Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2513/11 (B. Č.-M.)
Odluka donesena 06. 11. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Stanarsko pravo
- Privatizacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2513/11
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 11. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2513/11, rješavajući apelaciju Biljane Čavić-Mazurek, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. novembra 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Biljane Čavić-Mazurek, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 84 0 P 003307 09 Rev od 14. aprila 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Biljana Čavić-Mazurek (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Slavonskog Broda, koju zastupa Jadranko Hadžisejdić, advokat iz Broda, podnijela je 16. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 84 0 P 003307 09 Rev od 14. aprila 2011. godine. Apelantkinja je 15. avgusta 2014. godine dopunila apelaciju tako što je dostavila punomoć za zastupanje pred Ustavnim sudom.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda i Pravobranilaštva Republike Srpske, Sjedište zamjenika u Doboju (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo), kao zastupnika tužene Opštine Brod (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 10. juna 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je 16. juna 2011. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Pravobranilaštvo 1. jula 2014. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 13 84 P 003307 06 P od 30. jula 2008. godine obavezana je tužena da apelantkinji osigura otkup dvosobnog stana, površine 58m², u Bosanskom Brodu ili da joj isplati protivvrijednost stana u iznosu od 30.247,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova parničnog postupka. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je apelantkinja u tužbi i tokom postupka istakla da je nosilac stanarskog prava na tom stanu, da je u toku rata stan pretrpio oštećenja i da je neuslovan za stanovanje, te da nije u njegovom posjedu iako joj je vraćen u posjed. Osnovni sud je naveo da je apelantkinja, takođe, ukazala da je 23. jula 2003. godine podnijela zahtjev tuženoj da joj omogući otkup drugog odgovarajućeg stana ili da joj isplati novčano obeštećenje, ali da tužena nije udovoljila njenom zahtjevu. Osnovni sud je naveo da je tužena, s druge strane, istakla da osporava navode tužbe da je stan pretrpio oštećenja u toku rata, te da apelantkinja nije u tom smislu ponudila dokaze. U vezi s navedenim, Osnovni sud je ukazao da je među strankama nesporno da je apelantkinja nosilac stanarskog prava na stanu koji se nalazi u ulici Svetog Save, površine 58m², te da tužena nije omogućila apelantkinji kao nosiocu stanarskog prava na stanu, koji je u sastavu uništene stambene zgrade, otkup drugog odgovarajućeg stana u zakonom predviđenom roku po apelantkinjinom zahtjevu od 23. jula 2003. godine. Osnovni sud je naveo da je na osnovu rezultata dokaznog postupka utvrdio da je apelantkinja u ovoj pravnoj stvari dokazala osnovanost činjeničnih navoda tužbe i tužbenog zahtjeva. Osnovni sud je naveo da je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke u pogledu vrijednosti stana, koja iznosi 30.247,00 KM. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da je apelantkinjin tužbeni zahtjev osnovan shodno odredbama člana 56. Zakona o privatizaciji državnih stanova.
6. Odlučujući o žalbi tužene protiv prvostepene presude, Okružni sud u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) donio je Presudu broj 84 0 P 003307 08 Gž od 12. avgusta 2009. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je tužena 31. januara 2006. godine donijela Odluku o naknadi ratom uništenih stanova čiji je povrat i otkup onemogućen. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je članom 2. navedene odluke određeno da nosiocu stanarskog prava kome je stan uništen u toku ratnih dejstava, a Opština Brod nije u mogućnosti obezbijediti otkup drugog adekvatnog stana, pripada pravo na novčanu naknadu. Okružni sud je naveo da je vještak građevinske struke svoj nalaz zasnovala na parametrima za određivanje vrijednosti predmetnog stana na Zakonu o privatizaciji državnih stanova i na članu 7. navedene Odluke, te da je procijenila vrijednost tog stana u iznosu od 30.247,00 KM za koji iznos je i usvojen apelantkinjin alternativni tužbeni zahtjev. Stoga, Okružni sud je naveo da su neosnovani žalbeni navodi tužene o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
7. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji tužene protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 84 0 P 003307 09 Rev od 14. aprila 2011. godine kojom je reviziju usvojio, drugostepenu presudu preinačio tako što je žalba tužene uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tužena da joj osigura otkup dvosobnog stana, površine 58m² u Bosanskom Brodu, ili da joj isplati protivvrijednost stana u iznosu od 30.247,00 KM, te je apelantkinja obavezana da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.800,00 KM. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je tužena u reviziji osnovano istakla da su nižestepene presude zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je odredbama člana 56. Zakona o privatizaciji državnih stanova propisano da je nosiocu stanarskog prava, čiji je stan u sastavu ratom uništene stambene zgrade, opština dužna, u roku od osam godina od dana stupanja na snagu ovog zakona, omogućiti otkup drugog odgovarajućeg stana, ali ne većeg od stana kojeg je koristio, pod istim uslovima koje je imao kao nosilac stanarskog prava. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je Zakon o privatizaciji državnih stanova stupio na snagu 28. jula 2001. godine, objavljivanjem Odluke Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: Visoki predstavnik) u "Službenom glasniku Republike Srpske" broj 35/01. Vrhovni sud je naveo da to znači da obaveza tužene da obezbijedi apelantkinji otkup drugog odgovarajućeg stana dospijeva 28. jula 2009. godine, iz čega proizlazi da do podnošenja tužbe i do donošenja prvostepene presude u toj pravnoj stvari obaveza tužene nije bila dospjela. Vrhovni sud je naveo da dužnik dolazi u docnju tek kad ne ispuni obavezu u roku određenom za ispunjenje u smislu odredaba člana 324. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, te da su stoga nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kad su usvojili zahtjev koji nije dospio za ispunjenje. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da se treba imati u vidu da obaveza propisana odredbama člana 56. Zakona o privatizaciji državnih stanova postoji samo ako je stan u ratu uništen. Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju stambena zgrada, u kojoj se nalazi stan na kojem apelantkinja ima stanarsko pravo, nije uništena, odnosno porušena, već je oštećena, te da je, prema nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke, izrađen elaborat i projekat sanacije te zgrade. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je u odnosu na apelantkinjin zahtjev kojim je tražila da se obaveže tužena da joj isplati protivvrijednost stana, pravilna primjena materijalnog prava nalagala da se taj zahtjev u svakom slučaju odbije kao neosnovan. Naime, Vrhovni sud je naveo da tako postavljen zahtjev za alternativnu činidbu nema uporište u materijalnom pravu jer, u smislu odredaba člana 5. Zakona o stambenim odnosima, pravo raspolaganja, korištenja i upravljanja stanovima, koje su kao investitori izgradili ili po drugom osnovu stekli, imaju davaoci stana na korištenje, dok je odredbama člana 11. stav 3. navedenog zakona izričito zabranjeno prodavati, odnosno kupovati ili na drugi način, suprotno odredbama tog zakona, prenositi, odnosno sticati stanarsko pravo.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
8. Iz apelacije proizlazi da apelantkinja smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantkinja navodi da je Zakon o privatizaciji državnih stanova objavljen u "Službenom glasniku Republike Srpske" broj 11/00 i da je stupio na snagu 2. marta 2000. godine. S obzirom na to, apelantkinja navodi da je pogrešan stav Vrhovnog suda da je navedeni zakon stupio na snagu 28. jula 2001. godine, te da apelantkinjino potraživanje nije bilo dospjelo. Naime, apelantkinja navodi da je prvostepena presuda donesena 30. jula 2008. godine, a da rok od osam godina, koji je određen Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o privatizaciji državnih stanova od 28. jula 2001. godine, ne teče od tada već od dana stupanja na snagu navedenog zakona kojim je pravo na dodjelu odgovarajućeg stana ustanovljeno tj. od 2. marta 2000. godine. Pri tome apelantkinja navodi da je Vrhovni sud, postupajući u drugom identičnom predmetu (po tužbi Veselke Brekalo), donio presudu od 29. marta 2011. godine u kojoj je istakao da je navedeni zakon stupio na snagu 2. marta 2000. godine. Takođe, apelantkinja navodi da je u oba predmeta riječ o stanovima koji se nalaze u istoj zgradi, a da je Vrhovni sud u osporenoj odluci naveo da zgrada u kojoj se nalazi apelantkinjin stan nije uništena, odnosno porušena, dok je u presudi donesenoj povodom tužbe Veselke Brekalo naveo "da je utvrđeno da je tužiteljica bila nosilac stanarskog prava na stanu u sastavu ratom uništene stambene zgrade, te da je pravilno odlučeno kada je tužena obavezana da tužiteljici omogući otkup drugog odgovarajućeg stana". Konačno, apelantkinja navodi da je nepravilan i nezakonit zaključak Vrhovnog suda koji se tiče alternativno postavljenog tužbenog zahtjeva, koji se svodi na tvrdnju da taj zahtjev nema uporište u materijalnom pravu. Pri tome, apelantkinja navodi da je tužena donijela Odluku o naknadi ratom uništenih stanova čiji je povrat i otkup onemogućen od 31. januara 2006. godine, te da je članom 2. navedene odluke određeno da nosiocu stanarskog prava kome je stan uništen u toku ratnih dejstava, a opština Brod nije u mogućnosti obezbijediti otkup drugog adekvatnog stana, pripada pravo na novčanu naknadu.
b) Odgovor na apelaciju
9. Vrhovni sud je naveo da se pitanje stupanja na snagu zakona ne može utvrđivati sudskom odlukom, te da se stoga neosnovano apelantkinja poziva na drugu odluku Vrhovnog suda. Naime, Vrhovni sud je naveo da je Zakon o privatizaciji državnih stanova donesen 24. aprila 2000. godine, te je u članu 73. tog zakona propisano da stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenom glasniku Republike Srpske". Međutim, Vrhovni sud je naveo da je Visoki predstavnik donio Odluku broj 32/00 od 28. juna 2000. godine (koja je objavljena u "Službenom glasniku Republike Srpske" broj 20/00 od 17. jula 2000. godine) kojom je suspendovao primjenu navedenog zakona, tako što je poništio član 73. tog zakona. Vrhovni sud je naveo da je tek donošenjem nove odluke Visokog predstavnika broj 111/01 od 17. jula 2001. godine, koja je objavljena u "Službenom glasniku Republike Srpske" broj 35/01 od 28. jula 2001. godine, navedeni zakon stupio na pravnu snagu. Zatim, Vrhovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da zgrada u kojoj se nalazi apelantkinjin stan nije uništena, već oštećena u ratnim dejstvima, te da je namijenjena sanaciji o čemu je izrađen elaborat i projekat. Takođe, Vrhovni sud je naveo da je neosnovano apelantkinjino pozivanje na odluku Opštine Brod iz 2006. godine, budući da sudovi sude na osnovu Ustava i zakona, a akte nižeg ranga (kao što su opštinske odluke) primjenjuju samo ako su u skladu sa zakonom. Međutim, Vrhovni sud je naveo da se navedena odluka odnosi samo na uništene stanove, dok apelantkinjin stan ne spada u tu kategoriju, tako da se u svakom slučaju ta odluka ne može primijeniti u konkretnom slučaju.
10. Pravobranilaštvo je navelo da je Odlukom Visokog predstavnika broj 32/00 od 28. juna 2000. godine (koja je objavljena u "Službenom glasniku Republike Srpske" broj 20/00 od 17. jula 2000. godine) suspendovan Zakon o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik Republike Srpske" broj 11/00). Dalje je navedeno da je Visoki predstavnik u svojoj odluci naveo da će primjena Zakona o privatizaciji državnih stanova otpočeti tek nakon objavljivanja odluke Visokog predstavnika, te da je ta odluka objavljena u "Službenom glasniku Republike Srpske" broj 35/01 od 28. jula 2001. godine. Pravobranilaštvo je dalje navelo da su neosnovani apelantkinjini navodi da je Vrhovni sud u dva slučaja (ista zgrada je u pitanju) naveo dva različita činjenična stanja, tj. da je u jednom slučaju naveo da je zgrada uništena, a u drugom da je oštećena. U vezi s tim, Pravobranilaštvo je navelo da Vrhovni sud, prije svega, ne utvrđuje činjenično stanje, te ukoliko su vještaci u svojim nalazima različito utvrdili stanje predmetne zgrade, onda se trebalo tražiti novo vještačenje i to pred nižestepenim sudovima. Takođe, Pravobranilaštvo je navelo da je pravilan zaključak Vrhovnog suda u pogledu alternativnog tužbenog zahtjeva, budući da takav zahtjev nema uporište u materijalnom pravu.
V. Relevantni propisi
11. U Zakonu o privatizaciji državnih stanova ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 72/07 – Prečišćeni tekst, 59/08, 58/09 i 71/10) relevantne odredbe glase:
Član 56.
Nosiocu stanarskog prava, čiji je stan u sastavu ratom uništene stambene zgrade, grad, odnosno opština dužni su u roku od osam godina, od dana stupanja na snagu ovog zakona, omogućiti otkup drugog odgovarajućeg stana, ali ne većeg od stana koji je koristio, pod istim uslovima koje je imao kao nosilac stanarskog prava.
VI. Dopustivost
12. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
13. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
14. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 84 0 P 003307 09 Rev od 14. aprila 2011. godine protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 23. maja 2011. godine, a apelacija je podnesena 16. juna 2011. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
15. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
16. Apelantkinja pobija navedenu presudu, tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
17. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
18. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
19. Apelantkinja smatra da je Vrhovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio datum stupanja na snagu Zakona o privatizaciji državnih stanova, te u vezi s tim pogrešno zaključio da njeno potraživanje nije dospjelo, kao i da je u drugom identičnom predmetu zauzeo drugačiji stav u pogledu stupanja na snagu navedenog zakona i u pogledu "stanja" predmetne zgrade, što je za posljedicu imalo kršenje njenog prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.
20. Ustavni sud zapaža da su osporenom odlukom Vrhovnog suda, kao konačnom odlukom u predmetnom postupku, preinačene nižestepene odluke, tako što je u konačnici odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tužena da joj osigura otkup dvosobnog stana u Bosanskom Brodu ili da joj isplati novčanu protivvrijednost stana, uz obrazloženje da apelantkinjino potraživanje nije dospjelo, budući da do donošenja prvostepene presude nije protekao rok propisan odredbama člana 56. Zakona o privatizaciji državnih stanova. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Zakon o privatizaciji državnih stanova objavljen u "Službenom glasniku Republike Srpske" broj 11/00 od 25. aprila 2000. godine, te da je u članu 73. tog zakona navedeno da stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja. Međutim, Ustavni sud ukazuje da je Odlukom Visokog predstavnika ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 20/00) član 73. Zakona o privatizaciji državnih stanova proglašen ništavim i stavljen van snage. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je nakon toga Visoki predstavnik donio Odluku, koja je objavljena u "Službenom glasniku Republike Srpske" broj 35/01 od 28. jula 2001. godine, u kojoj je navedeno da će Zakon o privatizaciji državnih stanova stupiti na snagu nakon objavljivanje te odluke u "Službenom glasniku Republike Srpske". Imajući u vidu navedeno, kao i detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda koje je dao u pogledu izvođenja zaključka da apelantkinjino potraživanje nije dospjelo (jer do donošenja prvostepene presude nije protekao rok propisan odredbama člana 56. Zakona o privatizaciji državnih stanova, koji se računa od stupanja na snagu tog zakona tj. od 28. jula 2001. godine), Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi, koji su izneseni u tom pravcu, potpuno neosnovani. S obzirom da, dakle, iz navedenog jasno proizlazi da je Zakon o privatizaciji državnih stanova stupio na snagu 28. jula 2001. godine, kako je to u konkretnom slučaju ukazao Vrhovni sud, Ustavni sud smatra da apelantkinjini navodi da je taj sud u drugom identičnom predmetu zauzeo drugačiji stav u pogledu stupanja na snagu navedenog zakona, ne dovode u pitanje poštovanje garancija prava na pravično suđenje.
21. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke ukazao da treba imati u vidu da obaveza koja je propisana odredbama člana 56. Zakona o privatizaciji državnih stanova postoji samo ako je stan u ratu uništen. Naime, Vrhovni sud je ukazao da u konkretnom slučaju stambena zgrada, u kojoj se nalazi stan na kojem apelantkinja ima stanarsko pravo, nije uništena, odnosno porušena, već oštećena, te da je, prema nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke, izrađen elaborat i projekat sanacije te zgrade. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 56. Zakona o privatizaciji državnih stanova propisano da su "nosiocu stanarskog prava, čiji je stan u sastavu ratom uništene stambene zgrade, grad, odnosno opština dužni u roku od osam godina, od dana stupanja na snagu ovog zakona, omogućiti otkup drugog odgovarajućeg stana, ali ne većeg od stana koji je koristio, pod istim uslovima koje je imao kao nosilac stanarskog prava". Ustavni sud ukazuje da iz citiranih zakonskih odredaba jasno proizlazi da pravo na otkup drugog odgovarajućeg stana imaju samo oni nosioci stanarskog prava čiji su stanovi u sastavu ratom uništene stambene zgrade, dok nosioci stanarskog prava na stanovima u sastavu ratom oštećenih zgrada to pravo nemaju, budući da oni imaju pravo da nakon sanacije takvih zgrada stupe u posjed svojih prijeratnih stanova. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, ukazujući na nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke (iz kojeg proizlazi da se radi o oštećenoj zgradi za koju je izrađen elaborat i projekat sanacije), samo dodatno obrazložio zbog čega bi apelantkinjinin tužbeni zahtjev u svakom slučaju (dakle, u slučaju da je apelantkinjino potraživanje dospjelo) bio neosnovan. Što se tiče apelantkinjinih navoda o drugačijem zaključku Vrhovnog suda u drugom predmetu u pogledu "stanja" predmetne zgrade, Ustavni sud ne nalazi da takvi apelantkinjini navodi dovode u pitanje poštovanje garancija prava na pravično suđenje. Naime, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, ukazujući na činjenično stanje koje proizlazi iz izvedenih dokaza u konkretnom predmetu, te u vezi s tim pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o privatizaciji državnih stanova, u obrazloženju svoje odluke dao jasne i detaljne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda u konkretnom predmetu.
22. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantkinjino pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
23. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o privatizaciji državnih stanova na predmetnu situaciju, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
24. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
25. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić