Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2453/11 (I. H., G. Đ., F. V., R. B., S. B., M. F.)

Odluka donesena 06. 11. 2014.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Propisano zakonom
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Miješanje u imovinu
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Proporcionalnost
  • Šta se ne smatra domom
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2453/11

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 11. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2453/11, rješavajući apelaciju Ibre Hasanovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b), člana 59. st. 1. i 2. i člana 62. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. novembra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Ibre Hasanovića, Gruje Đokanovića, Ferida Vejza, Raseme Begić, Sime Babića, Milovana Gurtule, Džemala Arnautovića, Džemala Gobeljića, Branke Kahriman, Daniela Ganića, Slavice Lizdek i Danka Bošnjaka.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 052100 08 Gž od 30. marta 2011. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Sarajevu, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da, u skladu sa članom 72. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Ibro Hasanović, Grujo Đokanović, Ferid Vejz, Rasema Begić, Simo Babić, Milovan Furtula, Džemal Arnautović, Džemal Gobeljić, Branka Kahriman, Daniel Ganić, Slavica Lizdek i Danko Bošnjak (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Senad Ališah, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 15. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 052100 08 Gž od 30. marta 2011. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09, u daljnjem tekstu: prethodna Pravila), koja su važila u vrijeme poduzimanja navedenih radnji, od Kantonalnog suda i tuženih Amire Kadrović i Huseina Kadrovića (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 17. i 18. decembra 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor 7. januara 2014. godine, a pošiljka upućena tuženim vraćena je sa naznakom „Obaviješten, nije tražio“. S obzirom na to da nije bila moguća dostava apelacije na odgovor tuženim, Ustavni sud je, shodno odredbama člana 75. Pravila Ustavnog suda, dostavu pošiljke tuženim izvršio postavljanjem na oglasnoj ploči Ustavnog suda 27. juna 2014. godine, te se smatra da je apelacija na odgovor tuženim dostavljena protekom roka od osam dana od postavljanja na oglasnu ploču, kako je i propisano članom 75. stav 2. Pravila.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Stavom 1. Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 052100 05 P od 22. septembra 2008. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelanata i obavezani tuženi da apelantima predaju u posjed zajedničke prostorije zgrade koje se nalaze u suterenu u Gandijevoj ulici broj 1 u Sarajevu (u daljnjem tekstu: predmetne zajedničke prostorije), slobodne od ljudi i stvari, sve u roku od 30 dana. Stavom 2. presude je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata da im tuženi solidarno isplate iznos od 150,00 KM mjesečno počev od 4. aprila 2005. godine sve do predaje predmetnih zajedničkih prostorija u posjed apelantima. U obrazloženju presude je navedeno da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi utvrđeno da su tuženi sa apelantima 28. maja 1990. godine zaključili ugovor o korištenju predmetnih zajedničkih prostorija kućnog savjeta kao stambenog prostora, i to bez naknade uz obavezu da plaćaju režijske troškove, da je općinski organ za stambene poslove pokrenuo postupak iseljenja tuženih iz predmetnih zajedničkih prostorija, da su tuženi napustili predmetne zajedničke prostorije početkom rata, 19. juna 1992. godine, da se tužena 1998. godine prijavila za dobrovoljni povratak u predmetne zajedničke prostorije, navodeći da se radi o njenom stanu, da su apelanti kao predstavnici etažnih vlasnika nakon provedenog otkupa stanova zaključili sa tuženim novi ugovor o privremenom korištenju zajedničkih prostorija od 8. februara 2004. godine, i to za period od 11. februara 2004. godine do 11. februara 2005. godine, bez naknade uz obavezu da tuženi plaćaju komunalne usluge-centralno grijanje, električnu energiju i održavanje i upravljanje zgradom, da su se svi stanari-etažni vlasnici-apelanti na sastanku održanom 19. februara 2005. godine saglasili da se zatraži od tuženih da se isele iz zajedničkih prostorija sa rokom iseljenja do 4. aprila 2005. godine, te ukoliko se tuženi ne isele, da će se pokrenuti sudski postupak, da se tuženi nisu iselili do ostavljenog datuma, tvrdeći da je to njihov stan i da nemaju gdje da se isele, te da redovno plaćaju naknade na koje su obavezani, da je nakon toga pokrenut predmetni sudski postupak, te da je sud utvrdio da su tuženi plaćali samo utrošak električne energije za 2005. godinu i 2006. godinu, odnosno za period kada su u spornom prostoru boravili bez ikakvog osnova.

6. Općinski sud je obrazložio da iz provedenih dokaza nesporno proizlazi da su tuženi po osnovu ugovora o privremenom korištenju koristili prostorije kućnog savjeta, odnosno predmetne zajedničke prostorije uz saglasnost apelanata koji su u postupku otkupa stanova na kojima je postojalo stanarsko pravo postali vlasnici stanova a samim tim i zajedničkih prostorija. S tim u vezi, Općinski sud je istakao da se tuženi nisu iselili iz predmetnog zajedničkog prostora i da im apelanti kao vlasnici stanova i tog prostora nisu produžili ugovor o korištenju, zbog čega je, prema zaključku Općinskog suda, tužbeni zahtjev apelanata u dijelu u kojem apelanti traže povrat u posjed spornog prostora osnovan shodno odredbama člana 43. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Općinski sud je naveo da, međutim, nije osnovan dio tužbenog zahtjeva kojim su apelanti tražili mjesečnu naknadu u iznosu od 150,00 KM počev od dana podnošenja tužbe do iseljenja a zbog, kako su naveli, naknade štete u vidu izgubljene dobiti zbog nekorištenja spornog prostora. U vezi s tim, Općinski sud je istakao da apelanti u toku postupka nisu, shodno odredbama čl. 154. i 155. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), pružili nikakve dokaze u vezi sa tvrdnjom da bi prostor bio izdavan i da bi od njega ubirali prihode da su ga tuženi napustili u ostavljenom roku, zbog čega je, prema zaključku Općinskog suda, tužbeni zahtjev apelanata u ovom dijelu neosnovan.

7. Protiv navedene presude tuženi su podnijeli žalbu Kantonalnom sudu, koji je Presudom broj 65 0 P 052100 08 Gž od 30. marta 2011. godine žalbu uvažio i preinačio prvostepenu presudu u stavu 1. tako da je odbio tužbeni zahtjev apelanata da im tuženi vrate u posjed predmetne zajedničke prostorije, slobodne od ljudi i stvari, u roku od 30 dana. U obrazloženju je navedeno da je žalba tuženih osnovana zbog toga što je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Kantonalni sud je naveo da je nesporno da su apelanti 1990. godine bili korisnici zajedničkih prostorija kao nositelji stanarskih prava na stanovima u predmetnoj zgradi i da su izdali tuženim te zajedničke prostorije u kojima su tuženi dobili odobrenje za uvođenje posebnog električnog brojila i brojila za utrošak vode, te da su uveli i telefon, jer im je više od 21 godine taj zajednički prostor koristio kao dom. Kantonalni sud je naveo i da je tuženi bio ratni zarobljenik, a tužena i njihova djeca raseljena lica na teritoriji pod kontrolom Armije BiH a da su se nakon toga vratili u zajedničke prostorije i nastavili ih koristiti kao stambeni prostor. Kantonalni sud je, dalje, naveo da je u međuvremenu stupio na snagu Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon), tako da su apelanti, kao nositelji stanarskih prava, postali etažni vlasnici stanova u predmetnoj zgradi, te i suvlasnici sporne zajedničke prostorije a sve shodno odredbama čl. 1. i 22. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Navedeno je da su tuženi bivši radnici „Bosna-auta“ koji su propašću firme ostali bez posla, te da imaju dvoje odrasle djece koja studiraju i rade iz čega je Kantonalni sud zaključio da tuženi spadaju u kategoriju socijalno ugroženih porodica.

8. Kantonalni sud je naveo da je na ovako pravilno utvrđeno činjenično stanje taj sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja na osnovu člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) jer, prema mišljenju tog suda, tuženi imaju pravo na dom na spornim prostorijama, budući da su im te prostorije služile i služe kao stambeni prostor već 21 godinu sa manjim prekidom u ratnom periodu i zato što tuženi nemaju nikakve druge imovine i drugog stambenog prostora za stanovanje i da iz tog prostora njihova djeca idu na posao. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo i da smatra da je pravo na dom tuženih mnogo značajnije od suvlasničkih prava apelanata koji bi ta svoja prava manifestirali korištenjem tih prostorija kao zajedničkih prostorija za održavanje sastanaka kućnog savjeta. Navedeno je da pravo na dom u BiH, koja je u teškoj ekonomskoj situaciji, nosi u sebi i socijalni moment koji se ne može zanemariti a to je u ovom slučaju činjenica da su tuženi socijalno ugrožena porodica pri čemu je, prema navodima Kantonalnog suda, sasvim irelevantno što se, shodno odredbama člana 3. Zakona o stambenim odnosima, ove prostorije ne smatraju stambenim prostorijama, već da je jedino bitno da tuženima taj prostor služi kao dom. Kantonalni sud je naveo i da je ovakav pravni stav zauzeo i Ustavni sud u svojoj odluci u predmetu broj AP 1784/06, pa je taj sud, shodno članu II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 8. Evropske konvencije, preinačio prvostepenu presudu na način naveden u dispozitivu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

9. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom Kantonalnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelanti vide u pogrešnoj primjeni materijalnog prava i, s tim u vezi, nedovoljnoj obrazloženosti osporenih presuda. Apelanti navode da je Kantonalni sud bez ikakvih provedenih dokaza iz slobodnog uvjerenja zaključio da tuženi nemaju drugih nekretnina i da su zajedničke prostorije čiji su apelanti vlasnici njihov dom, te da svoju odluku nije zasnovao ni na jednom relevantnom zakonskom propisu. Apelanti navode i da je Kantonalni sud ocijenio da tuženi kontinuirano koriste sporne prostorije duže od 21 godine, a dokazi jasno pokazuju da tog kontinuiteta nema od 1992. godine do najmanje 2002. godine, te da su i nakon 2005. godine bespravni korisnici ali samo na način da je tuženi jedini prijavljen na toj adresi dok tužena ima uvedenu telefonsku liniju u svojoj privatnoj kući na adresi preciziranoj u apelaciji, kao i da iz članka objavljenog na Internetu jasno proizlazi da je došlo do požara u kući koja je vlasništvo tuženih. Apelanti navode i da su pitanje utvrđivanja adrese stanovanja tuženi pokretali i u dopuni tužbe od 9. juna 2005. godine, ali da na to pitanje nije dat nikakav odgovor. Apelanti, također, navode da su etažni vlasnici predmetnih zajedničkih prostorija i da je postupanjem Kantonalnog suda prekršen svaki princip prava na imovinu iz Evropske konvencije i prava na korištenje zajedničkih prostorija ustanovljenog odredbama člana 3. Zakona o održavanju zajedničkih dijelova zgrada i upravljanju zgradama u Kantonu Sarajevo. Navode i da se Kantonalni sud neopravdano poziva na odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP 1784/06 koja nema nikakve veze sa pravnim i činjeničnim stanjem konkretnog predmeta. Osim toga, smatraju da je obrazloženje osporene presude kontradiktorno samo sebi, jer je Kantonalni sud naveo da su tuženi i njihova djeca (odrasli ljudi) socijalni slučaj a malo nakon toga navodi da iz spornog prostora djeca tuženih idu na posao.

b) Odgovor na apelaciju

10. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da je apelacija neosnovana, jer član 8. Evropske konvencije ima prioritet nad pravom na imovinu apelanata, te predlaže da Ustavni sud usvoji isti stav koji je iskazan u osporenoj presudi Kantonalnog suda.

V. Relevantni propisi

11. U Zakonu o stambenim odnosima („Službeni list RBiH“ br. 14/84, 12/87, 36/89 i 2/93 i „Službene novine FBiH“ br. 11/98 i 19/99) relevantne odredbe glase:

Član 3.

Stanom se smatra u smislu ovog zakona skup prostorija namijenjenih za stanovanje sa pomoćnim prostorijama koje, po pravilu, čine jednu građevinsku cjelinu i imaju zaseban ulaz.

Pod pomoćnim prostorijama iz prethodnog stava podrazumijevaju se prostorije koje se dodjeljuju uz stan.

Član 30. st. 1, 2. i 6.

Ako se neko lice nezakonito useli u stan u društvenoj svojini ili se useli u zajedničke prostorije u zgradi, svako može dati inicijativu, a zainteresovano lice zahtjev stambenom organu, za pokretanje postupka za njegovo iseljenje.

Na osnovu zahtjeva ili po službenoj dužnosti stambeni organ će donijeti rješenje o ispražnjenju stana odnosno prostorija ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine.

Protekom roka iz stava 2. ovog člana ne isključuje se pravo davaoca stana na korištenje da zahtijeva ispražnjenje stana odnosno zajedničkih prostorija kod nadležnog suda u roku od daljnjih pet godina.

12. U Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01 i 61/01) relevantne odredbe glase: Član 3. st.1. i 2.

Stan se otkupljuje zajedno sa zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade koji služe zgradi kao cjelina zajedno sa zemljištem ispod zgrade.

Zajednički dijelovi i uređaji zgrade definirani su odredbama Zakona o stambenim odnosima.

13. U Zakonu o održavanju zajedničkih dijelova zgrada i upravljanju zgradama („Službene novine Kantona Sarajevo“ broj 28/01) relevantne odredbe glase:

Član 3.

Etažni vlasnici stambenih zgrada imaju nedjeljivo-zajedničko pravo vlasništva nad zajedničkim dijelovima zgrade koji služi njihovim posebnim dijelovima i nedjeljivo je zajedničko pravo vlasništva na zemljištu pod zgradom.

Član 4. stav 2. tačka j.

U zajedničke dijelove zgrade spadaju:

2. Zajednički dijelovi i prostorije zgrada:

j) zajedničke društvene prostorije

14. U Zakonu o vlasničkopravnim odnosima („Službene novine FBiH“ br. 6/98, 29/03) relevantne odredbe glase:

Član 43.

Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povrat individualno određene stvari. Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povrat traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.

Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana, ne zastarijeva.

VI. Dopustivost

15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 052100 08 Gž od 30. marta 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 20. aprila 2011. godine a apelacija je podnesena 15. juna 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i

4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

19. Apelanti pobijaju navedenu presudu, tvrdeći da su tom presudom prekršena njihova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

20. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud preinačio prvostepenu presudu na način da je odbio tužbeni zahtjev apelanata za povrat u posjed zajedničkih prostorija koje su tuženi koristili na osnovu ugovora o davanju na privremeno korištenje koji je zaključen između apelanata kao etažnih vlasnika spornog prostora i tuženih, jer je zaključio da je pravo na dom tuženih značajnije od prava na imovinu apelanata s obzirom na to da se radi o porodici koja je socijalni slučaj, pritom se ne pozivajući ni na jedan relevantni zakonski propis, već izričito na odredbe člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i na Odluku Ustavnog suda broj AP 1784/06 uz zaključak da pravo na dom ima prioritet nad ostalim pravima, pa tako i u odnosu na pravo na imovinu. Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud u osporenoj presudi pokušao da dovede u kontekst opće standarde prava na dom sa činjenicama konkretnog predmeta, ali da je, kako proizlazi iz stanja spisa, pri tome izostala sveobuhvatna analiza pitanja postojanja prava na dom tuženih, odnosno da li sporne prostorije predstavljaju dom tuženim u smislu odredaba člana 8. Evropske konvencije. S druge strane, izostala je i analiza prava na imovinu apelanata a što je bilo neophodno učiniti prije donošenja bilo kakvog zaključka i odlučenja. Zbog navedenog, Ustavni sud će prije donošenja konačne odluke o pitanjima iz apelacije analizirati pravo na pravično suđenje, kao i pravo na dom tuženih, te uporediti sa pravom na imovinu apelanata.

21. S tim u vezi, budući da se apelanti pozivaju na kršenje prava na pravično suđenje i prava na imovinu a Kantonalni sud je osporenu odluku utemeljio na zaključku da pravo na dom tuženih ima prioritet nad pravom na imovinu apelanata, Ustavni sud smatra da je neophodno podsjetiti na relevantne odredbe Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije kojim su regulirana pitanja prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na dom.

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

k) Pravo na imovinu.

23. Evropska konvencija u relevantnom dijelu glasi:

Član 6.

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] Član 8.

1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

Pravo na pravično suđenje

24. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju predmet tužbenog zahtjeva bilo pitanje korištenja tuženih zajedničkih prostorija čiji su suvlasnici apelanti, odnosno da se u postupku odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelanata i tuženih, pa je član 6. Evropske konvencije primjenljiv.

25. Apelanti smatraju da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je odbio njihov tužbeni zahtjev i da pri tome nije dao obrazloženje u skladu sa standardima Evropske konvencije.

26. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

27. Ustavni sud, dalje, ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A broj 303-A, stav 29), a sudovi imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

28. U vezi s navodima apelanata, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud odbio tužbeni zahtjev apelanata, jer je zaključio da sporne zajedničke prostorije predstavljaju dom tuženim, te da pravo na dom tuženih ima prioritet nad pravom na imovinu apelanata. U tom kontekstu Ustavni sud podsjeća na već citirane odredbe Zakona o otkupu stanova na kojima postoji stanarsko pravo, Zakona o stambenim odnosima, Zakona o održavanju zajedničkih dijelova zgrada i upravljanju zgradama, kao i Zakona o vlasničkopravnim odnosima na kojima je prvostepeni sud zasnovao svoju odluku, a koju je Kantonalni sud preinačio. Naime, navedenim propisima eksplicitno je regulirano šta čini stambeni prostor, da se zajedno sa stanom otkupljuju i zajedničke prostorije u stambenoj zgradi, dakle, da etažni vlasnici postaju vlasnici i zajedničkih prostorija, te da vlasnik u svako doba može tražiti povrat svoje imovine od nevlasnika. Dalje, Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da je u postupku nesporno utvrđeno da su apelanti suvlasnici spornog prostora koji su stekli na osnovu valjanog pravnog osnova, odnosno Zakona o otkupu stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Osim toga, apelanti su stjecanjem statusa suvlasnika stekli i pravo da raspolažu tim prostorom na osnovu kojeg su, kao zakupodavci, zaključili ugovor sa tuženim, kao zakupoprimcima, o privremenom korištenju spornih prostora.

29. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud svoju presudu utemeljio na direktnoj primjeni odredbe člana 8. Evropske konvencije kojim se garantira pravo na dom u slučajevima koji ispunjavaju standarde propisane tim članom Evropske konvencije. Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud u osporenoj presudi pokušao da dovede u kontekst standarde prava na dom sa činjenicama konkretnog predmeta. Međutim, Ustavni sud smatra da je, kako proizlazi iz stanja spisa, pri tome izostala sveobuhvatna analiza Kantonalnog suda o pitanju postojanja prava na dom tuženih, odnosno da li sporne prostorije predstavljaju dom tuženim u smislu odredaba člana 8. Evropske konvencije. Naime, iz osporene presude (a i iz prvostepene presude) proizlazi da navedeno pitanje nije analizirano, niti je dato obrazloženje u vezi s tim na način kako to zahtijevaju standardi Evropske konvencije. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da iz osporene prvostepene presude i dokumenata dostavljenih uz apelaciju proizlazi da su apelanti u dopuni tužbe, dostavljenoj na traženje prvostepenog suda 9. juna 2005. godine, pokrenuli pitanje u vezi sa adresom stanovanja, tj. prebivališta tuženih pri čemu su istakli tvrdnju da su tuženi i tužena prijavljeni na različitim adresama stanovanja - tuženi na adresi spornih prostorija, a tužena na adresi za koju su apelanti tvrdili i tvrde da se nalazi - privatni stambeni objekt tuženih i kao dokaz dostavili članak o požaru u predmetnoj kući u kojem je kao vlasnica kuće naznačena tužena, ali da ovo pitanje u toku postupka nije razjašnjeno.

30. Ustavni sud, dalje, zapaža da je prvostepeni sud u presudi istakao da je izvršio uvid u prijavu boravka tuženog i neke dokumente Crvenog križa Stari Grad Sarajevo i Službe za socijalna pitanja, raseljenih i izbjeglih lica Novi Grad Sarajevo, ali da niti taj sud, niti pogotovo Kantonalni sud u osporenoj presudi kojom je preinačio prvostepenu presudu i odbio tužbeni zahtjev apelanata, jer je „utvrdio da sporni prostor predstavlja dom tuženim u smislu člana 8. Evropske konvencije, te da to pravo ima prioritet nad svim ostalim pravima, jer tuženi predstavljaju socijalni slučaj i nemaju drugog mjesta za stanovanje“, nije dao nikakvo obrazloženje o činjenicama utvrđenim na osnovu navedenih dokumenata, niti u pogledu činjenice o stvarnom mjestu življenja, odnosno stanovanja tuženih. Iz navedenog proizlazi da Kantonalni sud, u smislu već navedenih stavova Evropskog suda i Ustavnog suda, nije ispitao koliko je bila čvrsta, odnosno trajna veza tuženih sa predmetnim prostorom, kao ni to da li su tuženi zasnovali svoj dom na nekom drugom mjestu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je za utvrđivanje pitanja da li sporni prostor predstavlja dom tuženih, a što je jedna od najbitnijih činjenica na osnovu koje se može donijeti zaključak kakav je onaj Kantonalnog suda iz osporene presude, osnovno utvrditi da li tuženi zaista i žive i imaju adekvatne veze sa predmetnim prostorom kao „domom“ u smislu odredaba Evropske konvencije, pa tek onda donijeti odluku o tužbenom zahtjevu apelanata.

31. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su osnovani apelacioni navodi apelanata o nedovoljnoj obrazloženosti osporene presude, te da je zbog toga neophodno predmet vratiti Kantonalnom sudu kako bi se razriješila navedena sporna pitanja a u vezi s kojim redovni sudovi nisu dali nikakvo obrazloženje iako od tih pitanja zavisi rješenje konkretne pravne stvari i donošenje zaključaka da li je miješanje u imovinu apelanata izvršeno na zakonit način, da li se sporne zajedničke prostorije mogu smatrati domom tuženih, te nakon donošenja navedenih zaključaka i konačan zaključak čije pravo (apelanata na imovinu ili tuženih na dom) u konkretnom slučaju „preteže“ u smislu odredaba Evropske konvencije.

32. Osim toga, Ustavni sud primjećuje i da se Kantonalni sud pozvao na Odluku ovog suda broj AP 1784/06 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1784/06 od 9. maja 2007. godine, objavljenu na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), koja u okolnostima konkretnog predmeta uopće nije relevantna. Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je utvrdio kršenje apelanticinog prava na pravično suđenje i dom iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije, jer je utvrdio da su Kantonalni i Vrhovni sud proizvoljno protumačili činjenice utvrđene u postupku pred prvostepenim sudom a koje se odnose na utvrđenje da tužiteljice nisu vlasnice stana u zgradi koja je nacionalizirana, a u kojem dugi niz godina stanuje apelantica i na kojem je njen otac imao stanarsko pravo, već da su tužiteljice vlasnice drugog stana u kojem stanuje umješač u predmetnom postupku. Dakle, u navedenom predmetu se radi o potpuno drugačijem činjeničnom i pravnom stanju, budući da je rješavano pitanje identifikacije stambenih jedinica u zgradi koja je nacionalizirana kako bi se utvrdilo koji je od stanova onaj na kojem je postojalo stanarsko pravo. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da u navedenoj odluci nije iskazao stav da pravo na dom ima primat nad pravom na vlasništvo, kako to u osporenoj presudi pogrešno navodi Kantonalni sud, i koji taj sud uzima kao jedan od osnova za donošenje osporene presude, već je utvrdio kršenje apelanticinog prava na dom zbog navedenih razloga, budući da je naloženo njeno iseljenje iz spornog stana po zahtjevu tužiteljica koje nisu bile vlasnice tog stana.

33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu

34. Apelanti navode da im je osporenom presudom Kantonalnog suda prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer je Kantonalni sud zaključio da pravo tuženih na dom ima prednost nad pravom na imovinu apelanata.

Opći principi prava na dom i prava na imovinu

35. U vezi s navodima apelanata o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud podsjeća da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kojim je regulirano pitanje prava na imovinu obuhvata tri različita pravila. Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i treba da budu tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi, Evropski sud, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).

36. S druge strane, Ustavni sud podsjeća i na činjenicu da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (vidi, Evropski sud, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A broj 297- C), te da bi se utvrdilo da li se radi o kršenju člana 8. Evropske konvencije, prvo se mora utvrditi da li je u svakom konkretnom slučaju sporni stan predstavljao apelantov “dom” u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije. Prema praksi Evropskog suda, pojam "dom" obuhvata kako iznajmljeni dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi presude Evropskog suda, Gillow protiv Velike Britanije od 24. novembra 1986. godine, serija A broj 109, stav 46.f, ibid., Kroon protiv Holandije, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99). Također, Ustavni sud je usvojio stav da se „domom“ u smislu člana 8. Evropske konvencije može smatrati i stan u koji se uselilo neko lice na temelju rješenja o dodjeli stana čak i ukoliko nije zaključilo ugovor o korištenju stana (vidi, mutatis mutandis, Odluku Ustavnog suda broj U 102/03 od 14. oktobra 2004. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/04), te da se u svakom konkretnom slučaju mora posebno ocjenjivati koliko je bila čvrsta, odnosno trajna veza podnosilaca predstavke sa tom kućom i da li su podnosioci predstavke zasnovali svoj dom na nekom drugom mjestu (vidi, mutatis mutandis, navedenu presudu Evropskog suda, Gillow protiv Velike Britanije). Ustavni sud je, također, u svojim odlukama zaključio da je „dom“ faktičko stanje koje ne zahtijeva postojanje pravne osnove (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 323/04, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 34/05).

Primjena navedenih općih principa na konkretan slučaj

37. S obzirom na elaboraciju iz prethodnih tačaka ove odluke, Ustavni sud smatra da je nesporno da navedeni prostor predstavlja imovinu apelanata. Također je nesporno da je pobijanom presudom Kantonalnog suda, kojom je u konačnici odbijen tužbeni zahtjev apelanata da im tuženi vrate u posjed predmetne zajedničke prostorije koje su suvlasništvo apelanata, došlo do miješanja u imovinu apelanata i da su na taj način apelanti onemogućeni da mirno koriste imovinu čiji su nesumnjivi suvlasnici. Dakle, Ustavni sud bi sada trebalo da utvrdi da li je miješanje u imovinu apelanata bilo u skladu sa zakonom, te ako utvrdi da jeste, da li je to miješanje proporcionalno i u skladu sa javnim interesom.

38. Međutim, u kontekstu zaključaka iz prethodnih tačaka ove odluke, Ustavni sud ističe da, zbog nedostatka obrazloženja osporenih presuda u pogledu navedenih (ključnih) podataka, nije u mogućnosti da izvrši daljnju elaboraciju pitanja prava na imovinu koja, nesporno, pripada apelantima, odnosno da ne može da izvede zaključak da li je njihovo lišavanje prava na imovinu u skladu sa zakonom i proporcionalno javnom interesu. S druge strane, Ustavni sud, zbog navedenih nedostataka u obrazloženju osporenih presuda, nije u mogućnosti da izvede ni zaključak da li sporne zajedničke prostorije predstavljaju „dom“ tuženim čijim bi lišavanjem tuženi ostali bez stambenog prostora i porodičnog doma posebno zbog svog, potencijalnog, socijalnog statusa. Ovo posebno i zbog toga što iz osporene presude, zaista, kako apelanti i tvrde u apelaciji, proizlazi kontradiktornost zaključaka da su tuženi u stanju socijalne potrebe sa navodima iz iste presude da iz tih prostora djeca tuženih „odlaze na posao“. Ustavni sud smatra da je, s obzirom na navedeno, nesporno da ni Kantonalni sud nije imao dovoljno elemenata na osnovu kojih bi izveo zaključak da pravo tuženih na dom preteže nad pravom na imovinu apelanata, pa zbog toga Ustavni sud i navode apelanata o kršenju prava na imovinu smatra osnovanim.

39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je prekršeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da je prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada u osporenoj odluci redovni sud nije dao obrazloženje u pogledu stvarnog mjesta stanovanja tuženih, odnosno kada nije ispitao koliko je bila čvrsta, odnosno trajna veza tuženih sa predmetnim prostorom i da li su tuženi zasnovali svoj dom na nekom drugom mjestu, kako je to predviđeno standardima prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije, zbog čega nije moguće donijeti zaključke da li je miješanje u imovinu apelanata bilo zakonito, da li sporne zajedničke prostorije predstavljaju dom tuženih, te koje od ova dva prava „preteže“ u smislu odredaba Evropske konvencije.

41. Na osnovu člana 59. st. 1. i 2. i člana 62. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2453/11 (I. H., G. Đ., F. V., R. B., S. B., M… | Sudska praksa | Aktio