Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2841/11 („Centrotrans-transport robe“ d.d. Sarajevo)

Odluka donesena 06. 11. 2014.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Građanski postupak
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Propisano zakonom
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2841/11

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 11. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2841/11, rješavajući apelaciju „Centrotrans - tranporta robe“ d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. novembra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Centrotrans - transporta robe“ d.d. Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 015891 10 Rev od 21.

aprila 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 015891 07 Pz od 2. februara 2010. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 09 65 PS 015891 04 PS od 26. aprila 2007.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. „Centrotrans-transport robe“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirsad Sipović, advokat iz Sarajeva, podnio je 13. jula 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 015891 10 Rev od 21. aprila 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 015891 07 Pz od 2. februara 2010. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Ps 015891 04 PS od 26. aprila 2007. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje drugostepene presude do donošenja konačne odluke o meritumu apelacije.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 2841/11 od 14. marta 2012. godine odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme poduzimanja navedenih radnji, od Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda, kao i od tužitelja „Džekos“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužitelj) je 19. jula 2011. godine zatraženo da dostave odgovor na apelaciju.

4. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 15. augusta 2011. godine, Kantonalni sud 17. augusta 2011. godine, Općinski sud 2. septembra 2011. godine, dok tužitelj nije dostavio odgovor na apelaciju.

5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda (ranije važeća), odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 10. septembra 2014. godine.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

7. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Ps 015891 04 PS od 26. aprila 2007. godine obavezan je apelant da tužitelju na ime duga isplati iznos od 193.899,00 KM sa kamatama u smislu člana 1. Zakona o visini stope zatezne kamate na način preciziran u izreci presude, te da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 33.407,00 KM, sve to u roku od 30 dana od donošenja presude.

8. U obrazloženju presude je navedeno da je nakon utvrđivanja činjeničnog stanja i provođenja velikog broja dokaza Općinski sud utvrdio da su tužitelj kao zakupac i apelant kao zakupodavac zaključili 1. juna 1996. godine pod brojem 203/96 ugovor o zakupu poslovnog prostora u Ulici M. M. Bašeskije broj 5 i prostora u Bojničkoj ulici broj 87, a nakon toga i aneks br. 1, 2 i 3 na navedeni ugovor. Također je utvrđeno da su apelant i tužitelj zaključili i Ugovor o zakupu poslovnog prostora broj 368/97 od 24. marta 2007. godine kojim je apelant iznajmio tužitelju u zakup poslovni prostor u Bojničkoj ulici bb koji čine samo betonski temelji zgrade sa coklom, jer je prostor zbog ratnih djejstava potpuno uništen. Tužitelj je izvršio adaptaciju i doveo u funkcionalnost poslovni prostor u Bojničkoj ulici broj 87, kao i poslovni prostor u Ulici M. M. Bašeskije broj 5 u Sarajevu, te je na osnovu izvršenih radova u skladu sa nalazom sudskih vještaka ispostavio apelantu račun broj 1 na iznos od 8.493,50 KM (za poslovni prostor u Bojničkoj ulici broj 87) i račun broj 2 na iznos od 3.668,30 KM (za prostor u Ulici M. M. Bašeskije broj 5). Kako je zaključio Općinski sud, tužitelj je svojim sredstvima obnovio poslovni prostor i apelantu ispostavio račun broj 1- IG/97 na iznos od 66.923,20 KM (za poslovni prostor u Bojničkoj ulici bb) i račun broj 2 - IG/97 na iznos od 114.814,00 KM (za skladišni prostor u Bojničkoj ulici bb). Općinski sud je u ovom predmetu imao u vidu osobenosti i specifičnosti svakog dokaza, te ih je slobodno i bez formalnih ograničenja ocijenio, svaki dokaz posebno i stekao uvjerenje da su dokazane činjenice sadržane u dokumentima koji su predočeni sudu. Kako je zaključio Općinski sud, osnov tužbenog zahtjeva proizlazi iz Ugovora o zakupu zaključenog između parničnih stranaka pod brojem 203/96 od 1. juna 1996. godine i Ugovora broj 368/97 od 24. marta 2007. godine, ali i ostalih dokumenata izvedenih na ročištu za glavnu raspravu uvidom i čitanjem tih dokumenata. Naime, kako je naveo Općinski sud, parnične stranke su navedenim ugovorom o zakupu zasnovale zakupodavni odnos na neodređeno vrijeme sa utvrđenom obavezom plaćanja zakupnine.

9. Kako je utvrdio Općinski sud, iz ugovora o zakupu od 1. juna 1996. godine u članu 5. proizlazi da je apelant kao zakupodavac suglasan da tuženi zakupoprimac izvrši adaptaciju poslovnih prostorija i izvede konstruktivne zahvate na objektima radi privođenja svrsi i obavljanja registrirane djelatnosti. U tom ugovoru se dalje utvrđuje da su sredstva uložena u adaptaciju poslovnog prostora sredstva zakupca, a njihov iznos se utvrđuje na osnovu nalaza sudskog vještaka i taj nalaz je sastavni dio ugovora. Ugovorom o zakupu od 24. marta 1997. godine u sadržaju člana 5. je utvrđeno da „tuženi kao zakupac“, ukoliko jednostrano raskine taj ugovor, dužan je da isplati „tužitelju protuvrijednost uloženih sredstava iz tog ugovora čija će novčana vrijednost biti obračunata po tržišnim cijenama na dan raskida ugovora. Dalje se navodi da „iz kupoprodajnog ugovora“ nedvosmisleno proizlazi obaveza prijeboja, odnosno isplate uloženih sredstava. Općinski sud je dalje iz provedenih dokaza utvrdio da je tužitelj izvršio ulaganje u apelantov prostor, te da je vrijednost izvedenih ulaganja utvrdio vještak na način koji su stranke i ugovorile međusobno. Bitne činjenice iz spomenutih ugovora o zakupu su da su parnične stranke ugovorile da tužitelj uloži u apelantove nekretnine, a za slučaj raskida, da mu apelant ta sredstva regresira. Navedeno je da je, poštujući dogovoreno, izvršeno vještačenje vještaka građevinske struke. Kako je zaključio Općinski sud, ukupno potraživanje tužitelja prema apelantu se zasniva i proizlazi iz zaključenih ugovora, a konkretna visina je sadržana u procjenama vještaka na osnovu kojih su ispostavljeni računi apelantu. Općinski sud je, također, odbio prigovor zastarjelosti potraživanja jer je pravni osnov potraživanja stjecanje bez osnova za koje se primjenjuje opći zastarni rok od pet godina. Dalje, kada se uzme u obzir činjenica da je potraživanje dospjelo 9. januara 1999. godine, a da je tužba podnesena 15. oktobra 2002. godine, proizlazi da ovim načinom nije protekao zakonom propisani rok od pet godina, pa je sud taj prigovor odbio primjenom člana 371. ZOO. Osim toga, navedeno je da sud pazi po službenoj dužnosti na ništavost ugovora s tim da je potrebno dati činjenice za utvrđenje da je ugovor ništav. Po mišljenju Općinskog suda, u onom što je istakao apelant, radi se o nedostacima volje, jer ugovore o zakupu nisu zaključile ovlaštene osobe kako je to naveo apelant. Kako je zaključio Općinski sud, pored toga, apelant nije posebnom tužbom niti tužbenim zahtjevom tražio ništavost ugovora dajući za to relevantne činjenice. Međutim, ono što je istakao apelant odnosi se na elemente za rušljivost ugovora, gdje apelant nije ni izveo, niti predložio dokaze za to. U odredbi člana 111. ZOO je propisano da su rušljivi ugovori oni koji su zaključeni, a bilo je mana u pogledu volje stranaka. Kada se ta odredba ocijeni u svjetlu člana 54. istog zakona, onda je propušten rok za osporavanje valjanosti ugovora s obzirom na to da za razliku od ništavih ugovora rušljivi ugovori su oni koji proizvode pravno djejstvo, a koji nisu poništeni u roku od tri godine. Na osnovu izloženog, Općinski sud je primjenom čl. 12, 17. i 210. ZOO, te člana 277. istog zakona donio odluku kao u izreci presude.

10. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 015891 07 Pz od 2. februara 2010. godine apelantova žalba je djelimično uvažena, prvostepena presuda preinačena tako što je apelant obavezan da isplati tužitelju na ime duga iznos od 126.975,80 KM sa zakonskim zateznim kamatama na način preciziran u izreci presude, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 25.057,00 KM, sve u roku od 30 dana, dok je višak tužbenog zahtjeva tužitelja odbijen. U ostalom dijelu apelantova žalba je odbijena kao neosnovana.

11. Kako je naveo Kantonalni sud, prvostepeni sud je nakon provedenog postupka utvrdio da je apelant obavezan da tužitelju isplati iznos naveden u tužbi, pa je i udovoljio tužbenom zahtjevu. Po ocjeni Kantonalnog suda, nisu osnovani žalbeni navodi da je prvostepeni sud nepravilno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo, jer to ne proizlazi iz stanja spisa. Dalje je navedeno da nisu osnovani ni apelantovi žalbeni navodi da prvostepeni sud nije pravilno ocijenio nesporne navode stranaka da su ništave odredbe spornih ugovora o zakupu i da je poništena kompenzacija u iznosu od 193.898,00 KM koja predstavlja cjelokupni tužbeni zahtjev. Odredbom člana 7. Ugovora broj 203/96 i člana 5. Ugovora broj 368/97 određeno je da je zakupodavac, dakle apelant, ukoliko jednostrano raskine ugovor o zakupu, dužan zakupcu, dakle tužitelju, isplatiti protuvrijednost uloženih sredstava. Kako je naveo Kantonalni sud, u konkretnom slučaju u svakom ugovoru zaključenom između tužitelja i apelanta o zakupu poslovnog prostora je navedeno da su uložena sredstva u apelantovu nekretninu „novčana sredstva čija naknada pripada tužitelju“, jer bi se u suprotnom, po ocjeni Kantonalnog suda, radilo o besplatnim ulaganjima, a to bi bilo nerazumno. Dalje je navedeno da iz ugovora o kupoprodaji koji je zaključen između tužitelja i apelanta 14. augusta 2003. godine kojim je tužitelj kupio druge nekretnine (ne one koje je držao po osnovu ugovora o zakupu) za iznos od 474.664,00 KM proizlazi da su se stranke dogovorile da se potraživanja tužitelja u iznosu od 193.899,00 KM prebiju. Međutim, aneksom tog ugovora (član 2) zaključenim 6. januara 2004. godine stranke su se dogovorile da se navedeni iznos od 193.899,00 KM ne mora uplatiti do okončanja spora, te je članom 3. ugovoreno da se izjava o prebijanju (kompenzaciji) stavi van snage a da će se eventualno nova kompenzacija zaključiti po okončanju sudskog spora ili usaglašavanja stavova. Dalje, po ocjeni Kantonalnog suda, nisu osnovani apelantovi žalbeni navodi da prvostepeni sud nije na pravilan način ocijenio izvedene dokaze vještačenjem vještaka građevinske i finansijske struke, jer to ne proizlazi iz stanja spisa. Također, Kantonalni sud smatra da nisu osnovani ni apelantovi žalbeni navodi da se tužitelj obogatio na apelantov račun tako što je izdavao zakupljeni prostor firmi „Simmel“ bez saglasnosti apelanta, jer to ne proizlazi iz stanja spisa. Međutim, po ocjeni Kantonalnog suda, osnovan je prigovor zastare potraživanja iznosa od 66.923,20 KM koji je dospio za naplatu 29. juna 1997. godine, te da se u ovom slučaju primjenjuje opći rok zastare od pet godina s obzirom na to da se radi o stjecanju bez osnova, a tužba je podnesena 15. oktobra 2002. godine. Konačno, Kantonalni sud nije uzeo u obzir nove dokaze koje je apelant dostavio sudu nakon ulaganja žalbe (knjižne obavijesti, račune i izvode), jer apelant nije dokazao da ih bez svoje krivnje nije mogao iznijeti do zaključenja glavne rasprave. Zbog svih navedenih razloga, Kantonalni sud je žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio imajući u vidu odredbe člana 229. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZPPFBiH), dok je višak tužbenog zahtjeva tužitelja odbijen kao neosnovan.

12. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 015891 10 Rev od 21. aprila 2011. godine apelantova revizija je odbijena. Vrhovni sud je zaključio da ne stoji kao osnovan apelantov revizioni prigovor da se pobijana presuda u dijelu u kojem je udovoljeno tužbenom zahtjevu tužitelja zasniva na pogrešnoj ocjeni izvedenih dokaza. Kako je naveo Vrhovni sud, prvostepeni sud je izvedene dokaze ocijenio po slobodnom uvjerenju, koje je sud zasnovao na savjesnoj i brižljivoj ocjeni svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, što pravilno utvrđuje i drugostepeni sud kada odlučuje o žalbenim prigovorima. Pri tome je neprihvatljiva apelantova tvrdnja da je, po ocjeni Vrhovnog suda, kod donošenja drugostepene presude učinjena povreda iz čl. 171. i 172. ZPPFBiH, tj. da je kod ocjene dokaza trebalo imati u vidu da je postupak osiguranja dokaza vođen jednostrano. Ne stoje tvrdnje tužitelja da je u konkretnoj činjeničnoj i procesnoj situaciji o tužbenom zahtjevu trebalo odlučiti primjenom pravila o teretu dokazivanja (član 126. ZPPFBiH). Suprotno apelantovim tvrdnjama, udovoljavajući prijedlogu za povrat u pređašnje stanje podnesenom od opunomoćenika tužitelja koji je imao zamjeničku punomoć prvostepeni sud nije povrijedio odredbu člana 183. ZPPFBiH. Drugostepeni sud kod odlučivanja o apelantovoj žalbi nije, kako je naveo Vrhovni sud, ocijenio da je potrebno održati raspravu u konkretnom slučaju, pa nema povrede odredbi iz čl. 217. i 218. ZPPFBiH. Pravilan je stav drugostepenog suda kada nije uzeo u obzir nove dokaze koje je apelant predlagao nakon što je izjavio žalbu i razloge koje je u vezi sa tim dao prihvata i Vrhovni sud, pa ne stoji povreda iz člana 207. ZPPFBiH, niti druge povrede ZPPFBiH na koje se apelant poziva. Stoga je Vrhovni sud zaključio da slobodnoj ocjeni dokaza od suda apelant ne može sa uspjehom suprotstaviti svoju ocjenu izvedenih dokaza koja u sebi uključuje i prigovore činjenične prirode, jer se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (član 240. stav 2. ZPPFBiH).

13. Kako je utvrdio Vrhovni sud, kao neosnovano revizijom se ukazuje da se u pobijanom dijelu odluka drugostepenog suda o odbijanju istaknutog prigovora zastarjelosti zasniva na pogrešnoj primjeni materijalnog prava i da je u konkretnom slučaju kod odlučivanja o navedenom prigovoru trebalo primijeniti rok zastarjelosti iz člana 374. stav 1. ZOO. Po mišljenju Vrhovnog suda, u konkretnom slučaju nije bilo mjesta za primjenu navedene zakonske odredbe jer se ovdje ne radi o potraživanjima pravnih lica iz ugovora o prometu robe i usluga, kao i potraživanjima naknade za izdatke učinjene u vezi sa tim ugovorima. Pravilan je stav nižestepenih sudova, po ocjeni Vrhovnog sud, da je za pitanje zastarnog roka u konkretnom slučaju odlučno to da se tužbom traži isplata iznosa uloženih u adaptaciju, dakle iznosa po osnovu neosnovanog obogaćenja (član 210. ZOO), gdje se primjenjuje opći zastarni rok od pet godina, kako to pravilno zaključuje drugostepeni sud. Iz iznesenih razloga na apelanta se nije mogao primijeniti kraći zastarni rok od tri godine, koji predviđa odredba člana 374. stav 1. ZOO, već opći zastarni rok od pet godina u kom vremenu zastarijevaju potraživanja iz osnova duga, odnosno stjecanja bez osnova kao u konkretnom slučaju, po odredbi člana 371. ZOO. Kako ne stoje revizijski razlozi, a ni razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti, Vrhovni sud je primjenom odredbe člana 248. ZPPFBiH apelantovu reviziju odbio.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Kršenja navedenih prava apelant obrazlaže proizvoljnim i nezakonitim postupanjem redovnih sudova koji su, kako tvrdi, donijeli nezakonite odluke, jer su činjenice pogrešno i nepotpuno utvrđene, dokazi nisu savjesno ocijenjeni, povrijeđena su procesna prava apelanta, te su pogrešno primijenjeni materijalni propisi. Apelant smatra da su parnične stranke, kao privredna društva-pravni subjekti, u okviru svojih registriranih djelatnosti, bile u poslovnom obligacionom odnosu, po osnovu zaključenih ugovora o zakupu poslovnih prostora i uloženih sredstava u njih, to je, na ovaj konkretan slučaj, u pogledu rokova zastare trebalo primijeniti zastarni rok od tri godine predviđen članom 374. stav 1. u vezi sa članom

25. ZOO. Kako su potraživanja tužitelja za izvršena ulaganja dospjela za naplatu od 1997. godine do januara 1999. godine, a on je tužbu za naknadu uloženih sredstava podnio 15. oktobra 2002. godine, to se nameće logičan činjenični i pravni zaključak da je cjelokupno potraživanje tužitelja zastarjelo, protekom roka od tri godine, u skladu sa članom 374. stav 1. u vezi sa članom 25. ZOO. U tom smislu se apelant poziva na odluke Ustavnog suda, kao i redovnih sudova navodeći da je u tim odlukama utvrđen kraći rok zastarjelosti, te da je domaća sudska praksa redovnih sudova zauzela stav da se kraći rok od zastarjelosti od tri godine iz člana 374. stav 1. ZOO odnosi na međusobna potraživanja svih pravnih lica koja proizlaze iz ugovora o prometu robe i usluga.

15. Apelant navodi da je u toku parničnog postupka pred nižestepenim redovnim sudovima bezuspješno argumentirano ukazivao na apsolutnu neosnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva, a što su sudovi, iz neshvatljivih razloga, ignorirali i donijeli pobijane presude. Stoga, apelant zaključuje da su nižestepene presude apsolutno nezakonite, neustavne i pravno neodržive iz nekoliko razloga: a) zbog toga što su sudovi prilikom njihovog donošenja počinili niz grubih povreda ZPPFBiH, b) zbog toga što sudovi nisu pravilno izveli dokazni postupak, kako je to propisano odredbama čl. 8. i 123. ZPP, a što je imalo kao posljedicu apsolutno pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, jer su sudovi propustili da na pravilan i zakonit način utvrde sve odlučne pravno relevantne činjenice neophodne za pravilno i zakonito presuđenje u ovoj parnici, c) zbog toga što su sudovi apsolutno pogrešno i proizvoljno izvodili činjenične i pravne zaključke i pogrešno tumačili i primijenili odredbe materijalnog prava ZOO, d) i zbog toga što sudovi nisu postupili po zakonskoj obavezi i na konkretan pravni slučaj nisu primijenili odredbe člana 374. stav 1. u vezi sa članom 25. ZOO, prema kojima potraživanja društvenih pravnih lica iz ugovora o prometu robe i usluga, kao i potraživanja za izdatke učinjene u vezi sa tim ugovorima zastarijevaju za tri godine.

16. Imajući u vidu navedeno, apelant predlaže da Ustavni suda donese odluku o meritumu kojom će utvrditi povredu apelantovih osnovnih ljudskih prava i sloboda zagarantiranih odredbama Ustava Bosne i Hercegovine, Evropske konvencije i njenih protokola i donijeti odluku po prijedlogu iz ove apelacije.

b) Odgovor na apelaciju

17. U odgovoru na apelaciju Općinski sud navodi da u toku parničnog postupka nije bilo kršenja apelantovih prava koja navodi u apelaciji, pa stoga sud smatra apelaciju neosnovanom.

18. Kantonalni sud, također, smatra da nije bilo kršenja apelantovih prava koja navodi u apelaciji, pa stoga sud smatra apelaciju neosnovanom.

19. Vrhovni sud predlaže da se apelacija kao neosnovana odbije jer je presuda donesena u skladu sa zakonom i Ustavom Bosne i Hercegovine i nije bilo povreda na koje apelant neosnovano ukazuje.

V. Relevantni propisi

20. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službene novine RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i "Službene novine FBiH" br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase.

Sticanje bez osnova Član 210.

(…) Obaveza vraćanja odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili je kasnije otpao.

Ispunjenje obaveze i posljedice neispunjenja Član 262. stav 1.

Povjerilac u obveznom odnosu je ovlašćen da od dužnika zahtjeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je svemu kako ona glasi.

Opšti rok zastarjelosti Član 371.

Potraživanja zastarjevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok. Međusobna potraživanja iz ugovora o prometu robe i usluga Član 374.

Međusobna potraživanja (…) pravnih lica iz ugovora o prometu robe i usluga, kao i potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima, zastarjevaju za tri godine Zastarjevanje teče odvojeno za svaku isporuku robe, izvršeni rad ili uslugu.

21. U Zakonu o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 53/03, 73/05, 19/06), relevantne odredbe glase: Član 7.

Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 123.

Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja. Član 207.

(1)U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako žalitelj pruži dokaze da ih bez svoje krivnje nije mogao iznijeti odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave.

Član 229. stav 1. tačka 4.

Drugostepeni sud u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave presudom će preinačiti prvostepenu presudu ako ustanovi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:

(….)

4)ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo (….)

VI. Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 015891 10 Rev od 21. aprila 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 25. maja 2011. godine, a apelacija je podnesena 13. jula 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

26. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

A)Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda apelant obavezan da tužitelju na ime duga isplati iznos od 126.975,80 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode iz čega proizlazi da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenljiv na konkretni slučaj. Razmatrajući apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje koji se odnose na nepravilno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pogrešnu ocjenu dokaza i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

29. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, postupajući na tri instance, djelimično udovoljili tužbenom zahtjevu tužitelja, te obavezali apelanta na isplatu preciziranog iznosa nalazeći da se u konkretnom slučaju radi o stjecanju bez osnova (član 210. ZOO) za koje se primjenjuje opći zastarni rok od pet godina zbog čega su ocijenili neosnovanim apelantove navode da je potraživanje tužitelja u cijelosti zastarjelo. Redovni sudovi su u obrazloženju svojih odluka dali detaljne i jasne razloge za primjenu relevantnih odredaba materijalnog prava. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je prvostepeni sud, suprotno apelacionim navodima, činjenična utvrđenja zasnovao na savjesnoj i brižljivoj ocjeni svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno. Osim toga, proizlazi da je žalbene navode u tom pogledu preispitao i Kantonalni sud, te dao razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode da je trebalo odlučiti primjenom pravila o teretu dokazivanja (član 126. ZPPFBiH), budući da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je tužitelj dokazao činjenice na kojim je temeljio svoj zahtjev. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud razmotrio apelantove žalbene navode i dao potpune, jasne i razumne razloge zašto je apelantovu žalbu djelimično uvažio, odnosno zašto je žalbu u preostalom dijelu ocijenio neosnovanom a Ustavni sud u datom obrazloženju ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud dao razloge zašto nije uzeo u obzir nove dokaze koje je apelant predlagao nakon što je izjavio žalbu, te da je navedene razloge prihvatio i Vrhovni sud, a data obrazloženja, imajući u vidu relevantne odredbe člana 207. ZPP, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud zaključuje da slobodnoj ocjeni dokaza od suda apelant ne može sa uspjehom suprotstaviti svoju ocjenu izvedenih dokaza koja u sebe uključuje i prigovore činjenične prirode koje je apelant iznosio u toku postupka. Konačno, Ustavni sud smatra da svi apelantovi navedeni prigovori koji se tiču utvrđenja činjeničnog stanja, kao i provedenog dokaznog postupka ukazuju da je sud poštivao procesna pravila parničnog postupka, te da u postupku u cijelosti nije bilo kršenja prava na pravičan postupak.

30. U pogledu prigovora zastarjelosti, Ustavni sud zapaža da apelant ukazuje da se u pobijanom dijelu odluka drugostepenog suda o odbijanju istaknutog prigovora zastarjelosti zasniva na pogrešnoj primjeni materijalnog prava i da je u konkretnom slučaju kod odlučivanja o navedenom prigovoru trebalo primijeniti rok zastarjelosti iz člana 374. stav 1. ZOO. Međutim, Ustavni sud zapaža da su apelantove navode vezane za primjenu navedene odredbe detaljno razmotrili redovni sudovi, te dali razloge zašto u okolnostima konkretnog slučaja nije bilo mjesta za primjenu navedene zakonske odredbe, zaključivši da se u okolnostima konkretnog slučaja ne radi o potraživanjima pravnih lica iz ugovora o prometu robe i usluga, kao i potraživanjima naknade za izdatke učinjene u vezi sa tim ugovorima. Stoga, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da je za pitanje zastarnog roka u konkretnom slučaju odlučno to da se tužbom traži isplata iznosa uloženih u adaptaciju, dakle iznosa po osnovu neosnovanog obogaćenja (član 210. ZOO), gdje se primjenjuje opći zastarni rok od pet godina (član 371. ZOO), kako to zaključuju redovni sudovi. Stoga, Ustavni sud smatra da primjena relevantnih odredaba ZOO kojim su regulirani rokovi zastarjelosti u konkretnom slučaju nije proizvoljna i da nije dovela u pitanje poštivanje apelantovog prava na pravično suđenje.

31. Ustavni sud zapaža da je apelant navodio veći broj odluka Ustavnog suda, kao i redovnih sudova u kontekstu utvrđivanja činjeničnog stanja i pravilne primjene materijalnog prava. Dalje, apelant je naročito isticao da navedena praksa u pogledu zastarjelosti nalaže da se između pravnih lica koja su zaključila ugovore o robnom prometu zastarjelost mora računati prema članu 374. stav

1. ZOO (tri godine). Međutim, s obzirom na prethodne zaključke Ustavnog suda da nije bilo proizvoljnosti u zaključku redovnih sudova da se na sporni odnos imaju primijeniti odredbe ZOO kojim je reguliran institut neosnovanog obogaćenja (član 210) budući da je tužitelj tužbenim zahtjevom tražio isplatu iznosa uloženih u adaptaciju apelantovih poslovnih prostora, gdje se primjenjuje opći zastarni rok od pet godina, Ustavni sud smatra da navedene odluke na koje se apelant poziva nisu relevantne u specifičnim okolnostima apelantovog slučaja.

32. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da redovni sudovi nisu na arbitraran način primijenili odgovarajuće pozitivne zakonske propise i da takva primjena prava ne predstavlja kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. U presudama su navedeni potrebni razlozi za njihovo donošenje i data su detaljna, jasna i iscrpna obrazloženja odluka. Također, ne postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan, a apelant nije ponudio nijedan dokaz kojim bi osporio procesne radnje suda u postupku donošenja pobijanih odluka. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju materijalnopravni propisi nisu proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, a njegovo nezadovoljstvo osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama redovnih sudova nema ničega što bi ukazivalo na proizvoljnost prilikom utvrđivanja i ocjene činjenica ili prilikom primjene materijalnog i procesnog prava, te da osporene odluke sadrže obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

33. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

B)Pravo na imovinu

34. Apelant, također, navodi da mu je osporenom presudom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Budući da iz navoda apelacije proizlazi da se apelantove tvrdnje o kršenju ovog prava zasnivaju na navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, koji su već razmotreni u okviru prava na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, također, neosnovani.

C) Pravo na djelotvoran pravni lijek

35. Član 13. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Svako čija su prava i slobode, priznata ovom konvencijom, narušena ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima (….)

36. U vezi sa navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da, iako to apelant nije eksplicitno naveo, proizlazi da se na povredu ovog prava žali u odnosu na pravo na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je apelant koristio pravo na izjavljivanje žalbe protiv prvostepene presude o kojoj je odlučivao nadležni sud koji je razmotrio sve navode apelantove žalbe i dao razloge zašto su ti navodi kako oni koji su se odnosili na povrede odredaba parničnog postupka, tako i oni koji su ukazivali na nedostatke u ocjeni dokaza i utvrđenom činjeničnom stanju neosnovani i zašto ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Stoga, činjenica da je žalba kao pravni lijek koji je apelant koristio rezultirala tek djelimičnim apelantovim uspjehom, te okolnost da je odbijena kao neosnovana apelantova revizija kao vanredni pravni lijek ne mogu voditi zaključku o povredi apelantovog prava na djelotvoran pravni lijek. U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije neosnovani.

Zabrana diskriminacije

40. Apelant je u apelaciji naveo povredu prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije

41. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

42. Član 14. Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.

43. Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi da li se prema apelantu postupalo različito od drugih u istoj ili sličnoj situaciji. Svako različito postupanje se smatra diskriminacijskim ukoliko nema razumno i objektivno opravdanje, odnosno ukoliko ne slijedi zakoniti cilj ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići.

44. U konkretnom slučaju apelant nije posebno obrazložio zašto smatra da je diskriminiran, ali iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u vezi sa primjenom materijalnog prava. Budući da je Ustavni sud, razmatrajući kršenja ovih navoda u okviru prava na pravično suđenje, utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava, te pošto apelant ne nudi nikakav drugi argument iz kojeg bi proizlazilo da je tretiran drugačije u odnosu na osobe u istoj ili sličnoj situaciji, niti je nešto takvo vidljivo iz činjenica predmeta, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na primjenu materijalnog prava kada su redovni sudovi odluke u pogledu dugovanja između pravnih subjekata na temelju ugovora o zakupu poslovnog prostora donijeli u skladu s relevantnim odredbama ZPPFBiH i ZOO i kada su pri tome dali obrazloženja koja su u skladu sa standardima Evropske konvencije.

46. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje ovog prava vezuje za primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud zaključuje da nije bilo proizvoljnosti u njegovoj primjeni.

47. Nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije s obzirom na to da je apelant koristio pravo na izjavljivanje žalbe protiv prvostepene presude i revizije protiv drugostepene odluke o kojoj su odlučivali nadležni sudovi koji su razmotrili sve apelantove navode i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari.

48. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje kada je Ustavni sud utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava, te kada apelant ne nudi nikakav drugi argument iz kojeg bi proizlazilo da je tretiran drugačije u odnosu na lica u istoj ili sličnoj situaciji, niti je nešto tako vidljivo iz činjenica predmeta.

49. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2841/11 („Centrotrans-transport robe“ d.d… | Sudska praksa | Aktio