Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2107/11 (M. F.)
Odluka donesena 06. 11. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Invalid
- Materijalna šteta
- Naknada štete
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Nematerijalna šteta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o izvršnom postupku
- Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica
- Zakon o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica
- Zakon o izvršnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Ispravka Zakona o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 1
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Ispravke pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Ispravka Zakona o izvršnom postupku (objavljenog na bosanskom jeziku)
Predmeti (1)
AP-2107/11
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 11. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2107/11, rješavajući apelaciju M. F., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 22/14 i 57/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 6. studenoga 2014. godine donio
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija M. F., podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 25 0 P 004032 09 Rev od 15. veljače 2011. godine i Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 P 004032 09 Gž od 21. siječnja 2009. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. M. F. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gorice, kojeg zastupa Satka Redžepović, odvjetnik iz Orašja, podnio je 13. svibnja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 25 0 P 004032 09 Rev od 15. veljače 2011. godine i Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 P 004032 09 Gž od 21. siječnja 2009. godine. Na zahtjev Ustavnog suda od 12. lipnja 2014. godine, apelant je 23. lipnja 2014. godine dopunio apelaciju.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud), te od Federalnog pravobraniteljstva koje je zastupalo tuženu Federaciju Bosne i Hercegovine - Ministarstvo obrane (u daljnjem tekstu: tužena), kao druge strane u postupku, zatraženo je 12. lipnja 2014. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 17. lipnja 2014. godine a tužena i Vrhovni sud su to učinili 19. lipnja 2014. godine. Općinski sud nije odgovorio na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Općinski sud je, odlučujući o apelantovoj tužbi radi naknade štete, donio Presudu broj 25 0 P 004032 01 P od 14. kolovoza 2008. godine, kojom je naložio tuženoj da apelantu isplati iznos od 13.260,00 KM zajedno s kamatom i troškovima postupka. Višak apelantovog postavljenog tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa, za naknadu materijalne štete zbog zastare potraživanja i za naknadu nematerijalne štete u iznosu od 3.000,00 KM, je odbijen.
6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelant postavio tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužena obaveže naknaditi mu materijalnu i nematerijalnu štetu zbog neisplaćenih mjesečnih naknada na ime invalidnina i razlike neisplaćene mjesečne novčane naknade u razdobljima i iznosima pobliže navedenim u presudi, te iznosa jednokratne novčane naknade temeljem apelantovog prava, kao ratnog vojnog invalida, i nematerijalne štete za duševne bolove koje je trpio zbog umanjenja prava ličnosti, zbog dugog trajanja ovoga postupka. U vezi s tim zahtjevom, Općinski sud je istaknuo kako je prigovor tužene o stvarnoj nenadležnosti redovitoga suda za postupanje u ovom predmetu neutemeljen jer je predmet tužbenoga zahtjeva bio isplata dobiti po navedenim osnovama, a ne utvrđivanje prava temeljem invalidnosti. Dalje, Općinski sud je naveo da je na temelju neprijepornih navoda parničnih stranaka i utvrđenih činjenica, u smislu članka 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), zaključio da je tužbeni zahtjev djelomično utemeljen. Naime, Općinski sud je istaknuo da je na temelju provedenih dokaza, i to saslušanjem apelanta u svojstvu parnične stranke, te saslušanjem svjedoka, kao i provedenim vještačenjem vještaka ekonomsko-financijske struke, utvrdio da apelantu nisu isplaćivane tražene naknade. Navedeno je da, prema urađenom nalazu i mišljenju, apelantu temeljem traženih neisplaćenih naknada pripada ukupan iznos od 20.090,00 KM. Općinski sud je istaknuo da je nalaz vještaka prihvatio zbog toga što je sačinjen na temelju podataka dobivenih od relevantnih institucija, a temeljem rješenja kojim je apelantu utvrđena njegova invalidnost pošto su apelantu samo djelomično isplaćeni iznosi koji mu pripadaju. U svezi s tim, u presudi su citirana rješenja nadležnih upravnih organa kojima je apelantu utvrđeno svojstvo ratnog vojnog invalida. Nadalje, s obzirom na istaknuti prigovor zastare potraživanja u smislu odredaba Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), Općinski sud je zaključio da su, budući da je tužba podnesena 27. ožujka 2001. godine, zastarjela sva apelantova potraživanja koja se odnose na razdoblje prije 27. ožujka 1998. godine. Stoga je Općinski sud po traženim osnovama dosudio iznos od 13.260,00 KM.
7. Općinski sud je istaknuo kako s obzirom da iz urađenog nalaza i mišljenja proizlazi da apelantu nisu isplaćivane u njemu navedene naknade da je stoga, prema njegovom stavu, tužena odgovorna za propuste „kod svog ministarstva ili tijela“, sukladno odredbama članka 154. stavak 1. i članka
155. ZOO-a. Nasuprot tome, glede apelantovoga zahtjeva za naknadu nematerijalne štete u iznosu od 3.000,00 KM, Općinski sud je zaključio da je neutemeljen jer odredbama ZOO-a nije propisana osnova za naknadu štete po traženoj osnovi.
8. Kantonalni sud je Presudom broj 25 0 P 004032 09 Gž od 21. siječnja 2009. godine odbio kao neutemeljen apelantov priziv na dio prvostupanjske presude, koji se odnosi na zahtjev za naknadu nematerijalne štete i u tom dijelu prvostupanjsku presudu potvrdio. Potom, Kantonalni sud je, povodom priziva apelanta i tužene, a po službenoj dužnosti, dio prvostupanjske presude koji se odnosio na materijalnu štetu (dosuđujući i odbijajući dio) i troškove postupka ukinuo i tužbu odbacio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravni stav Općinskog suda, te je ponovio šta je predmet spora u konkretnoj parnici. Pri tome, Kantonalni sud je istaknuo da u cijelosti prihvaća zaključak Općinskog suda glede dijela odluke kojim je odbijen apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete, jer odredbe članka 200. ZOO-a govore o dosuđivanju pravične naknade za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava osobe, smrti bliske osobe i za strah. Pošto je apelant tražio pravičnu naknadu za duševne bolove zbog dugog trajanja postupka pred upravnim organom i sudom, uslijed čega je došlo „do umanjenja prava njegove ličnosti“, to je i prema stavu Kantonalnog suda pravilan zaključak Općinskog suda da apelant nema pravo na taj vid štete.
9. Potom, Kantonalni sud je istaknuo da iz spisa proizlazi da je Općinski sud pošao od toga da je predmet tužbenoga zahtjeva isplata dobiti po traženim osnovama a ne utvrđivanje prava temeljem invalidnosti, iz čega je zaključio da prigovor apsolutne nenadležnosti suda nije utemeljen. Međutim, prema stavu Kantonalnog suda, ovakav zaključak nije pravilan i na zakonu utemeljen. Naime, Kantonalni sud je istaknuo da iz provedenih dokaza tijekom postupka a prije svega nalaza i mišljenja vještaka ekonomsko-financijske struke od 19. lipnja 2008. godine te preciziranog tužbenog zahtjeva na glavnoj raspravi, jasno proizlazi da se materijalna šteta koju apelant potražuje odnosi na neisplaćene naknade na ime invalidnina za razdoblja pobliže navedena u presudi, iznose neisplaćene mjesečne naknade za razdoblja navedena u presudi, razlike neisplaćene mjesečne naknade za razdoblje navedeno u presudi i iznos jednokratne novčane naknade temeljem apelantovog svojstva ratnog vojnog invalida. Navedeno je da su ova prava apelantu, kao ratnom vojnom invalidu, utvrđena u upravnom postupku gdje su mu utvrđena i prava i novčani iznosi koji mu pripadaju, te da se u parničnom postupku nije utvrđivalo apelantovo pravo temeljem invalidnosti jer je to utvrđeno u upravnom postupku. Slijedom toga, Kantonalni sud je zaključio da je Općinski sud pogrešno primijenio odredbe čl. 154. i 155. ZOO-a, zaključivši da je apelant pretrpio materijalnu štetu u vidu izmakle koristi neisplatom već utvrđenih novčanih iznosa. Pri tome, kako je naglasio Kantonalni sud, Općinski sud nije uzeo u obzir članak 23. stavak 1. točka 2. Zakona o izvršnom postupku, kojim je propisano da rješenje u upravnom postupku predstavlja izvršnu ispravu ako glasi na ispunjenje novčane obveze ako zakonom nije drugačije određeno. Prema tome, kako je dalje pojasnio Kantonalni sud, apelant je na temelju rješenja iz upravnog postupka trebao tražiti izvršenje a ne pokretati parnični postupak.
10. Osim toga, Kantonalni sud je istaknuo da je Općinski sud izveo pogrešan zaključak da je redoviti sud nadležan za rješavanje ovog spora. S tim u vezi je citiran članak 68. stavak 1. Zakona o zaštiti vojnih invalida i obitelji poginulih i nestalih branitelja (u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti vojnih invalida) kojim je propisano da o pravima po tom zakonu rješava u prvom stupnju Ured za obranu općine u kojoj korisnik prava ima prebivalište, a u drugom stupnju Ministarstvo obrane HR HB, kao i u odredbama članka 38. Zakona o pravima branitelja i članova njihovih obitelji (u daljnjem tekstu: Zakona o pravima branitelja). Također, Kantonalni sud ukazao i na članak 39. Zakona o pravima branitelja kojim je propisano da rješenja o pravima na naknadu iz čl. 8, 19. i 25. toga zakona po službenoj dužnosti izvršava nadležni prvostupanjski organ. S obzirom da je u konkretnom slučaju predmet spora apelantov zahtjev za isplatu naknade temeljem neisplaćenih invalidnina, razlike neisplaćenih invalidnina i iznos jednokratne novčane pomoći temeljem prava apelanta kao ratnog vojnog invalida koje mu je utvrđeno rješenjem u upravnom postupku koje je doneseno na temelju članka 75. stavak 3. i 76. stavak 1. Zakona o zaštiti vojnih invalida, to proizlazi da je za rješavanje ovog odnosa nadležan organ uprave a ne redoviti sud. Slijedom toga, Kantonalni sud je zaključio da je Općinski sud odlučio o zahtjevu koji ne spada u sudsku nadležnost čime je počinio povrede odredaba iz čl. 16, 66, 67. i 209. ZPP-a.
11. Imajući u vidu granice ispitivanja prvostupanjske presude (članak 221. ZPP-a), te da tužena u prizivu nije istakla prigovor stvarne nenadležnosti redovitoga suda, Kantonalni sud je naveo da se postavilo pitanje pazi li na ovu povredu drugostupanjski sud po službenoj dužnosti. S obzirom na sadržaj članka 227. stavak 2. ZPP-a, te na značaj ove povrede, zaključeno je da se pred Kantonalnim sudom mora paziti na nju po službenoj dužnosti radi zaštite opće važećeg načela da se o jednoj stvari ne može suditi dva puta. Slijedom toga, Kantonalni sud je ukinuo prvostupanjsku presudu, po službenoj dužnosti, povodom priziva apelanta i tuženoga, u odnosu na dosuđujući i odbijajući dio presude koji se odnosio na zahtjev za naknadu materijalne štete i troškova postupka i tužbu odbacio.
12. Odlučujući o apelantovoj reviziji protiv Presude Kantonalnog suda broj 25 0 P 004032 09 Gž od 21. siječnja 2009. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 25 0 P 004032 09 Rev od 15. veljače 2011. godine reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravne stavove Općinskog i Kantonalnog suda te navode revizije i istaknuo da je, i po njegovoj ocjeni, odluka Kantonalnog suda pravilna i zakonita. Naime, i po stavu Vrhovnog suda, pravno priznati oblici nematerijalne štete su samo oni koje propisuje odredba članka 200. ZOO-a, pa je stoga pravilan stav nižestupanjskih sudova da je apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete na ime pravične naknade za duševne bolove zbog dugog trajanja postupka pred organima uprave i sudom, neutemeljen.
13. Potom, Vrhovni sud je istaknuo da se zbog toga što se u toj parnici traže neizmirene isplate temeljem invalidnosti iz apelantovog ostvarenog prava, kao ratnog vojnog invalida (temeljem donesene odluke u upravnom postupku), to je pravilan zaključak Kantonalnog suda da je Općinski sud, djelomično usvajajući tužbeni zahtjev pozivom na čl. 154. i 155. ZOO-a, propustio imati u vidu članak 23. stavak 1. točka 2. ZIP-a, kojim je određeno da izvršnu ispravu predstavlja izvršna odluka donesena u upravnom postupku ako glasi na ispunjenje novčane obveze ukoliko zakonom nije drugačije određeno. Budući da se u ovom slučaju radi upravo o tome, to se sudska zaštita ne ostvaruje u parničnom postupku jer iako se radi o imovini rješenja o pravima na naknadu izvršavaju organi uprave po pravilima upravnog prava kao lex specialis (članak 39. i članak 69. stavak 1. Zakona o pravima branitelja).
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), kao i pravo na imovinu iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ističe da je podnio tužbi radi „izgubljene dobiti i naknade štete“ s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Detaljno opisuje osnove po kojim je tražio isplatu „materijalne štete“, razdoblja i iznose za koje smatra da mu pripadaju (u ukupnom iznosu od 68.630,00 KM) za koju je tužena odgovorna u smislu pravnih pravila imovinskog prava. Navedena potraživanja nisu se mogla ostvariti niti u upravnom postupku, s obzirom da je „ministar obrane HR HB donio Odluku broj 02-01/96-1 kojom je suspendirano izvršenje pravosnažnih rješenja RVI odredivši da će se zahtjevi stradalnika evidentirati i odložiti u dosjea stradalnika, te da će im se isplata vršiti kada se osiguraju financijska sredstva“. Ističe da su organi tužene donijeli odluke kojima se onemogućuje izvršenje pravomoćnih rješenja i ostvarivanje prava utvrđenih tim rješenjima. Prigovara stavu redovitih sudova da je njegov zahtjev za naknadu nematerijalne štete neutemeljen i ističe kako nije tražio naknadu štete zbog dugotrajnosti upravnog postupka, već upravo zbog duševnih bolova izazvanih povredom prava osobnosti. Apelant smatra da mu je presudama Kantonalnog suda i Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pristup sudu i pravo na pravično suđenje i imovinu, s obzirom da je osporavanim odlukama suda neutemeljeno umanjena njegova imovina po svim opisanim vidovima materijalne štete jer smatra da se u konkretnom slučaju radi o postupku za koji je stvarno i mjesno nadležan općinski sud, s obzirom da predmet postupka nije bilo utvrđivanje prava temeljem invalidnosti, već isplata neisplaćenih potraživanja temeljem utvrđenih prava. Iz navedenog razloga, apelant smatra da su Kantonalni sud i Vrhovni sud pogrešno primijenili materijalno pravo i to odredbe članka 39. Zakona o pravima branitelja.
b) Odgovor na apelaciju
15. Kantonalni sud je naveo da nije bilo kršenja apelantovih prava navedenih u apelaciji te da i dalje podržava razloge iz svoje presude i smatra da je ona donesena pravilnom primjenom materijalnog prava.
16. Vrhovni sud je istaknuo kako ostaje kod razloga datih u obrazloženju svoje presude, te da pri njenome donošenju apelantu nisu uskraćena garantirana prava iz Ustava BiH i Europske konvencije na koja se poziva u apelaciji, niti je u revizijskoj presudi primjena prava bila proizvoljna.
17. Tužena je u svome odgovoru istaknula da je apelacija neutemeljena i da su osporene odluke donesene na temelju točno utvrđenog činjeničnog stanja uz pravilnu primjenu procesnog i materijalnog prava.
V. Relevantni propisi
18. U Zakonu o zaštiti vojnih invalida i obitelji poginulih i nestalih branitelja („Narodni list HR-HB“ br. 36/94 i 24/95) relevantne odredbe glase:
Članak 68. stavak 1.
O pravima po ovom Zakonu rješava u prvom stupnju Ured za obranu općine u kojoj korisnik prava ima prebivalište, a u drugom stupnju Ministarstvo obrane HR H-B. Članak 75. st. 2. i 3.
Reviziju obavlja, po službenoj dužnosti, nadležni drugostupanjski organ uprave. Ako je protiv rješenja prvostupanjskog organa uprave izjavljena žalba, o reviziji i prizivu rješava se istim rješenjem Članak 76. stavak 1.
U postupku revizije nadležni drugostupanjski organ uprave može se s prvostupanjskim rješenjem suglasiti ili ga može izmijeniti, poništiti ili ukinuti.
19. U Zakonu o pravima branitelja i članova njihovih obitelji („Službene novine Federacije BiH“ br. 33/04,56/06,70/07 i 9/10) relevantne odredbe glase:
Članak 8.
Prava ratnog vojnog invalida su:
1. lična invalidnina;
[ ] 4. druga prava iz glave VI ovog Zakona.
Članak 38.
Nadležna općinska služba, prema mjestu prebivališta podnosioca zahtjeva, rješava u prvom stupnju o pravima iz ovog Zakona ukoliko nije drugačije regulirano ovim Zakonom ili drugim propisom.
Članak 39.
Rješenja o pravima na naknade iz čl. 8., 19. i 25. ovog Zakona, po službenoj dužnosti izvršava nadležni prvostupanjski organ.
Članak 69. stavak 1.
Danom stupanja na snagu ovog Zakona, za lica iz čl. 1., 2., 3. i 4. ovog Zakona, prestaje primjena: [ ] Zakona o zaštiti vojnih invalida obitelji i poginulih i nestalih branitelja („Narodni list HR-HB“, br. 36/94 i 24/95).
20. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:
Osnove odgovornosti Član 154. stav 1.
(1) Tko drugome uzrokuje štetu dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.
Šteta Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
Novčana naknada Član 200. stav 1 (1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, narušenosti, povrede ugleda časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliske osobe te za strah sud će, ako nade da okolnosti slučaja a osobito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, a i kad nje nema.
21. U Zakonu o ovršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09 i 35/12) relevantne odredbe glase:
Članak 23. stavak 1. točka 2.
Izvršna isprava Izvršne isprave su:
2) izvršna odluka donesena u upravnom postupku i poravnanje u upravnom postupku ako glasi na ispunjenje novčane obveze, ukoliko zakonom nije drukčije određeno,
22. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Članak 16. st. 1. i 2.
(1) Sud tijekom cijelog postupka, po službenoj dužnosti pazi da li rješavanje spora spada u sudsku nadležnost.
(2) Kad sud tijekom postupka utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud nego neki drugi organ vlasti, oglasit će se nenadležnim, ukinuti provedene radnje u postupku i odbaciti tužbu.
Članak 17. stavak 1.
(1) Svaki sud tijekom cijelog postupka, po službenoj dužnosti pazi na svoju stvarnu nadležnost.
Članak 27.
U parničnom postupku sudovi sude u granicama svoje stvarne nadležnosti određene ovim ili drugim zakonom Federacije, odnosno zakonom kantona.
Članak 209.
Povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud tijekom postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude.
Članak 227. stavak 2 (2) Ako drugostupanjski sud utvrdi da je u postupku pred prvostupanjskim sudom odlučeno o zahtjevu koji nije u sudskoj nadležnosti [ ] ukinut će prvostupanjsku presudu i odbaciti tužbu.
VI. Dopustivost
23. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovome ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini.
24. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 25 0 P 004032 09 Rev od 15. veljače 2011. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelant je primio 21. ožujka 2011. godine, a apelacija je podnesena 13. svibnja 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva, niti je očevidno (prima facie) neutemeljena.
26. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, te članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovome dijelu ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII. Meritum
27. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, kao i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
28. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2., što uključuje:
(e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
29. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
30. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene pozitivnih propisa jer smatra da su redoviti sudovi izveli pogrešan zaključak glede njegovoga tužbenog zahtjeva. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda zadaća ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovitih sudova glede činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadaća redovitih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
31. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može iznimno, kada ocijeni da je u određenome postupku redoviti sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao kako očevidna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati jesu li pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
32. U konkretnom slučaju Ustavni sud opaža da je apelant podnio tužbu Općinskom sudu kojom je, u konačno preciziranome tužbenom zahtjevu, tražio „naknadu materijalne i nematerijalne štete“ zbog toga što mu, kako proizlazi iz dostavljene dokumentacije, nadležni upravni organi nisu isplatili potraživanja koja ima temeljem svojstva ratnog vojnog invalida (materijalna šteta) te zbog duševnih bolova koje ima zbog dugog trajanja postupka u kojemu je on ostvarivao ta svoja prava (nematerijalna šteta). S tim u svezi, Ustavni sud opaža kako su redoviti sudovi odbili apelantov zahtjev koji se odnosio na naknadu nematerijalne štete, a da su tužbu u dijelu u kojemu je apelant tražio naknadu materijalne štete odbacili.
33. U vezi s tim, te dovodeći apelantove navode vezane za dio tužbenoga zahtjeva koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete, u kontekst donesenih odluka, Ustavni sud opaža da su o tom dijelu apelantovoga zahtjeva identičnu odluku donijela sva tri redovita suda. Pri tome su sva tri suda detaljno obrazložila da duševni bolovi zbog kojih apelant traži da mu se naknadi nematerijalna šteta nisu pravno priznati oblici te štete sukladno odredbama ZOO-a, na koje su i ukazali (čl. 200. i 201), te zašto prema njihovome stavu apelant nema pravo na nju. Ustavni sud, u tome kontekstu, smatra kako iz navedenih obrazloženja nema ništa što ukazuje na proizvoljnu primjenu prava kao i da je obrazloženje osporenih odluka sukladno standardima Europske konvencije. Prema mišljenju Ustavnog suda, a oprečno apelantovim navodima, u osporenoj odluci je dato obrazloženje koje ni u jednome dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, pa Ustavni sud smatra da navedeno obrazloženje u potpunosti zadovoljava standarde članka 6. Europske konvencije.
34. Potom, Ustavni sud opaža kako je u odnosu na dio tužbenoga zahtjeva koji se odnosio na visinu materijalne štete, kako ju je apelant nazvao, proveo vještačenje vještak ekonomsko-financijske struke u kojemu je utvrdio da apelantu nisu isplaćena potraživanja temeljem navedenim u tome nalazu i mišljenju, koja proizlaze iz rješenja donesenih u upravnome postupku u kojemu je odlučivano o apelantovim pravima koja proizlaze iz odredaba Zakona o zaštiti vojnih invalida. Dakle, Ustavni sud opaža kako iz navedenoga proizlazi da je apelant posjedovao odluke donesene u upravnome postupku koje glase na ispunjenje novčane obveze, a da je ponovno u redovitome parničnom postupku tražio da sud donese presudu kojom će tuženu obvezati da mu po isto toj osnovi naknadi „materijalnu štetu“. S tim u svezi, Ustavni sud opaža kako je Kantonalni sud ukazao da je Općinski sud propustio uzeti u obzir odredbe članka 23. stavak 1. točka 2. Zakona o ovršnom postupku i članak 39. Zakona o pravima branitelja iz kojih proizlazi da je apelant posjedovao izvršnu ispravu u smislu toga zakona, te da je trebao podnijeti prijedlog za izvršenje te isprave nadležnom upravnom organu, o čemu je dao iscrpno obrazloženje koje je potvrdio Vrhovni sud a koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
35. Potom, glede apelantovih navoda kako je za taj spor bio nadležan redoviti sud, Ustavni sud opaža da su se u tome pogledu Kantonalni i Vrhovni sud pozvali na odredbe članka 68. stavak 1. Zakona o zaštiti vojnih invalida i članka 38. Zakona o pravima branitelja. S tim u svezi Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je odredbama članka 69. stavak 1. Zakona o pravima branitelja propisano da danom stupanja na snagu tog Zakona (17. rujna 2004. godine) prestaje primjena Zakona o zaštiti vojnih invalida. Potom da je odredbama članka 68. stavak 1. Zakona o zaštiti vojnih invalida propisano da o pravima po tome zakonu (dakle pravima ratnih vojnih invalida) rješava u prvom stupnju Ured za obranu općine u kojoj korisnik prava ima prebivalište a u drugom stupnju Ministarstvo obrane HR HB, te da je i u članku 38. Zakona o pravima branitelja propisano da nadležna općinska služba, prema mjestu prebivališta podnositelja zahtjeva, rješava u prvome stupnju o pravima iz ovoga Zakona ukoliko nije drugačije regulirano ovim Zakonom ili drugim propisom.
36. Također, Ustavni sud opaža da je Kantonalni sud ukazao i na odredbe članka 39. Zakona o pravima branitelja kojim je propisano da rješenja o pravima na naknadu iz čl. 8, 19. i 25. toga zakona po službenoj dužnosti izvršava nadležni prvostupanjski organ. S obzirom da je u konkretnom slučaju predmet spora apelantov zahtjev za isplatu naknade temeljem neisplaćenih invalidnina, razlike neisplaćenih invalidnina i iznos jednokratne novčane pomoći temeljem prava apelanta kao ratnog vojnog invalida koje mu je utvrđeno rješenjem u upravnom postupku koje je doneseno na temelju članka 75. stavak 3. i 76. stavak 1. Zakona o zaštiti vojnih invalida, to proizlazi da je za rješavanje ovoga odnosa nadležan organ uprave a ne redovit sud. Slijedom toga, Kantonalni sud je zaključio da je Općinski sud odlučio o zahtjevu koji ne spada u sudsku nadležnost čime je počinio povrede odredaba iz čl. 16, 66, 67. i 209. ZPP-a. S tim u svezi Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost u zaključcima da sud u redovitome postupku nije mjerodavan odlučivati o postavljenome apelantovom tužbenom zahtjevu zbog čega je njegovu tužbu, sukladno odredbama čl. 16, 209. i 227. stavak 2. ZPP-a, odbacio.
37. Pri tome, Ustavni sud ukazuje i na odredbe članka 16. st. 1. i 2. ZPP-a kojima je propisano da sud tijekom cijeloga postupka po službenoj dužnosti pazi spada li rješavanje spora u sudsku nadležnost, te da će se, kada tijekom postupka utvrdi da za rješavanje spora nije mjerodavan proglasiti nenadležnim, ukinuti provedene radnje u postupku i odbaciti tužbu. Potom, Ustavni sud ukazuje da je odredbama članka 227. stavak 2 ZPP-a propisano da će, ako drugostupanjski sud utvrdi kako je u postupku pred prvostupanjskim sudom odlučeno o zahtjevu koji nije u sudskoj nadležnosti, ukinut prvostupanjsku presudu i odbaciti tužbu. Dakle sukladno citiranim odredbama Zakona o pravima branitelja kako su utvrdili Kantonalni i Vrhovni sud, o apelantovome pravu koje proizlazi iz osnova njegove invalidnosti nadležni su općinski organi uprave prema njegovome prebivalištu a ne redoviti sudovi. Kako proizlazi iz obrazloženja osporenih odluka, apelant svoja prava koja proizlaze iz njegovoga svojstva ratnog vojnog invalida ostvaruje u upravnome postupku, a onda ukoliko nije eventualno zadovoljan s odlukama donesenim u upravnome postupku može pokrenuti sudski postupak - upravni spor. Ustavni sud, u tome kontekstu, smatra kako iz navedenih obrazloženja nema ništa što ukazuje na proizvoljnu primjenu prava kao i da je obrazloženje osporenih odluka sukladno standardima Europske konvencije.
38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra kako u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja apelantovoga prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Ostali navodi
39. Glede apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na imovinu, Ustavni sud opaža da apelant kršenje navedenoga prava u suštini vezuje za navode o proizvoljnoj primjeni odredaba materijalnog i procesnog prava, koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim točkama ove odluke u vezi s kršenjem prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih točaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.
VIII. Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, budući da su Kantonalni i Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložili svoje odluke glede primjene relevantnih odredaba Zakona o pravima branitelja, ZOO, Zakona o izvršnom postupku i ZPP-a na konkretni spor, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
41. Također, Ustavni sud zaključuje kako nema povrede ni prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada apelant kršenje toga prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tome pogledu.
42. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić