Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4519/11 (E. M.)

Odluka donesena 06. 11. 2014.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4519/11

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 11. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4519/11, rješavajući apelaciju Enise Mulabdić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. novembra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Enise Mulabdić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 39 0 P 002623 11 Rev od 16. augusta 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 P 002623 09 Gž od 8. oktobra 2010. godine i Presude Općinskog suda u Tešnju broj 39 0 P 002623 07 P od 10. jula 2009. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Enisa Mulabdić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tešnja, koju zastupa Martin Džido, advokat iz Jelaha, podnijela je 24. novembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 39 0 P 002623 11 Rev od 16. augusta 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 39 0 P 002623 09 Gž od 8. oktobra 2010. godine i Presude Općinskog suda u Tešnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 39 0 P 002623 07 P od 10. jula 2009. godine II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. stav (1) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog i Općinskog suda, te od Privredne banke Sarajevo d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 19. februara 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 25. februara 2014. godine, Kantonalni sud 24. februara 2014. godine i tužena 27. februara 2014. godine. Općinski sud nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 39 0 P 002623 07 P od 10. jula 2009. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 39 0 P 002623 09 Gž, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je apelantica zahtijevala da se ponište Rješenje tužene broj 74/92 od 1. septembra 1992. godine i Odluka Upravnog odbora broj 02-0-658-6/96 od 19. septembra 1996. godine, da se vrati na posao i rasporedi na radno mjesto koje odgovara njenoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima, uz isplatu neisplaćenih plaća od 17. augusta 1992. godine pa do 25. augusta 2008. godine u iznosu od 38.296,70 KM, isplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za isti vremenski period u iznosu od 13.523,00 KM, te isplatu troškova parničnog postupka u iznosu od 5.000,00 KM.

6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi nesporno utvrđeno da je apelantica bili u radnom odnosu kod tužene na neodređeno vrijeme, te da joj je Rješenjem tužene broj 74/92 od 1. septembra 1992. godine radni odnos prestao po osnovu neopravdanog izostanka s posla u trajanju od pet dana uzastopno. Naime, Općinski sud je utvrdio da je tužena apelantici odobrila korištenje godišnjeg odmora u trajanju od 28 dana, tako što će prvi dio koristiti od 15. jula 1992. godine pa do 15. augusta 1992. godine i apelantica je bila u obavezi da se javi na posao 17. augusta 1992. godine. Budući da se apelantica nije javila na posao do 31. augusta 1992. godine, tužena je primjenom člana 75. stav 2. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, koji je bio na snazi u vrijeme apelanticinog izostanka s posla, donijela rješenje i utvrdila da joj radni odnos prestaje po sili zakona, zbog neopravdanog izostanka s posla u trajanju od pet dana uzastopno, počevši od 17. augusta 1992. godine do 31. augusta 1992. godine. Općinski sud je utvrdio da je Odlukom Upravnog odbora tužene broj 02-0-6568-6/96 od 19. septembra 1996. godine odbijen kao neosnovan apelanticin prigovor izjavljen protiv rješenja o prestanku radnog odnosa od 1. septembra 1992. godine.

7. Općinski sud je, postupajući prema odredbi člana 143a) stav (4) Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), rješenjem od 30. novembra 2000. godine postupak prekinuo i ustupio Kantonalnoj komisiji Zeničko-dobojskog kantona za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Komisija za implementaciju člana 143. ZOR-a), koja je na apelanticin izričit zahtjev da ne želi da o njenom zahtjevu Komisija rješava u skladu s članom 143. Zakona o radu, 20. septembra 2007. godine donijela zaključak kojim je navedeni postupak obustavila i predmet dostavila Općinskom sudu radi nastavka postupka pred sudom. Nakon ocjene izvedenih dokaza, tj. uvidom u evidenciju tužene prisustva na poslu za august 1992. godine, te ocjene iskaza svjedoka, posebno iskaza direktorice tužene Azemine Galijašević, koja je svojim iskazom osporila apelanticine navode da joj je odobrila odsustvo s posla (da joj nije dala ni pismeno ni usmeno odobrenje za odsustvo s posla u spornom periodu), i primjenom citirane odredbe zakona, zaključio da apelantica nije dokazala da je opravdano izostala s posla, zbog čega je odlučio kao u izreci presude.

8. Kantonalni sud je apelanticinu žalbu izjavljenu protiv presude Općinskog suda odbio kao neosnovanu zaključivši da je presuda tog suda zasnovana na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava, Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa. Naime, taj sud je odbio apelanticine navode da je za izostanak s posla imala odobrenje direktorice tužene Azemine Galijašević, budući da iz iskaza ove svjedokinje nesporno proizlazi da apelantici nije dala ni pismeno ni usmeno odobrenje za izostanak s posla za period zbog kojeg joj je radni odnos prestao. Osim toga, Kantonalni sud je zaključio da iz spisa predmeta prvostepenog suda nesporno proizlazi da je taj sud uvidom u evidenciju prisustva na poslu tužene utvrdio da je apelantica zaključno s 15. augustom 1992. godine koristila godišnji odmor, a da je za ostale dane u mjesecu augustu, tj. od 17. augusta 1992. godine kada se trebala javiti na posao poslije korištenja godišnjeg odmora pa do 31. augusta 1992. godine bila neopravdano odsutna, pa je primjenom čl. 221. i 226. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio kao u izreci presude.

9. Vrhovni sud je Presudom broj 39 0 P 002623 11 Rev od 16. augusta 2011. godine apelanticinu reviziju izjavljenu protiv Presude Kantonalnog suda broj 39 0 P 002623 09 Gž odbio kao neosnovanu.

10. Vrhovni sud je naveo da su neosnovani apelanticini revizioni navodi da je imala odobrenje direktorice tužene za period za koji je utvrđeno da je neopravdano izostala s posla, ocijenivši pravilnim stav nižestepenih sudova da apelantica tokom trajanja postupka nije dokazala da je za period zbog kojeg joj je radni odnos prestao opravdano izostala s posla, te da joj je stoga rješenjem tužene radni odnos prestao po sili zakona, shodno članu 75. stav 2. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, odnosno jer nije željela da se njen radnopravni status rješava u skladu s članom 143. ZOR-a u postupku pred Komisijom za implementaciju člana 143. ZOR.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Između ostalog, apelantica je navela historijat postupka pokrenutog na njen zahtjev pred redovnim sudovima radi zaštite prava iz radnog odnosa, tvrdeći da su sudovi u njenom slučaju proizvoljno primijenili materijalno pravo, tj. da su bili dužni primijeniti odredbu člana 143. ZOR-a.

b) Odgovor na apelaciju

12. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u obrazloženju presude od 16. augusta 2011. godine, pa je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

13. Kantonalni sud je istakao da su apelanticini navodi neosnovani, jer smatra da u postupku pred ovim sudom nisu povrijeđena prava na koja se poziva u apelaciji, zbog čega je predložio da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu.

14. Tužena u odgovoru na apelaciju ističe da osporenim presudama nisu povrijeđena prava na koje se apelantica poziva u apelaciji, te je predložio da Ustavni sud njenu apelaciju odbije kao neosnovanu.

V.Relevantni propisi

15. U Zakonu o osnovnim pravima iz radnog odnosa („Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/94 i 20/95) relevantne odredbe glase:

Član 75. stav 2.

Radniku prestaje radni odnos bez njegove saglasnosti:

[…] -ako je neopravdano izostao sa posla pet radnih dana uzastopno.

16. U Zakonu o radu („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) relevantne odredbe glase:

Član 143.

(1) Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad.

(2) Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla.

(3) Za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac.

(4) Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu koja se utvrđuje na osnovu prosječne mjesečne plaće isplaćene na nivou Federacije, na dan stupanja na snagu ovog zakona, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku.

[…] Član 143a.

(1) Zaposlenik koji smatra da je poslodavac povrijedio njegovo pravo koje je utvrđeno u članu 143. st. 1. i 2. može, u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona, podnijeti žalbu kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljem tekstu: kantonalna komisija), koju formira kantonalni ministar nadležan za poslove rada (u daljem tekstu: kantonalni ministar).

[…] (4) Ako je pred nadležnim sudom pokrenut postupak koji se odnosi na prava zaposlenika iz člana 143. st. 1. i 2. ovog zakona, sud će ustupiti zahtjev na nadležno postupanje kantonalnoj komisiji i donijeti odluku o prekidu postupka.

Član 143c.

[…] (2) Odluke federalne odnosno kantonalne komisije su:

1. konačne i podliježu sudskom preispitivanju u skladu sa zakonom;

[…] VI.Dopustivost

17. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

19. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 39 0 P 002623 11 Rev od 16. augusta 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 25. septembra 2011. godine, a apelacija je podnesena 24. novembra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

21. Apelantica osporava presude Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda tvrdeći da su joj tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

24. Apelantica smatra da su sudovi pri donošenju osporenih presuda proizvoljno primijenili relevantne odredbe materijalnog prava, što je kao posljedicu imalo kršenje njenog prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

25. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka naveo da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li su osporene odluke sudova zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

26. Imajući u vidu navedeno, a u vezi s apelanticinim navodima da je o njenom tužbenom zahtjevu trebalo odlučiti primjenom člana 143. ZOR-a, Ustavni sud zapaža da su sudovi na sve tri instance u obrazloženjima svojih presuda jasno odgovorili na ove navode, ukazujući na to da je Općinski sud primjenom člana 143a) stav (4) ZOR-a rješenjem od 30. novembra 2000. godine postupak prekinuo i ustupio Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. ZOR-a na nadležno postupanje, koja je na apelanticin izričit zahtjev da ne želi da se o njenom zahtjevu rješava primjenom člana 143. ZOR-a, 20. septembra 2007. godine donijela zaključak o obustavljanju postupka i zahtjev ponovo ustupila Općinskom sudu na postupanje. Ustavni sud nalazi da je Općinski sud postupajući u skladu sa svojim zakonskim ovlaštenjima donio rješenje o nastavku postupka pred tim sudom. Prema tome, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporenih presuda ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnosti ili arbitrarnosti u donošenju presuda, jer su, prema mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi u vezi s ovim apelanticinim navodima dali iscrpne razloge zašto su o njenom tužbenom zahtjevu odlučivali primjenom tada važećih odredbi člana 75. stav 2. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, a ne shodno članu 143. ZOR-a. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporene presude i propise na kojima su zasnovane, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

27. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da apelantici nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u smislu garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

28. U pogledu navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava odnose na iste navode koje je apelantica istakala u vezi s kršenjem prava na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelanticini navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani. VIII.Zaključak

29. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda nisu prekršeni apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su ti sudovi dali dovoljno jasno i argumentirano obrazloženje koje se ne čini proizvoljnim u segmentu na koji je apelantica neosnovano ukazala.

30. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

31. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić