Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4276/11 (B. M.)

Odluka donesena 06. 11. 2014.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Povrat stana
  • Stanarsko pravo
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4276/11

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 11. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4276/11, rješavajući apelaciju Bisere Mutilović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 22/14 i 57/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. novembra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Bisere Mutilović podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 002091 08 U od 26. avgusta 2011. godine, Rješenja Ministarstva stambene politike Kantona Sarajevo broj 27/02-23-2706/08 od 8. maja 2008. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23-04/V- 23-119-P/02 od 28. marta 2008. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Bisera Mutilović (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Vogošće, koju zastupa Vahdet Ibranović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 2. novembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 002091 08 U od 26. avgusta 2011. godine, Rješenja Ministarstva stambene politike Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 27/02-23- 2706/08 od 8. maja 2008. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23-04/V-23-119-P/02 od 28. marta 2008. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Ministarstva i Uprave zatraženo je 9. jula 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je 17. jula 2014. godine dostavio odgovor na apelaciju, Ministarstvo 23. jula 2014. godine i Uprava 25. jula 2014. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Rješenjem Uprave broj 23-04/V-23-119-P/02 od 28. marta 2008. godine odbijen je kao neosnovan apelantkinjin zahtjev za vraćanje u posjed stana koji se nalazi u Vogošći, ulica Feriza Merzuka broj 9 (u daljnjem tekstu: predmetni stan). U obrazloženju rješenja Uprava je navela da je u toku postupka utvrdila da je apelantkinja nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, da je 28. juna 2002. godine podnijela zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed, te da nije prijavila dobrovoljni povratak za predmetni stan u nadležnoj službi Opštine Vogošća, niti u Ministarstvu za rad, socijalnu politiku, raseljena lica i izbjeglice (što proizlazi iz akta Opštine Vogošća o dostavi podataka broj 09/1-36-542/07 od 21. marta 2007. godine i akta navedenog Ministarstva od 31. avgusta 2007. godine). Uprava je, dalje, navela da je u toku postupka utvrdila da je predmetni stan koristila Ramiza Mehmedović od maja 1996. godine, kao bespravni korisnik-raseljeno lice iz Srebrenice, da je bila korisnik-potrošač električne energije i vode, te da je bila prijavljena u evidenciji stanovnika MZ Vogošća od 2. maja 1996. godine. Uprava je ukazala na to da iz izjave Ramize Mehmedović proizlazi da je izvršila samo najnužnije popravke u predmetnom stanu, te da je koristila predmetni stan do 2001. godine. Uprava je navela da iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke proizlazi da predmetni stan u toku rata nije granatiran, tako da nije bio uništen niti oštećen u tolikoj mjeri da se nije mogao koristiti. Takođe, Uprava je navela da iz izjava svjedoka Ninoslava Grubešića i Edina Tatarevića proizlazi da zgrada u kojoj se nalazi predmetni stan u toku rata nije pretrpjela nikakva oštećenja, da je predmetni stan neprekidno korišten u toku rata i nakon rata, te da je bio uslovan za stanovanje, s tim da je samo krov povremeno prokišnjavao. Uprava je istakla da je odredbama člana 5. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) propisano da ako nosilac stanarskog prava u roku propisanim tim članom ne podnese zahtjev za povrat stana nadležnom organu, nadležnom sudu ili Komisiji za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica, prestaje mu stanarsko pravo. Uprava je ukazala na to da je u toku postupka nesporno utvrdila da je predmetni stan kontinuirano korišten, da nije uništen ili oštećen, te da stoga ne spada u kategoriju stanova iz člana 18e. Zakona o prestanku primjene. S obzirom na to, te budući da je apelantkinja zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana podnijela 28. juna 2002. godine, Uprava je navela da je odlučila kao u izreci rješenja.

6. Odlučujući o apelantkinjinoj žalbi protiv prvostepenog rješenja, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 27/02-23-2706/08 od 8. maja 2008. godine kojim je odbilo žalbu. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da iz svih dokaza koji se nalaze u spisu proizlazi da predmetni stan nije bio oštećen u toku rata, niti je nakon reintegracije tog područja bio devastiran u tolikoj mjeri da se nije mogao koristiti, te da stoga ne spada u kategoriju stanova iz člana 18e. Zakona o prestanku primjene. Naime, Ministarstvo je navelo da na to ukazuje sama činjenica da je predmetni stan koristila Ramiza Mehmedović odmah poslije reintegracije tog područja, te da iz izjave svjedoka Ninoslava Grubešića, koji je u toku i poslije rata stanovao u zgradi u kojoj se nalazi predmetni stan, proizlazi da je predmetni stan kontinuirano korišten u tom periodu, kao i da iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke proizlazi da predmetni stan nije bio uništen niti oštećen u tolikoj mjeri da se nije mogao koristiti. S obzirom na to, Ministarstvo je navelo da je prvostepeni organ pravilno i zakonito postupio kada je odbio kao neosnovan apelantkinjin zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed od 28. juna 2002. godine jer je podnesen van zakonom propisanog roka. Dalje, Ministarstvo je navelo da su neosnovani apelantkinjini žalbeni navodi da je dokazala da se u julu 1996. godine prijavila organu uprave Opštine Vogošća za povrat stana u vrijeme reintegracije Vogošće. Naime, Ministarstvo je navelo da se uvjerenje Službe za društvene djelatnosti Opštine Vogošća broj 07-36-436/02 od 8. jula 2002. godine i izjava Zijada Kadrića u vezi s tim aktom ne mogu prihvatiti kao osnovani, s obzirom na dokaze koje je prvostepeni sud u ponovnom postupku pribavio od nadležnih organa, iz kojih proizlazi da apelantkinja nije prijavila dobrovoljni povratak za predmetni stan. Stoga, Ministarstvo je navelo da se navedeno uvjerenje od 8. jula 2002. godine ne može prihvatiti kao pouzdan dokaz, budući da u tom uvjerenju uopšte nije navedeno pod kojim brojem je navodna apelantkinjina prijava evidentirana u Službi za društvene djelatnosti Opštine Vogošća, što inače sadrži svako takvo uvjerenje.

7. Protiv drugostepenog rješenja apelantkinja je podnijela tužbu Kantonalnom sudu, koji je Presudom broj 09 0 U 002091 08 U od 26. avgusta 2011. godine odbio tužbu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantkinjini navodi da upravni organi nisu ocijenili izjavu Ramize Mehmedović da je predmetni stan bio najnužnije uslovan, budući da se na osnovu toga ne može zaključiti da je predmetni stan bio neuslovan za stanovanje, u smislu odredaba člana 18e. Zakona o prestanku primjene. Kantonalni sud je naveo da to što je vještak građevinske struke na upit apelantkinjinog punomoćnika da li je prokišnjavanje krova moglo uticati na stanje uslovnosti predmetnog stana izjavio da u slučaju eventualnog većeg oštećenja krova to može uticati na uslove stanovanja, nije od uticaja na odlučenje u konkretnoj pravnoj stvari. Naime, Kantonalni sud je ukazao na to da iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke, priložene fotodokumentacije i drugih dokaza u spisu u vezi sa oštećenosti i uslovnosti predmetnog stana proizlazi da nije nastalo oštećenje predmetnog stana u većem obimu da bi to uticalo na uslovnost stanovanja, odnosno da se ne radi o uništenom ili devastiranom stanu, u smislu odredaba člana 18e. Zakona o prestanku primjene. Kantonalni sud je naveo da je u uvjerenju Službe za društvene djelatnosti Opštine Vogošća broj 07-36-436/02 od 8. jula 2002. godine, koje je potpisao Zijad Kadrić, navedeno da se apelantkinja u julu 1996. godina prijavila kao povratnik na adresu R. Šućura broj 9. Kantonalni sud je naveo da je Zijad Kadrić, koji je saslušan u toku postupka, izjavio da je potpisao navedeno uvjerenje, da je uvjerenje izdato na osnovu službene evidencije i dokumentacije o podacima o dobrovoljnom povratku u toku 1996. godine, da je u toku 1997/98. godine napravljena baza podataka u vezi s navedenim prijavama, te da mu nije jasno zašto u bazi podataka "Magic" nema podataka o apelantkinjinoj prijavi. Kantonalni sud je ukazao na to da iz akta Službe za boračko-invalidsku, socijalnu zaštitu i raseljena lica od 21. februara 2007. godine proizlazi da prema bazi podataka "Magic" apelantkinja nije podnijela prijavu za dobrovoljni povratak zaključno s tim danom, što proizlazi iz akta Uprave iz avgusta 2007. godine. Prema ocjeni Kantonalnog suda, uvjerenje Službe za društvene djelatnosti Opštine Vogošća broj 07-36-436/02 od 8. jula 2002. godine, koje je potpisao Zijad Kadrić, nije samo po sebi dokaz da je apelantkinja podnijela i zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed. Kantonalni sud je naveo da, osim toga, u uvjerenju nije naveden broj pod kojim je zavedena apelantkinjina prijava, te u kojoj evidenciji, tako da se prijava, uzimajući u obzir i druge dokaze u spisu, ne može prihvatiti kao vjerodostojan dokaz. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je naveo da su upravni organi pravilno zaključili da je apelantkinjinin zahtjev od 28. juna 2002. godine jedini zahtjev koji je primljen u nadležnom organu, te da se u konkretnom slučaju ne radi o devastiranom stanu, u smislu odredaba člana 18e. Zakona o prestanku primjene. Kantonalni sud je naveo da su upravni organi slijedom toga pravilno zaključili da je apelantkinjin zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed podnesen nakon 4. oktobra 1999. godine, tj. nakon proteka roka iz člana 5. stav 2. Zakona o prestanku primjene.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

8. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantkinja navodi da je neshvatljivo da Kantonalni sud i upravi organi nisu uvažili i prihvatili izjavu Zijada Kadrića koji je potvrdio da je uvjerenje Službe za društvene djelatnosti Opštine Vogošća broj 07-36-436/02 od 8. jula 2002. godine legalno i originalno, a kojim je nesporno potvrđeno da je apelantkinja u julu 1996. godine podnijela zahtjev za povrat predmetnog stana. Takođe, apelantkinja navodi da su Kantonalni sud i upravni organi pogrešno ocijenili nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke, kao i izjave saslušanih svjedoka, te u vezi s tim pogrešno zaključili da je predmetni stan bio uslovan za stanovanje, odnosno da ne spada u kategoriju devastiranih stanova.

b) Odgovor na apelaciju

9. Kantonalni sud je naveo da je osporena presuda tog suda donesena u skladu s procesnim i materijalnim zakonima, te na osnovu pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantkinjini navodi da su u postupku povrijeđeni Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija.

10. Ministarstvo je navelo da je kao drugostepeni organ prihvatilo odlučenje prvostepenog organa kao pravilno i na zakonu zasnovano, s obzirom na to da iz dokumentacije u spisu predmeta proizlazi da je apelantkinjin zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed od 28. juna 2002. godine podnesen van zakonom propisanog roka, te da je pri tome isključena primjena odredaba člana 18e. Zakona o prestanku primjene.

11. Uprava je navela da je, nakon uvida u apelaciju, mišljenja da u provedenom postupku nije bilo kršenja prava na koja apelantkinja ukazuje u apelaciji.

V.Relevantni propisi

12. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01 i 56/01) relevantne odredbe glase:

Član 3. st. 1. i 2.

Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO (u daljnjem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom 7 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa 7 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Lica koja su napustila svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu 7 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Član 5.

Zahtjev za vraćanje stana u posjed mora se podnijeti u roku od petnaest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona.

Izuzetno, rok za podnošenje zahtjeva za povrat stana iz člana 3. stav 5. i člana 18b. stav 1. ovog zakona […] je 4. oktobar 1999. godine.

Ako nosilac stanarskog prava u roku propisanom ovim članom ne podnese zahtjev za povrat stana nadležnom upravnom organu, nadležnom sudu ili Komisiji za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica […], prestaje mu stanarsko pravo.

13. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 15/02) relevantna odredba glasi:

Član 21.

Član 18e. mijenja se i glasi:

"Nosilac stanarskog prava na uništenom ili oštećenom stanu može, izuzetno od člana 5. ovog zakona, podnijeti zahtjev za povrat stana u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona".

VI.Dopustivost

14. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

15. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

16. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 09 0 U 002091 08 U od 26. avgusta 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 5. septembra 2011. godine, a apelacija je podnesena 2. novembra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

18. Apelantkinja osporava navedene odluke Kantonalnog suda i upravnih organa tvrdeći da su joj tim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

19. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

20. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

21. Apelantkinja smatra da su upravni organi i Kantonalni sud pri donošenju svojih odluka pogrešno ocijenili izvedene dokaze, te u vezi s tim pogrešno utvrdili činjenično stanje, što je za posljedicu imalo kršenje njenog prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.

22. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su nadležni organi odbili apelantkinjin zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed, te u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne i jasne razloge za takvo odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama odbijen apelantkinjin zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed, uz obrazloženje da je zahtjev podnesen nakon proteka roka iz člana 5. stav 2. Zakona o prestanku primjene, a da pri tome nema mjesta primjeni odredaba člana 18e. Zakona o prestanku primjene. Ustavni sud zapaža da su upravni organi i Kantonalni sud detaljno i jasno obrazložili na osnovu kojih dokaza su utvrdili da je apelantkinjin zahtjev od 28. juna 2002. godine jedini primljeni zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed, odnosno zašto nisu prihvatili kao osnovane apelantkinjine tvrdnje da je prije toga (tj. u toku 1996. godine) podnijela prijavu za dobrovoljni povratak. Naime, Ustavni sud zapaža da su upravni organi i Kantonalni sud u obrazloženjima svojih odluka jasno ukazali na to da iz pribavljenih podataka nadležnih organa proizlazi da apelantkinja nije podnijela prijavu za dobrovoljni povratak, te da stoga ne mogu prihvatiti kao valjan dokaz uvjerenje Službe za društvene djelatnosti Opštine Vogošća broj 07-36-436/02 od 8. jula 2002. godine, koje, pri tome, ne sadrži ni broj pod kojim je evidentirana apelantkinjina prijava. Imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje upravnih organa i Kantonalnog suda koje su dali u tom pogledu, Ustavni sud, suprotno apelantkinjinim navodima, ne nalazi ništa što bi ukazalo na proizvoljnost u postupanju nadležnih organa. Takođe, Ustavni sud zapaža da su upravni organi i Kantonalni sud detaljno i jasno obrazložili na osnovu kojih dokaza su utvrdili da predmetni stan ne spada u kategoriju uništenih ili oštećenih stanova (u pogledu kojih stanova se primjenjuju odredbe člana 18e. Zakona o prestanku primjene), u čemu Ustavni sud, takođe, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost.

23. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su upravni organi i Kantonalni sud u obrazloženjima svojih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, te da su na taj način uvažili garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav

1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na dom i pravo na imovinu

24. Apelantkinja smatra da su joj osporenim odlukama povrijeđeni i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantkinjini navodi o kršenju prava na dom i prava na imovinu zasnivaju na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

Pravo na nediskriminaciju

25. Apelantkinja smatra da joj je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se apelantkinja nije izjasnila u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminisana, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminisana u odnosu na pravo na pravično suđenje, pravo na dom i pravo na imovinu. Međutim, s obzirom na to da apelantkinja osim paušalnih navoda o povredi ovog prava nije ponudila argumente niti dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminisana, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 8. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

VIII.Zaključak

26. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su nadležni organi u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne i jasne razloge u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

27. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantkinja kršenje tih prava vezuje za pogrešno utvrđeno činjenično stanje, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

28. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, pravom na dom i pravom na imovinu jer ne postoji ništa što bi ukazalo na vjerovatnoću da je u postupku povrijeđeno to apelantkinjino pravo.

29. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

30. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4276/11 (B. M.) | Sudska praksa | Aktio