Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2760/11 (Općina Tuzla)
Odluka donesena 06. 11. 2014.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pasivna legitimacija
- Isplata duga
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 191, 384
- Zakon o visini stope zatezne kamate
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 12, 384
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o visini stope zatezne kamate
- Ispravka Zakona o parničnom postupku
- Zakon o visini stope zatezne kamate
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o raseljenim licima - prognanicima i izbjeglicama
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Ispravke pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2760/11
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 11. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2760/11, rješavajući apelaciju Općine Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 22/14 i 57/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. novembra 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Općine Tuzla.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 Ps 000296 09 Rev od 29. marta 2011. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Općine Tuzla, podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine br. 70 0 Ps 000296 09 Rev od 29. marta 2011. godine i PŽ-21/03 od 29.
marta 20. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj PS-395/00 od 19. septembra 2002. godine, u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Općina Tuzla (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Općinsko pravobranilaštvo Tuzla, podnijela je 7. jula 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presudâ Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) br. 70 0 Ps 000296 09 Rev od 29. marta 2011. godine i Pž-21/03 od 29. juna 2004. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj PS-395/00 od 19. septembra 2002. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda kao i od JKP „Vodovod i kanalizacija“ Tuzla (u daljnjem tekstu: tužitelj), zatraženo je 21. marta 2014. godine da dostavi odgovor na apelaciju. Od Kantonalnog suda je takođe zatražen spis predmeta.
3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 31. marta 2014. godine, Kantonalni sud 1. aprila 2014. godine, a tužitelj takođe 1. aprila 2014. godine. Kantonalni sud nije dostavio spis predmeta.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Kantonalnog suda broj PS-395/00 od 19. septembra 2002. godine, donesenom po tužbi tužitelja protiv prvotužene Federacije Bosne i Hercegovine - Ministarstvo socijalne politike, raseljenih osoba i izbjeglica (u daljnjem tekstu: tužena Federacija), Ministarstvo za obnovu, razvoj i povratak Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tuzlanski kanton) i apelantice kao trećetužene, zbog duga, obavezani su tuženi da tužitelju na ime duga solidarno isplate iznos od 51.353,10 KM, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj Zakonom o visini stope zatezne kamate („Službene novine FBiH“ br. 27/98 i 51/01), počev od 15. aprila 2000. godine do isplate, kao i da mu solidarno naknade troškove postupka u iznosu od 480,00 KM, sve u roku od osam dana po prijemu prijepisa presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Stavom II te presude Tuzlanski kanton je obavezan da tužitelju, na ime duga, isplatiti iznos od 9.988,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj Zakonom o visini stope zatezne kamate počev od 15. aprila 2000. godine do isplate, u roku od osam dana po prijemu prijepisa presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Višak tužiteljevog tužbenog zahtjeva je odbijen.
6. U toku parničnog postupka Kantonalni sud je utvrdio da je tužitelj u periodu od 1992. godine do 31. marta 2000. godine kontinuirano vršio isporuku vode za potrebe raseljenih lica i izbjeglica, smještenih u šest objekata naznačenih u tužbi i rekapitulaciji priloženih računa tužitelja. Zatim, sud je utvrdio da je neupitno da tuženi, niti bilo koje druga pravna ili fizičke lica, nisu izvršila isplatu cijene za isporučenu vodu tužitelju. Shodno navedenim činjenicama, imajući u vidu odredbe Zakona o raseljenim licima — prognanicima i izbjeglicama („Službene novine FBiH“ broj 2/95; u daljnjem tekstu: Zakon o raseljenim licima), koji je bio na snazi u to vrijeme, iz kojeg potiču potraživanja tužitelja, Kantonalni sud je zaključio da su sva tri tužena solidarno dužna tužitelju naknaditi dio utuženog duga za isporučenu vodu izbjeglicama i raseljenim licima. Naime, kako je naveo Kantonalni sud, članom 26. navedenog zakona je predviđeno da Vlada FBiH osigurava finansijska i materijalna sredstva za izvršavanje obaveza Federacije u ovoj oblasti, članom 28. Zakona o raseljenim licima je propisano da kantoni osiguravaju sredstva za ostvarenje prava raseljenih lica - prognanika u skladu sa svojim nadležnostima, a članom 29. tog zakona je propisano da općine vrše prijem, smještaj i prehranu, kao i podmirenje drugih životnih potreba raseljenih lica - prognanika. Zatim, čl. 30, 31. i 32. tog zakona kao izvor sredstava za realizaciju planova iz čl. 30. i 31. su predviđeni budžeti općina, kantona i Federacije BiH, pa je Kantonalni sud utvrdio da su sva tri tužena dužna finansirati osnovne potrebe raseljenih lica, a potreba za pitkom vodom takvih osoba po svemu spada u podmirenje drugih i nužnih životnih potreba. Vezano za pasivnu legitimaciju tuženih, Kantonalni sud je zaključio da prigovori zakonskih zastupnika sva tri tužena da nisu pasivno legitimisani u ovoj pravnoj stvari nisu osnovani. Po mišljenju Kantonalnog suda, neosnovan je i prigovor Federacije BiH da bi u konkretnoj pravnoj stvari trebalo primijeniti jednogodišnji rok zastare za potraživanje tužitelja, što je protivno odredbi člana 384. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 57/89, koji je preuzet kao Republički zakon i noveliran „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94; u daljnjem tekstu: ZOO).
7. Nadalje, Kantonalni sud je utvrdio da su osnovani prigovori zastarjelosti, koje su istakla sva tri tužena, i to za period od 1992. godine pa do 5. maja 1997. godine (u odnosu na tuženog - Tuzlanski kanton), odnosno do 26. marta 1998. godine (u odnosu na tužene FBiH i apelanticu), iz kojih razloga je sud odbio tužiteljevo potraživanje za navedene periode. S obzirom da je ranije podnijeta tužba protiv Tuzlanskog kantona, a potom protiv FBiH i apelantice za isto potraživanje i za isti vremenski period, sud je shodno ispravama u spisu, a na osnovu člana 10. Zakona o komunalnim djelatnostima („Službeni list SRBiH“ broj 20/90) obavezao sva tri tuženika, kao obveznike u smislu Zakona o raseljenim licima, da tužitelju solidarno naknade dug u iznosu od 51.353,10 KM (za period od 26. marta 1998. godine do 31. marta 2000. godine), a Tuzlanski kanton i za iznos od 9.998,00 KM (za period od 5. maja 1997. godine do 26. marta 1998. godine), sa zakonskim zateznim kamatama, kako je to tužitelj i tražio, shodno odredbama člana 277. ZOO-a.
8. Presudom Vrhovnog suda broj Pž-21/03 od 29. juna 2004. godine žalbe tuženih su djelimično uvažene i prvostepena presuda potvrđena u dijelu kojim je odlučeno o glavnom tužbenom zahtjevu (stav I - kojim su tuženi obavezani da solidarno isplate tužitelju 51.353,10 KM i stav II izreke kojim je drugotuženi Tuzlanski kanton obavezan da tužitelju isplatiti iznos od 9.988,00 KM), dok je u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka (kojim su tuženi obavezani da tužitelju solidarno naknade troškove postupka u iznosu od 480,00 KM) prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. Stavom II iste presude žalba tužitelja je uvažena, prvostepena presuda ukinuta u dijelu u kojem je tužitelj odbijen sa tužbenim zahtjevom do iznosa 113.751,00 KM i u tom dijelu predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
9. Vrhovni sud je utvrdio da je prvostepeni sud o pitanju prigovora nedostatka pasivne legitimacije za svakog tuženog pravilno odlučio da su svi tuženi pasivno legitimisani i da nastale obaveze solidarno ispunjavaju prema trećim licima koja ima u vidu Zakon o raseljenim licima, a koja se podmiruju iz sredstava koja obezbjeđuju tuženi. Navodi se da međusobni odnosi tuženih, s obzirom da zajednički obezbjeđuju sredstva za pomoć raseljenim licima, nisu bitni u odnosu na treća lica, što je u ovom slučaju tužitelj, koji je isporučio vodu kolektivnim centrima u kojima su smještena raseljena lica i izbjeglice već se u odnosu na treća lica pojavljuju kao solidarni dužnici. Ni okolnosti što su ispostavljeni računi za potrošnju vode naslovljeni na objekte gdje su bili kolektivni centri, a ne na tužene, nisu osnov za isključenje obaveze tuženih da plate te račune, jer po samom zakonu proizlazi njihova obligacija prema trećim licima. Stoga, Vrhovni sud nalazi da su prigovori iz žalbe tuženih, istaknuti u tom pravcu, neosnovani pa je u odnosu na dosuđeni iznos naknade žalbe odbio i u tom dijelu prvostepenu presudu potvrdio.
10. Međutim, žalbe tuženih je sud uvažio u odnosu na odluku o troškovima parničnog postupka zbog toga što oni nisu pravilno obračunati, pa će s obzirom i na ostale žalbe u kojim se prigovara dosuđenim troškovima parničnog postupka, prvostepeni sud o njima odlučiti ponovo a zavisno od konačnog uspjeha stranaka u sporu, a sve u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ br. 42/98 i 3/99; u daljnjem tekstu: ZPP).
11. Odlučujući o žalbi tužitelja kojom je pobijao prvostepenu presudu u dijelu u kojem je odbijen višak tužiteljevog tužbenog zahtjeva, Vrhovni sud je utvrdio da je žalba osnovana. Naime, Vrhovni sud smatra da je prvostepeni sud taj dio presude donio uz bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz člana 336. tačke 13. ZPP-a, jer za taj dio presude nisu dati razlozi o odlučnim činjenicama niti se u tom dijelu prvostepena presuda može ispitati. Prvostepeni sud je pravilno utvrdio da je tužiteljevo potraživanje za period od 1992. godine do 5. maja 1997. godine, kada je podnesena tužba protiv Tuzlanskog kantona, zastarjelo, a za Federaciju BiH i apelanticu do podnošenja tužbe u odnosu na njih, a to je do 26. marta 1998. godine. Međutim, po mišljenju Vrhovnog suda, iz same presude nije jasno da li je za sav višak tužbenog zahtjeva od 196.585,50 KM, imajući u vidu da je od preciziranog tužbenog zahtjeva u visini od 257.939.60 KM dosuđeno ukupno 61.341.10 KM (I i II izreke), potraživanje zastarjelo ili pak samo iznos od 82.847.50 KM, pošto prema žalbi tužitelja proizlazi da nije zastario dio potraživanja koji prema navodima iz žalbe iznosi 113.751,30 KM. Vrhovni sud smatra da se iz prvostepene presude to ne može razabrati, kao ni to kolika je visina potraživanja do roka zastarjelosti, a kolika za period koji nije obuhvaćen zastarom potraživanja, a niti se vidi iz prvostepene presude koje i do kojeg iznosa su uzete u obzir „specifikacije“ u kojim su naznačeni računi i iznosi koji su osnov tužiteljevog potraživanja, pa se ne zna šta je ušlo u obračun visine tužiteljevog potraživanja odnosno dosuđenog dijela tužbenog zahtjeva, a samim time ni odbijenog dijela tužbenog zahtjeva. Vrhovni sud je zaključio da svi ovi propusti čine prvostepenu presudu nejasnom u dijelu u kojem se žalbom tužitelja pobija i u tom pravcu žalba tužitelja osnovano prigovara pa takvim postupanjem prvostepenog suda nije data mogućnost tužitelju da kroz postupak raspravlja.
12. Presudom Vrhovnog suda broj 70 0 Ps 000296 09 Rev od 29. marta 2011. godine revizije Tuzlanskog kantona i apelantice su odbijene.
13. Vrhovni sud je odbio prigovor revizije da je pred drugostepenim sudom učinjena povreda odredaba parničnog postupka, jer drugostepena presuda ne sadrži razloge na kojima se prvostepena presuda zasniva. Naprotiv, po ocjeni Vrhovnog suda, obrazloženje drugostepene presude sadrži sve elemente predviđene odredbom člana 191. stav 4. novog ZPP-a („Službeni list FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06). Navedeno je da iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova za koje je vezan revizijski sud proizlazi da je tužitelj kontinuirano vršio isporuku vode za potrebe raseljenih lica i izbjeglica u šest izbjegličkih centara na području općine Tuzla i dostavljao im račune za utrošenu vodu, te da niko nije platio te usluge. Dalje se navodi da se revizijski prigovori o nedostatku pasivne legitimacije Tuzlanskog kantona i apelantice ne mogu prihvatiti kao osnovani. Razlog je što su nižestepeni sudovi pravilno primijenili Zakon o raseljenim licima, kojim je u odredbi člana 12. regulisano da se licu kome je priznat status raseljenog lica - prognanika obezbjeđuju smještaj, prehrana, novčana pomoć, socijalna adaptacija, zdravstvena zaštita, obrazovanje djece i omladine i podmirenje drugih nužnih životnih potreba. Odredbom člana 28. tog zakona propisano je da kantoni osiguravaju dio sredstava za zadovoljenje potreba raseljenih lica - prognanika, dok dio tih sredstava osiguravaju općine u smislu odredbe člana 29. navedenog zakona. Vrhovni sud navodi da to proizlazi i iz odredbe člana 29. Zakona o raseljenim licima i povratnicima u Tuzlanski kanton i izbjeglicama iz Bosne i Hercegovine („Službene novine TK“ broj 2/06).
14. Kako iz navedenih zakonskih odredbi proizlazi obaveza Federacije BiH i Ministarstva Tuzlanskog kantona da obezbijede sredstva za podmirenje svih potreba raseljenih lica - prognanika predviđenih odredbom člana 12. Zakona o raseljenim licima, to je nižestepeni sud pravilno odlučio kada je obavezao Tuzlanski kanton i apelanticu da solidarno na ime duga izbjeglih i raseljenih lica za utrošenu vodu isplate iznose pobliže navedene u stavu I i II prvostepene presude i razloge koje su pri tome dali kao pravilne prihvata i Vrhovni sud.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelantica se žali da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelantica smatra da je postupak trajao predugo te da joj je zbog dužine trajanja postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na „razumnost“ odlučivanja.
16. Apelantica ističe da je uslijed pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja sud izveo pogrešan zaključak da se u konkretnom slučaju radi o izbjegličkim centrima. Iako je prvostepeni sud izvršio uvid u dokaze koji su priloženi u sudski spis, drugostepeni sud je smatrao da su neosnovani apelanticini žalbeni navodi u odnosu na istaknuti prigovor nedostatka pasivne legitimacije zbog toga što se apelantica nije sporila da objekti u kojima je pružana usluga isporuke vode nisu proglašavani kolektivnim centrima. Apelantica je u spis suda uložila ugovor zaključen između „Tehnograda“ i Ministarstva, te je dostavila u spis odluke vlade Tuzlanskog kantona iz kojih se može utvrditi koji su objekti vođeni kao kolektivni centri. Apelantica dalje smatra da u prvostepenom postupku tužilac nije pružio dokaz da je voda isporučivana kolektivnim centrima niti je ponuđen poseban ugovor za isporuku vode takvim objektima u skladu sa zakonom o raseljenim licima. U postupku nije utvrđeno da li su i koji su objekti bili proglašeni kolektivnim centrima, te se ne može samo tako u presudi drugostepenog suda tvrditi da je riječ o kolektivnim centrima, zbog čega je drugostepeni sud, primjenjujući odredbe ZOO o vanugovornoj obavezi, pogrešno primijenio materijalno pravo kada je u odnosu na apelanticu potvrdio prvostepenu i presudu.
17. Apelantica navodi da je postupak započet u maju 2000. godine, prvostepena presuda donesena 2002. godine, a po žalbi je predmet riješen u junu 2004. godine. Navedena presuda je dostavljena ovom pravobranilaštvu u 2008. godini (prema dokazima u spisu 11. augusta 2008. godine), pa se postavlja pitanje zašto je drugostepena odluka dostavljena tuženim nakon četiri godine i čija je to krivica, jer nedonošenjem pravosnažne odluke i vraćanjem na prvostepeni postupak prvostepene presude u odbijajućem dijelu tuženi trpe štetu za kamate koje će zbog dužine postupka biti duplo veće, zbog čega je povrijeđeno osnovno pravo na razuman rok. Zbog ovakvog zaključka suda, apelantica je kao pasivno legitimirana obavezana na isplatu duga za isporučenu vodu u objekte za koje nije dokazano da su kolektivni centri, te je zbog ovako pogrešnog utvrđenja i zaključka suda pogrešno primijenjeno i materijalno pravo.
18. Apelantica predlaže da Ustavni sud donese konačnu odluku i utvrdi da li je prema dokumentaciji u sudskom spisu i provedenim dokazima apelantica pasivno legitimisana, kao i da li je provođenjem ovih dokaza moglo na apelanticu biti primijenjeno materijalno pravo prema Zakonu o raseljenim licima. Apelantica zaključuje da će zbog dužine postupka za koji je kriv isključivo sud trpjeti posljedice plaćanja zakonskih zateznih kamata, te traži da sud odluči i o prigovoru dužine postupka odnosno prava na razuman rok.
b) Odgovor na apelaciju
19. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana jer je presuda donesena u skladu s pozitivno-pravnim propisima i Ustavom Bosne i Hercegovine, te nije bilo povreda na koje apelantica neosnovano ukazuje.
20. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
21. Tužitelj navodi da po navedenoj apelaciji ne postoji kršenja prava podnosioca apelacije, po bilo kojoj osnovi, te da je Presuda Vrhovnog suda broj 70 0 Ps 000296 09 Rev od 29. marta 2011. godine zakonski utemeljena. U pogledu dužine trajanja postupka, tužitelj navodi da je svjestan da u određenim situacijama iz objektivnih razloga nije moguće u razumnom vremenskom roku okončati postupak, stoga učesnik postupka smatra da ne postoji kršenje prava u pogledu dužine trajanja postupka u ovom slučaju.
V. Relevantni propisi
22. U Zakonu o raseljenim licima - prognanicima i izbjeglicama („Službene novine FBiH“ broj 2/95) relevantne odredbe glase:
Član 12.
Licu kome je priznat status raseljenog lica-prognanika obezbjeđuje se:
smještaj, prehrana, novčana pomoć, socijalna adaptacija i psihološka podrška, zdravstvena zaštita, obrazovanje djece i omladine, podmirenje drugih nužnih životnih potreba.
Član 29.
Općine odnosno distrikt Sarajevo, pored poslova utvrđenih ovim zakonom i drugim propisima, u ostvarivanju prava raseljenih lica-prognanika i povratku raseljenih lica-prognanika i izbjeglica, vrše naročito: prijem, smještaj i prehranu, kao i podmirenje drugih i životnih potreba raseljenih lica prognanika; organizujenje i funkcioniranje prihvatnih centara i kolektivnih smještaja za smještaj raseljenih lica-prognanika i izbjeglica; prate ostvarivanje prava raseljenih lica-prognanika koja se odnose na: zdravstvenu zaštitu, socijalnu adaptaciju i psihološku podršku i školovanje; utvrđuju potrebe i sredstva za zbrinjavanje raseljenih licaprognanika; utvrđuju nivoe prijeko potrebnih radova i dovodi objekte za smještaj raseljenih lica-prognanika u stanje upotrebljivosti; planiraju izgradnju objekata za smještaj raseljenih licaprognanika i izbjeglica koja se vraćaju na boravišta , za područje općine; osiguravaju dio sredstava za ostvarivanje prava i zadovoljenje potreba raseljenih lica-prognanika.
Član 30.
Potrebe raseljenih lica-prognanika iz člana 12. ovog zakona osiguravaju se prema planovima nadležnih općinskih organa odnosno organa distrikta Sarajeva, kantonalnih organa i organa Federacije, u skladu sa ovim zakonom.
23. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 57/89, koji je preuzet kao Republički zakon i noveliran „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94) relevantne odredbe glase:
Član 277.
Dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom.
Član 384.
Ako zastarjevanje nije moglo početi da teče zbog nekog zakonskog uzroka, ono počinje teći kad taj uzrok prestane.
24. U Zakonu o parničnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 191. stav 4.
(....)U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka i njihove navode o činjenicama na kojima se ti zahtjevi zasnivaju, dokaze i ocjene dokaza, kao i propise na kojima je sud zasnovao presudu. (.....)
VI. Dopustivost
25. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 70 0 Ps 000296 09 Rev od 29. marta 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 6. juna 2011. godine, a apelacija je podnesena 7. jula 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
29. Apelantica se žali da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelantica smatra da je postupak trajao predugo, te da joj je zbog dužine trajanja postupka povrijeđen „čl. 6. Evropske konvencije i pravo na razuman rok“.
30. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/04, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelanticino ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravično suđenje
31. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
A) Činjenično stanje i primjena prava
32. Apelantica smatra da su redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, nepravilno utvrdili činjenično stanje predmeta i proizvoljno primijenili pozitivno-pravne propise. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
33. Ustavni sud zapaža da je predmet osporavanja dio osporenih odluka koji se odnosi na obavezivanje apelantice da tužitelju, solidarno sa drugim tuženim, isplati precizirani novčani iznos na ime duga za vodu koju je tužitelj isporučio kolektivnim centrima gdje su bile smještene izbjeglice i raseljena lica. Apelantica navodi da je u spis suda uložila ugovor zaključen između „Tehnograda“ i Ministarstva, kao i odluke vlade Tuzlanskog kantona iz kojih se može utvrditi koji su objekti vođeni kao kolektivni centri. Ona dalje smatra da u prvostepenom postupku tužilac nije pružio dokaz da je voda isporučivana kolektivnim centrima niti je ponuđen poseban ugovor za isporuku vode takvim objektima u skladu sa zakonom o raseljenim licima. Međutim, Ustavni sud zapaža da iz osporenih presuda redovnih sudova ne proizlazi da je apelantica predlagala izvođenje dokaza na ove okolnosti niti isticala ove prigovore u žalbi i reviziji. Iz činjeničnih utvrđenja redovnih sudova proizlazi da je tužitelj kontinuirano vršio isporuku vode za potrebe raseljenih lica i izbjeglica u šest izbjegličkih centara na području općine Tuzla i dostavljao im račune za utrošenu vodu, te da niko nije platio te usluge. Ustavni sud zapaža da su ostali apelanticini prigovori koji su bili od odlučnog značaja ocijenjeni kao neosnovani, za što su redovni sudovi, suprotno apelanticinim shvatanjima, dali jasna i argumentovana obrazloženja koja se u okolnostima konkretnog slučaja ne čine proizvoljnim, posebno u situaciji kada od prvostepenog suda nije izostalo opširno i detaljno obrazloženje (str. 2. i 3. prvostepenog suda), koje se u svjetlu apelanticinih prigovora ne čini proizvoljnim i neutemeljenim. Dakle, imajući u vidu navedeno, a naročito stav Ustavnog suda naveden u ovoj odluci, tj. da zadatak ovog suda nije da preispituje zaključke redovitih sudova o činjenicama i pravu, niti da se miješa u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu, Ustavni sud smatra da su obrazloženja osporenih odluka jasna i logična i da u njima nema ništa što ukazuje na to da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je redovni sud zloupotrijebio dokazni postupak.
34. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, razmatrajući apelanticine navode da ona u konkretnom predmetu nije pasivno legitimisana za obaveze oko plaćanja tužitelju za potrošenu vodu za izbjeglice i raseljena lica u kolektivnim centrima, dao detaljna i jasna obrazloženja zašto su ovi navodi neosnovani a data obrazloženja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Osim toga, apelantica je osporavala i primjenu materijalnog prava iz Zakona o raseljenim licima, smatrajući da se te odredbe na nju ne mogu odnositi. Međutim, Ustavni sud zapaža da je tužitelj svoj tužbeni zahtjev temeljio na odredbi člana 12. Zakona o raseljenim licima kojom je propisano da se licu kome je priznat status raseljenog lica-prognanika obezbjeđuje smještaj, prehrana, novčana pomoć, socijalna adaptacija i psihološka podrška, zdravstvena zaštita, obrazovanje djece i omladine, podmirenje drugih nužnih životnih potreba. Dalje, članom 29. istog zakona je utvrđena obaveza da općine u ostvarivanju prava raseljenih lica-prognanika i povratku raseljenih lica-prognanika i izbjeglica, vrše naročito: prijem, smještaj i prehranu, kao i podmirenje drugih i životnih potreba raseljenih lica prognanika, organizovanje i funkcionisanje prihvatnih centara i kolektivnih smještaja za smještaj raseljenih lica-prognanika i izbjeglica.
35. S obzirom na navedeno Vrhovni sud je, prihvatajući razloge nižestepenih sudova, zaključio da iz navedenih zakonskih odredbi proizlazi obaveza apelantice kao i Federacije BiH i Tuzlanskog kantona da obezbijede sredstva za podmirenje svih potreba raseljenih lica-prognanika predviđenih odredbom iz člana 12. Zakona o raseljenim licima. Stoga Ustavni sud smatra da nema proizvoljnosti u pozivanju suda na navedene zakonske propise, po kojima apelantica obavezana na isplatu duga za isporučenu vodu u objekte za koje je utvrđeno da su kolektivni centri, a apelantica kao pasivno legitimisana pravna osoba obavezana na isplatu duga u skladu s navedenim odredbama Zakona o raseljenim licima. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta i relevantne odredbe čl. 12. i 29. Zakona o raseljenim licima na kojima je redovni sud utemeljio svoje odluke, Ustavni sud u obrazloženju osporenih presuda ne vidi bilo kakvu proizvoljnost zbog čega proizlazi da su ovi apelanticini navodi neosnovani.
36. Stoga, Ustavni sud zaključuje da postupak utvrđivanja činjeničnog stanja predmeta, dokaznog postupka, te primjena materijalnog prava nisu bili proizvoljni. Dakle, Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju sudskih odluka dao dovoljno jasne, detaljne i precizne razloge za svoja odlučenja, te zapaža da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih propisa u bilo kom dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, kao i da takvo obrazloženje iz osporenih odluka Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
37. Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, u dijelu koji se odnosi na ostale aspekte prava na pravično suđenje, neosnovani.
B) Suđenje u razumnom roku
a) Relevantni principi
38. Ustavni sud prije svega ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
39. Evropski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18).
b) Analiza razumnosti trajanja postupka
40. Ustavni sud zapaža da je tužitelj podnio tužbu 5. maja 2000. godine, te da je postupak okončan donošenjem Presude Vrhovnog suda broj 70 0 Ps 000296 09 Rev od 29. marta 2011. godine. Dakle, Ustavni sud će u konkretnom slučaju razmotriti dužinu parničnog postupka koji je trajao 11 godina.
41. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, a koja se praktično svode na tumačenje odredaba Zakona o raseljenim licima i ZOO, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenom sudskom postupku.
19. Ustavni sud zapaža da u konkretnom predmetu, iako je to Ustavni sud izričito tražio, Kantonalni sud nije dostavio spis na uvid, pa Ustavni sud zbog nedostavljanja spisa ne može utvrditi koje je procesne aktivnosti sud vodio i koje je odluke donio. Iz apelanticinih navoda i osporenih presuda se vidi da je postupak započeo 5. maja 2000. godine, prvostepena presuda donesena u 19. septembra 2002. godine, a drugostepena 26. juna 2004. godine. Dalje, iz apelanticinih navoda se takođe vidi da joj je drugostepena presuda dostavljena tek 2008. godine, dakle nakon četiri godine, te da je postupak okončan donošenjem Presude Vrhovnog suda 29. marta 2011. godine. Ustavni sud zapaža da Kantonalni i Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju nisu dali nikakvo objašnjenje dužine postupka, navodeći da su samo smatrali da nisu povrijeđena apelanticina ustavna prava. Sve ovo ukazuje da navedeni rok od 11 godina, uključujući koliko je trajao postupak, predstavlja rok koji prelazi granice razumnog odlučivanja.
20. Osim toga, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uslovima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da odgovornost za ukupnu dužinu postupka u konkretnom slučaju snosi redovni sud.
21. Stoga, Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. C) Pravo na imovinu
42. Apelantica navodi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud zapaža da apelantica kršenje navedenog prava zasniva na navodima o povredi prava na pravično suđenje koje je već razmotreno u okviru ostalih aspekata prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine neosnovanim.
VIII. Zaključak
43. Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u situaciji kada je postupak trajao 11 godina, te kada se neopravdano trajanje postupka može pripisati u najvećoj mjeri ponašanju redovnog suda.
44. S druge strane, Ustavni sud smatra da nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u situaciji kada su redovni sudovi za svoje odlučene i zaključak o neosnovanosti apelanticinih navoda dali detaljne, jasne i logične razloge, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
45. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić