Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4939/11 (P. L.)
Odluka donesena 06. 11. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- In dubio pro reo
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Pretpostavka nevinosti
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4939/11
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 11. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4939/11, rješavajući apelaciju Predraga Lazića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. novembra 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Predraga Lazića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 K 000760 12 Kž 5 od 12. juna 2012. godine i Presude Okružnog suda u Doboju broj 13 0 K 000760 10 K od 26. januara 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Predrag Lazić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Modriče, kojeg zastupa Rajko Stokić, advokat iz Doboja, podnio je 23. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 13 0 K 000760 11 Kž 4 od 18. oktobra 2011. godine i Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 13 0 K 000760 10 K od 26. januara 2011. godine. Apelacija je u Ustavnom sudu registrirana pod brojem AP 4939/11.
2. Apelant je potom, posredstvom Jasminke Jovišević i Jadranke Jovanović, advokatica iz Banjaluke, 27. avgusta 2012. godine Ustavnom sudu podnio apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda broj 13 0 K 000760 12 Kž 5 od 12. juna 2012. godine, kojom je predmetni krivični postupak u međuvremenu okončan, te Presude Okružnog suda broj 13 0 K 000760 10 K od 26. januara 2011. godine, koju je apelant osporio u prvobitno podnesenoj apelaciji. Apelacija je u Ustavnom sudu registrirana pod brojem AP 3163/12.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije koje se odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu s članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju apelacija br. AP 4939/11 i AP 3163/12 u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 4939/11.
4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog tužilaštva u Doboju (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo), zatraženo je 25. juna i 9. jula 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
5. Vrhovni sud, Okružni sud i Tužilaštvo su dostavili odgovore 1, 7, 8, 14. i 21. jula 2014. godine. III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Okružni sud je donio Presudu broj 13 0 K 000760 10 K od 26. januara 2011. godine kojom je apelant proglašen krivim što je, u svojstvu staraoca mldb. T. T. i G. T. koje su mu bile povjerene radi čuvanja, staranja i vaspitanja, zloupotrebom svog položaja, izvršio radnje pobliže opisane pod tačkama 1. i 2. izreke presude, čime je počinio dva produžena krivična djela – polno nasilje nad djetetom iz člana 195. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), u vezi s članom 42. istog zakona. Okružni sud je apelantu za produženo krivično djelo iz tačaka 1. i 2. izreke presude, u odnosu na oštećenu T. T., utvrdio kaznu zatvora u trajanju od šest godina i šest mjeseci, a za produženo krivično djelo iz tačaka 1. i 2. izreke presude, u odnosu na oštećenu T. G., kaznu zatvora u trajanju od pet godina i šest mjeseci, te ga je uz primjenu člana 42. st. 1. i 2. tačka 2. KZRS osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 11 godina, u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru.
8. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je, postupajući povodom izmijenjene Optužnice Tužilaštva broj TI 5 0 KT 0001979 10 od 28. maja 2010. godine, nakon održanog glavnog i nejavnog pretresa i izvedenih brojnih dokaza, utvrdio da je apelant, u mjestu opisanom u izreci presude, u porodičnoj kući, u kojoj je od druge polovine 2002. godine živio u zajedničkom domaćinstvu sa suprugom N. L. i njenom djecom iz prvog braka, oštećenom T. T. (rođena 17. jula 1992. godine) i oštećenom G. T. (rođena 11. avgusta 1994. godine), kao očuh, zloupotrebom svog položaja, u odnosu prema svojim pastorkama i to oštećenoj T. T. u periodu od druge polovine 2004. godine do 17. jula 2006. godine, a oštećenoj G. T. u periodu od neutvrđenog datuma marta 2008. godine do 11. avgusta 2008. godine, kada su u krivičnopravnom smislu bile djeca, izvršio polne radnje radi zadovoljavanja polnog nagona, na načine detaljno opisane u izreci presude. Dalje, Okružni sud je utvrdio da je apelant u mjestu i pod opisanim okolnostima u odnosu prema oštećenoj T. T. u periodu od 18. jula 2006. godine, te oštećenoj G. T. u periodu od 12. avgusta 2008. godine pa do 31. marta 2010. godine, kada su obje oštećene smještene u Sigurnu kuću „Budućnost“ u Modriči, te kada su bile malodobne, s ciljem zadovoljavanja polnog nagona, poduzimao radnje pobliže opisane u toj tački izreke presude. Navedeno je da je Tužilaštvo, s ciljem dokazivanja da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret, izvelo dokaze saslušanjem oštećenih T. T. i mldb. G. T., kao i devet drugih svjedoka, zatim saslušanjem vještaka kliničkog psihologa, te ulaganjem više materijalnih dokaza, a da je apelantova odbrana izvela dokaze saslušanjem oštećenih T. T. i G. T., zatim majke oštećenih i apelantove supruge N. L., te drugih pet svjedoka, kao i apelantovim svjedočenjem u vlastitom predmetu i ulaganjem više u presudi navedenih materijalnih dokaza.
9. Okružni sud je istakao da je odbio prijedloge apelantove odbrane da se provedu dokazi saslušanjem svjedokinja J. Z. i LJ. L., koje su čuvale apelantovog sina kada je njegova supruga, nakon porodiljskog odsustva, počela da radi, na okolnosti da apelant nije ostajao nasamo s oštećenima, budući da je zaključio, kako je navedeno u presudi, da ova svjedočenja ne bi pomogla utvrđivanju relevantnih činjenica, s obzirom na to da je priroda krivičnih djela koja su apelantu stavljena na teret takva da se sigurno i nisu vršila u prisustvu drugih lica, što su potvrdile obje oštećene. Osim toga, kako je naveo Okružni sud, za sud je bilo dovoljno što je o tim okolnostima saslušana jedna od žena koja je čuvala apelantovog sina. Okružni sud je naveo da je odbio i prijedlog odbrane da se ponovo pozivaju već saslušane svjedokinje D. M. i R. L., koje su odbrana i drugi svestrano i u dovoljnoj mjeri saslušali na ranijem pretresu, pogotovo što je odbrana zahtijevala da se ponovo saslušaju o onome što su čule od oštećenih, posebno oštećene T. T., bez konkretizovanja koja činjenica je po stavu odbrane ostala sporna, što bi nepotrebno odugovlačilo postupak i dovelo do ponavljanja već iznesenih svjedočenja. Također, Okružni sud je odbio da se na pretresu pročita izjava svjedokinje N. L., apelantove supruge, od 14. jula 2010. godine, koju je dala u pismenoj formi na traženje advokata Faruka Balijagića iz Tuzle, jer je saslušana na glavnom pretresu, a pismena izjava u formi kako ju je branilac sačinio ne može se izvoditi na glavnom pretresu kao materijalni dokaz.
10. Okružni sud je naveo da je, u skladu s članom 251. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), isključio javnost s glavnog pretresa, s obzirom na vrstu krivičnog djela i svojstvo oštećenih. Navedeno je i da su oštećene, kao i drugi maloljetni svjedoci, s obzirom na prirodu krivičnog djela i njihovu dob, kao ugroženi svjedoci, saslušane uz pomoć videolinka, nalazeći se van sudnice u posebnoj prostoriji suda, uz prisustvo stručnog lica Centra za socijalni rad, a shodno odredbama člana 3. stav 3. i člana 9. Zakona o zaštiti svjedoka u krivičnom postupku, te je zbog toga odbijen prijedlog apelantove odbrane da se oštećena T. T. sasluša u sudnici.
11. Okružni sud je istakao da je nakon ocjene svakog pojedinačnog dokaza i njihovim dovođenjem u vezu s ostalim dokazima, a naročito pojedinačnih iskaza svjedoka i u njihovoj međusobnoj povezanosti, u smislu člana 287. ZKPRS, zaključio da je tužilac van svake razumne sumnje dokazao da je apelant iskorištavajući i zloupotrebljavajući odnos staratelja nad oštećenima od momenta kada su one bile u statusu djece, pa kontinuirano i nakon toga, vršio nad njima polne radnje koje su u krivičnopravnom smislu izjednačene s obljubom. Slijedom toga, Okružni sud je učinjena djela kvalifikovao kao dva produžena krivična djela iz člana 195. stav 3. u vezi sa stavom
1. KZRS, učinjena u realnom sticaju i u tom smislu činjenično prilagodio izreku presude ostajući u okvirima činjenica iz optužnice u svim segmentima koji predstavljaju zakonska obilježja navedenih krivičnih djela.
12. Okružni sud je naveo da je utvrdio da je apelant krivično djelo u odnosu na oštećenu T. T. počinio od sredine 2004. godine, kada je imala navršenih 12 godina i nekoliko mjeseci. S tim u vezi, Okružni sud je detaljno interpretirao iskaz oštećene T. T. s glavnog pretresa i iz istrage. Okružni sud je istakao da je prihvatio iskaz oštećene T. T., koja je, kako je navedeno: „(…) vrlo detaljno i razložno, svojim riječima, ispoljavajući emocije, ljutnju, rezignaciju, gađenje i slično“ svjedočila o tome šta joj se događalo. Navedeno je da je iskaz oštećene imao određene manje nedosljednosti koje se mogu objasniti njenim posebno uzbuđenim stanjem na glavnom pretresu, mladošću i očiglednoj nelagodi da odgovara na konkretna pitanja o samim polnim radnjama. Naime, činjenica da je ova oštećena na pretresu pogrešno navela godinu rođenja brata i to dva puta, kako je istakao Okružni sud, ne znači da u ostalom dijelu govori neistinu, tim prije što se ova činjenica lako može provjeriti, pa nema nikakvog logičnog objašnjenja zašto bi o tome lagala. Očigledno je i da je svjedokinja svjesna koliko njena izjava tereti njenog očuha, te kakve to posljedice donosi u život njenih najbližih. Pri tome je Okružni sud istakao i da je navode oštećene potvrdilo sedam drugih saslušanih svjedoka. Također, Okružni sud istakao da je oštećena T. T. prilikom govora o datumima nesigurna, ali da je, kad događaje poredi s nekim drugim datumima, kako bi se prisjetila (što je prihvatljiv način iskazivanja, jer se izjava tako objektivizira), uvijek početak apelantovih polnih radnji u odnosu na nju vezivala za period nakon rođenja brata, kada je majka počela da radi, nakon porodiljskog bolovanja i to nekih osam mjeseci nakon rođenja brata. Okružni sud je istakao da ne može prihvatiti da je njena majka počela raditi 1. decembra 2004. godine (kako je njena majka tvrdila), s obzirom na saglasne izjave i na rezervu suda kada je u pitanju iskaz ove svjedokinje (N. L.), za koji nalazi da je vrlo pristrasan i da je usmjeren na apelantovu odbranu, a čak i da se prihvati takav datum, u krivičnopravnom smislu ne mijenja osnovno zakonsko obilježje, jer je i tada oštećena bila u statusu djeteta.
13. Okružni sud je naveo da je utvrdio da je apelant djelo u odnosu na oštećenu G. T. počinio u martu 2008. godine, kada je imala 13 godina i nekoliko mjeseci, jer je prihvatio njen iskaz, koji je dosljedan i u istrazi i na pretresu, a u saglasnosti je i sa izjavama oštećene T. T., te osam drugih navedenih svjedoka. Dalje je Okružni sud interpretirao iskaz oštećene G. T. s glavnog pretresa i iz istrage u kojem je opisala apelantove radnje iz kojih proizlaze obilježja krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret. Taj iskaz Okružni sud je ocijenio kao iskren, dat uz razumljivu nelagodu i s vrlo jasnim određenjem mjeseca kada je očuh počeo da je seksualno zlostavlja, te navođenjem detalja koje potvrđuje i njena starija sestra, a koji se ponavljaju u odnosu na jednu i drugu kao svojevrstan modus operandi – radnje koje je apelant očigledno preduzimao s obje sestre na jednak način, uz iskorištavanje istih prilika i uz zloupotrebu istog odnosa. Navedeno je da je taj iskaz potvrđen i izjavom svjedoka J. Đ.
14. Osim toga, Okružni sud je naveo da iz iskaza svjedoka Z. T., direktorice Centra za socijalni rad u Modriči, proizlazi da su 29. marta 2010. godine oštećene T. T. i G. T. došle u Centar u pratnji razrednice i rekle joj da ih očuh zlostavlja. Svjedokinja je navela da su djevojčicama postavili privremenog staraoca i smjestili ih u Sigurnu kuću. Izjave od djevojčica su uzeli u skladu sa svojim zakonskim ovlaštenjima. Također, Okružni sud je u presudi interpretirao izjavu svjedokinje B. M., psihologinje u Sigurnoj kući, koja je izjavila saglasno kao i u pismenom nalazu koji je uradila kao terapijski dio i procjenu i iz kojeg proizlazi da kao psihologinja u potpunosti vjeruje oštećenima, da je lično razgovarala s njima nakon prijema u Sigurnu kuću, te da su bile pod akutnom stresnom reakcijom. Osim toga, u presudi su interpretirane i izjave svjedokinje D. M. (koja je bila razrednica oštećene T. T.) i M. P. (psihologa u Centru za mentalno zdravlje).
15. Dalje, Okružni sud je naveo da je svjedokinja N. L., apelantova supruga, nakon što je, propisno upozorena, otklonila zakonsku blagodat da ne svjedoči, a koja je saslušana i kao svjedok Tužilaštva i odbrane, u svom iskazu negirala da je apelant počinio krivična djela za koja je optužen. U vezi s ovim iskazom, Okružni sud je istakao da ga je prihvatio u dijelu u kojem priča o odnosima u porodici, funkcionisanju njihove zajednice, odnosu kćerki i očuha, jer je to ono što je ona zapažala i pojavno uočavala, ali i da se, očito u izuzetno teškoj životnoj situaciji, opredijelila da vjeruje apelantu, a ne kćerkama, nalazeći neka svoja opravdanja za takvu odluku. Ona očigledno nije primijetila nikakve sumnjive situacije i sada ih, u pokušaju da pomogne apelantu s kojim ima i sedmogodišnjeg sina, negira i svjesno ili ne bježi od onog što su joj oštećene ispričale, preispitujući cjelokupnu situaciju u sebi, kako kaže noćima ne spavajući, tako da za sud nisu prihvatljivi njeni zaključci da se opisane seksualne radnje nisu mogle dogoditi, jer za to nije bilo prilike i jer bi ona to morala primijetiti. Zbog tih razloga, kako je zaključio Okružni sud, on nije prihvatio zaključivanje svjedokinje da su oštećene imale razlog da daju lažan iskaz, jer bi bilo neshvatljivo da zbog nekog neprijavljenog izlaska ili loših ocjena izmisle, potpuno nezavisno jedna od druge, priče koje su gotovo identične i razlikuje ih samo vremenski odmak ili drugačije iskorištena prilika.
16. Okružni sud je naveo da je prihvatio i iskaze koje su oštećene dale u Centru za socijalni rad, kao saglasne i onima u istrazi i na pretresu, iako ih je odbrana smatrala nezakonito pribavljenim dokazima, jer ovi zapisnici nisu morali biti sačinjeni ni u kakvoj posebnoj formi, davanju izjave oštećenih prisustvovala su stručna lica, a prisustvo roditelja je iz razumljivih razloga izbjegnuto, u skladu s ovlaštenjima Centra za socijalni rad, jer su se činjenice morale utvrditi na način da se izbjegne bilo kakav mogući uticaj roditelja na oštećene, zbog prirode krivičnog djela. Vještakinja klinička psihologinja je u svom nalazu i mišljenju datom na glavnom pretresu, te u pismenom nalazu i mišljenju u odnosu na oštećene navela da psihološkom eksploracijom njihovih ličnosti nisu registrovane psihološke karakteristike koje bi dovele u pitanje vjerodostojnost i validnost njihovih izjava datih pred tužiocem. Također, istakla je da nema pokazatelja da su uticale jedna na drugu prilikom davanja izjave, jer su potpuno različitih psiholoških profila, iako teoretski, dob maloljetnica može pogodovati sugestibilnosti. Navedeno je da je oštećena T. T. introvertna, nepovjerljiva, potištena, ispoljava tugu, očaj, gnjev, snažan strah od reakcije okoline, dok je oštećena G. T. otvorenija, pristupačnija, također lakovjerna, otvoreno izražava ljutnju, ali bez psihopatoloških ispoljavanja. Okružni sud je istakao da je prihvatio nalaz i mišljenje ovog vještaka kao stručan, objektivan i dat u skladu s pravilima struke. Naglašeno je da je apelantova odbrana tek u završnoj riječi iznijela primjedbe na nalaz psihologinje, smatrajući da su oštećene uticale jedna na drugu prilikom davanja iskaza.
17. Okružni sud je naveo da nije prihvatio apelantovu odbranu da su oštećene iskonstruisale čitav događaj, jer je njegova odbrana obesnažena iskazima oštećenih i saslušanih svjedoka Z. T., N. N., M. P., R. L., D. J., M. J. i D. M., kojima je sud povjerovao u cijelosti, a apelantovu odbranu smatra pokušajem da se izbjegne krivična odgovornost. Sud je prihvatio materijalne dokaze koje je ponudila odbrana, ali je za njih istakao da nisu relevantni za utvrđivanje činjeničnog stanja, s obzirom na ono što je prihvaćeno iz izjava maloljetnica i saslušanih svjedoka.
18. Nasuprot pravnoj kvalifikaciji iz optužnice, Okružni sud je zaključio da je apelant svojim radnjama ostvario obilježja dva produžena krivična djela iz člana 195. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZRS, i to u odnosu na svaku oštećenu pojedinačno, posmatrajući kao cjelinu radnje koje je u produženom trajanju u više navrata, u kontinuitetu, uz iskorištavanje istih prilika i odnosa, preduzimao u odnosu na oštećene T. T. i G. T., kada su u krivičnopravnom smislu bile djeca, a te radnje su se nastavile u istim okolnostima i iskorištavanjem istih prilika i odnosa i nakon što su oštećene napunile 14 godina i u krivičnopravnom smislu se tretiraju kao maloljetna lica. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da se radnjama opisanim pod tačkama 1. i 2. izreke može raditi o produženom krivičnom djelu iz člana 195. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZRS, koje je u sebi konzumiralo krivično djelo iz člana 196. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS. Naime, prema usvojenom stavu sudske prakse, radi se o produženom djelu konstruisanom od dva istovrsna krivična djela, kada sud utvrđuje vrstu i mjeru kazne koja je propisana za teže od tih djela, a onda je za ta dva produžena djela, izvršena u realnom sticaju, utvrdio navedene pojedinačne kazne i jedinstvenu zatvorsku kaznu, shodno odredbama člana 42. KZRS.
19. Kad je u pitanju poseban odnos apelanta i oštećenih, koji je dio bića krivičnog djela kakvo je kvalifikovano u optužnici, te prihvaćeno u presudi, a to je odnos staratelja-apelanta kao očuha prema pastorkama, Okružni sud je istakao da je zaključio da su mu oštećene, pastorke, u skladu s već u više navrata prihvaćenim stavom sudske prakse, iako ne de iure nego de facto bile povjerene na čuvanje, brigu i vaspitanje, što proizlazi iz cjelokupnog opisa međusobnih odnosa u porodici, u kojoj zajedno žive od 2002. godine. Dakle, kako je pojasnio Okružni sud, iako se ovakav odnos ne zasniva na nekom pravnom osnovu, on proizlazi iz stvarnog odnosa zajedničkog življenja, podređenosti, zavisnosti, skrbi, povjeravanja dužnosti koje bi po logici stvari bile povjerene i biološkom ocu.
20. Ocjenjujući opšta pravila o odmjeravanju kazne, Okružni sud je apelantu utvrdio kaznu zatvora u trajanju od šest godina i šest mjeseci za krivično djelo koje je učinio prema oštećenoj T. T., a kaznu zatvora u trajanju od pet godina i šest mjeseci za krivično djelo koje je učinio prema oštećenoj G. T., te mu je izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedanaest godina, u skladu s odredbama člana 42. stav 2. tačka 2. KZRS.
21. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Vrhovni sud je Presudom broj 13 0 K 000760 11 Kž 4 od 18. oktobra 2011. godine žalbu djelomično uvažio i presudu Okružnog suda preinačio u odluci o kazni tako što je apelantu za krivična djela opisana u izreci prvostepene presude utvrdio kazne zatvora u trajanju od po pet godina, te je primjenom člana 42. stav 2. tačka 2. KZRS apelanta osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od osam godina, u koju mu se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru, počevši od 8. aprila do 22. jula 2010. godine. U preostalom dijelu prvostepena presuda je potvrđena.
22. Odlučujući o apelantovom zahtjevu za zaštitu zakonitosti, Vrhovni sud je donio Presudu broj 13 0 K 000760 12 Kvlz od 3. maja 2012. godine, kojom je zahtjev uvažio i Presudu Vrhovnog suda broj 13 0 K 000760 11 Kž 4 od 18. oktobra 2011. godine ukinuo, te predmet vratio Drugostepenom vijeću Vrhovnog suda na ponovno odlučivanje. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je u žalbenom postupku povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu jer prilikom odlučivanja o žalbi protiv prvostepene presude nisu uvaženi apelantovi prijedlozi za saslušanje svjedoka koje je naveo u žalbi, a u obrazloženju presude nisu uopšte dati razlozi zašto taj prijedlog nije prihvaćen. Naime, kako je pojasnio Vrhovni sud, u apelantovoj žalbi je predloženo saslušanje svjedoka B. C. i V. M., precizirane su činjenice koje se žele dokazati pomoću tih dokaza, te je obrazloženo da je odbrana tek u toku žalbenog postupka saznala za ove svjedoke ali da se o ovim prijedlozima drugostepena presuda nije izričito odredila iako iz prirode i sadržaja donesene odluke proizlazi da ovi dokazni prijedlozi nisu prihvaćeni ali da u obrazloženju presude nema takvih razloga. Slijedom toga, naloženo je da u ponovnom postupku drugostepeni sud treba da se, pored ostalih činjenično i pravno relevantnih žalbenih prigovora, odredi i u pogledu navedenih dokaznih prijedloga iznesenih u žalbi s aspekta njihovog značaja za pravilnosti i potpunosti činjenične osnove prvostepene presude, te o tome daju razlozi u obrazloženju nove odluke.
23. Odlučujući u ponovnom postupku, Vrhovni sud je Presudom broj 13 0 K 000760 11 Kž 4 od 12. juna 2012. godine žalbe djelomično uvažio i presudu Okružnog suda preinačio u odluci o kazni tako što je apelantu za krivična djela opisana u izreci prvostepene presude utvrdio kazne zatvora u trajanju od po pet godina, te je primjenom člana 42. stav 2. tačka 2. KZRS apelanta osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od osam godina, u koju mu se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru, počevši od 8. aprila do 22. jula 2010. godine. U preostalom dijelu prvostepena presuda je potvrđena.
24. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da između izreke i razloga presude nema nikakve protivrječnosti u pogledu odlučnih činjenica niti u samoj izreci, jer je u izreci tačno navedeno vrijeme u kojem je apelant preduzimao radnje koje sadrži izreka, navedeno je da je apelant očuh oštećenih, da je to svojstvo zloupotrijebio prema obje oštećene, a opisan je i period u kojem je te radnje preduzimao kada su one imale status djeteta, odnosno kada su bile mldb. lica. Također, prema stavu Vrhovnog suda, neosnovan je apelantov prigovor da je presuda zasnovana na nezakonitom dokazu zbog izjava koje su oštećene dale u Centru za socijalni rad u Modriči, budući da su one, kako je navedeno, saslušane u skladu s članom 151. ZKPRS, tj., u Tužilaštvu, 8. aprila 2010. godine, a ta saslušanja su snimljena, zbog čega su neosnovani istaknuti prigovori.
25. Vrhovni sud je istakao da su na glavnom pretresu izvođeni dokazi opisani u prvostepenoj presudi, te je odbrana oštećene ispitala i unakrsno i direktno, zbog čega prigovor da apelant nije imao pravično i fer suđenje jer su odbijeni njegovi prijedlozi za izvođenje i drugih dokaza koji su predloženi ne predstavlja povredu odredaba ZKPRS. Pri tome je Vrhovni sud naglasio da treba imati u vidu specifičnost krivičnog djela protiv polnog integriteta, u koju grupu spada i polno nasilje nad djetetom. Mora se, prema ocjeni Vrhovnog suda, imati u vidu da su se oštećene u vrijeme kada su bile mldb. lica izjašnjavale o apelantovim radnjama i postupcima koje je preduzimao prema njima i u vrijeme kada su bile djeca, zatim protek vremena od izvršenja djela, pogotovo onih radnji koje su prema njima preduzimane kada su bile djeca, što dovodi do toga da se one ne mogu niti je to od njih realno očekivati da se potpuno i određeno izjasne o tačnom vremenu i mjestu kada su prema njima preduzimane radnje opisane u izreci, pa insistiranje žalbi da su stoga njihovi iskazi neuvjerljivi nije prihvatljivo.
26. Ukazujući na pogrešnu ocjenu apelantovog svjedočenja i svjedočenja njegove supruge koja je majka oštećenih i iznoseći razloge za prihvatljivost ovih svjedočenja, kako je dalje naveo Vrhovni sud, žalbe gube iz vida specifičnost ovog krivičnog djela, mjesta, vremena i okolnosti pod kojima je ono učinjeno, zanemarujući pri tome opštepoznatu činjenicu da se ova krivična djela vrše u okolnostima kada nema očevidaca, što je u konkretnom slučaju i bilo, a u postupku saslušani svjedoci na čije se iskaze u obrazloženju poziva osporena presuda su saznanja o tome dobili od oštećenih koje su, kako to iz njihovih iskaza proizlazi, dugo trpeći takav odnos apelanta prema njima odlučile da se povjere razrednom starješini, a oštećena T. T. i svjedokinji M. J. Imajući u vidu sadržaj njihovih iskaza, a prije toga i pred okružnim tužiocem, kao i sadržaj drugih dokaza optužbe izvedenih na glavnom pretresu koji su ocijenjeni na način kako to propisuje član 287. stav 2. ZKPRS, Vrhovni sud je ocijenio da je neosnovano zalaganje žalbi da se saslušaju svjedoci B. C. i V. M., za koje su apelant i njegova supruga saznali tek u žalbenom postupku, jer se izvođenjem tih dokaza, a s obzirom na sadržaj dokaza izvedenih na glavnom pretresu, ne bi utvrdilo činjenično stanje drugačije od onog koji je utvrdila osporena presuda. Naime, kako je istakao Vrhovni sud, to je zbog toga što iz sadržaja dijela žalbe proizlazi da se njihovo saslušanje predlaže s ciljem diskreditacije iskaza svjedokinje Z. T., direktorice Centra za socijalni rad, a ova svjedokinja je na glavnom pretresu direktno i unakrsno ispitana, a što sve upućuje na zaključak da se saslušanjem B. C., brata apelantove supruge, i V. M. ne bi utvrdilo drugačije činjenično stanje od onog koje je utvrdila osporena presuda. Osporena presuda je analizom svih izvedenih dokaza kako optužbe tako i odbrane izvela konačan i prema ocjeni Vrhovnog suda pravilan zaključak da je apelant u vrijeme, na način i pod okolnostima opisanim u izreci te presude počinio krivična djela koja su mu optužbom stavljena na teret. Stoga, Vrhovni sud ocjenjuje neosnovanim prigovore žalbi u pogledu manjkavosti činjeničnog osnova osporene presude i to razlozima kroz koje žalbe dovode u pitanje vjerodostojnost iskaza oštećenih.
27. Dalje, Vrhovni sud je utvrdio da je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjen Krivični zakon i apelantove radnje su pravilno kvalifikovane kao krivično djelo polnog nasilja nad djetetom iz člana 195. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZRS. Naime, apelant je, preduzimajući te radnje prema oštećenim u vrijeme kada su bile djeca, a i nakon toga kada su napunile 14 godina, nastavio s tim radnjama pa je pravna ocjena tih radnji, koje su preduzimane kontinuirano, prema najtežoj kvalifikaciji. Sud je ocijenio neosnovanim apelantov navod da kao očuh nije zloupotrijebio svoj položaj prema oštećenim jer mu one nisu bile povjerene na učenje, vaspitanje ili staranje. Naime, u postupku je utvrđeno da je apelant zasnovao bračnu zajednicu s majkom oštećenih, da su živjele s njim u istom domaćinstvu od 2002. godine, da su zajednički vodili brigu o oštećenima, da je apelant išao i na roditeljske sastanke oštećenih umjesto njihove majke, kupovao im i dopune za telefon, zajednički su vodili brigu o školovanju oštećenih, njihovom vaspitanju. Prema ocjeni Vrhovnog suda, to predstavlja takvu stvarnu situaciju iz koje se može izvesti zaključak kakav izvodi osporena presuda da su oštene apelantu bile povjerene na učenje, vaspitanje i staranje, te da je on na način preciziran u izreci osporene presude kao očuh zloupotrijebio svoj položaj.
28. Slijedom toga, Vrhovni sud je zaključio da su neosnovane žalbe apelantovih branilaca izuzev u dijelu koji se odnosi na visinu kazne. Naime, u tom pogledu je Vrhovni sud zaključio da su utvrđene pojedinačne kazne kao i jedinstvena kazna prestroge, te da nisu pravilno ocijenjene sve olakšavajuće okolnosti, pa je stoga Vrhovni sud djelomično uvažio apelantovu žalbu i odluku Okružnog suda u tom pogledu preinačio.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
29. Apelant navodi da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U veoma opširnim apelacijama ponovljena je hronologija krivičnog postupka i utvrđene činjenice. Apelant prigovara utvrđenom činjeničnom stanju, primjeni pozitivnopravnih propisa, te analizi dokaza. Navodi da su sudovi proizvoljno ocijenili provedene dokaze i da ih nisu brižljivo i savjesno ocijenili, te da mu nije obezbijeđena „jednakost oružja“ u odnosu na Tužilaštvo, kao i da sud nije poštovao princip in dubio pro reo. Prigovara da su saslušani svjedoci imali posredna saznanja koja su proizašla iz iskaza oštećenih koje su saslušane u Centru za socijalni rad, bez prisustva roditelja, čime je taj zapisnik nezakonit dokaz. Prigovara svojstvu koje mu je sud dao, tj. da je bio staratelj oštećenim, te da su mu bile povjerene na brigu i vaspitanje. Dalje, navodi da je u vrijeme kada je Vrhovni sud u ponovnom postupku odlučivao o žalbama njegovih branilaca bio na izdržavanju kazne zatvora u Kazneno-popravnom zavodu Foča, gdje je upućen prema uputnom aktu Osnovnog suda u Modriči. Smatra da je od 3. maja do 12. juna 2012. godine trebao biti na slobodi. Ističe da su njegovi branioci Vrhovnom sudu ponudili i pismeni prijedlog da ga pusti na slobodu, ali da taj sud nije reagovao, pa je apelant nezakonito bio lišen slobode u tom periodu. Slijedom toga, kako apelant smatra, ovakvim postupanjem Vrhovni sud je pokazao svoju pristrasnost i povrijedio apelantovo osnovno pravo da mu sudi nepristrasan sud kojem strane u postupku imaju jednak pristup. Dalje, apelant prigovara da je obrazloženje konačne presude Vrhovnog suda u pogledu neprihvatanja njegovih prijedloga za saslušanje svjedoka B. C. i V. M. proizvoljno i neargumentovano i da ukazuje na pristrasnost Vrhovnog suda. Smatra da Vrhovni sud, odlučujući u ponovnom postupku, nije proveo datu uputu iz presude od 3. maja 2012. godine i nije dao obrazloženje u razlozima presude, kako u pogledu neprihvaćenih dokaznih prijedloga tako ni u pogledu činjenično i pravno relevantnih žalbenih prigovora. Naročito prigovara da sud ni na koji način nije provjerio iskaze oštećenih, s aspekta vremena izvršenja krivičnog djela, mjesta izvršenja krivičnog djela i radnje izvršenja krivičnog djela, te s tim u vezi apelant vrši svoju analizu provedenih dokaza. Pri tome prigovara i odluci redovnih sudova kojom su odbijeni njegovi prijedlozi i za saslušanje svjedokinja J. LJ. i LJ. L., koje su čuvale njegovog sina, te ističe da bi njihovim svjedočenjem dokazao da nisu tačni iskazi oštećenih da se ovo dešavalo za vrijeme radnog vremena ili kad im majka ode na posao. Apelant ističe da je odluka Vrhovnog suda ostala bez obrazloženja na navode žalbe u pogledu odlučnih činjenica, a time nije proveden ni princip kontradiktornosti, pa stoga smatra da mu je povrijeđena i garancija pretpostavke nevinosti.
b) Odgovor na apelaciju
30. Vrhovni sud je istakao da sadržaj apelacije analizira dokaze izvedene na glavnom pretresu, kritikuje ocjenu dokaza koji su izvedeni pred Okružnim sudom, te na taj način u suštini napada činjenično stanje do kojeg su redovni sudovi došli u konkretnom predmetu. U vezi s tim je Vrhovni sud naveo da je apelacija neosnovana, te da njegova presuda sadrži sve potrebne razloge u skladu s odredbama ZKPRS, koje su u saglasnosti s odredbama Evropske konvencije.
31. Okružni sud je istakao da u cijelosti ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima datim u presudi koju je donio.
32. Tužilaštvo je navelo da su apelantovi navodi neosnovani jer je na glavnom pretresu izvodio dokaze koji su navedeni u obrazloženju presude, a odbrana je direktno i unakrsno ispitala oštećene, pa je stoga neosnovan apelantov prigovor da nije imao pravično suđenje.
V.Relevantni propisi
33. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10 i 1/12) u relevantnom dijelu glasi:
Polno nasilje nad djetetom Član 195. st. 1. i 3.
(1) Ko izvrši obljubu ili drugu polnu radnju sa djetetom, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do osam godina.
(3) Ako je djelo iz stava 1., 2. i 3. ovog člana izvršeno na naročito svirep ili naročito ponižavajući način, ili je istom prilikom izvršeno više djela od strane više lica, ili postoji velika nesrazmjera u zrelosti i uzrastu između učinioca i žrtve, ili je usljed djela nastupila teška tjelesna povreda, teško narušavanje zdravlja ili trudnoća silovanog ženskog lica, učinilac će se kazniti zatvorom od najmanje pet godina.
34. Zakon o krivičnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 50/03, 111/04, 115/04, 29/07, 68/07, 119/07, 55/09 i 80/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i načelo in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravnosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 14.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioce tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.
(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su da sa jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, ali i one koje mu idu u korist.
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 270. stav 2.
Pravo suda da ne dozvoli […] dokaz (2) Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka ili branilac želi da dokaže, nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, odbiće izvođenje dokaza.
Član 287.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. Član 296. stav 7.
Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.[...]
35. Zakon o zaštiti svjedoka u krivičnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 48/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3. stav 3.
Svjedoci pod prijetnjom i ugroženi svjedoci (3) Ugroženi svjedok je onaj svjedok koji je ozbiljno fizički ili psihički traumatizovan okolnostima pod kojima je izvršeno krivično djelo ili koji pati od ozbiljnih psihičkih poremećaja koji ga čine izuzetno osjetljivim, kao i dijete i maloljetnik.
36. Zakon o socijalnoj zaštiti („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 5/93, 15/96, 110/03 i 33/08), koji je bio u primjeni u relevantno vrijeme, u bitnom dijelu glasi:
Član 60. stav 3.
U provođenju socijalne zaštite i socijalnog rada, centar za socijalni rad vrši slijedeća javna ovlašćenja:
3. organizuje i provodi odgovarajuće oblike socijalne zaštite i dječije zaštite i neposredno pruža usluge socijalne zaštite i socijalnog rada.
37. Pravilnik o poslovima i normativima, stručnim kadrovima i smještajnim uslovima Centra za socijalni rad („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 4/02) u relevantnom dijelu glasi: Član 1.
Centar za socijalni rad u vršenju javnih ovlašćenja obavlja:
[…]-
- poslove porodično-pravne zaštite, starateljstva i usvojenja,
- poslove krivično-pravne zaštite maloljetnika.
[…] Član 4. tačka 3.
Centar za socijalni rad u sprovođenju aktivnosti u oblasti socijalne zaštite, dječije zaštite, porodično-pravne zaštite, starateljstva, usvojenja i krivično-pravne zaštite maloljetnika vrši sljedeće poslove i usluge:
3. Organizuje i sprovodi odgovarajuće oblike socijalne zaštite, dječije zaštite, porodično-pravne zaštite, zaštite maloljetnika i u ovim aktivnostima neposredno pruža svoje usluge.
VI.Dopustivost
38. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
39. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
40. Ustavni sud zapaža da je apelant prvobitnom apelacijom osporio Presudu Vrhovnog suda broj 13 0 K 000760 11 Kž 4 od 18. oktobra 2011. godine, koja je nakon podnošenja apelacije ukinuta presudom Vrhovnog suda od 3. maja 2012. godine, te predmet vraćen Drugostepenom vijeću Vrhovnog suda na ponovno odlučivanje. S obzirom na navedeno, nesporno je da prvobitno osporena presuda Vrhovnog suda nije konačna odluka u predmetnom postupku. Međutim, Ustavni sud zapaža da je krivični postupak meritorno okončan Presudom Vrhovnog suda broj 13 0 K 000760 12 Kž 5 od 12. juna 2012. godine, koju je apelant osporio apelacijom podnesenom 27. avgusta 2012. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 4. jula 2012. godine, a apelacija kojom je apelant osporio tu presudu je podnesena 27. avgusta 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva niti je apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.
41. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
42. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
43. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
44. Član 6. st. 1, 2. i 3. tačka d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] 2) Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.
3) Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
d) da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe;
45. U konkretnom slučaju, radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za krivično djelo propisano zakonom, te je osuđen na kaznu zatvora. Dakle, u postupku je utvrđivana osnovanost krivične optužbe protiv apelanta, pa je nesporno da apelant u postupku uživa garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
46. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer mu nije sudio nepristrasan sud, a te navode dovodi u kontekst povrede ravnopravnosti s Tužilaštvom, zatim da su proizvoljno ocijenjeni dokazi i da je pogrešno utvrđeno da je on počinio krivična djela za koja je osuđen, da redovni sudovi nisu dali obrazložene i detaljne razloge zašto dokaze prihvataju ili ne prihvataju, te da je slijedom toga prekršen princip in dubio pro reo, zbog čega smatra da su mu prekršeni i pravo na odbranu i pravo na presumpciju nevinosti. Osim toga, prigovara obrazloženju konačne presude Vrhovnog suda, a ističe i da je sud uzeo u obzir nezakonit dokaz, iskaz oštećenih iz Centra za socijalni rad. Također, prigovara odluci suda kojom su odbijeni njegovi prijedlozi za saslušanje svjedoka.
47. U pogledu apelantovih navoda o kršenju prava na pravično suđenje koji se odnose na način na koji su redovni sudovi ocijenili izvedene dokaze, te u vezi s tim utvrdili činjenično stanje, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
48. Dalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78; i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05).
49. Također, Ustavni sud ukazuje na to da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene, izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 296. ZKPRS). Pri tome, prema članu član 15. ZKPRS, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Princip slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena opštim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.
50. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža, a vezano za apelacione navode koji su skoro identični žalbenim navodima, izuzev navoda o pristrasnosti suda, da je ove navode Vrhovni sud razmotrio i u obrazloženju svoje odluke dao detaljne i jasne razloge o njihovoj neosnovanosti. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza i njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio krivična djela koja su mu izmijenjenom optužnicom stavljena na teret i da je kriv za njihovo izvršenje. Pri tome, Ustavni sud, također, zapaža da je Okružni sud proveo veoma opsežan dokazni postupak u kojem su saslušani kako svjedoci optužbe tako i svjedoci apelantove odbrane, među kojim je i (na apelantovo traženje) njegovo svjedočenje. Također, Ustavni sud zapaža da je zaključke Okružnog suda u pogledu ocjene provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja u cijelosti prihvatio i Vrhovni sud koji je u obrazloženju svoje odluke, uz pozivanje na relevantne odredbe ZKPRS, dao iscrpno obrazloženje toga kako ih je ocijenio. Naime, Vrhovni sud je zaključio da iz činjeničnog stanja utvrđenog pred Okružnim sudom proizlazi da je apelant počinio krivičnopravne radnje koje su mu stavljene na teret, pri čemu, suprotno apelacionim navodima, zaključak da je apelant počinio predmetna krivična djela ne proizlazi samo iz izjava oštećenih već i iz drugih provedenih dokaza. Također, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne razloge na osnovu kojih su zaključili vrijeme počinjena krivičnih djela koja su apelantu stavljena na teret, ocijenivši sadržaj brojnih dokaza izvedenih u postupku.
51. Dalje, Ustavni sud zapaža da apelant u konkretnom slučaju nije dostavio bilo kakav dokaz kojim bi ukazivao na to da su Okružni i Vrhovni sud proizvoljno odbili njegove dokazne prijedloge, niti da u predmetu postoji bilo šta što bi ukazivalo na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na njegovu štetu. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je naročito Vrhovni sud razmotrio apelantove navode o nezakonitosti dokaza – zapisnika o saslušanju oštećenih u Centru za socijalni rad. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da su odredbama Zakona o socijalnoj politici (koji je bio u primjeni u relevantno vrijeme), te provedbenim propisima donesenim na osnovu tog zakona, propisane nadležnosti te javne institucije i da iz odredaba tog zakona proizlazi da je Centar za socijalni rad imao zakonsko uporište za uzimanje izjava od oštećenih, s obzirom na specifičnost konkretne situacije. Ustavni sud primjećuje i da su oštećene 8. aprila 2010. godine saslušane u Tužilaštvu, u skladu s članom 151. ZKPRS, te da su saslušane na glavnom pretresu kako direktno tako i unakrsno, pa da su stoga apelantovi navodi o nezakonitosti ovog dokaza neosnovani, budući da se presuda ne zasniva na ovim iskazima.
52. Prema stavu Ustavnog suda, ni obrazloženje redovnih sudova u pogledu zaključka da su oštećene bile povjerene apelantu na učenje, vaspitanje i staranje ne ostavlja utisak proizvoljnosti, budući da u okolnostima konkretnog slučaja izneseni stav nije nelogičan niti u nesaglasnosti s brižljivom i savjesnom ocjenom provedenih dokaza. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženju osporene odluke, te da je za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i onaj koji nije prihvatio, dao logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije u ovom dijelu neosnovani.
53. U vezi s apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo na nepristrasan sud, Ustavni sud zapaža da apelant kao razlog za sumnju u nepristrasnost suda navodi činjenice koje se tiču upravljanja postupkom, zatim što ga Vrhovni sud nije pustio na slobodu, te što je, nasuprot apelantovom stavu, prihvatio dokaze Tužilaštva a ne dokaze odbrane. U kontekstu navoda o povredi ovog prava, Ustavni sud naglašava da se nepristrasnost suda, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ispituje s aspekta subjektivne i objektivne nepristrasnosti suda. Subjektivna ili lična nepristrasnost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi nikakve dokaze koji bi ukazivali na subjektivnu nepristrasnost suda. S druge strane, Ustavni sud ukazuje na to da se objektivna nepristranost ne pretpostavlja već se utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristrasan. U konkretnom slučaju, Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, smatra da u spisu apelacije nema objektivnih dokaza koji bi ukazivali na razumnu sumnju da su redovni sudovi prilikom odlučivanja o osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta bili pristrasni. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i u ovom dijelu neosnovani.
54. U pogledu apelantovih navoda da su mu povrijeđeni pravo in dubio pro reo i pravo na pretpostavku nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da sud mora pretpostaviti nevinost optuženog bez ikakvih preduvjerenja i može ga osuditi samo na osnovu dokaza iznesenih tokom suđenja. Također, princip pretpostavke nevinosti znači i da je teret dokazivanja isključivo na tužilaštvu, te da se treba primijeniti princip in dubio pro reo, dakle, da i najmanja sumnja u vezi s dokazom mora ići u prilog optuženom (vidi Evropski sud, presuda Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, stav 77). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se iz obrazloženja osporenih presuda ne može zaključiti da su donesene pod bilo kakvim uticajem, naprotiv, odluke redovnih sudova o apelantovoj krivici zasnovane su isključivo na činjenicama i dokazima iznesenim na glavnom pretresu uz poštovanje svih apelantovih procesnih garancija. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na osnovu izvedenih dokaza nespornim utvrdili da je apelant radnjama preciziranim u izreci presude počinio predmetno krivično djelo, te da u okolnostima konkretnog slučaja u činjenicama predmeta nema ničega što bi ukazivalo na to da je neka činjenica ostala nerazjašnjena u smislu principa in dubio pro reo. Osim toga, Ustavni sud smatra da nema elemenata koji bi ukazivali na to da je u bilo kojoj fazi postupka apelant tretiran na način koji bi vodio kršenju principa pretpostavke nevinosti. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi neosnovani. S obzirom na to da se, dakle, apelantovi navodi zasnivaju isključivo na njegovom nezadovoljstvu zbog načina ocjene dokaza, što je Ustavni sud već razmotrio, Ustavni sud smatra da takvi navodi ni na koji način ne pokreću pitanje iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Ustavni sud zbog toga i navode o kršenju prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije smatra neosnovanim.
55. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na odbranu, te da je prekršen princip jednakosti stranaka u postupku, budući da su Okružni i Vrhovni sud odbili njegov prijedlog za saslušanje određenih svjedoka. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju, prema kojoj član 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom, već je na redovnom sudu da ocijeni da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju. Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima. Pri tome, član 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije zahtijeva da sud samo navede razloge zbog kojih je odlučio ne pozvati one svjedoke čije saslušanje je izričito zahtijevano (vidi Evropski sud, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, serija A, broj 235, tačka 34).
56. Dovodeći u vezu navedene principe s konkretnim predmetom, Ustavni sud ističe da je u okviru člana 6. stav 1. utvrdio da je apelant u postupku bio u ravnopravnom položaju s Tužilaštvom. Također, apelant je imao mogućnost da u toku cijelog postupka svoje argumente suprotstavi argumentima optužbe. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je, suprotno apelantovim navodima, Okružni sud za svaki dokaz koji je prihvatio kao i za onaj koji nije prihvatio dao detaljno obrazloženje. Također, Ustavni sud zapaža da su i Okružni i Vrhovni sud dali detaljne razloge zašto nisu prihvaćeni prijedlozi apelantove odbrane vezani za saslušanje svjedoka J. Z. i LJ. L. (u okviru Okružnog suda), te svjedoka B. C. i V. M (u okviru Vrhovnog suda), budući da su zaključili, kako je navedeno u presudama, da ova svjedočenja ne bi pomogla utvrđivanju relevantnih činjenica. Naime, iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su ovi dokazi odbrane, prema ocjeni suda, nepotrebni odnosno nebitni za predmetnu krivičnopravnu stvar, odnosno da kao takvi nisu od uticaja na konačno utvrđivanje činjeničnog stanja i zaključak do kojih su došli redovni sudovi na osnovu dokaza koji su detaljno analizirani i čija ocjena je data u obrazloženju osporenih odluka. Stoga, Ustavni sud smatra da su Okružni i Vrhovni sud odbijanjem apelantovog prijedloga za saslušanje navedenih svjedoka iskoristili svoje diskreciono pravo da odluče da ne dozvole provođenje ovih dokaza, o čemu su, nasuprot apelantovom stavu, dali jasne i logične razloge, te da time nije narušen smisao i cilj prava na pravično suđenje koji obavezuju da se suđenje odvija pod jednakim uslovima i uz jednakost oružja.
57. U prilog navedenom stavu, prema mišljenju Ustavnog suda, ide i činjenica da je Vrhovni sud u postupku odlučivanja o apelantovom zahtjevu za zaštitu zakonitosti, upravo zbog toga što nije bilo obrazloženja o dokazima koje je apelant predložio u žalbi, ukinuo drugostepenu presudu i naložio da se u ponovnom postupku apelantov prijedlog novih dokaza razmotri i obrazloži, što je u ponovnom postupku, nasuprot apelantovom stavu, Vrhovni sud i uradio. Time su, dakle, Okružni i Vrhovni sud proveli svoju obavezu garantiranu članom 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije, koja, u smislu prakse Evropskog suda, zahtijeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio da ne provede predložene dokaze. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana 6. stav 1. u vezi sa stavom 3. tačka d. Evropske konvencije, također, neosnovani.
58. Vezano za apelantove navode da je nezakonito držan u pritvoru, a te navode dovodi u vezu s povredom prava na pravično suđenje, i to u segmentu prava da mu sudi nepristrasan sud, Ustavni sud zapaža da apelant nije bio u pritvoru nego na izdržavanju kazne zatvora prema uputnom aktu Osnovnog suda u Modriči. Navedeni akt je donesen u skladu s odredbom člana 64. stav 1. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija Republike Srpske prema kojem upućivanje osuđenih lica na izdržavanje kazne zatvora vrši osnovni sud na čijem području osuđeni ima prebivalište odnosno boravište. S obzirom na navedeno, nesporno je da Vrhovni sud, suprotno apelacionim navodima, u toj fazi postupka nije bio nadležan da odlučuje o apelantovom izdržavanju kazne zatvora. Osim toga, apelantovi branioci su dostavili podneske upućene Vrhovnom sudu 15. juna 2012. godine, dakle nakon donošenja konačne odluke, kojim od tog suda traže apelantovo puštanje na slobodu, mada je u to vrijeme već bila donijeta konačna odluka Vrhovnog suda. Ustavni sud zapaža da apelant nije Osnovnom sudu u Modriči niti Okružnom sudu podnosio zahtjev za puštanje na slobodu u tom smislu. Stoga, Ustavni sud i ove apelantove navode smatra neosnovanim.
59. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d) Evropske konvencije. VIII.Zaključak
60. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d) Evropske konvencije kada sud u svojoj presudi u potpunosti opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio krivična djela za koja je proglašen krivim, te kada nema elemenata koji ukazuju na kršenje pretpostavke nevinosti, niti su apelantovim navodima dovedene u pitanje garancije iz tačke d) stava 3. navedenog člana.
61. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
62. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić