Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1854/13 (A. G.)
Odluka donesena 06. 11. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Ugovor o poklonu
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Ništavost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Ispravke pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1854/13
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 11. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1854/13, rješavajući apelaciju Amera Grcića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 22/14 i 57/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. novembra 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Amera Grcića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 048989 11 Rev od 14. februara 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Amer Grcić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Zumreta Akagić Bavčić advokat iz Sarajeva, podnio je Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) 30. aprila 2013. godine apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 048989 11 Rev od 14. februara 2013. godine. Apelant je također podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud zabranio Maji Grcić Klisura (u daljnjem tekstu: tužena) raspolaganje 1/2 stana koji se nalazi u Sarajevu, ul. Dr. Fetaha Bećirbegovića broj 17/IV, do donošenja odluke o apelaciji.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 1854/13 od 12. juna 2013. godine kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. U skladu s članom 25. stav (3) Pravila Ustavnog suda, 12. septembra 2014. godine prihvaćen je apelantov zahtjev za prioritetno rješavanje apelacije broj AP 1854/13.
4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tužene 16. septembra 2014. godine zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.
5. Tužena je dostavila odgovor 23. septembra 2014. godine, Vrhovni sud 24. septembra 2014. godine, Kantonalni sud 29. septembra 2014. godine, a Općinski sud 9. oktobra 2014. godine.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Općinski sud je, odlučujući o apelantovoj tužbi protiv tužene „radi poništenja ugovora o poklonu i predaje u posjed“, donio Presudu broj 65 0 P 048989 08 P od 19. oktobra 2009. godine kojom se poništava ugovor o poklonu, zaključen 9. oktobra 2007. godine između apelanta kao poklonodavca i tužene kao poklonoprimca, o poklonu ½ stana koji se nalazi u Sarajevu u ul. Dr. Fetaha Bećirbegovića, preciznije označenog u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan), shodno čemu je tužena dužna predati apelantu u posjed ½ predmetnog stana a ZK ured - Odsjek KPU Općinskog suda izvršit će brisanje prava vlasništva upisanog na tuženu s dijelom 1/1 i upisati pravo vlasništva apelanta sa dijelom ½. Tužena je obavezana nadoknaditi apelantu u troškove parničnog postupka iznosu od 5.545,00 KM.
8. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant podnio tužbeni zahtjev tom sudu kojim je tražio da sud poništi ugovor o poklonu čiji je predmet bila ½ predmetnog stana jer je tuženoj kao svojoj tadašnjoj supruzi poklonio taj dio stana ali da je nakon toga, kada su počele bračne nesuglasice koje su rezultirale razvodom braka, shvatio da je pri zaključivanju tog ugovora očigledno prevaren. Općinski sud je, s tim u vezi, u toku postupka utvrdio da je apelant kao poklonodavac 9. oktobra 2007. godine s tadašnjom suprugom - tuženom kao poklonoprimcem (brak razveden 25. aprila 2008. godine) zaključio ugovor o poklonu kojim je poklonio suvlasnički dio ½ predmetnog stana; da je četiri mjeseca prije zaključenja ugovora o poklonu apelantu dijagnosticiran tumor u vratnom dijelu kičme zbog čega je hospitaliziran u maju 2007. godine, a nakon toga podvrgnut operativnom zahvatu. Također je utvrđeno da se radilo o veoma složenoj operaciji čiji ishod nije bio izvjestan zbog mogućnosti smrti ili trajnog invaliditeta, da je u periodu nakon što se suočio s dijagnozom zbog koje je i pripreman za operaciju koja je i izvršena bio izložen stresu najjačeg intenziteta zbog spoznaje da može umrijeti ili ostati invalid. Osim toga je navedeno da je u nalazu i mišljenju vještaka neuropsihijatra detaljno obrazloženo da je takva stresna životna situacija reakcija prilagođavanja organizma na stres mogla trajati s pratećom prolongiranom depresijom šest mjeseci do dvije godine, te da je u tom periodu apelant bio u takvom emocionalnom stanju koje je uticalo na njegovo logičko rezoniranje i zaključivanje, što je uticalo na saznajno stanje u smislu volje koju je ispoljavao, odnosno da je takvo stanje emocionalnog stresa koje je trajalo uticalo na apelantovu volju pri donošenju odluka tako što je predstavljalo manu volje. S tim u vezi, Općinski sud je citirao odredbu člana 111. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojom je propisano da je ugovor rušljiv kada ga je zaključila strana ograničeno poslovno sposobna, kada je pri njegovom zaključenju bilo mana u pogledu volje strana kao i kada je to ovim zakonom ili posebnim propisom određeno, te zaključio da je kod apelanta prilikom zaključenja ugovora o poklonu postojala mana volje u smislu navedenog člana. Imajući u vidu navedeno Općinski sud je donio presudu kao u dispozitivu.
9. Protiv navedene presude tužena je podnijela žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 65 0 P 048989 10 Gž od 11. maja 2011. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da tužena pravilno primjećuje da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo s obzirom da se pozvao na odredbe ZOO o rušljivosti ugovora o poklonu zbog postojanja mane volje, a da se u konkretnoj stvari nije radilo o mani volje kao neskladu između volje i njenog očitovanja, kako je propisano odredbom člana 60. do 65. ZOO. U konkretnom slučaju, kako je naveo Kantonalni sud, prema nalazu i mišljenju vještaka neuropsihijatra apelantovo psihičko stanje je predstavljalo faktor koji je bitno ograničavao slobodu odlučivanja i samu volju apelanta za poklanjanje imovine tuženoj, pa ono što predstavlja suštinu ugovora nije u saglasnosti s pravom voljom ugovarača u normalnoj situaciji neopterećenoj bolešću, što predstavlja razlog da sporni ugovor bude ništav u smislu odredbe člana 103. ZOO. Pri tome je, po ocjeni Kantonalnog suda, bez pravnog značaja za eventualni uspjeh tužene u parnici okolnost da je sud u izreci presude naveo da se poništava sporni ugovor a ne da se utvrđuje njegova ništavost, što bi trebala biti pravna posljedica ugovora koji su zaključeni bez mogućnosti izražavanja stvarne volje apelanta za zaključenje ugovora o poklonu.
10. Također je navedeno da je neosnovan žalbeni navod tužene vezan i za nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra jer je, prema obrazloženju tog suda, navedeni vještak dao odgovor na primjedbe povodom promjene mišljenja u ovom predmetu. Navedeno je da je tom prilikom vještakinja navela da je bila u dilemi s obzirom da kod apelanta nije došlo do oštećenja mozga kao smetnje za rasuđivanje, ali je svoj stav pojasnila tako da se čovjek ne može posmatrati samo kroz saznajne ili emocionalne funkcije jer su te funkcije u integraciji. Budući da se apelant nalazio u depresiji, emotivno opterećen zdravstvenim stanjem i ishodom liječenja to je, kako je navedeno u obrazloženju, bitno uticalo na rasuđivanje koje je bilo snažno opterećeno emocijama. Prema obrazloženju Kantonalnog suda navedeno je, u konačnici, shodno mišljenju vještaka, uticalo na slobodu odlučivanja i volju apelanta da zaključi ugovor o poklonu i dovelo je do ispunjenja uvjeta za ništavost spornog ugovora o poklonu. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je donio presudu kao u izreci.
11. Odlučujući o reviziji koju je protiv drugostepene presude izjavila tužena, Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 P 048989 11 Rev od 14. februara 2013. godine reviziju usvojio i obje nižestepene presude preinačio tako da je u cijelosti odbijen apelantov tužbeni zahtjev. Presudom je obavezan apelant da tuženoj naknadi troškove postupka u iznosu od 3.732,35 KM u roku od 30 dana od dana prijema prepisa presude. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da osnovano revizija ukazuje da je u situaciji kada je drugostepeni sud našao da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, tj. da se u konkretnom slučaju nije radilo o mani apelantove volje koja bi sporni ugovor činila rušljivim što je regulirano odredbama čl. 60, 61, 62, 64. i 65. ZOO, trebao na osnovu člana 229. tač. 4. i 5. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) preinačiti prvostepenu presudu i odbiti tužbeni zahtjev, a ne na osnovu člana 226. ZPP odbiti žalbu i potvrditi prvostepenu presudu. Vrhovni sud je istakao da sud u parničnom postupku odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku, a da je u konkretnom slučaju apelant postavio zahtjev za poništenje rušljivog ugovora, te se moglo odlučivati samo o tom zahtjevu a ne i o ništavosti tog ugovora, zbog čega je taj sud naveo da „neće polemisati sa zaključkom drugostepenog suda da se radi o ništavom ugovoru niti sa revizijskim prigovorom kojim se osporava ovakav zaključak drugostepenog suda“.
12. Vrhovni sud je dalje istakao da je, prema odredbi člana 111. ZOO, ugovor rušljiv kad ga je zaključila strana ograničeno poslovno sposobna, kada je pri njegovom zaključenju bilo mana u pogledu volje kao i kad je to ovim zakonom ili posebnim propisom određeno. S tim u vezi Vrhovni sud je istakao da je apelant zahtjev za poništenje spornog ugovora zasnivao na tvrdnji da je sporni ugovor zaključio zbog postojanja mane volje, što je regulirano odredbama čl. 60, 61, 62, 64. i 65. ZOO i mogu se pojaviti kao prijetnja, bitna zabluda i prevara. Navedeno je da je pravilan zaključak drugostepenog suda da se kod apelanta zbog emocionalnog stresa, kako je njegovo stanje kvalificirao vještak, nije radilo o neskladu između stvarne volje i njenog očitovanja te da se ne radi ni o jednoj mani volje koju regulira ZOO kao uvjet rušljivosti ugovora. Navedeno je da, kako kod apelanta nije bilo takve mane volje niti su postojali drugi uvjeti propisani odredbom člana 111. ZOO za rušljivost ugovora, takav ugovor nije rušljiv. Zbog toga su, prema mišljenju Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi pogrešno primijenili navedene odredbe čl. 60, 61, 62, 64, 65. i 111. ZOO, sve u vezi s članom 2. stav 1. ZPP-a kada su usvojili tužbeni zahtjev upravljen na poništenje predmetnog ugovora. Vrhovni sud je naveo da je slijedom navedenog pogrešno postupljeno i kada je tužena obavezana na predaju u posjed i promjenu upisa prava vlasništva na predmetnom stanu u ZK uredu - odsjek KPU. Zbog navedenog Vrhovni sud je istakao da je primjenom odredbe člana 250. stav 1. ZPP-a usvajanjem revizije valjalo preinačiti nižestepene presude i u cijelosti odbiti apelantov tužbeni zahtjev.
IV. Apelacija
a)Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ističe da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo, te da je nedovoljno obrazložio odluku. Smatra da je sud, primjenjujući član 2. ZPP-a, potpuno zanemario stav 2. kojim je propisano da sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava. Apelant također ističe da je Vrhovni sud, pravilnom primjenom člana 250. stav
1. ZPP-a u vezi s članom 229. stav 4. ZPP-a, sve u vezi s članom 2. ZPP-a i članom 103. ZOO, trebao preinačiti odluku Kantonalnog suda i utvrditi ništavost predmetnog ugovora. Apelant dalje smatra da je pitanje „ništavosti ugovora od esencijalnog značaja“ te je sud to pitanje trebao posebno razmotriti i dati posebno i detaljno obrazloženje vezano za ništavost spornog ugovora a ne navesti da o tome „neće polemisati“.
b) Odgovor na apelaciju
14. Vrhovni sud je naveo da u postupku pred tim sudom nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva niti je pravo proizvoljno primijenjeno, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
15. Kantonalni sud je naveo da je ispravan stav Vrhovnog suda da taj sud nije mogao utvrditi da je sporni ugovor ništav, budući da je tuženi postavio tužbeni zahtjev tako da je tražio da se ugovor poništi kao rušljiv pa da je zbog toga potrebno apelaciju odbiti kao neosnovanu.
16. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da u postupku pred tim sudom nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva, te da je apelacija u tom smislu neosnovana.
17. Tužena je navela hronologiju predmeta i predložila da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
18. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, "Službene novine RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i "Službene novine FBiH" br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:
Član 60.
1) Ako je ugovorna strana ili neko treći nedopuštenom prijetnjom izazvao opravdani strah kod druge strane tako da je ova zbog toga zaključila ugovor, druga strana može tražiti da se ugovor poništi.
2) Strah se smatra opravdanim ako se iz okolnosti vidi da je ozbiljnom opasnošću ugrožen život, tijelo i drugo značajno dobro ugovorne strane ili trećeg lica.
Član 61.
1) Zabluda je bitna ako se odnosi na bitna svojstva predmeta, na lice sa kojim se zaključuje ugovor ako se zaključuje s obzirom na lice kao i na okolnosti koje se po običajima u prometu ili po namjeri stranaka smatraju odlučnim, a strana koja je u zabludi ne bi inače zaključila ugovor takve sadržine.
2) Strana koja je u zabludi može tražiti poništenje ugovora zbog bitne zablude osim ako pri zaključenju ugovora nije postupala s pažnjom koja se u prometu zahtijeva.
3) U slučaju poništenja ugovora zbog zablude, druga savjesna strana ima pravo da traži naknadu pretrpljene štete bez obzira na to što strana koja je u zabludi nije kriva za svoju zabludu.
4) Strana koja je u zabludi ne može se na nju pozivati ako je druga strana spremna da izvrši ugovor za preuzimanje obaveze.
Član 62.
Kod ugovora bez naknade bitnom zabludom se smatra i zabluda o pobudi koja je bila odlučna za preuzimanje obaveze.
Član 65.
1) Ako jedna strana izazove zabludu kod druge strane ili je održava u zabludi u namjeri da je time navede na zaključenje ugovora, druga strana može zahtijevati poništenje ugovora i onda kad zabluda nije bitna.
2) Strana koja je zaključila ugovor pod prevarom ima pravo da zahtijeva naknadu pretrpljene štete.
3) Ako je prevaru učinilo treće lice, prevara utiče na sam ugovor ako je druga ugovorna strana u vrijeme zaključenja ugovora znala ili morala znati za prevaru.
4) Ugovor bez naknade može se poništiti i kad je prevaru učinilo treće lice bez obzira na to da li je druga strana u vrijeme zaključenja znala ili morala znati za prevaru. Član 103. stav 1.
1) Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništav ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje šta drugo.
Član 104.
(1) U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
(2) Ali, ako je ugovor ništav zbog toga što je po svom sadržaju ili cilju protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima, sud može odbiti, u cjelini ili djelimično, zahtjev nesavjesne strane za vraćanje onog što je drugoj strani dala, a može i odlučiti da druga strana ono što je primila po osnovu zabranjenog ugovora preda opštini na čijoj teritoriji ona ima sjedište odnosno prebivalište ili boravište.
(3) Pri odlučivanju sud će voditi računa o savjesnosti jedne odnosno obiju strana, o značaju ugroženog dobra ili interesa kao i o moralnim shvatanjima.
Član 109.
Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svako zainteresovano lice.
Član 111.
Ugovor je rušljiv kada ga je zaključila strana ograničeno poslovno sposobna, kada je pri njegovom zaključenju bilo mana u pogledu volje strana kao i kada je to ovim zakonom ili posebnim propisom određeno.
19. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Član 2.
(1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
(2) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
Član 229. tač. 4. i 5.
Drugostepeni sud će u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu ako utvrdi da postoji jedan od slijedećih razloga iznesenih u žalbi:
4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo;
5) ako je utvrdio da je prvostepenom presudom prekoračen tužbeni zahtjev.
VI. Dopustivost
20. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 048989 11 Rev od 14. februara 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 10. aprila 2014. godine a apelacija je podnesena 30. aprila 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
24. Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da mu je tom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
27. Ustavni sud zapaža da se ovaj postupak odnosio na utvrđivanje rušljivosti ugovora o poklonu, dakle ticao se građanskih prava i obaveza apelanta i tužene, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv.
28. Apelant tvrdi da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava jer je Vrhovni sud zaključio da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo i proglasili ugovor ništavim iako apelant tužbenim zahtjevom nije to tražio nego je tražio da se ugovor poništi. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
29. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati jesu li pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
30. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud osporenom odlukom preinačio nižestepene presude tako što je u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev. Vrhovni sud je svoju presudu obrazložio tako da je apelant tužbenim zahtjevom tražio poništenje spornog ugovora jer je zaključen uz mane apelantove volje a da nije tražio utvrđivanje ništavosti. Vrhovni sud je obrazložio da je Kantonalni sud utvrdio da je tačan žalbeni navod tužene da je prvostepeni sud pogrešno primijenio pravo kada je ugovor poništio umjesto da ga je proglasio ništavim jer nije bilo mana volje koje bi, shodno zakonskim odredbama čl. 60, 61, 62, 64, 65. i 111. ZOO, sporni ugovor činile rušljivim. Međutim, prema zaključku Kantonalnog suda, ispunjen je uvjet iz člana 103. ZOO za proglašavanjem spornog ugovora ništavim, ali činjenica da je prvostepeni sud ugovor poništio umjesto da ga je proglasio ništavim nema nikakve posljedice na prava tužene, zbog čega je žalbu tužene odbio i potvrdio prvostepenu presudu. Vrhovni sud je, preinačujući nižestepene odluke, u obrazloženju istakao da sud u parničnom postupku odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku, a da je u konkretnom slučaju apelant postavio zahtjev za poništenje rušljivog ugovora te se moglo odlučivati samo o tom zahtjevu a ne i o ništavosti tog ugovora, zbog čega je taj sud naveo da „neće polemisati sa zaključkom drugostepenog suda da se radi o ništavom ugovoru niti s revizijskim prigovorom kojim se osporava ovakav zaključak drugostepenog suda“.
31. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća na odredbe čl. 103. i 111. ZOO, kojim je regulirano pitanje ništavosti i rušljivosti ugovora. Naime, tim odredbama, koje su citirane u prethodnim tačkama ove odluke, je propisano da je ništav ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje šta drugo dok je rušljiv (pobojan) ugovor onaj ugovor kada ga je zaključila strana ograničeno poslovno sposobna, kada je pri njegovom zaključenju bilo mana u pogledu volje strana kao i kada je to ovim zakonom ili posebnim propisom određeno. Ustavni sud u vezi s navedenim podsjeća da, iako između ništavog i rušljivog ugovora postoje sličnosti jer su i jedan i drugi zaključeni s postojanjem mana volje ugovarača i obavezno je vraćanje onog što je primljeno na osnovu ugovora, između njih postoje i razlike. Naime, mane volje kod ništavog ugovora imaju uticaj prema svima erga omnes zbog čega utvrđivanje ugovora ništavim može tražiti svako zainteresirano lice i u tome nije ograničeno nikakvim rokom, te na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti. Također, presuda kojom se utvrđuje ništavost ugovora je deklaratornog karaktera i njom se ne stvaraju novi pravni odnosi jer se smatra kao da ništav ugovor nikada nije ni postojao pa da time nije ni proizveo nikakav pravni odnos.
32. S druge strane, kod pobojnog ugovora (odnosno ugovora koji se poništava) mane volje imaju uticaja samo u odnosu na ugovarače, te poništenje mogu tražiti samo ugovorne strane i to u subjektivnom roku od jedne godine od dana saznanja za razloge rušljivosti, a najdalje u objektivnom roku od tri godine od zaključenja ugovora. Osim toga, presuda kojom se odlučuje o poništavanju ugovora je konstitutivnog karaktera i njom se stvaraju novi pravni odnosi jer se, faktički, poništenjem ugovora razvrgava pravni odnos koji je stvoren poništenim ugovorom a stvara novi u kojem tog ugovora nema. Dakle, iz navedenog proizlazi da, suprotno zaključku Kantonalnog suda, kako je naveo i obrazložio Vrhovni sud, uvjeti, posljedice i pravna situacija kod utvrđivanja ništavosti i kod poništenja (rušljivosti) ugovora nisu isti pa se ne može smatrati da su tužbeni zahtjevi za poništenje i za utvrđenje ništavosti istovjetni.
33. S tim u vezi, dovodeći te odredbe u kontekst okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 2. stav 1. ZPP propisano da se prilikom odlučivanja sud mora kretati u okviru tužbenog zahtjeva a odredbama čl. 229. tač. 4. i 5. ZPP da će drugostepeni sud preinačiti prvostepenu presudu kada utvrdi da su činjenice pravilno utvrđene ali da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo i ako utvrdi da je prvostepenom presudom prekoračen tužbeni zahtjev. Imajući u vidu navedene karakteristike rušljivosti i ništavosti ugovora, činjenicu da iz tužbenog zahtjeva proizlazi da je apelant tražio da se sporni ugovor poništi a ne da se utvrdi njegova ništavost kao i navedene odredbe ZPP-a, Ustavni sud smatra da Vrhovni sud, suprotno apelacionim navodima, nije proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo kada je usvojio reviziju tužene i obje nižestepene presude preinačio tako da je u cijelosti odbijen apelantov tužbeni zahtjev.
34. Pri tome Ustavni sud ima u vidu da se u odnosu na navedeno ne radi o slučaju iz člana 2. stav 2. ZPP-a, kako apelant u korist svojih tvrdnji navodi u apelaciji, kojim je propisano da sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava. Naime, u konkretnom slučaju se nesporno radi o tome da je Kantonalni sud prekoračio tužbeni zahtjev iz člana 2. stav 1. ZPP-a jer je dovođenjem u kontekst obrazloženja Kantonalnog suda s citiranim stavovima, vidljivo da se taj sud nije držao identiteta apelantovog tužbenog zahtjeva odnosno njegovog predmeta, a to je bio zahtjev za poništenje spornog ugovora zbog zaključenja pod prevarom. Štaviše, kako je argumentirano i obrazložio Vrhovni sud, postupajući na navedeni način odnosno primjenjujući materijalno pravo po vlastitoj ocjeni na proizvoljan način, Kantonalni sud je proizvoljno primijenio i procesno pravo jer je kod postojanja navedenih okolnosti suprotnih članu 2. stav 1. ZPP-a bio obavezan žalbu usvojiti, preinačiti prvostepenu presudu i apelantov tužbeni zahtjev odbiti, a ne odbiti žalbu i potvrditi prvostepenu presudu.
35. Analogno tome, Ustavni sud zapaža da, suprotno apelantovim navodima, Vrhovni sud nije ni imao mogućnost a niti zakonsko uporište da se izjasni o eventualnoj ništavosti spornog ugovora, jer njegova ništavost i nije bila predmet konkretnog tužbenog zahtjeva a time ni sudskog postupka. Zbog navedenog Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o tome da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo neosnovani.
36. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
37. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud svoju odluku o preinačenju presuda nižestepenih sudova i odbijanju apelantovog tužbenog zahtjeva obrazložio u skladu sa standardima Evropske konvencije, pri tome se pozivajući na relevantne odredbe zakona.
38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić