Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4995/11 (N. C.)

Odluka donesena 06. 11. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Pretpostavka nevinosti
  • In dubio pro reo
  • Krivični postupak
  • Dokazni postupak
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4995/11

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 11. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4995/11, rješavajući apelaciju Nenada Cvijanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. novembra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Nenada Cvijanovića podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske br. 13 0 K 000531 11 Kvlz 2 od 5. septembra 2011. godine i br. 13 0 K 000531 10 Kž od 24. februara 2011. godine i Presude Okružnog suda u Doboju broj 13 0 K 000531 10 K od 4. maja 2010. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Nenad Cvijanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 28. novembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) br. 13 0 K 000531 11 Kvlz 2 od 5. septembra 2011. godine i br. 13 0 K 000531 10 Kž od 24. februara 2011. godine i Presude Okružnog suda u Doboju broj 13 0 K 000531 10 K od 4. maja 2010. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme poduzimanja navedenih radnji, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog tužilaštva u Doboju (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo), zatraženo je 21. februara 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud i Tužilaštvo su dostavili odgovore 28. februara, te 6. i 7. marta 2014. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Okružni sud je u krivičnom postupku protiv apelanta (kao drugooptuženog) i drugih saoptuženih (još pet lica) donio Presudu broj 13-0-K-000531 10 K od 4. maja 2010. godine, kojom je apelant proglašen krivim za počinjeno krivično djelo polnog nasilja nad djetetom iz člana 185. stav 4. u vezi sa stavom 2. Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), zbog čega je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) mjeseci. Na osnovu člana 99. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS) apelant je obavezan da na ime paušala plati iznos od 150,00 KM, kao i troškove krivičnog postupka koji će posebnim rješenjem naknadno biti utvrđeni.

6. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je, postupajući povodom Optužnice Tužilaštva broj KT-713/08 od 8. oktobra 2009. godine, nakon održanog glavnog i nejavnog pretresa i izvedenih brojnih dokaza utvrdio da je apelant, neutvrđenog datuma u junu 2002. godine, u periodu od 01.00 do oko 06.00 časova, u mjestu Debela Obala - Ljupljanica, Općina Derventa, počinio navedeno krivično djelo, odnosno da su apelant i drugi optuženi upotrebom sile dijete prinudili na obljubu, a tom prilikom više lica je izvršilo više djela. Naime, Okružni sud je utvrdio da su apelant i drugi optuženi, nakon što su prethodno bili u ugostiteljskom objektu-diskoteci „Imperija“ u društvu s oštećenom – djetetom I. M. (u daljnjem tekstu: oštećena), rođenom 17. juna 1989. godine, dogovorili da nad njom izvrše obljubu, da je prvooptuženi oštećenu svojim vozilom marke „Mercedes“ odvezao na navedeno mjesto, gdje je s oštećenom imao seksualni odnos, čemu se oštećena nije protivila, nakon čega su stigli apelant i drugi optuženi, a što oštećenoj nije bilo poznato, i nad njom na silu izvršili obljubu.

7. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je radi dokazivanja počinjenja djela koje je apelantu i drugim optuženim u tom predmetu stavljeno na teret Tužilaštvo izvelo dokaze saslušanjem svjedoka-oštećene, saslušanjem svjedoka D. B., N. P. i M. T., te ulaganjem materijalnih dokaza i to izvoda iz Matične knjige rođenih, izvoda iz krivične evidencije, ulaganjem zapisnika o saslušanju oštećene pred tužiocem od 18. januara 2008. godine i 8. aprila 2009. godine i zapisnika o saslušanju svjedoka D. B., N. P. i M. T. datih pred ovlaštenim službenim licima Jedinice za posebne istrage MUP-a Republike Srpske, te ulaganjem zapisnika o ispitivanju osumnjičenih pred Tužilaštvom. Dalje, Okružni sud je naveo da je oštećena svjedočila u skladu s odredbama Zakona o zaštiti svjedoka i da je saslušana u posebnoj prostoriji, putem uređaja za prijenos slike i zvuka. U vezi s tim je navedeno da je vještakinja, klinička psihologinja Lj. S., kojoj je sud naredio da utvrdi sposobnost svjedokinje-oštećene da svjedoči u istoj prostoriji u kojoj su i optuženi i kako bi njihovo prisustvo utjecalo na njenu sposobnost svjedočenja, navela da kod oštećene postoje simptomi posttraumatskog stresa i da predstavljaju kumulaciju traumatskih životnih događaja, da je više puta pokušala suicid i ukoliko bi se susrela s optuženima nastupile bi neprijatne scene. Navedeni nalaz Okružni sud je prihvatio kao objektivan, tačan i dat u skladu s pravilima struke. Također, Okružni sud je naveo da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka utvrdio da oštećena nema bolesti koje bi je činile nesposobnom da bi dala vjerodostojan iskaz.

8. Okružni sud je u presudi interpretirao iskaze oštećene i drugih saslušanih svjedoka kao i optuženih koji su svjedočili u svoju korist, te je istovremeno naveo šta iz kojeg iskaza proizlazi. Pri tome, Okružni sud je istakao da je sve provedene dokaze kritički ocijenio kako pojedinačno tako i u međusobnoj vezi s ostalim dokazima, u skladu s članom 295. stav 2. ZKP, te prihvatio dokaze Tužilaštva i zaključio da je tužilac van razumne sumnje dokazao radnje u odnosu na apelanta i ostale optužene koje se odnose na izvršenje krivičnog djela koje im je stavljeno na teret, izuzev u odnosu na optuženog D. S. Naročito je Okružni sud istakao da je prihvatio iskaz oštećene kao uvjerljiv, istinit i tačan, jer je ona djelovala potpuno iskreno i potreseno, kao i zbog toga što je njen iskaz potvrđen drugim provedenim dokazima. Također, Okružni sud je naveo da je prilikom unakrsnog ispitivanja oštećene braniocima koji su postavljali pitanja o kasnijim seksualnim iskustvima oštećene, u skladu s članom 279. ZKPRS, ta pitanja zabranio.

9. Okružni sud je odbio apelantov iskaz dat na glavnom pretresu, kojim je negirao navode date u istrazi, tj. da je bio u Derventi, da u vrijeme kada mu se konkretno krivično djelo stavlja na teret, odnosno od aprila do septembra zbog obima posla pa ni u vrijeme vikenda nije mogao dobiti slobodne dane, prihvatajući iskaz oštećene da je apelant s njom imao seksualne odnose, a što proizlazi i iz iskaza prvooptuženog. Navedeno je i da su svi branioci brojnim pitanjima pokušali da zbune oštećenu, npr., ko ju je kad držao na Debeloj Obali dok je obljubu konkretno vršio neki od optuženih, a oštećena je ustrajala u tome da su je uvijek držala dvojica. Okružni sud je na kraju zaključio da je izjava oštećene u pogledu godine događanja konzistentna (2002. godina), dok su apelant i ostali optuženi svoj iskaz mijenjali, tako da je taj sud uvidom u ostale izvedene dokaze zaključio da su se inkriminirani događaji desili 2002. godine, a ne 2004. godine, što, prema ocjeni tog suda, ničim nije dovedeno u pitanje, pa ni iskazima svjedoka odbrane, koji su, smještajući inkriminirani događaj u 2004. godinu, pokušali apelantu i ostalim optuženima olakšati krivičnopravni položaj.

10. Okružni sud je istakao da je apelantovom braniocu zabranio pitanje vezano za kasnije događaje u životu oštećene povodom kojih se vodi krivični postupak pred Sudom Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH), te da je branilac predlagao da se od tog suda pribave pojedini dijelovi dokaznog materijala kada je oštećena svjedočila, kao dokaz nevjerodostojnosti njenog svjedočenja, te da je Okružni sud odbio prijedlog odbrane da se pribave spisi tog predmeta (K-54/08 u predmetu Jeftić i dr. radi trgovine ljudima iz člana 186. Krivičnog zakona BiH) jer se radi o nedozvoljenim dokazima. Sud je istakao da je odbio i prijedlog apelantovog branioca za provođenje uviđaja na licu mjesta na Debeloj Obali, radi utvrđivanja da li je teren onakav kakvim ga opisuje oštećena ili drugačiji, smatrajući taj prijedlog kao nepotreban za ovu krivičnopravnu stvar, a iz karte za mjesto Derventa vidljivo je mjesto Debela Obala, kao i položaj mjesta, što je ustvari irelevantno za ovu krivičnopravnu stvar.

11. Vrhovni sud je Presudom broj 13 0 K 000531 10 Kž od 24. februara 2011. godine žalbu apelanta (i drugih optuženih) odbio kao neosnovanu i potvrdio osuđujući dio presude Okružnog suda. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su u dispozitivu ožalbene presude vrijeme i mjesto izvršenja krivičnih djela dovoljno precizno određeni za pravilnu primjenu materijalnog prava, te da je apelantov zahtjev za preciznije određenje nepotreban. Naime, Vrhovni sud je naglasio da je, bez obzira na moguću odbranu alibijem, priroda ovog krivičnog postupka takva da nije bilo moguće preciznije odrediti tačno vrijeme događanja, a da je određenje kako je izvršeno u osporavanoj presudi u skladu s čl. 9. i 10. KZRS. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je neosnovan i apelantov žalbeni navod da je u prvostepenom postupku počinjena povreda odredaba člana 279. stav 1. i člana 268. ZKPRS , koji se odnose na način ispitivanja oštećene na glavnom pretresu, jer u žalbenim navodima nije navedeno u čemu se sastoji utjecaj ove povrede na zakonito i pravilno donošenje osporavane presude.

12. Vrhovni sud je naglasio da se žalbama svih optuženih pokušava dovesti u pitanje iskaz oštećene da su se predmetni događaji odigrali 2002. godine kada je oštećena u krivičnopravnom smislu bila dijete, a ne 2004. godine, kako tvrde optuženi u iskazima datim na glavnom pretresu. U vezi s tim, Vrhovni sud je naglasio da branioci optuženih iz izjave oštećene izdvajaju samo jedan dio, a da ne uzimaju i analiziraju cjelokupni iskaz. Prema ocjeni Vrhovnog suda, nema mjesta oštrom suprotstavljanju izjava oštećene iz istrage i s glavnog pretresa jer su u najvećoj mjeri saglasne, s obzirom na to da u obje izjave oštećena tvrdi da je u inkriminirano vrijeme imala 13 godina i da je to bilo 2002. godine, dok je njen dio izjave da je tada završavala deveti razred dat pod rezervom. Navedeno je da je neosnovana tvrdnja iz žalbi da određivanje godine u kojoj su se događaji odvijali, kao i druge činjenice od značaja u ovoj krivičnoj stvari, proizlaze samo iz izjava oštećene. Naime, Vrhovni sud je naveo da se gubi iz vida da se većina optuženih u svojim izjavama, koje su dali u istrazi, a koje su korištene u toku njihovog ispitivanja, u skladu s odredbom člana 288. stav 1. ZKPRS (i koje predstavljaju dio dokazne građe u ovom predmetu), izjasnila o svojim kontaktima s oštećenom i jasno ih vremenski locirala u 2002. godini. Vrhovni sud je naglasio da te izjave nisu jednake, da sadrže osporavanje ili umanjivanje značaja vlastitog učešća u događaju, neke su date i pred braniocem, ali ono što im je svima zajedničko, s izuzetkom apelantove izjave, jeste to da se predmetni događaj desio upravo 2002. godine. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da činjenično utvrđenje da se inkriminirani događaj desio 2002. godine a ne 2004. godine nije s uspjehom doveden u pitanje ni drugim provedenim dokazima koje je Okružni sud na ispravan način ocijenio. Navedeno je i da je prilikom ocjene iskaza bilo kojeg svjedoka, a naročito oštećene u krivičnom predmetu kao što je ovaj, pretjerano tražiti potpunu preciznost, dosljednost i tačnost svakog detalja o kojem svjedok daje iskaz. Vrhovni sud je naveo da je u vezi s tim i apelantova teza da oštećena u spornom periodu nije živjela u istoj kući kao i on, iako dokazana nije dovoljna za odbacivanje cjelokupnog iskaza oštećene. Činjenica da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret proizlazi i iz drugih dokaza, pa je stoga Okružni sud pravilno postupio kada je i apelanta proglasio krivim za konkretno krivično djelo.

13. Dalje, Vrhovni sud je istakao da određivanje načina utvrđivanja pojedinih činjenica koje su značajne za ishod krivičnog postupka leži na strani koja želi ili treba da ih dokaže. To se odnosi i na vrijeme izvršenja krivičnog djela, koje je u konkretnom slučaju Tužilaštvo dokazalo na način koji su prihvatili prvostepeni sud i Vrhovni sud kao drugostepeni sud. Prigovor iz apelantove žalbe da je prilikom utvrđivanja ove činjenice trebalo zatražiti odgovarajuće informacije od folklornog društva (kada su imali goste iz Srbije i kada su organizirali sporni događaj u ugostiteljskom objektu „Imperija“), prema zaključku Vrhovnog suda, neosnovan je, s obzirom na to da Tužilaštvu očigledno nije trebao ovaj dokaz. Navedeno je da to svakako nije sprječavalo odbranu da sama prikupi takve dokaze.

14. Vrhovni sud je Presudom broj 13 0 K 000531 10 Kvlz 2 od 5. septembra 2011.

godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za zaštitu zakonitosti. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da apelant zahtjev za zaštitu zakonitosti podnosi zbog povrede krivičnog zakona. Naime, apelant osporava činjenicu da je oštećena u vrijeme izvršenja krivičnog djela imala manje od 14 godina i da je bila dijete. Vrhovni sud je ukazao na to da se pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja ne može revidirati podnošenjem ovog pravnog lijeka. Budući da je zaključio da tokom trajanja ovog postupka sud ne nalazi povrede KZRS, to je primjenom člana 354. ZKPRS odlučio kao u izreci presude.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je u apelaciji ponovio hronologiju krivičnog postupka i utvrđene činjenice. Suština apelacionih navoda se zasniva na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj ocjeni dokaza, te pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Naime, apelant prigovara da nije dokazano da je nad oštećenom primijenjena sila, te da nema nikakvih dokaza o pričinjenim povredama, te da time krivično djelo nije dokazano. Dalje, navodi da sud nije ocijenio činjenicu da je oštećena konkretni događaj prijavila tek nakon osam godina. Osim toga, apelant ističe da tokom vođenja postupka niti jednom braniocu nije dostavljen transkript audiozapisa, kako je to predviđeno odredbama ZKPRS, i da je njegovoj odbrani uskraćena mogućnost postavljanja pitanja oštećenoj vezanih za njen intimni život nakon samog događaja, zbog čega smatra da mu je povrijeđen princip jednakosti oružja, a time i princip in dubio pro reo.

b) Odgovor na apelaciju

16. Vrhovni sud je naveo da je apelacija neosnovana, te da njegova presuda sadrži sve potrebne razloge, u skladu s odredbama ZKPRS, te da su te odredbe u saglasnosti s odredbama Evropske konvencije.

17. Okružni sud je istakao da u cijelosti ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima datim u presudi koju je donio.

18. Tužilaštvo je navelo da je u konkretnom predmetu optužnica potvrđena 16. oktobra 2009. godine, a glavni pretres počeo 9. aprila 2010. godine. Tužilaštvo je istaklo i da apelant u suštini ponavlja navode iz žalbe na koje je Vrhovni sud dao adekvatno obrazloženje u svojoj presudi, te da se u apelaciji ne iznosi ni jedna tvrdnja koju Vrhovni sud nije razmotrio u žalbenom postupku.

V.Relevantni propisi

19. U Krivičnom zakoniku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 22/00, 33/00 i 37/01) relevantne odredbe glase:

Polno nasilje nad djetetom Član 185. st. 1, 2. i 4.

(1) Ko izvrši obljubu ili drugu polnu radnju sa djetetom, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do osam godina.

(2) Ko izvrši silovanje ili druge polne radnju sa djetetom (član 183.) ili sa nemoćnim djetetom (član 184.), kaznit će se zatvorom od tri do petnaest godina.

(4) Ako je djelo iz stava 1., 2. i 3. ovog člana izvršeno na naročito svirep ili naročito ponižavajući način, ili je istom prilikom izvršeno više djela od strane više lica, ili postoji velika nesrazmjera u zrelosti i uzrastu između učinioca i žrtve, ili je usljed djela nastupila teška tjelesna povreda, teško narušavanje zdravlja ili trudnoća silovanog ženskog lica, učinilac će se kazniti zatvorom od najmanje pet godina.

20. U Zakonu o krivičnom postupku – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 100/09), koji je bio u primjeni u vrijeme donošenja osporenih presuda, relevantne odredbe glase:

Član 14.

Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioce tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu (2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su da sa jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, ali i one koje mu idu u korist.

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 55. stav 3.

Pravo branioca da pregleda spise i dokumentaciju (3) Nakon podizanja optužnice, branilac, osumnjičeni, odnosno optuženi imaju pravo uvida u sve spise i dokaze.

Član 278.

Pravo suda da ne dozvoli pitanje ili dokaz (1) Sudija, odnosno predsjednik vijeća će zabraniti pitanje i odgovor na pitanje koje je već postavljeno – ako je to pitanje po njegovoj ocjeni nedozvoljeno ili nevažno za predmet.

(2) Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka ili branilac želi da dokaže, nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, odbiće izvođenje dokaza.

Član 279. stav 1.

Posebna pravila o dokazima u slučajevima seksualnih delikata (1) Oštećenog krivičnim djelom nije dopušteno ispitivati o njegovom seksualnom životu prije izvršenog krivičnog djela koje je predmet postupka. Ni jedan dokaz koji se iznosi da bi pokazao ranije seksualno iskustvo, ponašanje ili seksualnu orijentaciju oštećenog neće biti prihvatljiv.

VI.Dopustivost

21. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 13 0 K 000531 11 Kvlz 2 od 5. septembra 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 29. septembra 2011. godine, a apelacija je podnesena je 28. novembra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te pravo iz člana 6. Evropske konvencije.

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Član 6. st. 1, 2. i 3. tačka d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] 2) Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.

3) Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe; […]

28. U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za krivično djelo propisano zakonom, te je osuđen na kaznu zatvora. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.

29. Ustavni sud ukazuje na to da su protiv iste presude koja je osporena i u konkretnom predmetu apelacije podnijeli prvooptuženi i četvrtooptuženi iz postupka i u tim predmetima Ustavni sud je donio odluke br. AP 1585/11 od 25. juna 2014. godine (objavljena na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) i AP 1978/11 od 17. septembra 2014. godine, kojom je odbio kao neosnovane apelacije prvooptuženog i četvrtooptuženog.

30. U pogledu apelantovih navoda o kršenju prava na pravično suđenje zbog navodno pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene prava, te pogrešne ocjene dokaza, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

31. Ustavni sud naglašava da član 6. Evropske konvencije ne garantira pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni, niti zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza (član 15. ZKPRS). Ustavni sud ukazuje na to da je sud dužan ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 295. stav 2. ZKP), prema principu slobodne ocjene dokaza. Institucije Evropske konvencije su usvojile stav da domaći sudovi uživaju diskreciono ovlaštenje da sami odluče da saslušaju svjedoke za koje smatraju da će im pomoći u utvrđivanju istine, odnosno da ocijene da li je nužno da se pozovu predloženi svjedoci ili provedu drugi predloženi dokazi, pazeći na to da se ne naruše smisao i cilj prava na pravično suđenje koji obavezuju da se suđenje odvija pod jednakim uvjetima i uz jednakost oružja. Član 6. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio da ne provede predložene dokaze koje je optuženi izričito zahtijevao (vidi Evropski sud, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, serija A, broj 235, tačka 34).

32. Dovodeći prethodni stav u kontekst s apelantovim tvrdnjama, Ustavni sud smatra, suprotno apelacionim navodima, da u apelantovom slučaju sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza nije izostala. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio krivično djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret i da je krivično odgovoran za njegovo izvršenje. Ustavni sud, također, zapaža da je prvostepeni sud proveo veoma opsežan dokazni postupak u kojem su saslušani kako svjedoci optužbe tako i svjedoci apelantove odbrane i odbrane ostalih optuženih. Osim toga, analiziran je i ocijenjen veliki broj materijalnih dokaza. Dalje, Ustavni sud zapaža da apelant u konkretnom slučaju nije dostavio bilo kakav dokaz kojim bi ukazivao na to da je prvostepeni sud proizvoljno odbio njegove dokazne prijedloge, niti da u predmetu postoji bilo šta što bi ukazivalo na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na njegovu štetu. Stoga, Ustavni sud primjećuje da je, suprotno apelantovim navodima, prvostepeni sud za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i za onaj koji nije prihvatio, dao detaljno obrazloženje, pri čemu je dao detaljne razloge zašto je odbio prijedlog odbrane, odnosno zašto je uskratio apelantovoj odbrani postavljanje pitanja vezanih za intimni život oštećene nakon predmetnog događaja. Iz obrazloženja presude nesporno proizlazi da su ti dokazi odbrane, prema ocjeni suda, nepotrebni, odnosno nebitni za konkretnu krivičnopravnu stvar, te da kao takvi nisu od utjecaja na konačno utvrđivanje činjeničnog stanja i zaključak do kojih je došao prvostepeni sud na osnovu dokaza koje je detaljno analizirao i čiju ocjenu je dao u obrazloženju svoje odluke. Time je, dakle, Okružni sud proveo svoju obavezu garantiranu članom 6. stav 3.d) Evropske konvencije koja, u smislu prakse Evropskog suda, zahtijeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio da ne provede predložene dokaze koje je optuženi izričito zahtijevao (vidi Evropski sud, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, serija A, broj 235, tačka 34). S obzirom na navedeno, te okolnost da iz osporenih presuda nespornim proizlazi da je apelant imao mogućnost da ospori, tj. diskreditira iskaz oštećene prilikom unakrsnog ispitivanja, a tu okolnost ne spori ni sam apelant, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazivalo na osnovanost apelantovih navoda u ovom dijelu, niti nalazi bilo šta što bi ukazivalo na to da je apelantu uskraćeno pravo da ispita oštećenu u smislu garancija navedenog člana.

33. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je zaključke prvostepenog suda u pogledu ocjene provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja u cijelosti prihvatio i Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke, pri čemu je taj sud razmotrio sve žalbene navode koje apelant ponavlja u apelaciji (korištenje iskaza iz istrage, odbijanje pitanja vezano za intimni život oštećene, ocjenu dokaza i u vezi s tim pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, da sudovi nisu dokazali da je nad oštećenom primijenjena sila, te da nema nikakvih dokaza o pričinjenim povredama), te dao iscrpno obrazloženje zašto ih je ocijenio kao neosnovane i zašto nisu mogli dovesti do drugačijeg ishoda konkretnog postupka. Naime, žalbeni sud je zaključio da iz činjeničnog stanja utvrđenog pred prvostepenim sudom kao nesporno proizlazi da je apelant počinio krivičnopravne radnje koje su mu stavljene na teret, pri čemu, suprotno apelacionim navodima, zaključak da je apelant počinio predmetno krivično djelo ne proizlazi samo iz izjave oštećene već i iz drugih provedenih dokaza. Također, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne razloge na osnovu kojih su zaključili da se inkriminirani događaj desio 2002. godine a ne 2004. godine, ocijenivši sadržaj brojnih dokaza izvedenih u postupku. Također, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud zapaža da su sudovi razmotrili okolnost da je oštećena predmetni događaj prijavila tek nakon osam godina, i u vezi s tim dali iscrpno obrazloženje, ukazujući na vrijednost i utjecaj izvedenog dokaza na utvrđivanje odlučnih činjenica kada se događaj desio, dovodeći izvedene dokaze u međusobnu direktnu ili indirektnu vezu u smislu izvođenja zaključka da je apelant počinio krivično djelo 2002. godine, za koje je proglašen krivim, a ti dokazi, prema ocjeni Ustavnog suda, niti u jednom dijelu ne djeluju proizvoljno.

34. U pogledu apelantovih navoda da u njegovom slučaju nije poštovan princip in dubio pro reo, tj. pravilo da i najmanja sumnja u vezi s dokazima kada je predmetno krivično djelo počinjeno mora da ide u korist optuženog, Ustavni sud podsjeća na to da, u skladu s tim principom, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu ni u njegovu nevinost. Dakle, ako sumnja, sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 77). U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi i na osnovu provedenih dokaza, čiji su postupak izvođenja detaljno opisali, utvrdili da je apelant nesporno počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim, a što je u prethodnim tačkama ove odluke Ustavni sud već elaborirao. Ustavni sud smatra da razlozi koje su naveli redovni sudovi ne dovode u sumnju odluku suda o apelantovoj krivičnoj odgovornosti, niti se iz bilo čega može utvrditi da je sud postupao s preduvjerenjem o apelantovoj krivici, da je u bilo kojoj fazi postupka apelant tretiran na način koji bi vodio kršenju principa presumpcije nevinosti i in dubio pro reo ili da je neka činjenica ostala nerazjašnjena u smislu navedenih principa. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.

35. U odnosu na apelantove navode o kršenju proceduralnih garancija iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da je ovo pravo tijesno povezano s pravom na jednakost strana u postupku. Opći princip je da optuženim licima mora biti dozvoljeno da pozivaju i ispituju bilo kojeg svjedoka čije svjedočenje smatraju relevantnim za svoj predmet. Također, moraju biti u mogućnosti da ispitaju svakog svjedoka kojeg pozove ili na čije svjedočenje se oslanja tužilac. Procedura pozivanja i saslušanja svjedoka mora biti ista za optužbu kao i za odbranu i zahtijeva se jednakost sredstava. Svi dokazi na koje se oslanja optužnica trebaju biti izvedeni u prisustvu optuženog na javnoj raspravi s mogućnošću iznošenja kontraargumenata (vidi Evropski sud, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 78). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je u okviru člana 6. stav 1. utvrdio da je apelant u postupku bio u ravnopravnom položaju s Tužilaštvom. Apelantu je bilo omogućeno da predlaže i ispituje svjedoke, te da je u diskreciji suda bilo da apelantovoj odbrani uskrati da nekim svjedocima prilikom unakrsnog ispitivanja postavljaju pitanja. Dakle, apelant je imao mogućnost da u toku cijelog postupka svoje argumente suprotstavi argumentima optužbe. Prema tome, kao što je već Ustavni sud naveo, odluka o apelantovoj krivičnoj odgovornosti je donesena na osnovu dokaza koji su izvedeni na glavnom pretresu uz prisustvo apelanta i njegovog branioca, stoga, Ustavni sud apelantove navode i u ovom dijelu smatra neosnovanim.

36. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d) Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer osporene presude niti u jednom dijelu ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti, odnosno u osporenim presudama nema ničega što bi ukazivalo na to da je zbog odbijanja prijedloga za provođenje određenih dokaza povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije.

38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4995/11 (N. C.) | Sudska praksa | Aktio