Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4689/11 (R. G.)
Odluka donesena 06. 11. 2014.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo · čl. 7
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Ispravke pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4689/11
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 11. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4689/11, rješavajući apelaciju Raduše Galin, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. novembra 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Raduše Galin podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 P 013986 11 Rev od 18. oktobra 2011. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 013986 10 Gž od 28.
decembra 2010. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Raduša Galin (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća, koju zastupa Slobodan Brčin, advokat iz Bihaća, podnijela je 9. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 P 013986 11 Rev od 18. oktobra 2011. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 P 013986 10 Gž od 28. decembra 2010. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. stav (1) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud), te od tužene Općine Bihać zatraženo je 18. jula 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 25. jula 2014. godine, Kantonalni sud 29. jula 2014. godine i Općinski sud 4. augusta 2014. godine. Tužena Općina Bihać nije dostavila odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelantica je 18. novembra 2005. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv tužene Općine Bihać (u daljnjem tekstu: tužena) radi donošenja presude koja u cijelosti nadomješta ugovor o kupoprodaji stana.
6. Općinski sud je 3. februara 2006. godine dostavio tužbu tuženoj na odgovor. Tužena je dostavila odgovor sudu 14. februara 2006. godine. Nakon što je tužena dostavila odgovor na tužbu, Općinski sud je održao pripremno ročište 13. marta i 24. aprila 2006. godine, a glavnu raspravu 12. maja 2006. godine i donio rješenje kojim je utvrdio da će odluka tog suda biti donesena 26. maja 2006. godine.
7. Presudom Općinskog suda broj P 685/05 od 26. maja 2006. godine naloženo je tuženoj da s apelanticom u roku od 30 dana zaključi ugovor o kupoprodaji stana, na kojem postoji stanarsko pravo, a koji se nalazi u Bihaću, na Trgu slobode broj 12, pobliže označen kao u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan).
8. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelantica u tužbi istakla da je nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu, koji joj je dodijeljen Rješenjem Kazneno-popravnog zavoda Foča (u daljnjem tekstu: KPZ Foča) broj 01-29-13 od 5. novembra 1976. godine, da posjeduje ugovor o korištenju stana koji je zaključila 24. decembra 1993. godine sa SIZ-om stanovanja u Bihaću, te da je stoga ispunila uvjete za otkup stana, u skladu s odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Apelantica je, dalje, navela da je podnosila zahtjev za otkup stana KPZ-u Foča, koji joj je aktom broj 01-441/03 od 5. novembra 2003. godine odgovorio da nije nadležan za otkup predmetnog stana jer se nalazi na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: FBiH), nakon čega je 10. decembra 2003. godine podnijela zahtjev za otkup navedenog stana tuženoj. Kako apelantica navodi, podnijela je tužbu Općinskom sudu jer nije dobila odgovor tužene povodom zahtjeva koji je podnijela za otkup predmetnog stana.
9. Općinski sud je tokom postupka izveo dokaze uvidom u Rješenje KPZ-a Foča broj 01-29-138 od 5. novembra 1976. godine, Ugovor o korištenju predmetnog stana zaključen između apelantice i SIZ-a stanovanja Bihać broj 36/2310 od 24. decembra 1993. godine i Zaključak Službe obnove i stambeno-komunalnih poslova Općine Bihać broj 04-23-11-7097/03 od 6. maja 2005. godine kojim je apelanticin zahtjev za otkup predmetnog stana odbačen kao neblagovremeno podnesen. Nakon toga je Sud zaključio da među parničnim strankama nije sporno da se radi o stanu na kojem postoji stanarsko pravo i da je apelantica nositeljica tog prava, te da joj, u smislu člana 7. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, pripada pravo na otkup predmetnog stana. Međutim, prema ocjeni suda, među parničnim strankama je sporno da li je apelantica zahtjev za otkup predmetnog stana podnijela izvan zakonskog roka, te da li je tužena pasivno legitimirana u ovoj parnici, kako je to tužena istakla u svom prigovoru. Nakon ocjene dokaza, Općinski sud je zaključio da je neosnovan prigovor tužene o neblagovremenosti podnošenja zahtjeva za otkup predmetnog stana, zaključivši da je nesporno da je apelantica tuženoj zahtjev podnijela 10. decembra 2003. godine, zbog čega je zaključio da, u smislu člana 7. stav 2. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ broj 15/02), nije protekao zakonom propisani rok za podnošenje zahtjeva za otkup stana, koji se, prema citiranoj odredbi zakona, računa od dana stupanja na snagu tog zakona, tj. od 27. aprila 2002. godine. Općinski sud je odbio kao neosnovan prigovor tužene o nedostatku pasivne legitimacije zaključivši da se apelantica najprije zahtjevom za otkup stana obratila KPZ-u Foča, koji ju je obavijestio da nije nadležan za otkup stanova koji se nalaze izvan teritorije Republike Srpske (u daljnjem tekstu: RS), tj. koji se nalaze na teritoriji FBiH, te ju uputio da se zahtjevom za otkup obrati nadležnom organu u FBiH, odnosno u Bihaću, primjenom člana 14. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, kojim je propisano da se za stan nepoznatog prodavatelja zahtjev podnosi nadležnoj službi općine u kojoj se stan nalazi, odnosno članom 15. citiranog zakona propisano je da prodaju stanova na kojima su pravo raspolaganja imali organi i organizacije bivše SFRJ vrši vlada kantona na čijoj se teritoriji stan nalazi. Općinski sud je, dalje, pozivajući se na odredbu člana 15. stav 4. navedenog zakona kojom je propisano da prodaju stanova koji su u vlasništvu organa i organizacija BiH vrši Vlada FBiH, zbog čega je, imajući u vidu da je imovina KPZ-a Foča u vlasništvu organa i organizacije BiH, prigovor tužene odbio kao neosnovan, a apelanticin tužbeni zahtjev usvojio u granicama postavljenog zahtjeva.
10. Tužena je 1. juna 2006. godine izjavila žalbu protiv presude prvostepenog suda od 26. maja 2006. godine, koju je taj sud dostavio na odgovor apelantici 12. jula 2006. godine. Apelantica je odgovor sudu dostavila 20. jula 2006. godine.
11. Općinski sud je 9. novembra 2006. godine spis dostavio Kantonalnom sudu na nadležno postupanje.
12. Kantonalni sud je Rješenjem broj 001-0-Gž-06-001 330 od 9. juna 2009. godine žalbu tužene uvažio i prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.
13. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da tužena žalbom osporava presudu prvostepenog suda zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, tužena prigovara da prvostepeni sud nije pravilno primijenio odredbu člana 7. st. 1. i
2. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo u pogledu računanja rokova za podnošenja zahtjeva za otkup stana, koji su navedenom odredbom zakona jasno propisani. Nakon što je ispitao prvostepenu presudu u granicama žalbenih navoda i po službenoj dužnosti, Općinski sud je odlučio kao u izreci rješenja. Naime, Kantonalni sud je utvrdio da je žalba tužene osnovana zaključivši da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i to u pogledu odlučnih činjenica, u pogledu vlasnika predmetnog stana, odnosno nosioca prava raspolaganja, te pogrešne primjene materijalnog prava, Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01 i 15/02), a izmjena zadnjeg propisa je stupila na snagu 27. aprila 2002. godine, i to člana 7. stav 2, 8a. i 8b. stav 1. u vezi sa rokovima za podnošenje zahtjeva za otkup stana, ko se smatra vlasnikom stana i kome se podnosi zahtjev za otkup prema čl. 14. i 15. st. 3. i 4. navedenog zakona. Prema tome, postupajući prema odredbi člana 227. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Kantonalni sud je odlučio kao u izreci rješenja.
14. Općinski sud je, postupajući u ponovnom postupku povodom rješenja Kantonalnog suda od 9. juna 2009. godine, održao dva ročišta (18. septembra 2009. godine i 1. decembra 2009. godine), nakon čega je 18. decembra 2009. godine donio prvostepenu presudu.
15. Presudom Općinskog suda broj 17 0 P 013986 09 p od 18. decembra 2009. godine tuženoj je naloženo da u roku od 30 dana s apelanticom zaključi ugovor o kupoprodaji predmetnog stana koji se nalazi u Bihaću, Trg slobode broj 12, pobliže označen kao u izreci presude, na kojem postoji stanarsko pravo stečeno na osnovu rješenja KPZ-a Foča i Ugovora o korištenju predmetnog stana. Navedenom presudom je također određena cijena predmetnog stana u iznosu od 14.256,00 KM, koju će apelantica kupcu platiti certifikatima u roku od 30 dana od dana zaključenja ugovora.
16. Općinski sud je, postupajući u ponovnom postupku, utvrdio da niti jedna od okolnosti koje je naveo Kantonalni sud među parničnim strankama nije sporna, odnosno najkraće rečeno da među strankama nije bilo spornih pravno relevantnih činjenica, osim pitanja blagovremenosti podnošenja tužbe. Stoga, postupajući prema rješenju Kantonalnog suda, Općinski sud je u ponovnom postupku zaključio da je neosnovan prigovor tužene o tome da je apelantica neblagovremeno podnijela zahtjev za otkup predmetnog stana, imajući u vidu nespornu činjenicu da je apelantica tuženoj zahtjev za otkup stana podnijela 10. decembra 2003. godine, zbog čega smatra da nije protekao zakonom propisani rok iz člana 7. stav 2. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, a taj rok se računa od dana stupanja na snagu tog zakona, odnosno od 27. aprila 2002. godine.
17. Tužena je 20. decembra 2009. godine izjavila žalbu protiv presude Općinskog suda od 18. decembra 2009. godine, koja je apelantici dostavljena na odgovor 27. decembra 2009. godine. Apelantica je 1. februara 2010. godine dostavila odgovor sudu.
18. Kantonalnom sudu je 2. marta 2010. godine dostavljen predmetni spis na nadležno postupanje.
19. Kantonalni sud je Presudom broj 17 0 P 013986 10 Gž od 28. decembra 2010.
godine žalbu tužene uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je apelanticin tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. Istom presudom odbijen je apelanticin zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 790,00 KM.
20. Kantonalni sud je žalbene navode tužene ocijenio osnovanim zaključivši da je prvostepeni sud osporenu presudu donio na osnovu pogrešne primjene materijalnog prava, člana 7. stav 2. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, ocijenivši da je taj sud u konkretnom slučaju bio dužan primijeniti odredbe citiranog zakona (odluka Visokog predstavnika za BiH, „Službene novine FBiH“ broj 32/01), a taj zakon je stupio na snagu 24. jula 2001. godine i članom 1. istog zakona izmijenjen je član 7. stav 2. te propisano da se zahtjev za prodaju stanova podnosi u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu ovog zakona (stupio na snagu 24. jula 2001. godine), dakle rok od dvije godine je počeo teći već od 25. jula 2001. godine i istekao je 25. jula 2003. godine. Prema tome, kako je apelantica zahtjev za otkup stana tuženoj podnijela tuženoj 10. decembra 2003. godine, zaključio je da je nadležni organ uprave tužene pravilno postupio kada je apelanticin zahtjev odbacio kao neblagovremeno podnesen.
21. Apelantica je 1. februara 2011. godine izjavila reviziju Vrhovnom sudu, koja je tuženoj dostavljena na odgovor 21. februara 2011. godine. Tužena je odgovor na reviziju dostavila 3. marta 2011. godine.
22. Presudom Vrhovnog suda broj 17 0 P 013986 11 Rev od 18. oktobra 2011. godine apelanticina revizija je odbijena kao neosnovana.
23. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je Kantonalni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je, odlučujući o žalbi tužene, prvostepenu presudu preinačio i apelanticin tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. Vrhovni sud je odbio kao neosnovane apelanticine revizione navode da je pred drugostepenim sudom ostvarena povreda odredaba parničnog postupka, jer, suprotno revizionim navodima, taj sud smatra da je Kantonalni sud pravilno postupajući prema članu 231. ZPP ocijenio apelanticine žalbene navode neosnovanim, pri čemu je dao valjane razloge koje prihvata i ovaj sud, budući da nisu u suprotnosti s izvedenim dokazima koji se nalaze u spisu predmeta. Također, smatra neosnovanim revizioni prigovor primjene materijalnog prava, Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, jer je odredbom člana 7. stav 1. navedenog zakona jasno propisano da svaki nosilac stanarskog prava može istaći zahtjev za kupovinu stana u pismenom obliku nosiocu raspolaganja stanom koji ga je dužan prodati, dok je stavom 2. istog člana propisano da se zahtjev iz stava 1. podnosi u roku od dvije godine od dana primjene ovog zakona (24. jula 2001. godine), a da se ugovor o kupoprodaji mora zaključiti u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao na to da su odredbom člana 7. stav 2. citiranog zakona propisana dva roka: rok za podnošenje zahtjeva za kupovinu stana i rok za zaključenje ugovora koji teče od dana predaje zahtjeva, da je prvi rok za podnošenje zahtjeva za kupovinu stana istekao 25. jula 2003. godine, a taj rok (koji je prije toga produžavan) određen je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (odlukom Visokog predstavnika za BiH („Službene novine FBiH“ broj 32/01), dok drugi rok u kojem se mora zaključiti ugovor iznosi tri mjeseca i počinje teći od dana podnošenja zahtjeva za otkup stana. Dakle, imajući u vidu citiranu odredbu zakona i činjenična utvrđenja nižestepenih sudova, u smislu da je apelantica zahtjev za kupovinu stana tuženoj predala 10. decembra 2003. godine, dakle nakon isteka zakonom propisanog roka (25. jula 2003. godine), da predmetni stan u toku ratnih dešavanja nije proglašen napuštenim, apelantica ga je nesmetano koristila od 1976. godine, zbog čega je, prema ocjeni tog suda, apelanticin zahtjev neosnovan. Naime, u pitanju je prekluzivni rok čijim istekom nosilac stanarskog prava gubi pravo podnijeti zahtjev za otkup stana, a time i pravo da u sudskom postupku zahtijeva donošenje presude koja će u cijelosti nadomjestiti ugovor o otkupu (član 7. stav 4). Osim toga, suprotno apelanticinim revizionim navodima, stav da se rok za podnošenje zahtjeva za otkup stana računa od 27. aprila 2002. godine kada je Zakon o izmjenama i dopunama zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo stupio na pravnu snagu („Službene novine FBiH“ broj 15/02), prema ocjeni Vrhovnog suda, neosnovan je, zaključivši da je drugostepeni sud pravilno utvrdio da tim zakonom nije izmijenjen član 7. stav 2. već član 8.a) navedenog zakona, a izmjena se odnosi na sticanje prava na stanu koji je proglašen napuštenim – da se u roku od dvije godine od dana stupanja u posjed stana stan može otkupiti, što u apelanticinom slučaju nije bilo primjenjivo, jer apelantica svoj stan nije napuštala, niti je proglašen napuštenim.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
24. Apelantica smatra da su joj osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) i pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo a imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi hronologiju postupanja nadležnih organa prije podnošenja tužbe Općinskom sud protiv tužene, radi donošenja presude koja u cijelosti nadomješta ugovor o kupoprodaji predmetnog stana. U pogledu povrede prava na pravično suđenja, apelantica tvrdi da se osporene odluke sudova zasnivaju na proizvoljnoj primjeni člana 7. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, jer tvrdi da je zahtjev za otkup predmetnog stana podnijela tuženoj u zakonom propisanom roku, tj. 10. decembra 2003. godine, pa imajući u vidu da se rok za podnošenje zahtjeva za otkup stana računa od 27. aprila 2002. godine kada je navedeni zakon stupio na pravnu snagu („Službene novine FBiH“ broj 15/02), smatra da su sudovi bili dužni udovoljiti njenom tužbenom zahtjevu. Također, ističe da osporenim presudama sudovi nisu ocijenili rok kada je podnijela zahtjev za otkup stana KPZ-u Foča, jer su kao datum podnošenja zahtjeva za otkup stana računali od dana kada joj je predmetna dokumentacija vraćena, tj. od 5. novembra 2003. godine. Apelantica se žali i na dužinu trajanja postupka, zbog čega traži naknadu nematerijalne štete.
b) Odgovor na apelaciju
25. Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju, suprotno apelanticinom stanovištu, smatra da apelantici nisu povrijeđena prava na koja se poziva u apelaciji i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
26. Kantonalni sud smatra da su apelanticini navodi neosnovani, te ističe da ostaje pri razlozima navedenim u obrazloženju presude tog suda.
27. Općinski sud u odgovoru na apelaciju iznosi hronologiju postupanja tog suda u pogledu apelanticinih navoda o povredi prava na pravično suđenje.
V.Relevantni propisi
28. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00) u relevantnom dijelu glasi: Član 1.
Ovim zakonom uređuju se uvjeti i način prodaje stanova na kojima postoji stanarsko pravo, zajedno sa zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade, te način određivanja cijene stana i prestanak stanarskog prava.
[…] Član 7.
Svaki nositelj stanarskog prava, izuzev u slučaju iz člana 5. ovog zakona, može istaći zahtjev za kupnju stana u pismenom obliku nositelju prava raspolaganja stanom (u daljem tekstu: prodavatelj), a prodavatelj ga je dužan prodati.
Zahtjev iz stava 1. ovog člana podnosi se u roku od jedne godine od dana primjene ovog zakona, a ugovor o kupoprodaji stana (u daljem tekstu: ugovor) mora se zaključiti u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva za kupnju stana.
Ako prodavatelj na zahtjev nositelja stanarskog prava koji želi kupiti stan ne sklopi ugovor u roku iz stava 2. ovog člana, kupac ima pravo pokrenuti sudski postupak. Presuda u cijelosti nadomješta ugovor.
Izuzetno, rok za sklapanje ugovora za stan za koji u vrijeme određeno za podnošenje zahtjeva za kupnju stana nisu određene sve činjenice bitne za prodaju stana, počinje teći od dana kada se ove činjenice utvrde. Činjenice bitne za kupoprodaju stana ocjenjuju se u vrijeme sklapanja ugovora.
Član 15. st. 3. i 4.
[…] Prodaju stanova na kojima su pravo raspolaganja imali organi i organizacije bivše SFRJ, izuzev od st. 1. i 2. ovog člana vrši vlada kantona-županije na čijem se teritoriju stan nalazi.
Prodaja stanova koji su u svojini organa i organizacija Bosne i Hercegovine vrši Vlada Federacije Bosne i Hercegovine.
29. Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (objavljena 24. jula 2001. godine, „Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 32/01) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Član 7. stav 2. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (“Službene novine Federacije BiH“, br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00) mijenja se i glasi: “Zahtjev iz stava 1. ovog člana podnosi se u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu ovog zakona, odnosno u roku od tri mjeseca od dana okončanja eventualnog sudskog postupka, zavisno koji rok je kasniji, a ugovor o prodaji stana (u daljem tekstu: ugovor) mora se zaključiti u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva za otkup stana.“
Član 5.
Ova odluka objavljuje se bez odlaganja u “Službenim novinama Federacije BiH“ i stupa na snagu danom objavljivanja.
VI.Dopustivost
30. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
31. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
32. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 17 0 P 013986 11 Rev od 18. oktobra 2011. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 11. novembra 2011. godine, a apelacija je podnesena 9. decembra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
VII.Meritum
33. Apelantica smatra da su joj osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
35. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […].
A) Primjena prava
36. Konkretni postupak je vođen radi donošenja presude koja u cijelosti nadomješta ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, prema tome, radilo se o građanskom postupku u kojem se rješavalo o apelanticinim pravima, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.
37. Apelantica navodi da su sudovi u konkretnom slučaju proizvoljno primijenili odredbu člana 7. st. 1. i 2. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, („Službene novine FBiH“ broj 15/02) kada su zaključili da je zahtjev koji je podnijela tuženoj za otkup predmetnog stana (10. decembra 2003. godine) neblagovremeno podnesen, smatrajući da se rok za podnošenje zahtjeva za otkup stana računa od 27. aprila 2002. godine kada je stupio na snagu citirani zakon. Također, apelantica navodi da sudovi nisu ocijenili rok kada je podnijela zahtjev za otkup stana KPZ-u Foča, jer su kao datum podnošenja zahtjeva za otkup stana računali od datuma kada joj je predmetna dokumentacija vraćena, tj. od 5. novembra 2003. godine.
38. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
39. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti postavljaju, ispitati da li je osporena presuda zasnovana na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
40. Ustavni sud zapaža da su sudovi osporenim presudama jasno i argumentirano odgovorili na apelanticine navode da Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ broj 15/02) nije vršena izmjena člana 7. stav 2. navedenog zakona. Prema tome, Ustavni sud u osporenim odlukama sudova ne nalazi proizvoljnost u primjeni odredbe člana 7. stav 2. navedenog zakona, kada su apelanticin tužbeni zahtjev odbili kao neosnovan, zaključivši da je nadležni organ tužene pravilno postupio kada je njen zahtjev za otkup predmetnog stana odbacio kao neblagovremeno podnesen, ukazujući na to da su odredbom člana 7. stav 2. navedenog zakona propisana dva roka: rok za podnošenje zahtjeva za kupovinu stana i rok za zaključenje ugovora koji teče od dana predaje zahtjeva, da je prvi rok za podnošenje zahtjeva za kupovinu stana istekao 25. jula 2003. godine, dok drugi rok u kojem se mora zaključiti ugovor iznosi tri mjeseca i počinje teći od dana podnošenja zahtjeva za otkup stana. Kako je apelantica zahtjev za otkup stana podnijela 10. decembra 2003. godine, Ustavni sud smatra da nije proizvoljan stav sudova da je zahtjev podnijela protekom zakonom propisanog roka (25. juli 2003. godine), jer je, prema navedenoj odredbi zakona, zahtjev za otkup predmetnog stana bila dužna podnijeti u roku od dvije godine od dana primjene tog zakona, odnosno od 24. jula 2001. godine. Sudovi su ukazali i na to da se radi o prekluzivnom roku, čijim protekom nosilac stanarskog prava gubi pravo podnijeti zahtjev za kupovinu stana, zbog čega Ustavni sud ove apelanticine navode smatra neosnovanim.
41. U vezi s apelanticinim navodima da sudovi nisu ocijenili rok kada je podnijela zahtjev za otkup stana KPZ-u Foča, jer su kao datum podnošenja zahtjeva za otkup stana računali kada joj je KPZ Foča vratio predmetnu dokumentaciju, tj. 5. novembar 2003. godine. Ustavni sud zapaža da je apelantica ove navode prvi put istakla u apelaciji pred Ustavnim sudom, odnosno da ih nije isticala u parničnom postupku. Imajući u vidu navedeno, te podržavajući svoju praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja, a koja se analogno mogu primijeniti i na konkretan slučaj, Ustavni sud ističe da apelantica ne može uspješno tek u postupku pred Ustavnim sudom isticati prigovore koje je trebala koristiti u toku postupka pred redovnim sudovima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26) pa zaključuje da su ovi navodi neosnovani.
42. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje u vezi s proizvoljnom primjenom materijalnog prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
B) Suđenje u razumnom roku
a) Period koji se uzima u obzir
43. Apelantica prigovara i tome da su sudovi o njenom tužbenom zahtjevu odlučivali nerazumno dugo jer je tužbu Općinskom sudu protiv tužene podnijela 18. novembra 2005. godine. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti pri razmatranju dužine postupka je period od pet godina i 10 mjeseci.
b) Analiza razumnosti trajanja postupka
44. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, a koja su se praktično svodila na tumačenje odredaba Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, Ustavni sud smatra da se nije radilo o složenom sudskom postupku.
45. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, nakon što je apelantica podnijela tužbu tom sudu 18. novembra 2005. godine, prvi put prvostepenu presudu donio 26. maja 2006. godine, nakon što je održao dva pripremna ročišta i jedno ročište za glavnu raspravu (13. marta i 24. aprila 2006. godine, te 12. maja 2006. godine), dakle nakon šest mjeseci, što, prema ocjeni Ustavnog suda, nesporno predstavlja razuman rok za postupanje tog suda. Nakon toga je Kantonalni sud, rješavajući o žalbi tužene, a nakon što je primio apelanticin odgovor (20. jula 2006. godine) i nakon što mu je predmetni spis dostavljen na nadležno postupanje (9. novembra 2006. godine) drugostepenu presudu donio u roku od dvije godine i šest mjeseci, što se može smatrati relativno kratkim rokom za odlučivanje, jer je taj sud nakon ocjene svih izvedenih dokaza žalbu tužene uvažio, prvostepenu presudu ukinuo i predmet ponovo vratio prvostepenom sudu na ponovno postupanje, koji je odluku u ponovnom postupku donio 18. decembra 2009. godine. Dalje, Ustavni sud nalazi da je Kantonalni sud, odlučujući o žalbi tužene izjavljenoj protiv odluke Općinskog suda od 18. decembra 2009. godine, odlučio u roku od jedne godine, dok je Vrhovni sud o apelanticinoj reviziji odlučio u roku od skoro 11 mjeseci, zbog čega Ustavni sud nalazi da ti sudovi nisu doprinijeli dužini trajanja postupka. Ustavni sud ističe da se u konkretnom slučaju radilo o predmetu koji prema zakonu nije određen kao hitan, da je prvostepeni sud dva puta odlučivao o apelanticinom tužbenom zahtjevu, zbog čega Ustavni sud smatra da rok od pet godina i deset mjeseci, koliko je postupak ukupno trajao, na tri sudske instance, nije prešao granice razumnog roka u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da je dužina trajanja postupka bila razmjerna okolnostima konkretnog slučaja. Imajući u vidu navedeno i uzevši u obzir sve faktore, Ustavni sud zaključuje da u ovom slučaju zbog nedonošenja odluke u razumnom roku nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
46. U pogledu apelanticinih navoda o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, u suštini, svode na navode o povredi prava na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. Stoga, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitivati navodne povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII.Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da, uzevši u obzir sve okolnosti konkretnog predmeta, nema povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku kao segmentu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pored okolnosti da je postupak trajao pet godina i deset mjeseci i kada su redovni sudovi postupali bez vidljivog odugovlačenja.
48. Ustavni sud zaključuje da nisu prekršeni apelanticino pravo u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka, uz pozivanje na relevantne odredbe Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, dali iscrpne i argumentirane razloge zašto su utvrdili da je apelanticina tužba neosnovana, a data obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
49. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić