Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4010/11 (F. B.)

Odluka donesena 06. 11. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pasivna legitimacija
  • Građanski postupak
  • Materijalna šteta
  • Amnestija
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Nematerijalna šteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4010/11

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 11. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4010/11, rješavajući apelaciju Fatime Begić i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 22/14 i 57/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. novembra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Fatime Begić, maloljetne N.B., Ćazima Begića, Paše Begić i Mubere Begić-Žiga podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000912 10 Rev od 21. juna 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-07-000401 od 25. septembra 2009.

godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-624/00 od 13.

oktobra 2006. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Fatima Begić, maloljetna N.B., koju zastupa Fatima Begić kao zakonska zastupnica, Ćazim Begić, Paša Begić i Mubera Begić-Žiga (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Ismet Mehić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 17. oktobra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 P 000912 10 Rev od 21. juna 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-07- 000401 od 25. septembra 2009. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-624/00 od 13. oktobra 2006. godine. Apelanti su 24. oktobra 2011. godine dopunili apelaciju tako što su dostavili punomoć za zastupanje pred Ustavnim sudom.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, Pravobranilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) kao zastupnika prvotuženog Kantona Sarajevo, Ministarstva unutrašnjih poslova (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i drugotuženog Adila Muslića (u daljnjem tekstu: drugotuženi) zatraženo je 1. jula 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je 8. jula 2014. godine dostavio odgovor na apelaciju, drugotuženi 9. jula 2014. godine, Kantonalni sud i Pravobranilaštvo 11. jula 2014. godine, a Općinski sud 18. augusta 2014. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Općinskog suda broj P-624/00 od 13. oktobra 2006. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obavežu prvotuženi i drugotuženi da im solidarno isplate naknadu nematerijalne štete i to prvoapelantkinji zbog pretrpljenih duševnih bolova zbog smrti supruga, drugoapelantkinji zbog pretrpljenih duševnih bolova zbog smrti oca, te ostalim apelantima zbog pretrpljenih duševnih bolova zbog smrti sina, odnosno brata, kao i da trećeapelantu isplate naknadu materijalne štete, te da prvoapelantkinji i drugoapelantkinji isplate naknadu na ime rente za izgubljeno izdržavanje, sve u iznosima bliže navedenim u izreci presude.

6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je među strankama nesporno da je 11. novembra 1995. godine, u ugostiteljskom objektu "Trio", prilikom intervencije patrole policije, poginuo Hajrudin Begić usljed ispaljenja metaka iz automatske puške kojom je bio naoružan drugotuženi koji je u vrijeme štetnog događaja bio pripadnik SJS Novi Grad Sarajevo. Općinski sud je naveo da su apelanti postavljeni tužbeni zahtjev temeljili na postojanju optužnice Višeg javnog tužilaštva Sarajevo broj KT-317/95 od 8. maja 1996. godine i vođenju tog krivičnog postupka (u vezi sa navedenim događajem), koji je obustavljen primjenom odredaba Zakona o amnestiji. Općinski sud je ukazao da se taj krivični postupak vodio ne samo protiv drugotuženog već i protiv Nermina Bećirbašića i Amira Bećirbašića. Općinski sud je naveo da iz iskaza saslušanih svjedoka u krivičnom postupku, te iskaza saslušanih svjedoka u predmetnom parničnom postupku, kao i drugotuženog utvrđeno da je ubistvu Hajrudina Begića prethodilo otimanje oko puške između drugotuženog i Amira Bećirbašića. Općinski sud je naveo da, kada se iskazi saslušanih svjedoka i stranaka dovedu u vezu sa ostalim izvedenim dokazima u krivičnom postupku, posebno sa rezultatima vještačenja parafinskih rukavica, kao i rezultatima balističkog vještačenja, proizlazi da u predmetnom postupku nije dokazano "neodgovorno rukovanje" automatskom puškom drugotuženog. Naime, Općinski sud je naveo da rezultati vještačenja parafinskih rukavica ukazuju na postojanje kontakta između vatrenog oružja i Amira Bećirbašića, dok kod drugotuženog ukazuju samo na postojanje neposredne blizine vatrenom oružju u trenutku kada je oružje opalilo. Po ocjeni Općinskog suda, to upravo ukazuje na manju vjerovatnoću da je metke ispalio drugotuženi u odnosu na Amira Bećirbašića, koji se tom prilikom sa drugotuženim otimao oko automatske puške. Također, Općinski sud je naveo da iz rezultata balističkog vještačenja proizlazi da je djejstvo sile na rep obarača bilo veoma kratko. Općinski sud je naveo da rukovanje automatskom puškom u konkretnoj situaciji, kada je postojao napad na policajce kao službena lica u vršenju njihove dužnosti, te kada se drugotuženi kao policajac u vršenju svoje dužnosti morao otimati oko puške sa trećim licem koje ga napada, ni u kom slučaju se ne može smatrati nezakonitim, niti nesmotrenim rukovanjem automatskom puškom. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da apelanti u predmetnom postupku nisu dokazali postojanje krivice na strani drugotuženog u smislu odredaba čl. 154. i 158. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), niti su dokazali da je šteta prouzrokovana namjerno u smislu odredaba člana 170. stav 2. ZOO.

7. Općinski sud je, dalje, naveo da je ocijenio da je osnovan istaknuti prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani prvotuženog. Naime, Općinski sud je naveo da je drugotuženi u vrijeme štetnog događaja bio pripadnik SJS Novi Grad Sarajevo, i to rezervnog sastava, a da je u to vrijeme postojao samo MUP Republike Bosne i Hercegovine sa svojim organizacionim jedinicama. Općinski sud je naveo da je prvotuženi osnovano ukazao da prava i obaveze MUP-a Republike Bosne i Hercegovine nisu prenesene na Kanton Sarajevo, te da se pravilno pozvao na Sporazum o oživotvorenju Federacije Bosne i Hercegovine od 9. novembra 1995. godine kojim su sve ingerencije prešle na Vladu Federacije Bosne i Hercegovine. Po mišljenju Općinskog suda, pravni sljednik nekadašnjeg MUP-a Republike Bosne i Hercegovine, kojem je pripadala SJS Novi Grad Sarajevo, može biti samo Federalno ministarstvo unutrašnjih poslova, a nikako Ministarstvo unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo, koje je u predmetnom postupku označeno kao prvotuženi.

8. Odlučujući o žalbi apelanata protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 009-0-Gž-07-000401 od 25. septembra 2009. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da, prema pravilima o odgovornosti, pravno lice odgovara za sve oblike krivice svog zaposlenog što podrazumijeva namjeru, krajnju nepažnju i običnu nepažnju. Međutim, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud pravilno ukazao da su apelanti u konkretnom slučaju pogrešno označili prvotuženog kao tuženog, te da je pravilno zaključio da je osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije koji je istakao prvotuženi. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je drugotuženi u vrijeme štetnog događaja bio pripadnik SJS Novi Grad Sarajevo, koja je tada bila u sastavu MUP-a Republike Bosne i Hercegovine, te da su nakon potpisivanja Sporazuma o oživotvorenju Federacije Bosne i Hercegovine sve ingerencije prešle na Federaciju Bosne i Hercegovine, u ovom slučaju na MUP Federacije Bosne i Hercegovine. Stoga, Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju kao tuženi mogla biti označena Federacija Bosne i Hercegovine, Federalno ministarstvo unutrašnjih poslova kao pravni sljednik prava i obaveza MUP-a Republike Bosne i Hercegovine, a nikako prvotuženi.

9. Kantonalni sud je, dalje, naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da drugotuženi u konkretnom slučaju ne može biti odgovaran za pričinjenu štetu, budući da se za štetu koju je radnik na radu ili u vezi sa radom pričinio trećem licu naknada štete može tražiti neposredno od tog radnika pod uvjetom da je radnik tu štetu prouzrokovao namjerno u smislu odredaba člana 170. stav

2. ZOO. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud u svojoj presudi pravilno opisao tok događaja (napad na pripadnike policije, otimanje oko puške itd.), te na osnovu utvrđenih činjenica izveo zaključak da drugotuženi nije kriv za štetu. Kantonalni sud je ukazao da prvostepeni sud, nakon ocjene izvedenih dokaza, nije mogao utvrditi da je drugotuženi, kada je kao pripadnik policije intervenirao u navedenom ugostiteljskom objektu, bio svjestan da usljed takvog činjenja može doći do pucnjave i lišavanja života drugog lica, te da je to htio, odnosno da je pristao da liši života to lice. S obzirom na to, Kantonalni sud je naveo da je bez značaja činjenica da li je drugotuženi nezakonito, neodgovorno ili nesmotreno rukovao automatskom puškom, budući da nije utvrđeno da je drugotuženi pričinio štetu, a čak i da je to utvrđeno, nije utvrđena namjera u postupanju drugotuženog.

10. Vrhovni sud, odlučujući o reviziji apelanata protiv drugostepene presude, donio je Presudu broj 70 0 P 000912 10 Rev od 21. juna 2011. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo kada su prihvatili kao osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani prvotuženog. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je članom 1. Zakona o unutrašnjim poslovima koji se primjenjivao za vrijeme ratnog stanja uređena jedinstvena služba javne sigurnosti na nivou Bosne i Hercegovine s tim da MUP ima centre službi sigurnosti i van svog sjedišta kao područne jedinice u čijem sastavu se za područje općine obrazuje SJS (član 26. stav 1. tog zakona). Vrhovni sud je naveo da iz toga proizlazi da je SJS Novi Grad Sarajevo, kao sastavni dio Centra službi sigurnosti, 1995. godine (tj. u vrijeme nastanka štetnog događaja) bio u sastavu jedinstvene službe državne sigurnosti u Republici Bosni i Hercegovini, koja se finansirala iz budžeta Republike Bosne i Hercegovine. Vrhovni sud je ukazao da prava i obaveze MUP-a Vlade Republike Bosne i Hercegovine nisu Zakonom o unutrašnjim poslovima Kantona Sarajevo prenesena na Kanton Sarajevo. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je jedina obaveza kantona, u smislu odredaba čl. 77. i 81. Zakona o unutrašnjim poslovima Federacije Bosne i Hercegovine, bila preuzimanje svih radnika organizacionih jedinica organa unutrašnjih poslova, a ne i obaveza nastalih iz osnova naknade štete. Dalje, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da drugotuženi nije odgovoran za štetni događaj, te da su u obrazloženjima svojih odluka dali jasne i precizne razloge koje kao pravilne prihvata i taj sud. Vrhovni sud je ukazao da je za odgovornost drugotuženog po odredbama člana 170. stav 2. ZOO potrebno da se ispune uvjeti iz člana 170. stav 1. navedenog zakona, što u ovom predmetu nije slučaj. Vrhovni sud je naveo da drugotuženi nije odgovoran ni po općem načelu odgovornosti u smislu odredaba člana 154. stav 1. ZOO, budući da do primjene principa pretpostavljene krivice dolazi samo u slučaju kada sud utvrdi da je štetnik prouzrokovao štetu. Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju nije došlo do pogrešne primjene materijalnog prava ni po tom osnovu s obzirom na to da u predmetnom postupku nije utvrđeno da je drugotuženi prouzrokovao štetu ispaljivanjem metaka iz puške.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti navode da je neprihvatljivo stanovište redovnih sudova da prvotuženi nije pasivno legitimiran u predmetnom postupku. Naime, apelanti navode da su policijski poslovi i odgovornost za vršenje policijskih poslova preneseni na kantonalna ministarstva unutrašnjih poslova, te da je takvo stanovište prihvatio Vrhovni sud u Presudi broj Rev-60/05 od 7. marta 2006. godine povodom sličnog predmeta spora. U vezi s tim, apelanti navode da je Vrhovni sud u toj presudi naveo, između ostalog, da "prema odredbi III. člana 4. tačka a) Ustava FBiH uspostava i nadziranje policijskih snaga spada u posebnu nadležnost kantona". Također, apelanti navode da su redovni sudovi zaključili da je drugotuženi, postupajući u štetnom događaju na opisani način, postupao potpuno odgovorno i bez propusta, tako da je, dakle, smrtna posljedica faktički bila slučajna.

b) Odgovor na apelaciju

12. Vrhovni sud je naveo da ostaje kod razloga datih u obrazloženju svoje presude. Vrhovni sud je naveo da je osporena presuda tog suda donesena u skladu sa zakonom i Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, te da nije bilo povreda na koje apelanti neosnovano ukazuju.

13. Kantonalni sud smatra da su navodi apelanta neosnovani, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. Kantonalni sud je naveo da ostaje kod svih razloga navedenih u osporenoj odluci tog suda.

14. Općinski sud smatra da prilikom donošenja osporenih odluka nije došlo do kršenja prava apelanata.

15. Pravobranilaštvo je navelo da se apelanti ne mogu pozivati na odluke Vrhovnog suda u drugim predmetima, budući da se svaki predmet zasniva na posebnim činjenicama i dokazima koji se ne mogu upotrijebiti u drugom predmetu. Pravobranilaštvo je navelo da se Presuda Vrhovnog suda broj Rev-60/05 od 7. marta 2006. godine, na koju su se apelanti pozvali u apelaciji, zasniva na odredbama Ustava Hercegovačko-neretvanskog kantona koji je stupio na snagu 23. decembra 2006. godine, dok je štetna radnja u konkretnom slučaju nastupila 11. novembra 1995. godine, tako da ne postoji veza između te odluke i predmetne apelacije.

16. Drugotuženi je naveo da je presudama redovnih sudova koje apelanti osporavaju na vrlo jasan i nedvosmislen način ukazano na osnovne greške apelanata kao tužitelja, a koje se odnose na pogrešno označavanje tuženih u predmetnom postupku.

V. Relevantni propisi

17. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine FBiH" broj 29/03) relevantne odredbe glase:

Član 154. stav 1.

Ko drugom prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprječavanje njenog povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugog fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Član 158.

Krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom.

Član 170. st. 1. i 2.

Za štetu koju radnik u radu ili u vezi sa radom prouzrokuje trećem licu odgovara preduzeće u kojem je radnik radio u trenutku prouzrokovanja štete, osim ako dokaže da je radnik u datim okolnostima postupao onako kako je trebalo.

Oštećenik ima pravo zahtijevati naknadu štete i neposredno od radnika ako je štetu prouzrokovao namjerno.

VI. Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 70 0 P 000912 10 Rev od 21. juna 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 19. augusta 2011. godine, a apelacija je podnesena 17. oktobra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

22. Apelanti pobijaju navedene presude, tvrdeći da im je tim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

24. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

25. Apelanti smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, pogrešno zaključili da prvotuženi nije pasivno legitimiran u predmetnom postupku, te da su pogrešno zaključili da drugotuženi nije odgovoran za pričinjenu štetu, što je kao posljedicu imalo kršenje njihovog prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

26. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, postupajući na tri instance, odbili tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili naknadu nematerijalne i materijalne štete, te, pri tome, u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne i jasne razloge za takvo odlučenje u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odbili tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog zbog nedostatka pasivne legitimacije uz obrazloženje da je drugotuženi u vrijeme štetnog događaja (11. novembar 1995. godine) bio pripadnik SJS Novi Grad Sarajevo, koja je bila u sastavu MUP-a Republike Bosne i Hercegovine, čiji je pravni sljedbenik Federalno ministarstvo unutrašnjih poslova, a ne Kantonalno ministarstvo unutrašnjih poslova (tj. prvotuženi). Pri tome Ustavni sud zapaža da su se redovni sudovi pozvali na Sporazum o oživotvorenju Federacije Bosne i Hercegovine od 9. novembra 1995. godine, kao i na relevantne odredbe zakonā o unutrašnjim poslovima (RBiH, FBiH i Kantona Sarajevo), te u vezi s tim detaljno i jasno obrazložili svoj zaključak u pogledu pravnog sljedbeništva, a samim tim i pitanja pasivne legitimacije u predmetnom postupku, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Što se tiče navoda apelanata da je Vrhovni sud u drugom predmetu zauzeo drugačiji stav, Ustavni sud podsjeća na to da je nadležnost Ustavnog suda da u svakom konkretnom slučaju ispita da li su odlukama redovnih sudova povrijeđena ustavna prava apelanata. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne, jasne i zadovoljavajuće razloge za svoje odlučenje u pogledu istaknutog prigovora nedostatka pasivne legitimacije na strani prvotuženog, te da su na taj način ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

27. Dalje, Ustavni sud zapaža da je osporenom prvostepenom presudom odbijen postavljeni tužbeni zahtjev i u odnosu na drugotuženog uz obrazloženje da apelanti kao tužitelji u predmetnom postupku nisu dokazali postojanje krivice na strani drugotuženog u smislu odredaba čl. 154. i 158. ZOO, niti da je šteta prouzrokovana namjerno u smislu odredaba člana 170. stav 2. ZOO. Ustavni sud zapaža da su drugostepeni sud i Vrhovni sud potvrdili kao pravilnu prvostepenu presudu s tim da su u obrazloženjima svojih odluka ukazali da u predmetnom postupku uopće nije utvrđeno da je upravo drugotuženi prouzrokovao štetu apelantima (ispaljivanjem metaka iz puške), te slijedom toga zaključili da drugotuženi ne može biti ni odgovoran za naknadu štete u smislu odredaba člana 170. stav 2. ZOO (kako je naveo drugostepeni sud), odnosno člana 154. stav 1. ZOO (kako je naveo Vrhovni sud). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se, prema odredbama člana 170. stav 2. ZOO, za naknadu štete odgovara ukoliko je prouzrokovana namjerno, dok se, prema odredbama člana 154. stav 1. ZOO, za naknadu štete odgovara ukoliko je prouzrokovana namjerno ili nepažnjom. Međutim, Ustavni sud ukazuje da su drugostepeni sud i Vrhovni sud prvenstveno ukazali da u predmetnom postupku nije utvrđeno da je drugotuženi prouzrokovao štetu, tako da je bez značaja da li se na predmetni slučaj primjenjuju odredbe člana 170. stav 2. ili člana 154. stav 1. ZOO, budući da je u konačnici odlučenje redovnih sudova identično, tako da Ustavni sud ne nalazi da su takvim postupanjem redovnih sudova dovedene u pitanje garancije prava na pravično suđenje.

28. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama redovnih sudova nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

29. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje u pogledu istaknutog prigovora nedostatka pasivne legitimacije na strani prvotuženog, kao i u pogledu nepostojanja odgovornosti drugotuženog za naknadu štete apelantima, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

30. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

31. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4010/11 (F. B.) | Sudska praksa | Aktio