Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1926/11 (S. A. i M. A.)
Odluka donesena 06. 11. 2014.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Javni interes
- Miješanje u imovinu
- Građanski postupak
- Propisano zakonom
- Naknada štete
- Krivično djelo
- Ratna šteta
- Proporcionalnost
- Vlasničko-pravni odnosi
- Zastara
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1926/11
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 11. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1926/11, rješavajući apelacije Suade Avdagić i Muharema Avdagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. novembra 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Suade Avdagić i Muharema Avdagića, podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 004146 09 Rev od 10. februara 2011.
godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 77 0 P 004146 09 Gž od 28. aprila 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru broj 77 0 P 004146 03 P od 5. decembra 2008. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Suada Avdagić i Muharem Avdagić (u daljnjem tekstu: prvoapelantica i drugoapelant, ili apelanti) koje zastupa Suljo Delić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 29. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 77 0 P 004146 09 Rev od 10. februara 2011. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 P 004146 09 Gž od 28. aprila 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 77 0 P 004146 03 P od 5. decembra 2008. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda, Pravobranilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) koje zastupa tuženu Opštinu Prijedor (u daljnjem tekstu: prvotužena), te Zavoda za izgradnju grada i opštine Prijedor (u daljnjem tekstu: drugotužena), zatraženo je 16. septembra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 23. septembra 2014. godine, drugotužena 29. septembra 2014. godine, Osnovni sud 30. septembra 2014. godine, a Okružni sud 3. oktobra 2014. godine. Pravobranilaštvo nije dostavilo odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Prvostepenom Presudom Osnovnog suda broj 77 0 P 004146 03 P od 5. decembra 2008. godine, koja je potvrđena drugostepenom Presudom Okružnog suda broj 77 0 P 004146 09 Gž od 28. aprila 2009. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se tuženi obavežu da im predaju u posjed ostatke temelja stambeno–poslovnog objekta i zemljište u Prijedoru, pobliže označene u izreci presude, te da im solidarno naknade štetu za uništenu imovinu tako što će na navedenim parcelama izgraditi novi stambeno-poslovni objekat s garažom i šupom ili im isplatiti iznos od 150.000,00 KM. Apelanti su obavezani da tuženima nadoknade troškove parničnog postupka.
6. U provedenom postupku Osnovni sud je utvrdio da su prvoapelantica i njen suprug Esad Avdagić, pravni prednik drugoapelanta, bili suvlasnici stambeno-poslovne zgrade s po ½ dijela i sukorisnici navedene parcele s po ½ dijela; da je pravni prednik drugoapelanta u posjedovnom listu bio upisan kao posjednik ovih nekretnina s 1/1 dijela; da je navedeni objekat oštećen na početku ratnih dejstava u Prijedoru; da je komisija prvotužene u julu 1992. godine procijenila štetu na objektu i sačinila izvještaj u kome je konstatovano da je osnovna konstrukcija objekta u zadovoljavajućem stanju, prvenstveno zbog adekvatnog održavanja, ali da zbog starosti objekta (sagrađen oko 1920. godine) sanacija ne bi bila ekonomski opravdana; da je apelantima saopšteno da je objekat predviđen za rušenje, te im je ponuđen privremeni smještaj u drugoj kući; da su apelanti napustili Prijedor 25. septembra 1992. godine, tj. istog dana kada su započeli radovi na rušenju kuće; da je kuća porušena narednog dana, tj. 26. septembra 1992. godine; da je pravni prednik drugoapelanta 1997. godine saznao da je kuća u potpunosti porušena, a da je prvoapelantica to vidjela krajem 1998. godine, kada je prvi put po okončanju rata došla u Prijedor; da su apelanti tužbu u ovom sporu podnijeli 28. marta 2003. godine; da se na mjestu porušenog objekta sada nalazi gradski park odnosno travnata zelena površina, na kojoj su jedva vidljivi ostaci temelja porušenog objekta.
7. Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja Osnovni sud je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev apelanata, nalazeći utvrđenim da je propašću stvari prestalo pravo svojine na objektu u smislu člana 47. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO), zbog čega nije osnovan zahtjev apelanata za predaju u posjed objekta, a apelanti nisu dokazali da su vlasnici zemljišta na kojem je bio izgrađen objekat, da je to zemljište u državnom vlasništvu, te da apelantima pripada samo pravo korištenja radi građenja, a koje se ostvaruje u upravnom postupku, da je neosnovan zahtjev apelanata za naknadu štete u vidu naturalne restitucije ili u novčanom iznosu, jer je nastupila zastarjelost potraživanja u smislu odredbe člana 376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
8. Okružni sud je prihvatio činjenično utvrđenje i pravne zaključke Osnovnog suda kao valjane, te je odbio žalbu apelanata.
9. Presudom Vrhovnog suda broj 77 0 P 004146 09 Rev od 10. februara 2011. godine odbijena je revizija apelanata izjavljena protiv drugostepene Presude Okružnog suda broj 77 0 P 004146 09 Gž od 28. aprila 2009. godine.
10. Vrhovni sud je u obrazloženju presude istakao da svojinsku tužbu za povraćaj stvari (rei vindicatio), propisanu članom 37. ZOSPO, podiže vlasnik koji nema državinu protiv držaoca koji nema svojinu na stvari, da se zahtjev za povraćaj ne može ostvariti ako stvar više ne postoji ili ako nije u državini tuženog, ali se u takvom slučaju tužba može transformisati u zahtjev za naknadu štete (član 39. stav 3. ZOSPO). Stoga je, po ocjeni Vrhovnog suda, pravilno odbijen tužbeni zahtjev apelanata za predaju ostataka temelja porušene nekretnine i zemljišta na kom se temelji nalaze, jer se traži predaja stvari koja nije u državini tuženih, a ostaci temelja na terenu su jedva vidljivi. Naime, sporno zemljište je u državnoj svojini i predstavlja javnu površinu (park), odnosno dobro u opštoj upotrebi, pa apelanti ne mogu osnovano u ovoj parnici tražiti da se na njih prenese neposredna državina na tom zemljištu.
11. Vrhovni sud je dalje istakao da uništenje predmetnog objekta apelanata predstavlja štetu koju su oni pretrpjeli (član 155. ZOO), te da je, saglasno odredbi člana 185. ZOO, krajnji cilj instituta naknade štete uspostavljanje stanja kakvo je bilo prije nego što je šteta prouzrokovana (naturalna restitucija). Kad uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće i kad sud smatra da nije nužno obavezati odgovorno lice da izvrši uspostavljanje ranijeg stanja, naknada se dosuđuje u novcu. U konkretnom slučaju, iz činjeničnih navoda tužbe nesumnjivo proizlazi da apelanti zahtijevaju da im tuženi naknade štetu koju su pretrpjeli rušenjem stambeno-poslovnog objekta, te da su tužbeni zahtjev postavili alternativno (da se šteta naknadi naturalnom restitucijom tj. izgradnjom stambeno-poslovnog objekta kakav je postojao prije rušenja, ili da im se šteta naknadi u novcu). Međutim, po ocjeni Vrhovnog suda, pravilno su Osnovni i Okružni sud sud primijenili materijalno pravo kad su odbili tužbeni zahtjev apelanata za naknadu štete zbog zastarjelosti potraživanja, na koju su se tuženi pozvali u smislu člana 360. stav 3. ZOO. Naime, s obzirom da su apelanti saznali za štetu 1997. odnosno 1998. godine, nesumnjivo su do podnošenja tužbe protekli i subjektivni trogodišnji rok, koji se računa od saznanja za štetu i učinioca (član 376. stav 1. ZOO), kao i objektivni petogodišnji rok, koji se računa od dana kad je šteta nastala (član 376. stav 2. ZOO), s tim što je ovaj objektivni rok počeo teći nakon stupanja na snagu odluke Narodne skupštine Republike Srpske o ukidanju ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti 19. juna 1996. godine. Prema odredbi člana 360. stav 1. ZOO, zastarjelošću prestaje pravo da se zahtijeva ispunjenje obaveze, a pošto je prigovor zastarjelosti materijalno-pravne prirode, njegovo isticanje vodi odbijanju tužbenog zahtjeva, kako su Osnovni i Okružni sud pravilno odlučili.
12. Dalje je istaknuto da se u konkretnom slučaju ne radi o potraživanju po osnovu sticanja bez osnova, shodno članu 210. ZOO, koje zastarijeva u opštem roku zastarjelosti (član 371. ZOO). Naime, sticanje bez osnova postoji kad neki dio imovine jednog lica pređe na bilo koji način u imovinu drugog lica, a taj prelaz nema osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu. S obzirom da je imovina apelanata u konkretnom slučaju uništena ona nije prešla u imovinu tuženih.
13. Takođe je istaknuto da je neosnovan navod apelanata da je šteta prouzrokovana krivičnim djelom ratnog zločina koje ne zastarijeva, pozivajući se pri tom na presudu Međunarodnog tribunala za bivšu Jugoslaviju (u daljnjem tekstu: Haški tribunal) u predmetu protiv Milomira Stakića. Po mišljenju Vrhovnog suda, da bi se zastarjelost zahtjeva za naknadu štete cijenila saglasno odredbi člana 377. ZOO, pored uslova da je za krivični progon propisan duži rok zastarjelosti, nužno je da je tužbeni zahtjev usmjeren protiv izvršioca krivičnog djela i da je to lice pravosnažnom presudom proglašeno krivim za krivično djelo koje je za posljedicu imalo nastanak štete. Stoga, bez obzira na činjenicu da je Milomir Stakić proglašen krivim za zločin protiv čovječnosti te kršenje zakona i običaja ratovanja, apelanti u konkretnoj parnici nisu podnijeli tužbu protiv njega već protiv lica koja nisu ni u kakvoj vezi s izvršenjem krivičnog djela koje je počinio Milomir Stakić, koji odgovara po principu individualne odgovornosti. Osim toga, navedenom presudom Haškog tribunala Milomir Stakić nije proglašen krivim za rušenje kuće apelanata, pa ne postoji uzročno-posljedična veza između radnje navedenog lica za koju je proglašen krivim i štete koju apelanti zahtijevaju u konkretnoj parnici.
14. Takođe je istaknuto da ni Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) ne isključuje primjenu odredbi ZOO koje propisuju rokove i uslove za zaštitu prava.
15. Na kraju je istaknuto da, u slučaju kada su izgubili pravo na traženje naknade štete sudskim putem, apelantima ostaje mogućnost da u smislu Aneksa VII Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH zahtijevaju pravičnu nadoknadu imovine uništene u ratu, o čemu odlučuje posebna komisija, a članom XIV ovog Aneksa je predviđeno i formiranje imovinskog fonda za ove namjene.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom prekršeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Takođe navode da im je prekršeno pravo iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine. Kršenje navedenih prava apelanti vide u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Ističu da su redovni sudovi na tačno utvrđeno i nesporno činjenično stanje pogrešno primijenili materijalno pravo. Navode da su njihove nekretnine srušene, što je posljedica krivičnog djela ratnog zločina za koje je Milomir Stakić proglašen krivim pravosnažnom presudom Haškog tribunala, te da su redovni sudovi, na konkretnu situaciju, na tri instance jedinstveno protumačili i pogrešno primijenili odredbe ZOO-a o zastari potraživanja naknade štete, primjenjujući isključivo odredbu člana 376. ZOO, a zanemarujući odredbu člana 377. ZOO s obzirom da je šteta, kako je već navedeno, nastala zbog posljedica krivičnog djela ratnog zločina. U svakom slučaju, s obzirom da je rušenjem objekata za apelante nastala šteta a da su istovremeno time stvoreni uslovi da tuženi prisvoje njihovo zemljište, dakle neosnovano se obogate u smislu odredbe člana 210. ZOO, trebalo je primijeniti odredbe o opštem roku zastarijevanja potraživanja.
17. Osim toga, apelanti ističu da im pripada pravo korištenja zemljišta na kojem se njihova srušena kuća nalazila i koje predstavlja njihovu imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na povrat ostataka temelja porušenog objekta, jer prema članu
47. ZOSPO vlasniku pripada pravo vlasništva na ostacima propale stvari.
b) Odgovor na apelaciju
18. Vrhovni, Okružni i Osnovni sud sud su istakli da su neosnovani navodi apelanata o povredi prava istaknutih u apelaciji, te su se pozvali na razloge date u obrazloženjima svojih presuda. Drugotuženi takođe smatra da su navodi apelacije neosnovani i u potpunosti podržavaju stavove sudova izrečene u osporenim presudama
V. Relevantni propisi
19. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 6/80 i 36/90, te „Službeni glasnik RS“ broj 38/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 37.
Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari […] Član 39 stav 3 […]Nesavjestan posjednik dužan je naknaditi štetu nastalu pogoršanjem i propašću stvari, osim ako bi ta šteta nastala i kad bi se stvar nalazila kod vlasnika.[…] Član 47.
Pravo svojine prestaje propašću stvari.
Na ostatke propale stvari vlasnik zadržava pravo vlasništva.
20. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94, „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04), u relevantnom dijelu glasi:
Član 155.
Šteta je umanjenje društvenih sredstava, odnosno nečije imovine (obična šteta) i sprječavanje njihovog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
Uspostavljanje ranijeg stanja i naknada u novcu Član 185.
(1)Odgovorno lice dužno je uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala. (2)Ukoliko uspostavljanje ranijeg stanja ne uklanja štetu potpuno, odgovorno lice dužno je ostatak štete dati naknadu u novcu.
(3)Ako uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće, ili kad sud smatra da nije nužno da to učini odgovorno lice, sud će odrediti da ono isplati oštećeniku odgovarajuću svotu novca na ime naknade štete.
(4)Sud će dosuditi oštećeniku naknadu u novcu kad on to zahtjeva, izuzev ako okolnosti datog slučaja opravdavaju uspostavljanje ranijeg stanja.
Član 186.
Obaveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete.
ZASTARJELOST
Opšte pravilo Član 360.
1. Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.
2. Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.
3. Sud se ne može obazirati na zastarjelost ako se dužnik nije na nju pozvao.
Opći rok zastare Član 371.
Potraživanja zastarijevaju za deset godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.
Potraživanje naknade štete Član 376.
(1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.
(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala. Potraživanje naknade štete uzrokovane krivičnim djelom Član 377.
(1) Kad je šteta uzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru krivičnog gonjenja.
(2) Prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete.
(3) Isto vrijedi i za zastoj zastarijevanja.
21. Zakon o građevinskom zemljištu («Službeni list SRBiH» br. 34/86, 1/90 i 29/90, te «Službeni glasnik RS» br. 21/92, 29/94, 23/98 i 5/99) u relevantnom dijelu glasi: Član 42. stav 1.
Trajno pravo korišćenja zemljišta može se prenijeti, otuđiti naslijediti ili opteretiti samo zajedno sa zgradom.
Član 43. st. 1. i 2.
Trajno pravo korišćenja zemljišta traje dok postoji zgrada.
Ako se zgrada na osnovu rješenja nadležnog opštinkog organa uprave ukloni zbog dotrajalosti ili sruši usljed dejstva više sile, njen vlasnik ima prvenstveno pravo korišćenja zemljišta radi građenja po duslovom da je na toj građevinskoj parceli regulacionim planom, odnosno urbanističkim planom predviđena izgradnja zgrade na koju može imati pravo svojine.
22. Zakon o građevinskom zemljištu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 86/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 4.
Gradsko građevinsko zemljište može biti u državnom i privatnom vlasništvu.
Gradskim građevinskim zemljištem u privatnom vlasništvu smatra se: izgrađeno gradsko građevinsko zemljište i to zemljište ispod objekta i zemljište koje služi za redovnu uporabu objekta, odnosno zemljište na kojem je do sada postojalo trajno pravo korištenja a prema članu 39., te zemljište iz člana 96. ovoga zakona.
Prenošenje trajnog prava korištenja u privatno vlasništvo Član 39.
Vlasnik zgrade ili posebnog dijela zgrade stupanjem na snagu ovog zakona stječe pravo vlasništva na zemljištu, pod zgradom i na onoj površini zemljišta koje je regulacionim planom ili planom parcelacije utvrđeno da služi za redovnu uporabu zgrade, izuzev slučajeva koji su predmet revizije u skladu sa čl. 87. do 92. prelaznih odredaba ovog zakona.
[...].
23. Zakon o građevinskom zemljištu („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 112/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 42.
(1) Na izgrađenom građevinskom zemljištu za koje je regulacionim planom utvrđena površina zemljišta za redovnu upotrebu zgrade a na kojem je vlasnik zgrade stekao pravo vlasništva na osnovu člana 39. Zakona o građevinskom zemljištu ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 86/03), na osnovu prijedloga vlasnika zgrade upisaće se u zemljišnim knjigama pravo vlasništva u njegovu korist.
[...]
VI. Dopustivost
24. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 77 0 P 004146 09 Rev od 10. februara 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 21. marta 2011. godine a apelacija je podnesena 29. aprila 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
28. Apelant pobija presude redovnih sudova ukazujući da su mu povrijeđena prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na imovinu
29. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
30. Član 1. Protokola broj 1. uz Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
31. U vezi s navodima apelanata da je osporenim presudama povrijeđeno njihovo pravo na imovinu, Ustavni sud prvo mora utvrditi da li su apelanti imali imovinu koja je zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj „imovina“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizovati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27). Ustavni sud također podsjeća da pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne garantuje pravo na sticanje imovine (vidi Evropski sud, Van der Mussele protiv Belgije, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A, broj 70, stav 48), niti se može tumačiti kao ograničenje državi da zakonima uredi pitanje uslova pod kojima određena lica mogu ostvarivati određena imovinska prava.
32. U konkretnom slučaju, vezano za prvi dio tužbenog zahtjeva apelanata (predaja u posjed ostataka temelja njihove srušene kuće i građevinskog zemljišta na kojem se kuća nalazila i na kojem su apelanti imali pravo trajnog korištenja), Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je kuća apelanata srušena, da postoje jedva vidljivi ostaci temelja, te da apelanti nisu dokazali da su vlasnici zemljišta na kojem je bio izgrađen objekat, da je to zemljište u državnom vlasništvu a da apelantima pripada samo pravo korištenja radi građenja, koje se ostvaruje u upravnom postupku. Ustavni sud zaključuje da iz ovako utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je poslovni prostor čiji su vlasnici bili apelanti porušen, dakle, da je došlo do potpune propasti stvari. Imajući u vidu da potpunom propašću stvari nestaje objekt stvarnog prava, proizlazi da time prestaje i bilo koje stvarno pravo na toj stvari, pa i pravo vlasništva, jer se propast stvari smatra apsolutnim prestankom prava vlasništva, u skladu s odredbom člana 47. stav 1. ZOSPO kojom je propisano da pravo vlasništva prestaje propašću stvari. Kako je propašću stvari prestalo pravo vlasništva na objektu, Ustavni sud nalazi da nema proizvoljnosti u odluci redovnih sudova da se tužbeni zahtjev kojim su apelanti tražili predaju stvari odbije kao neosnovan. Ustavni sud zaključuje da, također, nema proizvoljnosti u odluci redovnih sudova da apelanti ne mogu vlasničkom tužbom tražiti predaju u posjed građevinskog zemljišta na kojem je objekat bio izgrađen, s obzirom da nisu vlasnici tog zemljišta, odnosno da su imali pravo trajnog korištenja. Dakle, iz navedenog proizlazi da apelanti nisu imali legitimno očekivanje da će njihovom zahtjevu za predaju stvari prema ZOSPO biti udovoljeno.
33. U vezi s drugim dijelom tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu štete za uništenu imovinu, Ustavni sud smatra da se „imovina“ apelanata koja je zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sastojala u njihovom „legitimnom očekivanju“ da će ostvariti naknadu štete za predmetne nekretnine. Dakle, u konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da potraživanje naknade štete predstavlja „imovinu“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
34. Dalje, Ustavni sud treba utvrditi da li je došlo do miješanja u imovinu apelanata, da li je to miješanje bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu i da li je bilo proporcionalno legitimnom cilju, dakle uspostavlja li pravičnu ravnotežu između prava apelanata i općeg interesa. Ustavni sud zapaža da su osporene presude donesene u postupku povodom tužbe apelanata protiv tuženih radi naknade štete za nepokretnu imovinu (porodičnu kuću i pomoćne zgrade), koja je porušena tokom rata u Bosni i Hercegovini. S obzirom na to, kako je navedeno u prethodnoj tački, da se radi o imovini apelanata, proizlazi da je u konkretnom slučaju osporenim odlukama kojim je odbijen tužbeni zahtjev apelanata za naknadu štete došlo do miješanja u njihovu imovinu.
35. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori jeste da li je miješanje u pravo apelanata na imovinu bilo u skladu sa zakonom. U vezi s tim Ustavni sud naglašava da su Osnovni i Vrhovni sud dali jasna obrazloženja u pogledu zastarjelosti potraživanja apelanata za naknadu štete, shodno odredbi člana 360. ZOO kojom je propisano da zastarjelošću prestaje pravo da se zahtijeva ispunjenje obaveze, da zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kom je povjerilac mogao da zahtijeva ispunjenje obaveze i da se sud ne može obazirati na zastarjelost ako se tuženi na nju nije pozvao. Dakle, sud ne pazi na zastaru potraživanja ex offo, već se taj prigovor mora izričito istaći, kao što je tužena učinila u konkretnom postupku. Odlučujući o ovom prigovoru materijalno-pravnog karaktera, sudovi su u obrazloženjima jasno naveli da su apelanti od stupanja na snagu odluke Narodne skupštine RS o ukidanju ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti 19. juna 1996. godine objektivno bili u mogućnosti da tužbu podnesu na vrijeme, budući da su za štetu saznali 1998. godine a tužbu sudu podnijeli 28. marta 2003. godine. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da se rok zastarjelosti koji je propisan u odredbi člana 376. ZOO odnosi na potraživanja naknade štete, bez obzira po kojem osnovu je šteta nastala, da je u prvom stavu navedene odredbe propisan subjektivni rok od tri godine od dana saznanja za štetu a u drugom stavu objektivni rok od pet godina (unutar kojeg je subjektivni rok) od dana nastanka štete, u kom je neophodno podnijeti tužbu da bi se ostvarila sudska zaštita naknade štete. Izuzetak od ovog pravila sadržan je u odredbi člana 377. ZOO kojim je propisano da naknada štete proistekle iz krivičnog djela zastarijeva u rokovima zastarjelosti krivičnog gonjenja za krivično djelo, kada su ti rokovi duži. Imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta, dakle nespornu činjenicu da je šteta nastala 1992. godine, da su apelanti za štetu saznali 1998. godine, te uvažavajući zastoj toka zastare potraživanja u vrijeme ratnih dešavanja, a imajući u vidu Odluku o ukidanju ratnog stanja (19. juni 1996. godine) potraživanje apelanata je, kako su zaključili redovni sudovi, zastarjelo kako unutar objektivnog roka od pet godina tako i subjektivnog roka od tri godine od dana nastanka štete iz člana 376. st. 1. i 2. ZOO.
36. Pri tom su se, kako primjećuje Ustavni sud, apelanti u postupku pred redovnim sudovima, u prilog osnovanosti svog tužbenog zahtjeva, pozvali na presudu Haškog tribunala u predmetu protiv Milomira Stakića. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud u vezi s ovim dokazom istakao da je za primjenu odredbi člana 377. ZOO-a nužno da je tužbeni zahtjev upravljen protiv izvršioca krivičnog djela (što u konkretnom slučaju nije), i da je to lice pravosnažnom presudom proglašeno krivim za krivično djelo koje je za posljedicu imalo nastanak štete. Dalje je Vrhovni sud zaključio da ne postoji uzročna veza između osuđenog Milomira Stakića i tuženih u ovoj parnici, da bi oni bili građansko-pravno odgovorni za nastalu štetu, pa se stoga ne može primijeniti odredba člana 377. ZOO-a. Stoga Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama razmotrili apelantove navode u vezi s postojanjem osuđujuće presude protiv Milomira Stakića, te uz pozivanje ne relevantne odredbe materijalnog prava dali iscrpna obrazloženja zašto njegovi navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Data obrazloženja, imajući u vidu relevantne odredbe ZOO na kojim su redovni sudovi utemeljili svoje odlučenje, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti u činjenicama konkretnog predmeta nalazi bilo šta što bi u odnosu na ove apelantove navode ukazivalo na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava. Ovakav stav Ustavni sud je izrazio i u svojoj Odluci AP 3976/10 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3976/10 od 23. decembra 2013. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
37. U prilog ovakvom zaključku, Ustavni sud ukazuje da je i Evropski sud u predmetu Baničević protiv Hrvatske (vidi Evropski sud, Baničević protiv Hrvatske, odluka o dopustivosti, 2. oktobar 2012. godine) razmatrao aplikantove navode koji su se temeljili na tvrdnji da je u njihovom slučaju trebalo primijeniti rokove zastarjelosti iz člana 377. ZOO-a (koji je sadržajno identičan članu 377. ZOO koji su sudovi primijenili u apelantovom slučaju), s obzirom da su potraživali naknadu štete proisteklu iz krivičnog djela, a ne rokovi iz člana 376. ZOO-a (koji glasi isto kao i član 376. ZOO).
38. Ustavni sud ukazuje da je, prema stavu Evropskog suda, svrha rokova zastarjelosti da omoguće pravnu sigurnost i konačnost, zaštite potencijalno odgovorno lice od zastarjelih zahtjeva kojima bi se moglo teško suprotstaviti, te da spriječe nepravdu koja bi se mogla dogoditi kada bi se od sudova zahtijevalo da odlučuju o događajima iz daleke prošlosti na temelju dokaza koji bi mogli postati nepouzdani ili nepotpuni zbog proteka vremena (vidi Evropski sud, Stubbings i ostali protiv Velike Britanije, presuda od 22. oktobra 1996. godine, st. 51-51, Izvještaj o presudama i odlukama 1996-IV; Vo protiv Francuske [VV], presuda od 8. jula 2004. godine, stav 92, ECHR 2004-VIII, i J.A. Pye (Oxford) Ltd. i J.A. Pye (Oxford) Land Ltd. protiv Velike Britanije [GC], presuda od 30. augusta 2008. godine, st. 68.-69, ECHR 2007-X). Stoga, parnične stranke treba da očekuju primjenu tih pravila (vidi, mutatis mutandis, Miragall Escolano i ostali protiv Španije, presuda od 22. oktobra 1996. godine, stav 33, ECHR 2000-I).
39. Dalje, Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud u predmetu Baničević protiv Hrvatske (vidi Evropski sud, Baničević protiv Hrvatske, odluka o dopustivosti, 2. oktobar 2012. godine) razmatrao aplikantove navode koji su se temeljili na tvrdnji da je u njihovom slučaju trebalo primijeniti rokove zastarjelosti iz člana 377. Zakona o obveznim odnosima Republike Hrvatske (koji glasi isto kao i član 377. ZOO) s obzirom na to da su potraživali naknadu štete proistekle iz krivičnog djela, a ne rokovi iz člana 376. Zakona o obveznim odnosima (koji glasi isto kao i član 376. ZOO). Evropski sud je konstatovao (stav 35) da nije bilo ničega što bi spriječilo podnosioce (niti oni tvrde drukčije) da podnesu svoju građansku tužbu za naknadu štete u općem zakonskom zastarnom roku na temelju člana 376. Zakona o obveznim odnosima (vidi st. 3. i 5). To bi građanskim sudovima omogućilo da ispitaju osnovanost zahtjeva podnosioca, bez obzira na protek zakonskog zastarnog roka u krivičnom postupku ili bilo kakvog drugog ishoda krivičnog postupka. Evropski sud je zaključio da (stav 36) „time što svoju građansku tužbu nisu podnijeli u općem zastarom roku podnositelji su se, iako su imali advokata, stavili u situaciju u kojoj su se izložili opasnosti nastupanja zastare u odnosu na njihovu građansku tužbu“.
40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je «miješanje» u pravo apelanata na imovinu izvršeno u skladu sa zakonom.
41. Na kraju, Ustavni sud treba odgovoriti na pitanje da li je miješanje proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići, odnosno uspostavlja li pravičnu ravnotežu između prava apelanata i općeg interesa. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja pobijanih odluka proizlazi da su apelanti propustili rok propisan zakonom u kojem su mogli da zahtijevaju sudsku zaštitu (blagovremenim podnošenjem tužbe), zbog čega je njihov tužbeni zahtjev za naknadu štete (u vezi s prigovorom materijalnopravne prirode, zastarjelosti potraživanja) odbijen kao neosnovan. S tim u vezi, ne može se zaključiti da je zbog pasivnog odnosa apelanata za eventualno ostvarenje njihovih prava, zbog neblagovremenog podnošenja tužbe, država stavila neprimjeren teret na apelante.
42. Dakle, dosljedna primjena relevantnih odredbi ZOO kojim je propisano vrijeme u kojem se određena prava mogu ostvarivati je u interesu pravne sigurnosti i ispravnog funkcionisanja pravnog sistema i nesumnjivo predstavlja opći, odnosno javni interes koji je u konkretnom slučaju „prevagnuo“ nad pojedinačnim interesima apelanata. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju uspostavljena pravična ravnoteža između zaštite prava apelanata na imovinu i općeg interesa, odnosno u ovoj situaciji na apelante nije stavljen neprimjeren teret radi ostvarivanja zakonitog cilja. Stoga, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
43. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u slučaju apelanata nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na dom
44. Apelanti su, osim navedenog, istakli da je u njihovom slučaju povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. stav 1. Aneksa 7 Sporazuma o izbjeglicama i raseljenim licima Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Imajući u vidu da su i navodi o povredi ovih prava identični navodima koji se odnose na povredu prava na imovinu, te da je ocjena ovih navoda data prilikom razmatranja navoda o povredi prava na imovinu, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitivati navode apelanatu vezi s povredom navedenih prava.
VIII. Zaključak
45. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da je osporena odluka zasnovana na zakonu, donesena u javnom interesu, a na apelante nije stavljen pretjeran teret.
46. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić