda ustavnog prava na slobodu i sigurnost.
38. S obzirom na to da je postupak još u toku, Ustavni sud zaključuje da je apelacija preuranjena u pogledu apelantovog pozivanja na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
39. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić