Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1412/11 (E. F. iz Mostara)

Odluka donesena 06. 11. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Upravni postupak
  • Uporedive situacije
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Građevinska dozvola
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1412/11

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 11. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1412/11, rješavajući apelacije Esada Fazila, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 22/14 i 57/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. novembra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Esada Fazila, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 005895 13 Uvp 2 od 8. maja 2014. godine, Rješenja Ministarstva građenja i prostornog uređenja Hercegovačko-neretvanskog kantona broj UP II- 09-05-25-113/11 od 20. juna 2011. godine i Zaključka Odjela za privredu, komunalne i inspekcijske poslove, Služba za inspekcijske poslove Grada Mostara broj 11/I-796/02 od 15. aprila 2011. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Esad Fazil iz Mostara (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Damir Sadović, advokat iz Mostara, podnio je 24. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka pred Odjelom za privredu, komunalne i inspekcijske poslove, Služba za inspekcijske poslove Grada Mostara (u daljnjem tekstu: Služba za inspekcijske poslove). Apelacija je evidentirana kao AP 1412/11. Apelant je dopunio apelaciju 29. aprila 2011. godine.

2. Također, apelant je 23. juna 2014. godine podnio apelaciju i protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 00589513 Uvp 2 od 8. maja 2014. godine.

3. Apelant je 20. aprila 2012. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 07 0 U 005895 od 8. februara 2012. godine. Apelacija je registrovana kao AP 1438/12. Apelant je, na zahtjev Ustavnog suda od 10. juna 2014. godine, dostavio 23. juna 2014. godine dopunu apelacije.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

4. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije koje se odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju apelacija br. AP 1412/11 i AP 1438/12, u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 1412/11.

5. Na osnovu člana 22. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik BiH“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u relevantnom periodu, od Grada Mostara je 8. aprila 2013. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju. Također, na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Ministarstva građenja i prostornog uređenja Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo građenja), Kantonalnog suda i Marinka Bošnjaka (u daljnjem tekstu: investitor), kao druge strane u postupku, zatraženo je 4. i 30. septembra 2014. godine da dostave odgovore na apelacije.

6. Grad Mostar je dostavio odgovor na apelaciju 22. aprila 2013. godine, Kantonalni sud 23. septembra 2014. godine, a investitor 11. oktobra 2014. godine. Ministarstvo građenja nije odgovorilo na apelaciju.

III. Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Postupak donošenja rješenja o rušenju

8. Služba za inspekcijske poslove (Građevinsko-urbanistički inspektor) je odlučujući po službenoj dužnosti, izdala Rješenje Dj. broj 11/I-796/02 od 6. augusta 2002. godine, kojim se investitoru naređuje da u roku od 60 dana po prijemu rješenja otkloni sve nepravilnosti i nedostatke (pribavljanje građevinske dozvole) bespravno nadograđenog sprata na objektu koji je, s ciljem stvaranja stambenog prostora, gradio u Mostaru (u daljnjem tekstu: sporni objekat) u ulici pobliže opisanoj u rješenju, te da zatvori sa sjeverne strane objekta otvore (stav 1). U obrazloženju rješenja je navedeno da je 30. jula 2002. godine obavljen uviđaj na licu mjesta, te je utvrđeno da investitor obavlja radove na nadogradnji stambenog objekta bez građevinske dozvole. U rješenju je dana pouka o pravnom lijeku te je rješenje dostavljeno: 1. investitoru, 2. gradskoj općini Mostar- Jugozapad, Službi inspekcijskih poslova i 3. arhivu.

9. Služba za inspekcijske poslove je, nakon izvršenog inspekcijskog nadzora, odlučujući po službenoj dužnosti, donijela Rješenje Dj. broj 11/I-796/02 od 25. maja 2004. godine (u daljnjem tekstu: rješenje o rušenju), kojim se naređuje investitoru da u roku od 15 dana po prijemu rješenja poruši sve građevne radove, koje je s ciljem nadogradnje spornog objekta gradio, te da zatvori sa sjeverne strane objekta otvore (stav 1). U obrazloženju rješenja je navedeno da je 25. maja 2004. godine obavljen uviđaj na licu mjesta, te utvrđeno da investitor nije postupio po nalogu iz rješenja od 6. augusta 2002. godine. U rješenju je dana pouka o pravnom lijeku te je ono dostavljeno: 1. investitoru, 2. gradskoj općini Mostar-Jugozapad, 3. PU Mostar, 4. Službi izvršenja, 5. Službi inspekcijskih poslova i 6. arhivi.

10. Služba za inspekcijske poslove je odlučujući po službenoj dužnosti, donijela Zaključak Dj. broj 11/I-796/02 od 17. septembra 2004. godine (u daljnjem tekstu: zaključak o rušenju), kojim se utvrđuje da je rješenje o rušenju postalo izvršno, pa se pristupa izvršenju koje će se provesti tako da se „određuje rušenje spornog objekta kojeg je bespravno sagradio investitor i ukloni građevni materijal, tako da se teren dovede u prvobitno stanje (stav 1). Određeno je da troškovi izvršenja padaju na teret investitora (stav 2), kao i da žalba ne odlaže izvršenje zaključka (stav 3). U obrazloženju zaključka je navedeno da je u postupku, provedenom po službenoj dužnosti, ustanovljeno da investitor nije postupio po donesenom rješenju od 25. maja 2004. godine. U zaključku je dana pouka o pravnom lijeku, te je dostavljen 1. investitoru, 2. gradskoj općini Mostar- Jugozapad, 3. PU Mostar, 4. Službi izvršenja, 5. Služba inspekcijskih poslova i 6. arhivu.

11. Odlučujući o investitorovoj žalbi, Federalno ministarstvo prostornog uređenja i okoliša je donijelo Rješenje broj UPII/05-23-7-345/04 od 9. novembra 2004. godine kojom je žalbu investitora odbilo kao neosnovanu. U obrazloženju je navedeno da je nadležna inspekcija shodno svojim pravima i obavezama iz odredbi člana 71. Zakona o građenju, izrekla odgovarajuću mjeru uklanjanja građevine ili njenog dijela s obzirom na utvrđenu činjenicu da je dio građevine izgrađen bez odobrenja za građenje. Navedeno je da je to rješenje konačno u upravnom postupku, te da se protiv njega može pokrenuti upravni spor.

Postupak legalizacije

12. Odjel za urbanizam i gradnju Grada Mostara (u daljnjem tekstu: Odjel za urbanizam) je odlučujući o investitorovom zahtjevu, donio Rješenje broj UPI-07-25-1369/06 od 30. juna 2008. godine, kojim je investitoru odobreno legaliziranje potkrovlja na spornom objektu.

13. Odlučujući o apelantovom prijedlogu, Odjel za urbanizam je donio Zaključak broj UPI-07/2-25- 24 od 10. juna 2009. godine, kojim se dozvoljava obnova postupka koji je okončan Rješenjem Odjela za urbanizam broj UPI-07-25-1369/06 od 30. juna 2008. godine. Odlučeno je da će se u ponovnom postupku uključiti i apelant, kao zainteresovana stranka, te da se do završetka postupka odlaže izvršenje ranije donesenog rješenja (o legalizaciji). U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant u podnesenom prijedlogu istakao da je vlasnik kuće na susjednoj parceli, a da nije bio uključen u postupak legalizacije, kao susjed.

14. Ministarstvo građenja je donijelo Rješenje broj Up. II-09-03-25-169/09 od 28. augusta 2009. godine kojim je žalbu investitora odbilo kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja je navedeno da je prvostepeni organ pravilno zaključio da je u ranijem postupku propustio da izvrši određene radnje koje su mogle biti od uticaja na rješavanje zahtjeva pa je, stoga, doneseni zaključak pravilan, shodno članu 254. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP).

Postupak okončan osporenim odlukama o obustavljanju izvršenja rješenja o rušenju

15. Služba za inspekcijske poslove, je odlučujući po službenoj dužnosti, „predmet vezan za sporni objekat kojim je naloženo uklanjanje bespravno nadograđenog dijela spornog objekta“ te da objekat vrati u prvobitno stanje donijela Zaključak broj 11/I-796/02 od 15. aprila 2011. godine (u daljnjem tekstu: sporni zaključak). Tim zaključkom je obustavljen postupak izvršenja rješenja o rušenju (od 25. maja 2004. godine) dopuštenog zaključkom o rušenju. U obrazloženju rješenja je navedeno da je investitor pribavio potrebno rješenje o legalizaciji za predmetne radove broj 07-25-1369/06 od 30. juna 2008. godine koje je postalo konačno i pravosnažno 20. juna 2008. godine, pa izvršenje više nije dopušteno. U rješenju je dana pouka o pravnom lijeku, i ono je dostavljeno 1. investitoru, 2. apelantu, 3. Upravnoj inspekciji, 4. Inspekciji grada Mostara i 5. arhivu.

16. Ministarstvo građenja je, odlučujući o apelantovoj žalbi na sporni zaključak, donijelo Rješenje broj UP II-09-05-25-113/11 od 20. juna 2011. godine kojim je žalba odbijena kao neosnovana. U obrazloženju rješenja je navedeno da je spornim zaključkom obustavljeno izvršenje Rješenja kojim je naloženo uklanjanje bespravno sagrađenog dijela spornog objekta zbog izvršenja naložene obaveze. Ministarstvo je istaklo da je uvidom u žalbu, ožalbeni Zaključak i kompletan spis o ovom predmetu vidljivo da je Rješenjem Odjela za urbanizam broj UPI-07-25-1369/06 od 30. juna 2008. godine investitoru odobrena legalizacija potkrovlja na spornom objektu. Navedeno Rješenje je postalo konačno i pravosnažno 8. decembra 2008. godine, pa njegovim donošenjem izvršenje Rješenja o rušenju (od 25. maja 2004. godine) i Zaključak o dozvoli izvršenja tog Rješenja broj 11/1-796/02 od 17. septembra 2004. godine više nije dopušteno, i izvršenje se mora obustaviti na osnovu člana 278. stav 1. ZUP-a, što je inspektor i učinio spornim Zaključkom o obustavi postupka broj 11/1-796/02 dana 35. aprila 2011. godine. Također, kako je navedeno u rješenju, prema odredbama ZUP-a, kao i kod izvršenja rješenja, nakon isteka roka od pet godina od dana kad je zaključak postao izvršan, ne može se provesti njegovo izvršenje prisilnim putem, shodno članu 267. stav 7), a u vezi s članom 268. st. 4) i 5). ZUP-a. Navedeno je da, stoga, apelantovi navodi nisu mogli uticati na drugačije rješenje ove pravne stvari.

17. Odlučujući o apelantovoj tužbi protiv Rješenja broj UP II-09-05-25-113/11 od 20. juna 2011. godine, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 07 0 U 005895 11 U od 8. februara 2012. godine kojim je, na osnovu člana 25. stav l. tačka l. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu ZUS) tužbu odbacio, jer je podnesena od neovlaštenog lica. U obrazloženju rješenja, Kantonalni sud je istakao da apelant, nezavisno od činjenice što su mu upravni organi dozvolili da učestvuje u postupku, te da čak traži i obnovu postupka, ničim nije dokazao svoj interes ili pravo da sudjeluje u tom postupku, a ovo dokazivanje je trebala biti njegova obaveza a ne obaveza voditelja postupka koji je od apelanta trebao zatražiti da dokaže svoje pravo ili pravni interes koji su mu ugroženi u postupku nadogradnje na spornom objektu. Osim toga, naglašeno je da apelant uopće nije ni dokazao ni učinio izvjesnim u čemu se ogleda neka šteta ili ugrožavanje njegovog interesa rekonstrukcijom i nadogradnjom spornog objekta da bi se interveniralo u smislu zabrane rekonstrukcije ili gradnje.

18. Odlučujući o apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke, podnesenim protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 07 0 U 005895 11 U od 8. februara 2012. godine, Kantonalni sud je 8. maja 2014. godine donio Presudu broj 07 0 U 0005895 13 Uvp 2, kojom se zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke uvažava, Rješenje Kantonalnog suda broj 07 0 U 005895 11 U od 8. februara 2012. godine preinačava i u upravnom sporu protiv Rješenja broj UP-II-09-05-25- 113/11 od 20. juna 2011. godine, tuženog Ministarstva građenja, rješava da se tužba odbija. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ponovio tok postupka i obrazloženje iz Rješenja Kantonalnog suda broj 07 0 U 005895 11 U od 8. februara 2012. godine kojim je apelantova tužba odbačena, kao tužba podnesena od neovlaštenog lica.

19. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je na osnovu člana 45. ZUS-a ispitao zakonitost pobijanog rješenja u granicama zahtjeva i povrede propisa iz člana 41. stav 3. tog zakona. U vezi s tim je navedeno da je prema podacima iz predmeta proizlazi da je rješenjem Ministarstva građenja od 20. juna 2011. godine odbijena kao neosnovana apelantova žalba izjavljena na zaključak o obustavi postupka, zbog izvršenja obaveze investitora koji je pribavio rješenje o legalizaciji za prethodno bespravno nadograđeni dio objekta - Rješenje broj UP 1-07-25-1369/06 od 30. juna 2008. godine, a to rješenje je donio Odjel za urbanizam. Navedeno je da je u tom upravnom postupku apelant učestvovao u svojstvu stranke, u smislu člana 48. ZUP-a, pa je bio ovlašten i na pokretanje upravnog spora protiv konačnog rješenja donesenog u tom postupku. Međutim, apelantova tužba, po ocjeni vijeća Kantonalnog suda, nije osnovana. Naime, rješenjem Odjela za urbanizam od 30. juna 2008. godine investitoru je odobrena legalizacija potkrovlja na spornom stambenom objektu, te je njegovim donošenjem prestao zakonski razlog za izvršenje rješenja Odjela za urbanizam od 25. maja 2004. godine čije izvršenje je dopušteno zaključkom o dozvoli izvršenja rješenja od 17. septembra 2004. godine koji je donio Odjel za urbanizam. Stoga je i donesen zaključak o obustavi postupka izvršenja, od 15. aprila 2011. godine protiv kojeg je apelant izjavio žalbu i koja je, kao neosnovana, odbijena rješenjem Ministarstva građenja od 20. juna 2011. godine. S obzirom da je rješenjem Odjela za urbanizam od 30. juna 2008. godine (o legalizaciji potkrovlja) otklonjena nezakonitost u izgradnji spornog stambenog objekta, time je prestala zakonska obaveza (i potreba) za daljim vršenjem inspekcijskog nadzora, kao i obaveza izvršenja rješenja navedenog broja i datuma, koje je doneseno u datoj upravnoj stvari. Iz tog razloga je apelantova tužba odbijena kao neosnovana. Zbog svega izloženog, vijeće Kantonalnog suda je na osnovu člana 46. stav 2. ZUS-a uvažilo zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, te navedeno rješenje Kantonalnog suda preinačilo i riješilo kao u izreci presude.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

20. Apelant ističe da su mu u toku postupka i osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u veoma opširnim apelacijama navodi da su mu istaknuta prava povrijeđena zbog dužine trajanja postupka koji je počeo pred Službom za inspekcijske poslove 6. augusta 2002. godine i u kojem su službenici navedenog organa svojim nepostupanjem u skladu sa zakonom, „neradom i pasivnim držanjem“, tolerisali činjenicu da je investitor, inače prvi apelantov komšija, „potpuno nezakonito i bespravno izgradio svoj objekat i na taj način ugrozio apelantov objekat kao susjeda“, i ne žele, pored apelntovog traženja, da poruše takav bespravno sagrađeni objekat. Ističe da i redovni sud to postupanje smatra ispravnim i zakonitim i zamjenom teza opravdava nerad organa uprave. Opisuje tok postupka kojim je određeno rušenje investitorovog spornog objekta te navodi brojne, prema njegovom stavu, nepravilnosti u radu nadležnih upravnih organa slijedom kojih, kako on smatra, nije porušen investitorov objekat, mada je on u više navrata u toku postupka podnosio urgencije kojima je tražio da se postupak po donesenim odlukama okonča. U dopuni apelacije od 29. aprila 2011. godine apelant je istakao da se nakon podnošenja apelacije obratio nadležnoj Kantonalnoj upravnoj inspekciji tražeći da ona reaguje na nerad, odnosno opstrukcije Službe za inspekcijske poslove, te da je dobio odgovor da su poduzeli inspekcijski nadzor i naredili postupajućem inspektoru da poduzme radnje i mjere s ciljem da se postupi po Zaključku o dozvoli rušenja (od 17. septembra 2004. godine), o čemu je obaviješten. Međutim, nakon toga, kako navodi, umjesto da se pristupi realizaciji izvršenja, odnosno provođenju zaključka o dozvoli rušenja, postupajući inspektor je donio Zaključak o obustavi postupka. Također, navodi da od Službe za inspekcijske poslove po prijavi investitora, “pravi strahoviti pritisak na apelanta, koji ide čak i do te mjere da se istom onemogućava pristup sudu u upravnom sporu“. Stoga, apelant smatra da se “stiče neodoljiv dojam da je apelant i nacionalno diskriminisan“. Prigovara i konačnoj odluci Kantonalnog suda i ističe da Kantonalni sud ne spominje njegove navode iz zahtjeva i tužbe. Apelant smatra da je i pred Kantonalnim sudom došlo i do povrede njegovog prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Navodi da se Kantonalni sud, donoseći osporenu odluku, pozvao na ovlaštenje iz odredbe člana 34. stav 1. ZUS-a kojom je propisano da se zakonitost osporenog upravnog akta ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe i pri tom je vezan razlozima tužbe. Međutim, apelant smatra da je predmet spora bilo izvršenje rješenja o rušenju u kom je tužilac stranka i koje je prvostepeni organ obustavio bez zakonskih razloga. Apelant smatra da zbog toga što državni organi uprave nisu postupali u postupku i što su tolerisali takvo ponašanje nižestepenih sudova, trpi štetu koja se ogleda u neopravdano dugom vođenju postupka i u ugroženosti njegovog vlastitog objekta investirorovim objektom, pa stoga predlaže Ustavnom sudu da obaveže Grad Mostar da mu na ime simbolične naknade nematerijalne štete zbog neopravdano dugog vođenja postupka plati iznos od 2.700,00 KM sa kamatama na taj iznos.

b) Odgovor na apelaciju

21. Kantonalni sud je naveo da su svi apelantovi navodi neosnovani, te da nisu prekršena apelantova ljudska prava.

22. Grad Mostar je u istakao da u vrijeme donošenja rješenja o rušenju u gradu nije postojala „služba za izvršenje“ nego je tek u oktobru 2005. godine došlo do reorganizacije bivših gradskih općina u jednu gradsku administraciju, gdje je formirana Služba za inspekcijske poslove u kojoj je do augusta 2007. godine radio jedan urbanističko-građevinski inspektor. Navedeno je i da je, u međuvremenu, Skupština HNK-a, na sjednici održanoj 16. novembra 2005. godine donijela Odluku o postupku i uvjetima za legalizaciju građevina izgrađenih bez pravosnažnog odobrenja za građenje. Ovom odlukom (član 1) je obavezana nadležna inspekcija da za građevine koje su bespravno izgrađene ili nedovršene do stupanja na snagu Zakona o građenju HNK, a za koje je podnijet zahtjev za legalizaciju (najkasnije do 30. juna 2007. godine), obustavi postupak do donošenja Rješenja o zahtjevu za legalizaciju, te je stoga i ovaj postupak mirovao do okončanja postupka legalizacije investitorovog spornog objekta (30. juna 2008. godine).

23. Investitor je naveo da su svi apelantovi navodi neutemeljeni i netačni. Štaviše, kako je istakao investitor, u ovom slučaju se radi o zamjeni teza jer je apelant bespravni graditelj. Naime, investitor je istakao da je za sporni objekat dobio građevinsku dozvolu 8. januara 2002. godine, te da je objekat urađen prema ovjerenom projektu i na temelju građevinske dozvole. Činjenica je da kao izbjeglica nije imao sredstava da uplati općinsku taksu za izgradnju potkrovlja u iznosu od 5.500,00 KM. Međutim, odmah po donošenju Odluke o postupku i uvjetima za legalizaciju građevina (16. novembra 2005. godine koju je donijela Skupština HNK) po kojoj je napravljena kategorizacija objekata postupio je po toj odluci i podnio zahtjev za legalizaciju potkrovlja, te je nakon provedenog postupka 30. juna 2008. godine doneseno rješenje kojim mu je legalizovan navedeni dio objekta. Naglasio je da prilikom izgradnje spornog objekta niti u jednom trenutku nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu jer je investitorova kuća u istoj visini kao sve okolne kuće uključujući i kuću. Što se tiče apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, kao i da je nacionalno diskriminisan jer kod jednog te istog organa ne može zaštititi svoja prava, investitor je istakao da je apelant bespravni graditelj, da ne posjeduje nikakvu dokumentaciju za izgrađeni objekat koji godinama samovoljno dograđuje, a Služba za inspekcijske poslove, po njegovim traženjima (investitora), ne poduzima adekvatne radnje kako bi to sankcionisala. U prilog tome, investitor je dostavio mnogobrojnu dokumentaciju iz koje proizlazi da se u tom smislu u više navrata obraćao nadležnim službama a tiču se, kako je on to tvrdio, nepravilnosti u izgradnji apelantove kuće, te u suštini „zamjeni teza“.

V. Relevantni propisi

24. U Zakonu o upravnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH» br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:

Član 48.

Stranka je osoba po čijem je zahtjevu pokrenut postupak ili protiv koje se vodi postupak, ili koja radi zaštite svojih prava ili pravnih interesa ima pravo da učestvuje u postupku.

Član 237. stav 1.

Drugostepeni organ će odbiti žalbu kad utvrdi da je postupak koji je rješenju prethodio pravilno proveden i da je rješenje pravilno i na zakonu zasnovano, a žalba neosnovana. Član 267. st. 1 i 7.

(1) Rješenje doneseno u upravnom postupku izvršava se posto postane izvršno.

(7) Nakon isteka roka od pet godina od dana kad je rješenje postalo izvršno ne može se tražiti njegovo izvršenje.

Član 278. stav 1.

(1) Organ nadležan za administrativno izvršenje obavezan je po službenoj dužnosti obustaviti započeto izvršenje i provedene radnje poništiti, ako se utvrdi da je obaveza izvršena, da izvršenje nije bilo uopće dopušteno, da je bilo provedeno prema osobi koja nije u obavezi, ili ako tražilac izvršenja odustane od svog zahtjeva, odnosno ako je izvršno rješenje poništeno ili ukinuto

25. U Zakon o upravnim sporovima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 41. stav 3.

Kantonalnom sudu stranka može podnijeti zahtjev za izvanredno preispitivanje zbog povrede kantonalnoga zakona ili drugih kantonalnih propisa ili zbog povrede pravila federalnoga zakona o postupku koja je mogla biti od utjecaja na rješenje stvari. Član 45.

Nadležni sud rješava o zahtjevu iz člana 41. ovoga Zakona, po pravilu u nejavnoj sjednici, a pobijanu odluku ispituje samo u granicama zahtjeva i povreda propisa iz člana 41. ovoga Zakona navedenih u zahtjevu.

Član 46. st. 1. i 2.

Nadležni sud presudom odbija ili uvažava zahtjev iz članka 41. ovoga Zakona.

Presudom kojom zahtjev iz stavka 1. ovoga članka uvažava, nadležni sud može ukinuti ili preinačiti sudsku odluku protiv koje je podnijet zahtjev.

VI. Dopustivost

26. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

28. Dalje, prema članu 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. S obzirom na ovu odredbu, iako u vrijeme podnošenja apelacije postupak nije bio okončan, Ustavni sud smatra da je apelacija bila dopustiva, budući da je apelant u prvobitno podnesenoj apelaciji ukazivao na povredu prava na pravično suđenje u razumnom roku. Zatim, Ustavni sud zapaža da je apelant u dopuni apelacije od 19. juna 2014. godine osporio i Presudu Kantonalnog suda broj 07 0 U 005895 13 Uvp2 od 8. maja 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

30. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na „suđenje u razumnom roku“ kao segment prava na pravično suđenje, kao i ostali segmenti prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zatim prava iz čl. II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo iz člana 13. Evropske konvencije, te člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

32. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza […] svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

33. U vezi s apelantovim navodima kojima ukazuje na dužinu postupka i navodima da su upravni organi i Kantonalni sud, pri donošenju svojih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili pozitivno-pravne propise, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.

34. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može iznimno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise.

35. U konkretnom slučaju, Ustavni sud prije svega zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizlazi kako apelant smatra da je bio stranka u upravnom postupku u kojem je Služba za inspekcijske poslove odlučivala o investitorovom spornom dijelu objekta, te da je, kako je i sam istakao, u više navrata poduzimao radnje (slao podneske tom organu) kako bi taj organ izvršio svoje zakonom utvrđene poslove. Međutim, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije jasno proizlazi da je Služba za inspekcijske poslove sve radnje poduzimala u okviru svojih ovlaštenja, i to po službenoj dužnosti, te da je „druga strana“ u tim postupcima bio investitor jer se odlučivalo o njegovim obavezama. Pri tome, Ustavni sud zapaža i da je u svim odlukama koje je donijela Služba za inspekcijske poslove (pobliže opisanim u činjeničnom dijelu ove odluke, do 2011. godine) jasno navedeno kojim organima se dostavljaju donesene odluke, te da među njima nema apelanta. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 48. ZUP-a propisano da je stranka osoba po čijem je zahtjevu pokrenut postupak ili protiv koje se vodi postupak, ili koja radi zaštite svojih prava ili pravnih interesa ima pravo da učestvuje u postupku. Dakle, iz uvoda odluka koje je donijela Služba za inspekcijske poslove jasno proizlazi da apelant, neovisno od njegovog suprotnog stava, nije imao svojstvo stranke u inspekcijskom postupku vođenom protiv investitora (radi rušenja izvedenih građevinskih radova), u smislu navedene zakonske odredbe.

36. Dalje, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je apelant kod Službe za inspekcijske poslove tretiran kao stranka počev od donošenja spornog zaključka (broj 11/I-796/02 od 15. aprila 2011. godine) kada je, odlučujući po službenoj dužnosti, obustavljen postupak izvršenja rješenja o rušenju (od 25. maja 2004. godine) dopuštenog zaključkom o rušenju te koji je dostavljen i apelantu (očigledno kao posljedica okolnosti da je apelant imao svojstvo stranke u postupku vođenom po zahtjevu investitora za legalizaciju izvedenih radova pred Odjelom za urbanizam), pa stoga Ustavni sud smatra da apelant od donošenja te odluke ima svojstvo stranke pa će prilikom razmatranja apelantovih navoda uzeti u obzir ove činjenice i razmotriti apelacione navode počev od donošenja te odluke.

37. Slijedom toga, Ustavni sud zapaža da je Služba za inspekcijske poslove 15. aprila 2011. godine donijela sporni zaključak kojim je, odlučujući po službenoj dužnosti, obustavila postupak izvršenja rješenja o rušenju (od 25. maja 2004. godine). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Služba za inspekcijske poslove utvrdila da je investitor pribavio potrebno rješenje o legalizaciji za radove na spornom objektu (Rješenjem broj 07-25-1369/06 od 30. juna 2008. godine) pa da izvršenje više nije dopušteno. Također, Ustavni sud zapaža da su potom Ministarstvo građenja (odlučujući o apelantovoj žalbi) te Kantonalni sud (odlučujući o apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke) došli do istog zaključka o konkretnoj upravnoj stvari i pri tome su, u obrazloženju svojih odluka, ukazali na relevantne odredbe ZUP-a i ZUS-a, što Ustavnom sudu ne ostavlja dojam proizvoljnosti.

38. Dalje Ustavni sud zapaža da je u konačnici Kantonalni sud u svojoj presudi naglasio da je ispitao zakonitost pobijanog rješenja u granicama zahtjeva i povrede propisa iz člana 41. stav 3. ZUS-a, te zaključio da prema podacima u spisu proizlazi da se ne može izvršiti sporni zaključak o rušenju spornog objekta iz razloga koji su navedeni u toj presudi, te je u tom smislu dao obrazloženje koje, prema stavu Ustavnog suda, također ne ostavlja dojam proizvoljnosti. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su Služba za inspekcijske poslove, Ministarstvo građenja i Kantonalni sud o svojim zaključcima dali dovoljna, jasna i precizna obrazloženja u svojim odlukama, koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim već dovoljnim i prihvatljivim u smislu prava na obrazloženu odluku kao elementa prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant nije svojim navodima ni na koji način doveo u pitanje poštivanje prava na pravično suđenje, budući da iz činjenica predmeta kao nesporno proizlazi da je apelant, suprotno apelacionim navodima, ostvario pravo na pristup sudu u postupku vezanom za obustavu izvršenja rješenja o rušenju koji je okončan osporenim odlukama, niti je ponudio bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je u konkretnom slučaju na bilo koji način to pravo prekršeno, već je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

39. Zatim, u pogledu apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje zbog dužine trajanja postupka, Ustavni sud ukazuje da se prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda razumnost dužine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima koji su uspostavljeni sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

40. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je postupak u kojem je, kako je u prethodnim tačkama ove odluke navedeno, apelant imao svojstvo stranke, počeo 15. aprila 2011. godine kada je donesen sporni zaključak a da je okončan 8. maja 2014. godine kada je Kantonalni sud donio Presudu broj 07 0 U 0005895 13 Uvp 2. Dakle, postupak je trajao oko tri godine. Uzimajući u obzir sve okolnosti predmeta te činjenicu da je postupak u kojem je apelant imao svojstvo stranke u postupku pred dva upravna organa i Kantonalnim sudom, kako po tužbi kao redovnom pravnom sredstvu tako i po zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke, trajao nešto duže od tri godine, Ustavni sud smatra da navedena dužina nije nerazumna duga. Slijedom toga, Ustavni sud smatra da navedena dužina trajanja postupka nije nerazumno duga. Imajući u vidu navedeno i uzevši u obzir sve navedene faktore, Ustavni sud zaključuje da u ovom slučaju nije zbog dužine trajanja postupka povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

41. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da se radi o pravu koje ima supsidijarni karakter u smislu da uživa zaštitu samo u odnosu na neko od prava zaštićenih Evropskom konvencijom, te da podrazumijeva pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima. Zatim Ustavni sud zapaža da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz navoda apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije.

42. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da su ovi apelacioni navodi neosnovani, budući da iz stanja spisa kao nesporno proizlazi da je apelant na sporni zaključak izjavio žalbu o kojoj je Ministarstvo gradnje odlučivalo, te da je nakon dobijanja i drugostepene odluke pokrenuo upravni spor koji je, u konačnici, rezultirao presudom Kantonalnog suda okončan 8. maja 2014. godine kada je Kantonalni sud donio Presudu broj 07 0 U 0005895 13 Uvp 2. Činjenica da rezultat ovih pravnih lijekova nije pozitivna posljedica za apelanta sama po sebi ne predstavlja kršenje prava na djelotvoran pravni lijek. Stoga, Ustavni sud smatra da nije bilo kršenja apelantovog prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na nediskriminaciju

43. Apelant navodi da mu je prekršeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, jer nadležni upravni organi nisu izvršili odluke kojim je određeno rušenje investitorovog objekta. Iz navedenog proizlazi da apelant ukazuje na povredu prava na nediskriminaciju u vezi s pravom na pravično suđenje.

44. Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminatorskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa.

45. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da se apelantove tvrdnje o kršenju ovog prava zasnivaju na tvrdnji o kršenju prava na pravično suđenje. Imajući u vidu stav izražen u prethodnim tačkama ove odluke da u konkretnom slučaju nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su apelantovi paušalni navodi o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, u vezi s pravom na pravično suđenje, također neosnovani.

Ostali navodi

46. U pogledu apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na imovinu, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje navedenog prava u suštini vezuje za navode o kršenju prava na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitivati navodne povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

VIII. Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije budući da su organi uprave i redovni sud detaljno i jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, te pri tome svoje odluke donijeli u primjerenim rokovima.

48. Također, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije niti pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s ostalim aspektima prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer apelant nije ponudio dokaze i argumente iz kojih proizlazi da je apelant bio različito tretiran u odnosu na druge osobe u identičnoj situaciji.

49. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1412/11 (E. F. iz Mostara) | Sudska praksa | Aktio