Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3723/11 (N. O.)

Odluka donesena 06. 11. 2014.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Ništavost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3723/11

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 11. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3723/11, rješavajući apelaciju Nade Ostojić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav 2 tačka b) i člana 59 st. 1, 2 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 22/14 i 57/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. novembra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Nade Ostojić.

Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji se vodio pred Opštinskim sudom u Sarajevu u predmetu broj P-1553/01 koji je okončan donošenjem Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 001125 10 Rev od 8. septembra 2011.

godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija Nade Ostojić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 001125 10 Rev od 8. septembra 2011.

godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-06- 000617 od 12. maja 2010. godine i Presude Opštinskog suda u Sarajevu broj P-1553/01 od 2. decembra 2005. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Nada Ostojić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Novog Sada - Republika Srbija, podnijela je 21. septembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka u predmetu Opštinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj P 1553/01, koji se u vrijeme podnošenja apelacije vodio pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud).

2. Apelantkinja je potom, 16. novembra 2011. godine, Ustavnom sudu podnijela apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda broj 70 0 P 001125 10 Rev od 8. septembra 2011. godine, kojom je predmetni postupak u međuvremenu okončan, te Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-06-000617 od 12. maja 2010. godine i Presude Opštinskog suda broj P-1553/01 od 2. decembra 2005. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Opštinskog suda, te Himze Fazlića (u daljnjem tekstu: tuženi ili kupac), kao druge strane u predmetnom postupku, zatraženo je 23. juna 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud je 25. juna 2014. godine dostavio odgovor na apelaciju, Kantonalni sud i Opštinski sud su dostavili odgovore 4. i 11. jula 2014. godine a tuženi 5. jula 2014. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Presudom Opštinskog suda broj P-1553/01 od 5. decembra 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-06-000617 od 12. maja 2010. godine, odbijen je apelantkinjin tužbeni zahtjev da sud utvrdi da je ništav Ugovor o kupoprodaji nekretnina zaključen 7. marta 1996. godine u Visokom (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor) između Novice Ostojića kao prodavca (u daljnjem tekstu: apelantkinjin prednik ili prodavac) i tuženog kao kupca, kao i da se uspostavi ranije zemljišnoknjižno stanje uz obavezu tuženog da apelantkinji preda predmetne nekretnine u posjed i da joj isplati iznos od 80.200,00 KM na ime stečenog bez osnova (stav I izreke presude). Istom presudom odbijen je protivtužbeni zahtjev tuženog da se apelantkinja obaveže da mu isplati iznos od 141.009,40 KM na ime uloženih sredstava u predmetni objekat (stav II izreke presude). Određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (stav III izreke presude).

7. U obrazloženju presude Opštinski sud je naveo da je tužbu u predmetnoj pravnoj stvari 28. novembra 2000. godine podnio apelantkinjin prednik, koji je preminuo, te da je apelantkinja potom na osnovu Rješenja o nasljeđivanju Osnovnog suda u Zvorniku broj O- 132/02 od 20. septembra 2002. godine proglašena njegovim nasljednikom, te da je, punomoćnik prvobitnog tužioca označio apelantkinju kao tužiteljicu u predmetnoj pravnoj stvari.

8. Opštinski sud je utvrdio da su apelantkinjin prednik i tuženi 7. marta 1996. godine zaključili predmetni ugovor, koji je ovjeren u Opštinskom sudu u Visokom pod brojem I.Ov br. 330/96 od 7. marta 1996. godine, kojim je apelantkinjin prednik prodao tuženom svoje nekretnine u Lješevu sa podacima bliže opisanim u presudi (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine) za kupoprodajnu cijenu od 70.000,00 KM. Opštinski sud je naveo da je uvidom u predmetni ugovor utvrdio da je u tački 3. navedeno da prodavac pristaje da se na osnovu predmetnog ugovora u zemljišnim knjigama i katastarskim operatima izvrši prenos prava svojine u korist kupca. Dalje, da je u tački 4. naveden način isplate kupoprodajne cijene, te da je dogovoreno da prilikom potpisivanja ugovora kupac prodavcu neće isplatiti kupoprodajnu cijenu, ali da za iznos kupoprodajne cijene kupac daje garanciju i to svoje nekretnine koje se nalaze u Republici Crnoj Gori, Sutorina kod Igala, bliže opisane u presudi. Zatim, navedeno je da se kupac obavezao da će od 1. jula 1996. godine plaćati prodavcu mjesečno po „500,00 DM“ i to putem bankarskog računa prodavca, što će trajati sve do konačne isplate kupoprodajne cijene koja će se među strankama naknadno utvrditi i realizovati. Dalje, istaknuto je da je u predmetnom ugovoru konstatovano (tačka 6. predmetnog ugovora) da je zaključeni ugovor izraz volje stranaka, da nije učinjen pod pritiskom, te da se stranke odriču pobijati ugovor iz tih razloga, kao i (tačka7) da se stranke odriču pobijati ugovor iz drugih razloga a naročito prikrate preko polovine.

9. Takođe, Opštinski sud je naveo da je tuženi prilikom saslušanja izjavio da je na prijedlog i insistiranje prodavca (apelantkinjinog prednika) došlo do zaključenja predmetnog ugovora, koji je zaključen pred advokatom bez ikakve prisile, slobodnom voljom ugovornih strana, a prodavac je znao da on ima imanje u Crnoj Gori i da ima posao u Švedskoj, te je zbog toga njemu ponudio prodaju. U ugovoru je dogovorena dinamika plaćanja kupoprodajne cijene, koje se on pridržavao jer je odmah nakon 10-ak dana po zaključenju ugovora isplatio prodavcu pred svjedocima iznos od 10.000,00 KM a zatim isplate vršio po priznanicama do 2000. godine, kada su se dogovorili da prodavac preuzme imanje koje je kupac imao u Crnoj Gori, te su tom prilikom utvrdili da niko nikome ne duguje ništa. Navedeno je da je tuženi istakao da je u sporne nekretnine uložio oko 150.000.00 KM.

10. Prema stavu Opštinskog suda, predmetni ugovor sadrži jasno izraženu volju ugovarača o bitnim sastojcima ugovora kako u pogledu predmeta kupoprodaje, tako u pogledu ugovorene kupoprodajne cijene, te je sačinjen u pismenoj formi, svojeručno potpisan od ugovornih strana i snabdjeven potvrdom o ovjeri potpisa, sve u smislu člana 26 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Takođe je navedeno da je predmet obaveza iz ugovora odrediv. Dalje, Opštinski sud je zaključio da iz sprovedenih dokaza proizilazi da predmetni ugovor nije sačinjen pod pritiskom od tuženog, jer na to nijedan sprovedeni dokaz ne ukazuje, niti se to može zaključiti iz iskaza saslušanih svjedoka. Štaviše, kako je istakao Opštinski sud, iz iskaza svjedokā Zijada Suljića i tuženog, koji je saslušan u svojstvu parnične stranke, utvrđeno je da je do zaključenja ugovora došlo na prijedlog i insistiranje apelantkinjinog prednika. Navedeno je da ugovor nije sačinjen suprotno zakonskim i „moralnim načelima našeg društva“, već je sačinjen slobodnom izjavom volja stranaka, a u ugovoru je navedeno da je ozbezbijeđeno i plaćanje kupoprodajne cijene davanjem garancija u nekretninama koje ima tuženi u Crnoj Gori. Osim toga, Opštinski sud je istakao da iz ugovora proizilazi da nije sačinjen pod pritiskom (tač. 6 i 7 predmetnog ugovora), te da se stoga, nasuprot apelantkinjinim navodima, zaključivanje predmetnog ugovora ne može vezati za ukupnu novonastalu situaciju nakon završetka rata, jer nije dovoljno utvrđivati samo opšte okolnosti po kojima je zaključen ugovor već se ništavost ugovora mora dokazati u svakom konkretnom slučaju.

11. Dalje, kako je istakao Opštinski sud, u postupku nije dokazano da je kod prodavca-apelantkinjinog prednika postojao nedostatak volje za zaključenje ugovora, odnosno da su okolnosti uticale da zaključi ugovor mimo svoje volje. To se ne može zaključiti ni iz iskaza predloženih svjedoka koje je predložio apelantkinjin punomoćnik Radenka Kuharevića i Seada Durakovića, kojima nisu poznate okolnosti, odnosno pojedinosti oko prodaje kuće, već su potvrdili da prodavac „nije bio siguran za svoj život i imovinu“, iz čega se ne može zaključiti da je prodavac usljed toga, mimo svoje volje, zaključio ugovor. Ukazano je da je i iz samih odredaba ugovora vidljivo da na strani tuženog -kupca nije postojala namjera prevare, odnosno nesavjesnost, jer je opštepoznato da su se u navedenom periodu objekti mogli kupiti u bescijenje a tuženi je ipak dogovorio i sačinio ugovor o stvarnoj vrijednosti nekretnina na iznos od 70.000,00 KM. Pri tome, u pogledu kupoprodajne cijene, Opštinski sud je istakao da ona nije u očitoj nesrazmjeri sa tada važećim tržišnim vrijednostima nekretnina, te da je ispoštovan princip - načelo jednake vrijednosti uzajamnih davanja a apelantkinja nije dokazala da je tuženi iskoristio stanje nužde kod prodavca i pojačavao kod njega bojazan, te ga naveo da potpiše ugovor. Navedeno je da neizvršenje ugovora u potpunosti od tuženog, a kako to navodi apelantkinja, ne predstavlja automatsko poništenje ugovora, jer se radi o drugom razlogu, pa je prodavac mogao tražiti izvršenje ugovora, odnosno ispunjenje ugovorne obaveze ukoliko je smatrao da nije namiren datim novčanim iznosima, u nekretninama koje su mu bile na raspolaganju u Crnoj Gori, a mogao je sudskim putem tražiti i raskid navedenog predmetnog ugovora zbog neispunjenja a u smislu člana 124 ZOO. Slijedom toga, Opštinski sud je zaključio da predmetni ugovor nije, u smislu člana 103 ZOO, ništav, te je odbio taj dio apelantkinjinog tužbenog zahtjeva. Dalje, s obzirom na tu odluku, kako je istakao Opštinski sud, i drugi dio tužbenog zahtjeva, koji se odnosio na neosnovano bogaćenje, neosnovan je iz istih razloga, a posebno imajući u vidu da u tom pravcu apelantkinja nije dostavila relevantne dokaze. Na kraju, Opštinski sud je istakao da iz razloga što ne postoji zakonit osnov za poništenje zaključenog kupoprodajnog ugovora to ni protivtužbeni zahtjev koji se odnosi na ulaganja u objekte nakon ulaska u posjed od tuženog nije osnovan, jer je u uzročnoj vezi sa postavljenim tužbenim zahtjevom.

12. Kantonalni sud je u svojoj Presudi broj 009-0-Gž-06-000617 od 12. maja 2010. godine istakao da Opštinski sud u toku postupka i prilikom donošenja odluke nije povrijedio ni jednu odredbu Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), koja bi uticala na zakonitost i pravilnost presude. Kantonalni sud je ocijenio i da je pravilan stav Opštinskog suda da je za rješavanje konkretne pravne stvari bitno utvrđenje da je predmetni ugovor zaključen na insistiranje apelantkinjinog prednika, te da su apelantkinjin prednik i tuženi bili dugogodišnje radne kolege, komšije i da su se poznavali, kao i da je tuženi u početku odbijao da zaključi predmetni ugovor. Stoga, kako je naveo Kantonalni sud, Opštinski sud je na pouzdan način, pravilnom ocjenom iskaza parničnih stranaka i saslušanih svjedoka utvrdio da prednik apelantkinje nije predmetni ugovor zaključio pod prisilom i u stanju straha koji bi bio učinjen od strane tuženog.

13. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je notorna činjenica da je 1996. godine u opštinama koje su reintegrisane u Federaciju kao što je bila i opština Ilijaš - Lješevo, stanovništvo srpske nacionalnosti, kojem je pripadao i apelantkinjin prednik, masovno napuštalo svoje porodične kuće i imanja, te odlazilo u Republiku Srpsku jer je bilo u stanju nepovjerenja prema vlastima Federacije, te da je i nagovarano na iseljenje od vlasti drugog entiteta. Međutim, opšta situacija se ne može uzeti kao razlog koji je ponukao apelantkinjinog prednika za zaključenje predmetnog ugovora. Pravno je relevantno da tuženi kao suugovarač nije nagovarao prodavca – apelantkinjinog prednika da mu proda sporne nekretnine. Takođe je bitno da tuženi nije ničim pridonio stvaranju straha kod apelantkinjinog prednika i da ga nije nagovarao da proda svoje nekretnine. Sve ovo iz razloga što je svaki ugovor izraz volje obje ugovorne strane. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da iz tužbe i cijelog postupka proizilazi da apelantkinja smatra da kupoprodajna cijena odgovara vrijednosti nekretnina što je još jedan elemenat koji ide u prilog činjenici da tuženi nije postupao prevarno kod zaključenja predmetnog ugovora.

14. Osim toga, kako je navedeno, ukoliko je smatrao da tuženi nije ispunio ugovorne obaveze, apelantkinjin prednik je imao mogućnost da traži sudskim putem raskid ugovora zbog neispunjenja u smislu člana 124 ZOO. Slijedom toga, i prema stavu Kantonalnog suda, pravilan je zaključak prvostepenog suda da predmetni ugovor nije ništav u smislu člana 103 ZOO i da je pravno valjan, te da nije u suprotnosti sa Ustavom i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Stoga je Kantonalni sud zaključio da je Opštinski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

15. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantkinjinoj reviziji protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 70 0 P 001125 10 Rev od 8. septembra 2011. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su neosnovani apelantkinjini revizioni prigovori da je drugostepeni sud počinio povrede odredaba parničnog postupka. Naime, Vrhovni sud je utvrdio da je Opštinski sud izložio sve činjenice koje je uzeo kao dokazane a prema svom uvjerenju na osnovu savjesne i brižljive ocjene dokaza i na osnovu rezultata cjelokupnog postupka. Ova ocjena je u skladu sa odredbama člana 8 ZPP koju je kao pravilnu prihvatio i Kantonalni sud. Takođe, Vrhovni sud je istakao da je Kantonalni sud u smislu člana 231 ZPP ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja za donošenje zakonite i pravilne presude. Slijedom toga, kako je zaključio Vrhovni sud, revizijski prigovor povrede odredaba parničnog postupka nije osnovan kao što nije osnovan ni prigovor pogrešne primjene materijalnog prava.

16. Dalje, Vrhovni sud je ponovio šta je predmet spora, te da su i po njegovoj ocjeni nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je tužbeni zahtjev neosnovan kod utvrđenja da apelantkinjin prednik, tražeći tuženog i nudeći mu da mu proda sporne nekretnine nakon završetka rata, nije bio pod takvim uticajem ratnih i poratnih okolnosti koje bi ga sprečavale u izražavanju prave volje za sklapanje predmetnog ugovora. Apelantkinjini navodi da je predmetni ugovor zaključen pod indirektnim pritiskom tuženog, da je tuženi vješto iskoristio svoj položaj, da je iskoristio teško psihičko stanje i materijalno stanje apelantkinjinog prednika, da ga je održao u zabludi dajući mu garanciju nekretnine u Crnoj Gori i da su odredbe predmetnog ugovora za njega štetne, predstavljaju faktički tvrdnje da se radi o rušljivom, a ne ništavom ugovoru. Međutim, apelantkinja ne traži poništenje ugovora zbog straha i situacije u kojoj se našao njen prednik nakon rata, niti zbog prevare svjesna da su to elementi za poništenje ugovora u smislu odredbe člana 60 stav 1 i člana 65 stav 1 ZOO koji zahtjev ne može više postaviti zbog proteka prekluzivnih rokova iz člana 117 ZOO, te iste razloge smatra i razlozima ništavosti. Takođe, kako je istakao Vrhovni sud, apelantkinja osim isticanja razloga rušljivosti ugovora, ne iznosi nikakve druge konkretne razloge koji bi pobijani pravni posao činili ništavim u smislu odredbi člana 103 stav 1 ZOO, odnosno da je suprotan Ustavu Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima, te moralu društva.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelantkinja je navela da joj je u toku postupka i osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. U prvobitno podnesenoj apelaciji (21. septembra 2011. godine) apelantkinja je istakla da je postupak pred Opštinskim i Kantonalnim sudom trajao po pet godina, dakle ukupno 10 godina od podnošenja tužbe. Navela je da je 2. jula 2010. godine izjavila reviziju Vrhovnom sudu, te da je taj postupak u toku iz čega proizilazi da redovni sudovi nisu postupali u razumnom roku. Predložila je da Ustavni sud utvrdi navedenu povredu, te da Vrhovnom sudu naloži da odluči po reviziji. Takođe, zatražila je da Ustavni sud „naloži isplatu nematerijalne štete“ u skladu sa svojim pravilima zbog dužine trajanja predmetnog postupka.

18. U dopuni apelacije od 16. novembra 2011. godine apelantkinja je navela da je Vrhovni sud odlučio o reviziji, te da stoga podnosi apelaciju protiv sve tri presude redovnih sudova. Istakla je da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje „zbog proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava“. Navela je da je u konkretnom slučaju „nesporno da je predmetni ugovor o kupoprodaji ništavan i da redovni sudovi u osporenim odlukama nisu dali adekvatne razloge zbog kojih su zaključili da je tužbeni zahtjev neosnovan, odnosno da su njihova obrazloženja proizvoljna“.

b) Odgovor na apelaciju

19. Vrhovni sud je naveo da ostaje kod razloga datih u obrazloženju svoje presude.

20. Kantonalni sud je naveo da je u postupku pred tim sudom zaključio da je Opštinski sud pravilnom ocjenom izvedenih dokaza pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno primijenio materijalno pravo.

21. Opštinski sud je naveo hronologiju predmetnog postupka, te istakao da je postupak pravomoćno okončan.

22. Tuženi je istakao da su svi navodi u apelaciji neosnovani. Istakao je da apelantkinja nije ukazala niti obrazložila u čemu vidi elemente za tvrdnju da je sporni ugovor ništav, niti za tvrdnju da materijalno pravo nije pravilno primijenjeno. Takođe, tuženi je istakao da su redovni sudovi dali jasna obrazloženja i razloge zbog čega je odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev, te da su neosnovani i apelantkinjini navodi koji se odnose na dužinu trajanja postupka.

V. Relevantni propisi

23. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH" broj 29/03) relevantne odredbe glase:

Kad je ugovor zaključen Član 26.

Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

Prijetnja Član 60. stav 1.

(1) Ako je ugovorna strana ili neko treći nedopuštenom prijetnjom izazvao opravdani strah kod druge strane tako da je ova zbog toga zaključila ugovor, druga strana može tražiti da se ugovor poništi.

Prevara Član 65. st. 1. i 2.

(1) Ako jedna strana izazove zabludu kod druge strane ili je održava u zabludi u namjeri da je time navede na sklapanje ugovora, druga strana može zahtijevati poništenje ugovora i onda kada zabluda nije bitna.

(2) Strana koja je sklopila ugovor pod prevarom ima pravo zahtijevati naknadu pretrpljene štete.

Ništavost Član 103. stav 1.

(1) Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

Prestanak prava Član 117.

(1) Pravo zahtijevati poništenje rušljivog ugovora prestaje istekom roka od jedne godine od saznana za razlog rušljivosti odnosno od prestanka prinude. (2) To pravo u svakom slučaju prestaje istekom roka od tri godine od dana zaključenja ugovora.

Prava jedne strane kad druga strana ne ispuni svoju obvezu Član 124.

U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obvezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obveza ili, pod uvjetima predviđenim u idućim člancima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.

24. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

25. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 123.

1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. 2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

VI. Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

28. Dalje, prema članu 18 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodna dokumenta koja se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. S obzirom na ovu odredbu, iako u vrijeme podnošenja apelacije predmetni postupak nije bio okončan, Ustavni sud smatra da je apelacija bila dopustiva, budući da je apelantkinja ukazivala na povredu prava na pravično suđenje u razumnom roku. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelantkinja u dopuni apelacije osporila i Presudu Vrhovnog suda broj 70 0 P 0011255 10 Rev od 8. septembra 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 30. septembra 2011. godine a dopuna apelacije kojom su osporene presude redovnih sudova je podnesena 16. novembra 2011. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda.

29. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. 3 i 4 Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. 1, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

31. Apelantkinja smatra da joj je povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

32. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

33. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] A) U odnosu na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava

34. Apelantkinja smatra da su redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno pravo, te da su dali proizvoljno obrazloženje za svoje odluke.

35. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.

36. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje).

37. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je Opštinski sud, nakon sprovedenog dokaznog postupka, utvrdio da je apelantkinjin prednik dobrovoljno zaključio predmetni ugovor (o kupoprodaji nekretnina), te je slijedom toga odbio postavljeni tužbeni zahtjev da se utvrdi da je predmetni ugovor o kupoprodaji nekretnina ništav. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Opštinski sud utvrdio da predmetni ugovor sadrži jasno izraženu volju ugovarača o svim bitnim sastojcima ugovora, da je sačinjen u pismenoj formi, svojeručno potpisan od ugovornih strana i snabdjeven potvrdom o ovjeri potpisa, sve u smislu člana 26 ZOO. Dalje, Opštinski sud je utvrdio da ugovor nije sačinjen suprotno zakonskim i „moralnim načelima našeg društva“ koje okolnosti predstavlju osnov za ništavost ugovora, niti da je potpisan pod prijetnjom ili prevarom, dakle zbog mana volje, koje okolnosti predstavljaju osnov za rušljivost ugovora.

38. Takođe, Ustavni sud zapaža da su potom Kantonalni sud (odlučujući o apelantkinjinoj žalbi), te Vrhovni sud (odlučujući o apelantkinjinoj reviziji) došli do istog zaključka o konkretnoj pravnoj stvari i pri tome su ukazali na relevantne odredbe materijalnog zakona, odnosno ZOO. Pri tome Ustavni sud zapaža da su sva tri suda vrlo detaljno razmotrila sva pitanja koja je apelantkinja postavljala u toku postupka kako ona vezana za utvrđeno činjenično stanje, tako i ona vezana za primjenu materijalnog prava, te su, suprotno apelacionim navodima, zaključili da je apelantkinjin tužbeni zahtjev neosnovan, pri čemu su u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne i jasne razloge za takvo odlučenje, pozvavši se pri tome na relevantne odredbe materijalnog prava, odnosno ZOO. Imajući u vidu navedeno, te relevantne odredbe materijalnog prava na kojim su redovni sudovi utemeljili svoje odluke, Ustavni sud smatra da su Opštinski, Kantonalni i Vrhovni sud o svojim zaključcima dali dovoljna, jasna i precizna obrazloženja, koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, već dovoljnim i prihvatljivim u smislu prava na obrazloženu odluku kao elementa prava na pravično suđenje.

39. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije na koje se apelantkinja pozvala. B) U odnosu na "suđenje u razumnom roku"

40. Apelantkinja, takođe, smatra da joj je, zbog dužine trajanja postupka, povrijeđeno pravo na "suđenje u razumnom roku" kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

41. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

42. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut 28. novembra 2000. godine i da je okončan donošenjem Presude Vrhovnog suda broj 70 0 P 001125 10 Rev od 8. septembra 2011. godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine predmetnog postupka jeste oko 11 godina.

43. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža, kako to proizilazi iz dokumentacije koja je dostavljena uz predmetnu apelaciju, da je Opštinski sud tek 5. decembra 2005. godine donio prvostepenu presudu, dakle, protekom roka od pet godina od podnošenja tužbe, te da je potom i Kantonalnom sudu trebalo oko pet godina da odluči o podnesenoj žalbi na presudu prvostepenog suda. Pri tome Ustavni sud zapaža da redovni sudovi nisu u odgovorima na apelaciju ponudili razloge koji bi eventualno mogli opravdati ukupnu dužinu trajanja postupka od oko 11 godina. Štaviše, redovni sudovi se uopšte nisu izjasnili na te okolnosti, tako da nisu pružili mogućnost Ustavnom sudu da detaljno ispita ponašanje sudova, te postojanje eventualnog apelantkinjinog doprinosa dužini trajanja predmetnog postupka. Dalje, Ustavni sud zapaža da je nakon toga Vrhovni sud odlučio po reviziji za oko jednu godinu od donošenja drugostepene presude, što nije nerazumno dugo. Međutim, Ustavni sud, u skladu sa relevantnim principima, posmatra postupak u cjelini, te stoga smatra da se ukupna dužina trajanja predmetnog postupka ne može smatrati razumnom. Stoga, Ustavni sud smatra da se ukupna dužina postupka odlučivanja o tužbi zbog utvrđenja da je ugovor o kupoprodaji ništav, koji je trajao skoro 11 godina, može u cijelosti pripisati Opštinskom i Kantonalnom sudu.

44. Imajući u vidu navedeno i uzevši u obzir sve navedene faktore, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju, zbog dužine trajanja postupka, povrijeđeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

45. U pogledu apelantkinjinog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud ukazuje da, u smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju može odrediti naknadu nematerijalne štete, te da se ona, u smislu stava 2 navedenog člana, određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizilaze iz prakse Ustavnog suda. Prilikom odlučivanja o apelantkinjinom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud je uzeo u obzir sve okolnosti predmetnog slučaja, vrstu postupka, njegov značaj za apelantkinju, posljedice postupka, te zaključio da je apelantkinji dovoljna satisfakcija odluka kojom se utvrđuje kršenje njenog prava na pravično suđenje u segmentu donošenja odluke u razumnom roku.

VIII. Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer je predmetni parnični postupak trajao oko 11 godina, a pri tome redovni sudovi uopšte nisu ponudili razloge koji bi eventualno mogli opravdati tako dugo trajanje postupka.

47. Međutim, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu utvrđenog činjeničnog stanje, te u vezi s tim primjenom relevantnih odredaba ZOO, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

48. Na osnovu člana 59 st. 1, 2 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3723/11 (N. O.) | Sudska praksa | Aktio