Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2860/14 (R. S.)

Odluka donesena 06. 11. 2014.

Povreda
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Pritvor
  • Krivični postupak
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja bijega
  • Apelacija preuranjena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2860/14

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 11. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2860/14, rješavajući apelaciju Redžepa Salaja, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 3. tačka l), člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. novembra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Redžepa Salaja.

Utvrđuje se povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na Rješenje Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 96 0 K 078910 14 Kž od 6. juna 2014. godine i Rješenje Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 96 0 K 078910 14 Kpp 3 od 5. juna 2014. godine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Redžepa Salaja podnesena protiv Rješenja Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 96 0 K 078910 14 Kž od 6. juna 2014. godine i Rješenja Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 96 0 K 078910 14 Kpp 3 od 5. juna 2014. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Redžep Salaj (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčkog, podnio je 20. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 K 078910 14 Kž od 6. juna 2014. godine i Rješenja Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 K 078910 14 Kpp 3 od 5. juna 2014. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda i Tužilaštva Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 15. augusta 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Apelacioni sud je 26. augusta 2014. godine dostavio odgovor na apelaciju, Osnovni sud 28. augusta 2014. godine i Tužilaštvo 1. septembra 2014. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Osnovni sud, postupajući u krivičnom predmetu protiv apelanta zbog krivičnih djela – ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. preuzetog Krivičnog zakona Socijalističke federativne republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ) i ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. KZSFRJ, donio je Rješenje broj 96 0 K 078910 14 Kpp 3 od 5. juna 2014. godine kojim je apelantu određen pritvor na osnovu člana 131. u vezi sa članom 132. stav 1. tačka a), članom 134. stav 1. i članom 135. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP), te je određeno da pritvor po tom rješenju može trajati mjesec dana, računajući od 3. juna 2014. godine kada je apelant lišen slobode. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je Tužilaštvo podnijelo tom sudu prijedlog za određivanje pritvora apelantu iz razloga propisanih odredbama člana 132. stav 1. tač. a), b) i d) ZKP. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo, prije svega, da je, ocjenjujući navode Tužilaštva i priložene dokaze (izjave oštećenih i svjedoka, te materijalnu dokumentaciju), na nesumnjiv način utvrdio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela za koja se sumnjiči. Osnovni sud je dalje naveo da je u konkretnom slučaju utvrdio da je ispunjen i poseban pritvorski razlog iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKP. Naime, Osnovni sud je ukazao da je apelant državljanin Republike Makedonije, da posjeduje pasoš i ličnu kartu sa rokom važenja 10 godina, te da postoji mogućnost da pobjegne u Republiku Makedoniju sa kojom Bosna i Hercegovina nije potpisala ugovor o pravnoj pomoći u krivičnim stvarima usljed čega bi apelant bio nedostupan organima krivičnog gonjenja. Također, Osnovni sud je ukazao da apelant ne posjeduje važeće lične dokumente u Bosni i Hercegovini, te da nema prijavljeno prebivalište ili boravište na teritoriji Bosne i Hercegovine. Osnovni sud je zaključio da sve to ukupno ukazuje da postoji opravdana bojazan da bi se apelant mogao naći u bjekstvu, čime bi onemogućio provođenje i okončanje krivičnog postupka. Dalje, Osnovni sud je naveo da su u istrazi saslušani svi predloženi svjedoci i izvedeni svi materijalni dokazi, te da nije bilo nikakvih okupljanja građana na području Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine. S obzirom na to, Osnovni sud je naveo da nije mogao prihvatiti kao osnovane razloge za određivanje pritvora po osnovu člana 132. stav 1. tač. b) i d) ZKP. Konačno, Osnovni sud je naveo da je imao u vidu činjenicu da je pritvor najteža mjera koja se može izreći i koja najteže pogađa apelanta, te da je stoga razmatrao mogućnost određivanja druge mjere koja bi bila blaža za apelanta. Međutim, Osnovni sud je ukazao da je pritvor određen apelantu kako bi se osiguralo apelantovo prisustvo i uspješno vođenje krivičnog postupka, te da nije našao nijednu drugu mjeru koja bi bila adekvatna, a istovremeno i blaža za apelanta.

6. Odlučujući o žalbama apelantovih branilaca protiv navedenog rješenja, Apelacioni sud je donio Rješenje broj 96 0 K 078910 14 Kž od 6. juna 2014. godine kojim je odbio žalbe kao neosnovane. U obrazloženju rješenja Apelacioni sud je naveo, između ostalog, da je prvostepeni sud pravilno utvrdio postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKP. Naime, Apelacioni sud je naveo da je prvostepeni sud takav zaključak izveo iz pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja do kojeg je došao na osnovu prikupljenih dokaza do te faze postupka. Apelacioni sud je naveo da je prvostepeni sud na osnovu nesporno utvrđene činjenice da je apelant državljanin Republike Makedonije, da posjeduje ličnu kartu i pasoš te države sa rokom važenja 10 godina, pravilno ukazao da te okolnosti ukazuju na realnu opasnost od apelantovog bjekstva ukoliko bi se apelant branio sa slobode. Apelacioni sud je naveo da je prvostepeni sud u vezi s tim pravilno zaključio da bi apelant mogao otići u Republiku Makedoniju usljed čega bi bio nedostupan organima krivičnog gonjenja Bosne i Hercegovine, što bi onemogućilo ili otežalo daljnje vođenje krivičnog postupka za izuzetno teška krivična djela za koja postoji osnovana sumnja da ih je apelant počinio. Također, Apelacioni sud je naveo da je prvostepeni sud imao u vidu da apelant ne posjeduje važeće lične dokumente Bosne i Hercegovine, da nema prijavljeno prebivalište ili boravište na teritoriji Bosne i Hercegovine (što proizlazi iz dopisa Odjeljenja za javni registar od 3. juna 2014. godine), te samim tim ni na području Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine, iako stanuje na neprijavljenoj adresi u Brčkom. Pri tome Apelacioni sud je ukazao da to što je apelant državljanin i Bosne i Hercegovine, ne znači da boravkom na slobodi ne bi napustio Bosnu i Hercegovinu. Apelacioni sud je naveo da sve te činjenice ukazuju na realnu opasnost od apelantovog bjekstva radi izbjegavanja uspješnog vođenja krivičnog postupka za krivična djela za koja se tereti. Osim toga, Apelacioni sud je naveo da postoji mogućnost apelantovog odlaska na teritoriju Republike Hrvatske, gdje je živio prije izbijanja ratnih sukoba, ili na teritoriju „Kosova i Metohije“ na šta je ukazalo Tužilaštvo u prijedlogu za određivanje pritvora. Po mišljenju Apelacionog suda, prvostepeni sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenice koje ukazuju na opasnost od apelantovog bjekstva, te na utvrđene činjenice pravilno primijenio odredbe člana 132. stav 1. tačka a) ZKP. Konačno, Apelacioni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je pritvor, iako najteža mjera koja se može izreći, u toj fazi postupka najadekvatnija mjera i jedina garancija da će se krivični postupak nesmetano voditi.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Apelant navodi da mu je određen pritvor, a da njegov branilac (kojeg je opunomoćila apelantova supruga da ga zastupa u predmetnom krivičnom postupku) nije znao kada će se održati ročište na kojem se odlučivalo o prijedlogu za određivanje pritvora, tako da nije pristupio na to ročište, te da samim tim taj branilac nije mogao u dogovoru sa apelantom predložiti dokaze, čime je apelantu prekršeno pravo na odbranu. Apelant dalje navodi da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih rješenja, proizvoljno primijenili odredbe člana 132. stav 1. tačka a) ZKP. U vezi s tim, apelant navodi da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio odlučnu činjenicu, budući da apelant živi sa suprugom i njihovo troje djece u Brčkom. Apelant navodi da u predmetnom postupku nije dokazana apelantova ozbiljna namjera koja ukazuje na postojanje opasnosti od bjekstva. Naime, apelant navodi da bi sud, prilikom odlučivanja o tome da li postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, trebalo da uzme u obzir karakter optuženog, njegov moral, mjesto stanovanja, radni status, finansijsku situaciju, porodične veze, kao i kontakte u inozemstvu ili nepostojanje veze sa državom u kojoj se krivično goni.

b) Odgovor na apelaciju

8. Apelacioni sud je naveo da je u obrazloženju svog rješenja dao opširnu ocjenu u pogledu apelantovih žalbenih navoda u vezi sa činjenicom da apelant ima i državljanstvo Bosne i Hercegovine, te da je izložio razloge zašto druga priložena dokumentacija uz žalbu nije dovoljna argumentacija za osnovanost tvrdnje da su relevantne odredbe ZKP pogrešno primijenjene. Također, Apelacioni sud je naveo da su bez osnova tvrdnje iznesene u apelaciji u pogledu kršenja prava na odbranu s obzirom na to da se odluka prvostepenog suda nije pobijala po tom žalbenom osnovu, te da je stoga taj sud ispitivao pobijano rješenje samo u onom dijelu u kojem se pobijalo žalbom shodno odredbama člana 322. ZKP.

9. Osnovni sud je naveo da je predmetni krivični postupak vođen u skladu sa zakonskim odredbama uz poštivanje apelantovih prava, da je apelantu omogućeno pravo na pravično suđenje s obzirom na to da mu je imenovan branilac po službenoj dužnosti koji je prisustvovao ročištu na kojem se odlučivalo o prijedlogu za određivanje pritvora apelantu, te da je taj branilac izjavio žalbu Apelacionom sudu protiv rješenja o određivanju pritvora. Također, Osnovni sud je naveo da je drugi branilac uz žalbu protiv rješenja o određivanju pritvora dostavio punomoć za zastupanje, tako da sudu nije mogla biti poznata ta činjenica prilikom donošenja rješenja o određivanju pritvora.

10. Tužilaštvo je navelo da ostaje pri svim navodima istaknutim u prijedlogu za određivanje pritvora, kao i narednim prijedlozima za produženje pritvora apelantu. Tužilaštvo je navelo da je apelant državljanin Republike Makedonije, da posjeduje lične dokumente te države, dok ne posjeduje važeće dokumente Bosne i Hercegovine, iako je državljanin Bosne i Hercegovine. Tužilaštvo je navelo da je, osim toga, uzelo u obzir i činjenice da apelant nema prijavljeno prebivalište niti boravište u Bosni i Hercegovini, da nije vlasnik nekretnina, te da nije u radnom odnosu na određeno ili neodređeno vrijeme. Tužilaštvo je navelo da iz toga proizlazi da apelant nema čvrstu vezu sa Bosnom i Hercegovinom, dok, s druge strane, ima bliske veze sa drugim državama. Naime, Tužilaštvo je ukazalo da je apelant u Albaniji živio određeni period, dok sa Republikom Hrvatskom ima ostvarene veze, jer je jedno vrijeme živio u Hrvatskoj i da je učestvovao u oružanom sukobu u Bosni i Hercegovini na strani Hrvatskog vijeća obrane.

V. Relevantni propisi

11. U Zakonu o krivičnom postupku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine" broj 34/13) relevantne odredbe glase: Član 123. stav 1.

(1) Mjere koje se mogu preduzeti prema optuženom za obezbjeđivanje njegove prisutnosti i za uspješno vođenje krivičnog postupka jesu poziv, dovođenje, mjere zabrane, jamstvo i pritvor.

Član 132. stav 1.

(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:

a)ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, [...] Član 134. stav 1.

(1) Pritvor se određuje rješenjem Suda, a na prijedlog tužioca.

Član 135. stav 1.

(1) Prije donošenja rješenja o određivanju pritvora sudija za prethodni postupak će preispitati osnovanost zahtjeva za određivanje pritvora. Po rješenju sudije za prethodni postupak, pritvor može trajati mjesec dana od dana lišenja slobode. Poslije tog roka osumnjičeni se može zadržati u pritvoru samo na osnovu rješenja o produženju pritvora.

VI. Dopustivost

12. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

13. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje

14. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 68, Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03).

15. U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da osporena rješenja ne predstavljaju odluku koja je rezultat cjelokupnog krivičnog postupka protiv apelanta, u smislu utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njega, jer je njima riješeno samo jedno proceduralno pitanje, odnosno odlučeno o jednoj fazi postupka. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije preuranjena.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 3. tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Dopustivost u odnosu na pravo na ličnu slobodu i sigurnost

17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Apelacionog suda broj 96 0 K 078910 14 Kž od 6. juna 2014. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelacija protiv navedenog rješenja je podnesena 20. juna 2014. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

19. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da je tim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[...]

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

[...]

21. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

[...]

c) zakonitog hapšenja ili lišenja slobode u pogledu privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je to lice izvršilo krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne;

[...]

3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1.c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se usloviti garancijama o pojavljivanju na suđenju.

22. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u više svojih odluka naglasio da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5. stav 1. Evropske konvencije, koji sadrži pobrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dozvoljeno. To je iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978 godine, serija A- 25). Samo takav pristup je konzistentan sa ciljem i svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava Quinn od 22. marta 1995. godine, serija A-311, i Winterwerp od 24. oktobra 1979, serija A-33). Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKP koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji mora biti usklađen i sa standardima Evropske konvencije.

23. Ustavni sud ukazuje na to da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da lice bude lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje "zakonito" u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi sa pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Međutim, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca.

24. Ustavni sud ukazuje da je, u smislu člana 132. stav 1. ZKP, opći uvjet za određivanje i produženje pritvora - postojanje osnovane sumnje da je određeno lice izvršilo krivično djelo. U konkretnom slučaju apelant i ne osporava da je odluka o pritvoru zasnovana na osnovanoj sumnji da je apelant učinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, pa se Ustavni sud neće ni baviti tim pitanjem. Međutim, apelant osporava da su postojali drugi relevantni razlozi za produženje pritvora, propisani odredbama člana 132. stav 1. tačka a) ZKP. Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 132. stav 1. tačka a) ZKP propisano da "ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva". U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, prilikom ispitivanja postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKP, ukazali da apelant ima i državljanstvo Republike Makedonije (sa kojom Bosna i Hercegovina nije potpisala ugovor o pravnoj pomoći u krivičnim stvarima), da posjeduje važeće lične dokumente Republike Makedonije, ali ne i Bosne i Hercegovine, te zaključili da te okolnosti ukazuju na opasnost od bjekstva ukoliko bi apelant bio na slobodi.

25. Ustavni sud ukazuje da je u svojoj praksi zauzeo stav da činjenica da osumnjičeno lice ima dvojno državljanstvo sama po sebi ne može biti osnova za zaključak da postoji opasnost od bjekstva, niti se zbog ovih činjenica može svakoj osumnjičenoj osobi stavljati na teret bjekstvo od pravde u Bosni i Hercegovini. Naime, da se takva situacija, kao generalno realna opasnost od izbjegavanja pravde, može staviti na teret vlastima Bosne i Hercegovine koje nisu preduzele odgovarajuće mjere i zaključile odgovarajuće međudržavne sporazume na osnovu kojih ne bi bilo moguće izbjeći pravdi i prelaziti iz jedne države u drugu (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 3512/08 od 29. aprila 2009. godine, tačka 18, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Također, Ustavni sud je u svojoj praksi ukazao da činjenica da osumnjičeno lice ima dvojno državljanstvo, da posjeduje lične dokumente druge države, kao i nekretnine u toj državi, bez navođenja okolnosti koje ukazuju makar na vjerovatnoću da to lice ima namjeru ili sklonost ka bježanju ili izigravanju pravde, ne može biti valjan i opravdan razlog za određivanje pritvora (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1150/10 od 14. septembra 2010. godine, tačka 48, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da i u konkretnom slučaju redovni sudovi, osim ukazivanja da apelant ima dvojno državljanstvo, te da posjeduje važeće lične dokumente druge države, nisu naveli bilo kakve druge okolnosti koje bi ukazivale na opasnost od bjekstva ukoliko bi apelant bio na slobodi. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pri određivanju pritvora apelantu, propustili da navedu okolnosti koje ukazuju makar na vjerovatnoću da apelant ima namjeru ili sklonost ka bježanju ili izigravanju pravde, odnosno koje opravdavaju zaključak redovnih sudova da postoji opasnost od bjekstva u smislu odredaba člana 132. stav 1. tačka a) ZKP. Stoga, Ustavni sud smatra da je osporenim rješenjima o određivanju pritvora prekršeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije.

26. Imajući u vidu da je pritvor koji je apelantu određen osporenim rješenjima u međuvremenu istekao, Ustavni sud ukazuje da samim tim nije bilo osnova za ukidanje osporenih rješenja o određivanju pritvora, te da je dovoljno što je ukazao na propuste Apelacionog suda i Osnovnog suda prilikom određivanja pritvora apelantu.

VIII. Zaključak

27. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije, jer su redovni sudovi pri određivanju pritvora apelantu propustili da navedu okolnosti koje ukazuju makar na vjerovatnoću da apelant ima namjeru ili sklonost ka bježanju ili izigravanju pravde, odnosno koje opravdavaju zaključak redovnih sudova da postoji opasnost od bjekstva u smislu odredaba člana 132. stav 1. tačka a) ZKP.

28. Na osnovu člana 18. stav 3. tačka l) i člana 59. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

29. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2860/14 (R. S.) | Sudska praksa | Aktio