Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4958/13 (Z. I.)
Odluka donesena 06. 11. 2014.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o radu u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o odbrani Bosne i Hercegovine · čl. 34
- Zakon o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o radu u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o upravnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
- Ispravke pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
- Zakon o dopunama Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-4958/13
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 11. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4958/13, rješavajući apelaciju Zdravke Ignjatić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (7) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. novembra 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Zdravke Ignjatić.
Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu otpuštanja iz Vojske Republike Srpske, koji se trenutno nalazi na rješavanju u Sudu Bosne i Hercegovine.
Nalaže se Sudu Bosne i Hercegovine da, u skladu s članom 62 stav (7) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, po hitnom postupku donese odluku u predmetu broj S 1 P 015671 14 P, u skladu s članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Sudu Bosne i Hercegovine da, u skladu s članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana prijema ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Zdravka Ignjatić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banjaluke podnijela je 3. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu otpuštanja iz Vojske Republike Srpske. Apelantkinja je dopunila apelaciju 29. januara i 27. marta 2014. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 stav (1) Pravila Ustavnog suda, od Vlade Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vlada RS) zatraženo je 12. septembra 2014. godine da dostavi odgovor na apelaciju, a od Ministarstva odbrane Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) 25. septembra 2014. godine.
3. Vlada RS je dostavila odgovor na apelaciju 18. septembra 2014. godine, a Ministarstvo 10. oktobra 2014. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Rješenjem Vojne pošte 7568 Banjaluka (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) Int. broj 6/8-27 od 12. maja 2004. godine apelantkinji je prestala služba u Vojsci Republike Srpske.
6. Drugostepeni organ Vojne pošte 7572 Banjaluka (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ) je Rješenjem broj UP-2 broj 2-2-10/04 od 27. avgusta 2004. godine odbio kao neosnovanu apelantkinjinu žalbu izjavljenu protiv rješenja prvostepenog organa od 12. maja 2004. godine.
7. Okružni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) donio je Presudu broj U- 307/04 od 21. juna 2005. godine, kojom je uvažio apelantkinjinu tužbu, osporeni akt poništio i predmet vratio drugostepenom organu na ponovno odlučivanje.
8. Drugostepeni organ je Rješenjem broj Up-2 broj 03/2-4-1-173 od 18. avgusta 2005. godine odbio kao neosnovanu apelantkinjinu žalbu izjavljenu protiv rješenja prvostepenog organa od 12. maja 2004. godine.
9. Okružni sud je Presudom broj U-736/05 od 22. juna 2006. godine uvažio apelantkinjinu tužbu, osporeni akt poništio i predmet vratio drugostepenom organu na ponovno odlučivanje.
10. Drugostepeni organ je Rješenjem broj Up-2 broj 03/2-4-1-334 od 16. novembra 2006. godine odbio kao neosnovanu apelantkinjinu žalbu izjavljenu protiv rješenja prvostepenog organa od 12. maja 2004. godine.
11. Okružni sud je donio Rješenje broj 011-0-U-06-001 000 od 10. maja 2007. godine, kojim se proglasio stvarno nenadležnim za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari, pa je tužbu s prilozima, nakon pravosnažnosti rješenja, ustupio Sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) na nadležno rješavanje.
12. Sud BiH je podneskom broj U-1318/07 od 10. marta 2008. godine apelantkinjinu tužbu protiv rješenja drugostepenog organa od 16. novembra 2006. godine dostavio Ministarstvu, te predložio da navedenu tužbu smatra žalbom protiv rješenja o prestanku vojne službe, te u skladu sa Zakonom o odbrani BiH („Službeni glasnik BiH“ broj 88/05) i Zakonom o službi u Oružanim snagama BiH („Službeni glasnik BiH“ broj 88/05) donese konačnu odluku o apelantkinjinom statusu u vojnoj službi.
13. Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 10-34-7-336/08 od 2. oktobra 2008. godine, kojim je poništeno, prema pravu nadzora, rješenje drugostepenog organa od 16. novembra 2006. godine, te pravne posljedice koje je to rješenje proizvelo. Istim rješenjem je odlučeno da se predmet dostavi Vladi RS kao stvarno nadležnom organu za rješavanje.
14. Sud BiH je Presudom broj U-763/08 od 17. avgusta 2009. godine apelantkinjinu tužbu djelimično uvažio, osporeno rješenje Ministarstva poništio u dijelu kojim je odlučeno da se predmet dostavlja Vladi RS kao stvarno nadležnom organu i u tom dijelu predmet je vraćen tuženom Ministarstvu na ponovno rješavanje. Istom presudom je apelantkinjina tužba u preostalom dijelu odbijena i osporeno rješenje potvrđeno.
15. Nakon toga, Ministarstvo je u tri navrata donosilo rješenja (broj UP II 10-34-7- 8/10 od 11. februara 2010. godine, broj UP II 10-34-7-58/11 od 19. oktobra 2011. godine i broj UP II 10-34-7-6/14 od 10. marta 2014. godine) kojima se proglašavalo nenadležnim za postupanje u konkretnoj pravnoj stvari i konstatovalo da je Vlada RS stvarno nadležna za rješavanje.
16. Sud BiH je presudama broj S1 3 U 002409 10 U od 9. maja 2011. godine i broj S1 3 U 007856 12 U od 14. januara 2014. godine uvažavao apelantkinjine tužbe, osporena rješenja Ministarstva poništavao i predmet vraćao tuženom Ministarstvu na ponovno rješavanje.
17. Apelantkinja je protiv rješenja Ministarstva od 10. marta 2014. godine podnijela tužbu Sudu BiH koja je registrovana pod poslovnim brojem S 1 P 015671 14 P.
18. Ustavni sud, na osnovu stanja u spisu, zapaža da do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda konkretni postupak nije okončan.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
19. Apelantkinja smatra da joj je zbog toga što nije donesena odluka u razumnom roku prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantkinja je navela hronologiju postupka, koja je, u skladu s dostavljenim podacima, navedena u činjeničnom stanju. Apelantkinja je istaknula da je iskoristila sva prava (žalbe i tužbe) na koja su je upućivali organi koji su rješavali o njenom predmetu.
b) Odgovor na apelaciju
20. Vlada RS je u odgovoru na apelaciju navela da je apelantkinja iznijela hronologiju sudovanja pred sudovima opšte nadležnosti Republike Srpske (period od 2005. do 2007. godine), a s obzirom na to da je apelacija primljena 4. decembra 2013. godine, nije udovoljeno uslovu iz člana 18 stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda, te je zbog toga treba proglasiti neprihvatljivom. Sem toga, Vlada RS je istaknula da je predmet spora postupak vođen pred državnim, a ne entitetskim sudom, sudom Republike Srpske, radi čega je uložila prigovor ratione personae, te predložila da se apelacija treba proglasiti nedopustivom prema tom osnovu. Vlada RS je navela i da je apelacija nedopustiva prima facie zato što predočene činjenice ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava, jer okončani postupak nije ni vođen pred sudom Republike Srpske, niti je Republika Srpska, osnivanjem Oružanih snaga BiH, nadležna za rješavanje statusnih stvari bivših pripadnika Vojske Republike Srpske.
21. Ministarstvo je u odgovoru na apelaciju navelo da nije pravni sljednik ukinutog entitetskog Ministarstva odbrane. Naime, članom 72 stav 2 Zakona o odbrani Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ broj 88/05) regulisano je da su, sem ako nije drugačije predviđeno u planu prijenosa ostalih prava i obaveza iz stava 1 ovog člana odobrenog u skladu s članom 73 ovog zakona, entitetske vlade i dalje odgovorne za dugove, zaduženja i ostale obaveze entitetskih ministarstava odbrane nastalih do 1. januara 2006. godine. U konkretnom slučaju, to znači da pasivna legitimacija u ovoj pravnoj stvari nije na Ministarstvu odbrane BiH. Ministarstvo je ukazalo na to da je odlukom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP 13/07, apelacija Azema Omerbašića protiv ranijeg entitetskog ministarstva odbrane, utvrđena povreda apelantovog prava, te naloženo postupanje Vladi Federacije, a zbog obaveza ranijeg entitetskog ministarstva. Sem toga, Ministarstvo je istaknulo da je Rješenjem Suda Bosne i Hercegovine broj Ur-111/07 od 14. februara 2008. godine, kojim je riješen sukob nadležnosti između Suda Bosne i Hercegovine i Kantonalnog suda u Mostaru, Sud Bosne i Hercegovine iskazao stav da su entitetske vlade te koje treba da snose posljedice eventualne nezakonitosti rješenja pređašnjih entitetskih ministarstava odbrane. U predmetima na području Federacije BiH entitetska vlada (Vlada Federacije BiH) je već preuzela postupke prema obavezama ranijeg entitetskog ministarstva u skladu s citiranim odredbama Zakona o odbrani BiH i rješenjem odredila nadležni organ za postupanje. Ministarstvo je navelo da je apelantkinja bila dužna da tužbu podnese protiv Vlade Republike Srpske, koja je, u smislu citiranih odredbi, i dalje odgovorna za sve obaveze pređašnjih entitetskih ministarstava, pa i za obaveze prema apelantkinji, ukoliko postoje. Imajući u vidu navedeno, Ministarstvo je istaknulo da kod njega postoji nedostatak pasivne legitimacije, jer nije učesnik obligacionopravnog odnosa iz kog proizilazi spor, niti je pravni sljednik entitetskog Ministarstva odbrane kada su u pitanju nadležnosti za poništenje rješenja iz 2004. godine koje se traži.
V.Relevantni propisi
22. U Zakonu o upravnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 29/02, 12/04, 88/07, 93/09, 41/13) relevantne odredbe glase:
Član 8.
Kad organi uprave i institucije koje imaju javna ovlaštenja rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da obezbijede efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, preduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih lica, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova od organa koji obezbjeđuje brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku, uz svestrano razmatranje tih stvari.
Član 11.
Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druga lica koja učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.
Član 208. st. 1, 2. i 3.
(1) Kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, a prije donošenja rješenja nije potrebno sprovoditi poseban ispitni postupak, niti postoje drugi razlozi zbog kojih se ne može donijeti rješenje bez odgode (rješavanje prethodnog pitanja i dr.), nadležni organ dužan je da donese rješenje i dostavi ga stranci što prije, a najkasnije u roku od 30 dana računajući od dana predaje urednog zahtjeva, odnosno od dana pokretanja postupka po službenoj dužnosti, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.
(2) U ostalim slučajevima kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, nadležni organ dužan je da donese rješenje i dostavi ga stranci najkasnije u roku od 60 dana, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.
(3) Ako nadležni organ protiv čijeg je rješenja dopuštena žalba ne donese rješenje i ne dostavi ga stranci u roku iz st. 1. i 2. ovog člana, stranka ima pravo izjaviti žalbu nadležnom organu, kao da je njen zahtjev odbijen.
23. U Zakonu o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 19/02, 88/07, 83/08, 74/10) relevantne odredbe glase:
Član 4.
Institucije Bosne i Hercegovine u smislu ovog zakona su: ministarstva Bosne i Hercegovine i njihovi organi, javne agencije, javne korporacije, institucije Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine i druge organizacije utvrđene zakonom države Bosne i Hercegovine koje vrše javna ovlaštenja, koja su Ustavom Bosne i Hercegovine određena u nadležnost Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: nadležna institucija).
Član 9.
Upravni spor može se pokrenuti samo protiv konačnih upravnih akata koje su donijele institucije iz člana 4. ovog zakona.
Član 34. stav 3.
Ako bi poništenje pobijanog upravnog akta po stavu 2. ovog člana i ponovno vođenje postupka kod nadležne institucije izazvalo za tužioca štetu koja bi se teško mogla popraviti, ili ako je na osnovu javnih isprava ili drugih dokaza u spisima predmeta očigledno da je činjenično stanje drugačije od onog utvrđenog u upravnom postupku, ili ako je u istom upravnom sporu već jednom poništen upravni akt, a posebno ako nadležna institucija nije u potpunosti postupila po presudi, Sud je u ovim slučajevima obavezan sam utvrditi činjenično stanje i na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja riješiti upravnu stvar presudom, odnosno rješenjem.
Član 37. stav 4.
Presudom se konačni upravni akt poništava i rješava upravna stvar u slučajevima utvrđenim u članu 34. stav 3. ovog zakona i drugim slučajevima predviđenim ovim zakonom. Takva presuda u svemu zamjenjuje poništeni konačni upravni akt.
24. Zakon o odbrani Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 88/05 i 94/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 62. stav 3.
(Regulisanje statusa državnih službenika i zaposlenika) (3) Dana 1. januara 2006. godine namještenici/radnici iz ranijih entitetskih ministarstava odbrane postaju zaposlenici u Ministarstvu odbrane i na njih će se primjenjivati Zakon o radu u institucijama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, br. 26/04 i 7/05).
Član 72.
(Prenos drugih prava i obaveza) (1) Ministarstvo odbrane i entitetska ministarstva odbrane, u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona, sačiniće sveobuhvatan popis ostalih prava i obaveza prijašnjih entitetskih ministarstava odbrane i predložiti plan o prenosu ostalih prava i obaveza Ministarstvu odbrane, sa 1. januarom 2006. godine.
(2) Osim ukoliko nije drugačije predviđeno u planu za prenos ostalih prava i obaveza iz stava (1) ovog člana, odobrenog u skladu sa članom 73. ovog zakona, entitetske vlade i dalje su odgovorne za dugove, zaduženja i ostale obaveze entitetskih ministarstava odbrane nastale do 1. januara 2006. godine.
(3) Entitetske vlade ne mogu tražiti odštetu, doprinos ili obeštećenje od Bosne i Hercegovine u pogledu prenosa ostalih prava i obaveza, osim u slučaju ako ih za to ovlasti Savjet ministara Bosne i Hercegovine ili Parlamentarna skupština.
Član 76.
(Entitetski budžeti za odbranu za 2005. godinu) (1) Obaveze entiteta nastale i uvrštene u budžet do 31. januara 2006. godine, kao predviđeni troškovi entitetskih budžeta za odbranu za 2005. godinu, ostaju obaveza odgovarajućeg entiteta i neće ih na sebe preuzeti Bosna i Hercegovina, osim ako se izričito ne postigne dogovor između Savjeta ministara Bosne i Hercegovine i vlade relevantnog entiteta.
(2) Obaveze entiteta nastale u 2005. godini, a koje nisu uvrštene u Budžet za 2005. izmiriće entitetske vlade – entitetska ministarstva finansija. Ove obaveze, na osnovu dokumentacije koju su obradila lica iz člana 69. ovog zakona, biće dostavljene na knjiženje i realizaciju entitetskim ministarstvima finansija.
(3) Ministar odbrane pružiće pomoć entitetskim organima vlasti, koji će preuzeti odgovornost za zatvaranje entitetskih budžeta za odbranu za fiskalnu 2005. godinu poslije 1. januara 2006. godine.
Član 82.
(Stavljanje zakonskih propisa van snage) (1) Entititeski parlamenti donijeće zakone kojima će se 1. januara 2006. godine staviti van snage Zakon o odbrani Republike Srpske (''Službeni glasnik Republike Srpske'', br. 21/96, 46/01 i 33/04), Zakon o vojsci Republike Srpske (''Službeni glasnik Republike Srpske'', br. 31/96, 46/01 i 33/04), Zakon o odbrani Federacije BiH (''Službene novine FBiH'', br. 34/04) i Zakon o službi u Vojsci FBiH (''Službene novine FBiH'', br. 34/04).
(2) Drugi državni i entitetski zakoni i podzakonski akti koji zadiru u pitanja iz oblasti odbrane uskladiće se s odredbama ovog zakona. U slučaju da je bilo koji entitetski zakon ili podzakonski akt u suprotnosti sa odredbama ovog zakona, odredbe ovog zakona imaju prednost, a nedosljedne odredbe entitetskog zakona ili podzakonskog akta neće biti pravosnažne ni važeće.
(3) Entitetski zakoni i podzakonski akti biće usklađeni sa odredbama ovog zakona u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona.
VI.Dopustivost
25. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27. U skladu s članom 18 stav (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno da razmatra apelaciju i kad nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
28. U konkretnom slučaju, iako je apelacija podnesena prije nego što je postupak pravosnažno okončan, prema članu 18 stav (2) Pravila Ustavnog suda, konkretna apelacija je dopustiva u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
30. Apelantkinja smatra da joj je zbog toga što nije donesena konačna odluka u ovom predmetu, koji se odnosi na njeno otpuštanje iz Vojske Republike Srpske, povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na suđenje u razumnom roku
31. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
32. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
33. Ustavni sud prvenstveno smatra da je neophodno da podsjeti na to da su apelanti, u smislu člana 21 stav 6 Pravila Ustavnog suda, dužni da obavijeste Ustavni sud o svim promjenama pravnog i činjeničnog stanja u vezi s apelacijom, koje su se desile nakon podnošenja apelacije. Međutim, Ustavni sud ukazuje na to da u konkretnom slučaju apelantkinja nije obavijestila Ustavni sud o tome da li se u međuvremenu postupilo povodom njene tužbe podnesene Sudu BiH protiv Rješenja Ministarstva broj UP II 10-34- 7-6/14 od 10. marta 2014. godine, odnosno nije obavijestila Ustavni sud o tome da je postupak okončan. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će, rukovodeći se odredbom člana 31 Pravila Ustavnog suda, dužinu postupka ocijeniti isključivo prema apelantkinjinim navodima i raspoloživim dokazima iz spisa.
a) Period koji se uzima u obzir
34. Postupak je pokrenut Rješenjem prvostepenog organa broj Int. broj 6/8-27 od 12. maja 2004. godine kada je apelantkinji prestala služba u Vojsci Republike Srpske i, prema stanju u spisu, do donošenja ove odluke još nije okončan. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba da uzme pri razmatranju dužine ovog postupka jeste period od skoro 10 i po godina.
b) Analiza razumnosti trajanja postupka
35. U konkretnom slučaju, u pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da se radi o postupku ocjene zakonitosti apelantkinjinog otpuštanja iz Vojske Republike Srpske, te da se, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, odnosno reformu odbrane u Bosni i Hercegovini, prestanak postojanja Vojske Republike Srpske u toku trajanja konkretnog postupka, činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze koje je trebalo sprovesti, radi o relativno složenom predmetu. Sem toga, s obzirom na činjenicu da se ovim postupkom traži poništenje rješenja o prestanku službe u Vojsci Republike Srpske, odnosno o apelantkinjinom radnopravnom statusu, može se izvesti zaključak da je postupak za apelantkinju značajan.
36. Analizirajući dužinu trajanja postupka koji traje od 12. maja 2004. godine i koji još uvijek nije okončan, Ustavni sud primjećuje da je drugostepeni organ u tri navrata (27. avgusta 2004. godine, 18. avgusta 2005. godine i 16. novembra 2006. godine) donosio rješenja koja su poništavana presudama Okružnog suda od 21. juna 2005. godine i 22. juna 2006. godine i predmet vraćan drugostepenom organu na ponovno odlučivanje. Nakon toga, Okružni sud je donio rješenje od 10. maja 2007. godine kojim se proglasio stvarno nenadležnim i predmet ustupio Sudu BiH, koji je podneskom od 10. marta 2008. godine predmet dostavio Ministarstvu. Ministarstvo je u četiri navrata (2. oktobra 2008. godine, 11. februara 2010. godine, 19. oktobra 2011. godine i 10. marta 2014. godine) donosilo rješenja kojima se proglašavalo nenadležnim i predmet dostavljalo Vladi RS kao stvarno nadležnom organu na nadležno postupanje, a ta rješenja su poništavana presudama Suda BiH (od 17. avgusta 2009. godine, 9. maja 2011. godine i 14. januara 2014. godine) i predmet vraćan Ministarstvu na ponovno rješavanje. Prema stanju spisa, predmet se u vrijeme odlučivanja o apelaciji nalazi u Sudu BiH radi odlučivanja o apelantkinjinoj tužbi protiv rješenja Ministarstva od 10. marta 2014. godine.
37. Posmatrajući postupak u cjelini, Ustavni sud smatra da ne postoji opravdanje za ovako dugo postupanje. Ustavni sud zapaža da su organi uprave (drugostepeni organ Vojne pošte 7572 Banjaluka i Ministarstvo) svoje odluke donosili u relativno kratkim periodima, međutim, Okružni sud, odnosno Sud BiH su poništavali rješenja upravnih organa i predmet vraćali na ponovno odlučivanje. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realizuju svoja prava. Ustavni sud mora da naglasi da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. S tim u vezi, Ustavni sud zaključuje da odgovornost za ukupnu dužinu postupka u konkretnom slučaju snose organi uprave koji su u postupku počinili propuste koji su prouzrokovali poništavanje njihovih odluka i vraćanje predmeta na ponovni postupak, čime su u pretežnom dijelu doprinijeli dužini postupka.
38. Stoga, ocjenjujući ponašanje organa uprave i Okružnog suda, odnosno Suda BiH, te imajući u vidu da apelantkinja svojim ponašanjem nije doprinijela dužini postupka, Ustavni sud smatra da se dužina postupka koji traje 10 i po godina i koji još uvijek nije okončan može u većem dijelu pripisati organima uprave. Imajući u vidu navedeno i uzevši u obzir sve pomenute faktore, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju, zbog dužine trajanja postupka, povrijeđeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
39. S obzirom na činjenicu da se u trenutku donošenja odluke Ustavnog suda predmet povodom podnesene tužbe protiv Rješenja Ministarstva broj UP II 10-34-7-6/14 od 10. marta 2014. godine ponovo nalazi u Sudu BiH, a za donošenje konačne odluke neophodno je da Sud BiH, u skladu s članom 34 stav 3 u vezi s članom 37 stav 4 Zakona o upravnim sporovima BiH, donese odluku o podnesenoj tužbi, tom sudu je naloženo da donese odluku bez daljnjeg odgađanja.
VIII.Zaključak
40. Činjenica da postupak pred nadležnim organima uprave i sudom traje preko 10 i po godina i da još uvijek nije okončan, iako se ne radi o složenom postupku, a apelantkinja svojim ponašanjem nije doprinijela dužini postupka, dovoljna je Ustavnom sudu za zaključak da je povrijeđeno apelantkinjino pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
41. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav 7 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić