Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4606/11 (V. J. i drugi)

Odluka donesena 06. 11. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada štete
  • Materijalna šteta
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4606/11

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 11. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4606/11, rješavajući apelaciju Vinka Josića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. novembra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Vinka Josića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000764 10 Rev od 30. septembra 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-08-000676 od 11. februara 2010. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj P.700/05 od 28.

decembra 2007. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Vinko Josić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, te Dragica Mitrović, Ivica Josić, Dragutin Josić, Tunjo Josić, Marijanka Džafić, Ljubica Pejić, Anto Josić, Branko Josić i Jadranka Josić, također iz Tuzle, koje, kako je navedeno u apelaciji, zastupa Emil Galušić, advokat iz Tuzle, podnijeli su 2. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 P 000764 10 Rev od 30. septembra 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-08-000676 od 11. februara 2010. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P.700/05 od 28. decembra 2007. godine.

2. Ustavni sud je 21. jula 2014. godine od pravnog zastupnika zatražio da dostavi posebnu punomoć za zastupanje pred Ustavnim sudom. Pravni zastupnik je dostavio punomoć 4. augusta 2014. godine i u njoj je navedeno da je u konkretnom predmetu on pravni zastupnik samo apelantu. II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23. stav (1) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda, te od Rudnika „Kreka“ d.o.o. Tuzla zatraženo je 21. jula 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 29. jula 2014. godine, Kantonalni sud 1. augusta 2014. godine, Općinski sud 4. augusta 2014. godine a tuženi 1. augusta 2014. godine. III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelant i ostalih devet tužilaca (u daljnjem tekstu: ostali) podnijeli su 19. aprila 2005. godine tužbu Općinskom sudu protiv Rudnika „Kreka“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade materijalne štete.

7. Općinski sud je 9. juna 2005. godine tužbu apelanta i ostalih dostavio na odgovor tuženom. Tuženi je dostavio odgovor sudu 1. jula 2005. godine.

8. Općinski sud je u periodu od 25. augusta 2005. godine do 23. decembra 2007. godine zakazao 18 ročišta, od čega je jedno odloženo zbog odlaska postupajućeg sudije na drugu dužnost, dok je ostala ročišta održao i donio prvostepenu presudu 28. decembra 2007. godine.

9. Općinski sud je Presudom broj P.700/05 od 28. decembra 2007. godine odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta i ostalih, kojim su tražili da se tuženi obaveže da im na ime naknade materijalne štete isplati ukupan iznos od 28.875,32 KM i to za štetu zbog neispunjenja poravnanja broj 134/98 od 6. marta 1998. godine i 505/03 od 17. jula 2003. godine za obavezu izgradnje i predaje u posjed i vlasništvo stambenog objekta-kuće dimenzija pobliže označenih kao u izreci presude iznos od 27.875,32 KM, a na ime izgubljene dobiti od poljoprivrede na parcelama također pobliže označenim izrekom presude u periodu od 1. januara 1999. godine do 31. decembra 2004. godine iznos od 1.093,40 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom od 17. jula 2003. godine kao dana sklapanja posljednjeg sporazuma pa do konačne isplate. Istom presudom apelant i ostali su obavezani da tuženom naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 4.458,63 KM.

10. Općinski sud je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da je tuženi bio korisnik eksproprijacije u kojoj su eksproprirane nekretnine pravne prednice apelanta i ostalih Jage Josić (u daljnjem tekstu: pravna prednica apelanta i ostalih). U postupku eksproprijacije je određena naknada pravnoj prednici apelanta za eksproprirane nekretnine pobliže označene kao u izreci ove presude u iznosu od 21.087,00 tadašnjih dinara za zasade i nasade na njima, te prinose za dvije godine u iznosu od 5.103,00 tadašnjih dinara, te naknada za stambeni objekt koji se također nalazio na navedenim nekretninama, čija je vrijednost umanjena za 50%, dok tuženi pravnoj prednici apelanta ne osigura odgovarajući stan. Dalje je utvrđeno da je apelantova pravna prednica s tuženim zaključila poravnanje pod br. 134/98 od 6. marta 1998. godine i br. 505/03 od 17. jula 2003. godine, kojim se tuženi obavezao da zbog umanjenja naknade za stambeni objekt umjesto osiguravanja odgovarajućeg stana imenovanoj izgradi novi stambeni objekt na parceli i dimenzija pobliže označenih kao u obrazloženju presude, šupu za smještaj ogrjeva, s tim da se zemljište na kojem se izgradi objekt u katastarskom operatu prenese kao vlasništvo apelantove pravne prednice. Općinski sud je nakon brojnih izvedenih dokaza, izvršenog uviđaja (Zapisnik o uviđaju od 6. aprila 2007. godine), nalazima i mišljenjima vještaka građevinske i poljoprivredne struke od 6. i 19. aprila 2007. godine, iskaza parničnih stranaka i ostalih svjedoka utvrdio da je tuženi u cijelosti postupio prema zaključenim poravnanjima s pravnom prednicom apelanta i ostalih tako što je apelantovoj pravnoj prednici izgradio stambeni objekt-kuću, pomoćnu zgradu za smještaj ogrjeva, zemljište ogradio žičanom ogradom, a u tu kuću apelantova pravna prednica se uselila i u njoj živjela do smrti, nakon čega je apelant tu kuću izdao u zakup. Shodno navedenom, Općinski sud je zaključio da je, u smislu člana 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), tužbeni zahtjev apelanta i ostalih neosnovan, da nemaju osnov da od tuženog traže naknadu štete, s obzirom na to da je tuženi ispunio svoje obaveze, da je apelantovoj pravnoj prednici sagradio stambeni objekt-kuću u skladu sa zaključenim poravnanjima, izgrađena kuća se koristi već devet godina, a tuženi ničim nije osporio pravo vlasništva nad kućom, ni pravnoj prednici apelanta i ostalih, a ni njima samim.

11. Apelant i ostali su 25. januara 2008. godine podnijeli žalbu protiv presude Općinskog suda, koju je Sud 5. februara 2008. godine dostavio na odgovor tuženom. Tuženi je odgovor sudu dostavio 12. februara 2008. godine.

12. Kantonalni sud je Presudom broj 003-0-Gž-08-000 676 od 11. februara 2010. godine žalbu apelanta i ostalih odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. Kantonalni sud je utvrdio da je prvostepeni sud na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilne primjene člana

154. ZOO-a pravilno postupio kada je tužbeni zahtjev apelanta i ostalih odbio kao neosnovan.

13. Apelant i ostali su 11. marta 2010. godine izjavili reviziju protiv presude drugostepenog suda, koju je taj sud 20. aprila 2010. godine dostavio na odgovor tuženom. Tuženi je odgovor sudu dostavio 15. maja 2010. godine.

14. Vrhovni sud je Presudom broj 70 0 P 000764 10 Rev od 30. novembra 2011. godine reviziju apelanta i ostalih odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da, iako revident nije naveo o kojim se povredama odredaba parničnog postupka radi, smatra da iz obrazloženja revizije proizlazi da je mišljenja da mu je povrijeđeno pravo iz čl. 231. i 191. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Dakle, Vrhovni sud je, imajući u vidu navedeno, zaključio da je presuda drugostepenog suda u svemu donesena u skladu s odredbama člana 191. tačke 3. i 4. ZPP, da nema kontradiktornosti između obrazloženja same odluke tog suda i dispozitiva, na što revidenti pogrešno ukazuju. Osim toga, nalazi da je drugostepeni sud presudu donio na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i primjenom člana 8. ZPP, zbog čega je zaključio da nema povrede postupka u smislu člana 209. ZPP. Vrhovni sud je ukazao i na to da je tuženi ispunio u cijelosti obaveze prema pravnoj prednici apelanta i ostalih, ali da u katastarskom operatu nije prenio zemljište na nju zbog toga što je umrla 21. aprila 1999. godine, a da su apelant i ostali tek 11. januara 2005. godine ostavinskim rješenjem broj O-1053/04 proglašeni nasljednicima iza umrle. Dakle, do tada nije ni bilo moguće znati na koga se trebaju upisati nekretnine koje su predmet spora.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, konkretno člana 154. ZOO-a, kada su sudovi osporenim presudama njegov tužbeni zahtjev i zahtjev ostalih za naknadu materijalne štete odbili kao neosnovan, ocijenivši da je tuženi u cijelosti ispunio obaveze prema njihovoj pravnoj prednici a prema poravnanjima koja je ona zaključila s tuženim. S tim u vezi, apelant prigovara da nije izvršen prijenos prava vlasništva ekspropriranog zemljišta u katastarskom operatu na njihovu pravnu prednicu, te da tuženi nije u cijelosti postupio prema zaključenom poravnanju. Apelant tvrdi da stambeni objekt nije izgrađen na način kako je to predviđeno zaključenim poravnanjima, odnosno tuženi nije postavio žičanu ogradu oko objekta. Ističe i da je kuću dao na korištenje jednom rudaru samo kako da bi se sačuvala od provale i uništenja. Apelant smatra da je postupak trajao nerazumno dugo, imajući u vidu da je tužba prvostepenom sudu podnesena 20. aprila 2005. godine.

b) Odgovor na apelaciju

16. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u odluci od 30. septembra 2011. godine, te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

17. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju ponovio sadržaj osporenih presuda i istakao da su te presude donesene na osnovu pravilne primjene materijalnog prva i na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

18. Općinski sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana, jer smatra da je presuda tog suda zasnovana na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava. V.Relevantni propisi

19. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine Federacije BiH“ broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 154.

(1)Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

(2)Za štetu od stvari ili djelatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.

(3)Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

20. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03 i 73/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI.Dopustivost

21. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 70 0 P 000764 10 Rev od 30. septembra 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 21. novembra 2011. godine, a apelacija je podnesena 2. decembra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

VII.Meritum

24. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […].

A) Primjena prava

27. Dakle, postupak je vođen radi naknade materijalne štete, dakle, radilo se o građanskom postupku u kojem se rješavalo o apelantovim pravima, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.

28. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene člana 154. ZOO-a, tvrdeći da tuženi nije ispunio obaveze prema njegovoj pravnoj prednici shodno zaključenim poravnanjima, odnosno da stambeni objekt-kuća nije sagrađen na način kako je to definirano poravnanjima, nije postavljena žičana ograda oko navedenog objekta, nije izvršen prijenos prava vlasništva u katastarskom operatu na zemljištu koje je bilo predmet eksproprijacije i ovog spora na apelantovu pravnu prednicu. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

29. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka naveo da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti postavljaju, ispitati da li je osporena presuda zasnovana na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

30. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su sudovi na sve tri instance zaključili da apelant i ostali nisu dokazali da su u smislu člana 154. stav 1. ZOO-a pretrpjeli materijalnu štetu, jer su na osnovu izvedenih dokaza jasno i argumentirano obrazložili da je tuženi u cijelosti ispunio obaveze prema apelantovoj pravnoj prednici, da je shodno zaključenom poravnanju od 6. marta 1998. godine apelantovoj pravnoj prednici sagradio stambeni objekt, veličine i sadržaja definiranih citiranim poravnanjem, te objekt ogradio žičanom ogradom. Ustavni sud nalazi da je osporenim odlukama odgovoreno na apelantove navode da eksproprirano zemljište nije nikad upisano u katastarskom operatu na apelantovu pravnu prednicu jer je umrla 21. aprila 1999. godine, a ostavinsko rješenje je doneseno tek 11. januara 2005. godine, a tim rješenjem apelant i ostali su proglašeni nasljednicima iza umrle, zbog čega tuženom do donošenja navedenog rješenja nije ni bilo moguće znati na koga se trebaju upisati nekretnine koje su bile predmet ovog spora. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, kada je osporenim odlukama jasno i argumentirano obrazloženo zbog čega je tužbeni zahtjev apelanta i ostalih odbijen kao neosnovan. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da apelant nije ponudio bilo kakve argumente kojim bi opravdao svoje tvrdnje da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a koji bi ukazali na to da sudovi pri donošenju svojih odluka nisu uvažili neku od garancija prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

31. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. B) Suđenje u razumnom roku

a) Period koji se uzima u obzir

32. Apelant navodi da su sudovi o njegovom tužbenom zahtjevu odlučivali nerazumno dugo jer je od podnošenja tužbe Općinskom sudu (20. aprila 2005. godine) do donošenja konačne odluke prošlo šest godina i šest mjeseci. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti pri razmatranju dužine postupka je period od šest godina i šest mjeseci.

b) Analiza razumnosti trajanja postupka

33. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je trebalo riješiti u konkretnom predmetu, Ustavni sud smatra da se radilo o složenom sudskom postupku zato što su tokom postupka izvedeni brojni materijalni i nematerijalni dokazi, sud je odredio da vještak geometar i vještak poljoprivredne struke obave vještačenje, izvršen je uviđaj na licu mjesta i saslušani su brojni svjedoci i uzeti iskazi parničnih stranaka.

34. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud nakon što je primio tužbeni zahtjev apelanta i ostalih (20. aprila 2005. godine) i nakon što je primio odgovor na tužbu tuženog 1. jula 2005. godine, u periodu od 25. oktobra 2005. godine do 23. decembra 2007. godine, zakazao 18 ročišta, od čega je jedno odloženo zbog odlaska postupajućeg sudije na drugu dužnost, dok je ostala ročišta održao i donio prvostepenu presudu 28. decembra 2007. godine. Stoga, Ustavni sud nalazi da je prvostepeni sud u periodu od dvije godine i šest mjeseci aktivno preduzimao zakonom raspoložive procesne radnje, što se, prema ocjeni Ustavnog suda, može smatrati razumnim rokom za odlučivanje u konkretnom predmetu. Ustavni sud uočava da je Kantonalni sud u postupku odlučivanja o žalbi apelanta i ostalih izjavljenoj 12. februara 2008. godine odlučio u roku od jedne godine (12. februara 2008. godine), kao i Vrhovni sud koji je odluku povodom revizije apelanta i ostalih donio u roku od jedne godine, sedam mjeseci i 19 dana, što svakako predstavlja period koji se može smatrati razumnim rokom za rješavanje takvog predmeta. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da se u konkretnom slučaju nije radilo o predmetu koji je prema zakonu određen kao hitan, da se, kako je to već navedeno u prethodnim tačkama ove odluke, radilo o složenom predmetu, Ustavni sud smatra da rok od šest godina i šest mjeseci koliko je ukupno trajao postupak na sve tri sudske instance do njegovog okončanja donošenjem presude Vrhovnog suda nije prešao granice razumnog roka u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da je dužina trajanja postupka bila razmjerna okolnostima konkretnog slučaja. Imajući u vidu navedeno i uzevši u obzir sve faktore, Ustavni sud zaključuje da u ovom slučaju zbog nedonošenja odluke u razumnom roku nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

35. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u vezi s povredom prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmotriti apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da, uzevši u obzir sve okolnosti konkretnog predmeta, nema povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku kao segmentu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak u složenom predmetu koji zakonom nije propisan kao hitan na tri sudske instance trajao ukupno šest godina do njegovog pravosnažnog okončanja presudom Vrhovnog suda.

37. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka, uz pozivanje na relevantne odredbe ZOO-a, dali iscrpne i argumentirane razloge zašto su utvrdili da je apelantova tužba neosnovana, a data obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4606/11 (V. J. i drugi) | Sudska praksa | Aktio