Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3974/14 (S.V.)

Odluka donesena 06. 11. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Porodični život
  • Građanski postupak
  • Dijete
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3974/14

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 11. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3974/14, rješavajući apelaciju S.V., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 22/14 i 57/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. novembra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija S.V. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 72 0 P 022367 13 Gž od 5.

juna 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci broj 72 0 P 022367 11 P od 15. jula 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. S.V. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Nove Topole, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Mile Kovačević i Marica Đukanović iz Gradiške, podnio je 28. augusta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 P 022367 13 Gž od 5. juna 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 72 0 P 022367 11 P od 15. jula 2013. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i zakonske zastupnice mldb. B.V. (u daljnjem tekstu: mldb. tužiteljica) zatraženo je 29. septembra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Tužiteljica je dostavila odgovor 10. oktobra 2014. godine, Okružni sud 14. oktobra 2014. godine a Osnovni sud 15. oktobra 2014. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Osnovnog suda broj 72 0 P 022367 11 P od 15. jula 2013. godine obavezan je apelant da na ime izdržavanje svoje kćerke - mldb. Tužiteljice, rođene 23. marta 2005. godine, plaća mjesečno iznos od 175,00 KM počev od dana podnošenja tužbe pa ubuduće dok za to bude postojala zakonska obaveza ili do druge odluke suda, svakog 1. do 5. u mjesecu za tekući mjesec na ruke zakonske zastupnice mldb. tužiteljicenjene majke poimenično navedene u presudi. Presudom je obavezan apelant da zaostale obroke na ime izdržavanja plati odjednom sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana nastanka obaveze pa do isplate, kao i da mldb. tužiteljici naknadi troškove postupka u iznosu preciziranom u presudi sa zakonskom zateznom kamatom počev od donošenja presude pa do isplate. Presudom je odbijen dio tužbenog zahtjeva mldb. tužiteljice za isplatu iznosa preko dosuđenog.

6. U obrazloženju je navedeno da je mldb. tužiteljica posredstvom svoje zakonske zastupnice podnijela 27. maja 2011. godine tužbu protiv apelanta kojom je tražila da joj apelant kao otac (sa kojim je majka mldb. tužiteljice živjela u vanbračnoj zajednici) na ime izdržavanja mjesečno plaća po 200,00 KM počev od dana podnošenja tužbe i da je tužbu zasnovala na činjenici da su potrebe mldb. tužiteljice kao osmogodišnjeg djeteta takve da iznos od 200,00 KM pokriva samo minimalne potrebe djeteta imajući u vidu životne troškove kao što su kupovina hrane, odjeće, obuće, te posebno imajući u vidu da dijete pohađa drugi razred osnovne škole i da ima pravo na život dostojan svakog djeteta. Navedeno je i da je apelant u odgovoru na tužbu naglasio da ne spori postojanje svoje obaveze na izdržavanje mldb. tužiteljice i da je trenutno zaposlen na određeno vrijeme i da bi mogao izdvajati 130,00 KM mjesečno za izdržavanje mldb. tužiteljice jer ima obavezu da izdržava još dvoje djece iz prethodnog braka. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da je ne osnovu dokaza preciziranih u presudi, među kojima je i saslušanje apelanta, majke mldb. tužiteljice i svjedoka poimenično navedenih u presudi, utvrđeno da je u vezi sa povjeravanjem na zaštitu i odgoj mldb. tužiteljice 2008. godine postignut dogovor između apelanta i majke mldb. tužiteljice da se dijete povjeri majci, te da je, nakon toga, između stranaka regulirano i pitanje kontaktiranja apelanta sa mldb. tužiteljicom. Nadalje je, između ostalog, utvrđeno da mldb. tužiteljica živi s majkom kao podstanar i da mjesečno plaćaju stanarinu 150,00 KM i režijske troškove od 70,00 KM a da njena majka radi na „crno“ u kafiću, gdje ostvaruje mjesečna primanja od 300,00 do 400,00 KM. Utvrđeno je i da apelant živi u Sloveniji sa sadašnjom suprugom kod njezine majke, da od 2007. godine neredovno doprinosi izdržavanju mldb. Tužiteljice, da je bio nezaposlen i primao od slovenačke države 650,00 eura za pomoć za život, ali da je od 11. juna 2013. godine zasnovao radni odnos kod poslodavca „Podjetje tehnika“ i da ostvaruje primanja od 784,00 eura, što je utvrđeno na osnovu potvrde Zavoda za zapošljavanje i ugovora o zaposlenju preciziranih u presudi, da apelant ima dvoje djece iz prvog braka, sina i kćerku, koje, također, izdržava, da mu je kćerka iz prvog braka postala punoljetna i da za njene potrebe apelant plaća fakultetsku školarinu u iznosu od 3.500,00 KM a da sin kojeg izdržava kreće u prvi razred srednje škole.

7. Osnovni sud je istakao da je, imajući u vidu sve navedeno, kao i odredbe člana 82. Porodičnog zakona prema kojima su oba roditelja dužna da izdržavaju svoju malodobnu djecu na način i pod uvjetima propisanim zakonom, te vodeći računa o finansijskim mogućnostima i obavezama apelanta shodno odredbama člana 253. Porodičnog zakona, utvrdio da je osnovan zahtjev mldb. tužiteljice i obavezao apelanta na mjesečno plaćanje 175,00 KM za njeno izdržavanje. Pri tome je Osnovni sud istakao da mjesečnim izdvajanjem navedenog iznosa apelantu, s obzirom na navedene činjenice vezane za njegove finansijske prilike, te činjenicu da je u stanju da izdvoji 3.500,00 KM za školovanje kćerke iz prvog braka (što ni sam apelant ne spori), neće biti ugrožena njegova vlastita egzistencija izdvajanjem iznosa od 175,00 KM za izdržavanje mldb. tužiteljice jer je na to zakonski obavezan. Imajući u vidu sve navedeno, Osnovni sud je na osnovu odredbi čl. 253. i 259. st. 1. i 2. Porodičnog zakona donio presudu kao u dispozitivu.

8. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Okružnom sudu koji je Presudom broj 72 0 P 022367 13 Gž od 5. juna 2014. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. Presudom je odbijen i apelantov zahtjev za naknadu troškova u iznosu od 351,00 KM na ime sastava žalbe. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravni stav prvostepenog suda, te istaknuto da je, prema mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud pravilno postupio kada je obavezao apelanta da mldb. tužiteljici plaća na ime mjesečnog izdržavanja iznos od 175,00 KM. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe člana 253. Porodičnog zakona zbog čega su apelantovi navodi da taj sud nije u dovoljnoj mjeri uzeo u obzir njegovo imovno stanje i obaveze prema djeci iz prethodnog braka neosnovani. Okružni sud je obrazložio da iz činjenica predmeta jasno proizlazi da je prvostepeni sud prilikom određivanja visine iznosa za mjesečno izdržavanje mldb. tužiteljice uzeo u obzir kako uzrast mldb. tužiteljice i potrebe za njeno školovanje, tako i finansijske mogućnosti apelanta posebno uvažavajući činjenice da apelant plaća izdržavanje za još dvoje djece iz prethodnog braka od čega i do 3.500,00 KM fakultetske školarine za kćerku iz prvog braka. Navedeno je i da takvo utvrđenje prvostepenog suda niti jednim navodom iz žalbe nije dovedeno u pitanje, te je Okružni sud donio presudu kao u izreci.

IV. Apelacija

a)Navodi iz apelacije

9. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje navedenog prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni odredbi člana 253. Porodičnog zakona. Apelant navodi da redovni sudovi uopće nisu uzeli u obzir da je nezaposleno lice koje prima samo 650,00 eura pomoći od slovenačke države, što je minimum za preživljavanje u toj državi, te da ima obavezu da od tog iznosa izdvaja za izdržavanje još dvoje djece, te da mu trebaju sredstva da bi i on živio. Navodi da ne može prihvatiti nametnutu obavezu da plaća mjesečno čak 175,00 KM, nego samo da povremeno pomogne kupovinom školskog pribora, odjeće i obuće prema svojim mogućnostima, te da su redovni sudovi zbog toga proizvoljno primijenili odredbe člana 253. Porodičnog zakona.

b) Odgovor na apelaciju

10. Okružni sud je naveo da je osporena presuda tog suda donesena uz potpuno poštivanje odredbi materijalnog i procesnog prava, te da apelaciju zbog toga treba odbiti kao neosnovanu.

11. Osnovni sud je naveo da je taj sud na osnovu provedenih dokaza utvrdio činjenice navedene u presudi, te da je primijenio odredbe člana 253. Porodičnog zakona a da je apelantu u toku postupka omogućeno da aktivno učestvuje u postupku, da iznosi činjenice i predlaže dokaze i da bude saslušan kao stranka zbog čega apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

12. Zakonska zastupnica mldb. tužiteljice je navela da je u postupku pred redovnim sudovima pravilno procijenjena finansijska mogućnost apelanta na plaćanje izdržavanja mldb. tužiteljice u iznosu od 175,00 KM mjesečno, te da je nesporno da apelant ima obavezu da izdržava još dvoje djece, ali da to ne umanjuje njegovu obavezu da izdržava mldb. tužiteljicu koja je, također, njegovo dijete, pa čak i uz njegovo angažiranje da na nadnicu ostvari dodatne prihode kako bi svoje obaveze izvršavao.

V. Relevantni propisi

13. U Porodičnom zakonu („Službeni glasnik RS“ br. 54/02, 41/08, 63/14) relevantne odredbe glase:

Član 82.

Roditelji imaju dužnost i pravo da svoju maloljetnu djecu izdržavaju na način i pod uslovima određenim ovim zakonom.

Član 253.

(1) Prilikom utvrđivanja potreba lica koje traži izdržavanje, sud će uzeti u obzir njegovo imovno stanje, sposobnost za rad, mogućnost za zapošljavanje, zdravstveno stanje i druge okolnosti od kojih zavisi ocjena njegovih potreba.

(2) Kad se izdržavanje traži za dijete, sud će uzeti u obzir i uzrast djeteta, kao i potrebe za njegovo školovanje.

(3) Prilikom utvrđivanja mogućnosti lica koje je dužno da daje izdržavanje, sud će uzeti u obzir sva njegova primanja i stvarne mogućnosti da stiče povećanu zaradu, kao i njegove vlastite potrebe i zakonske obaveze po osnovu izdržavanja.

Član 259. st. 1. i 2.

(1) Lice koje je dužno da daje izdržavanje, a nalazi se u radnom odnosu ili je korisnik penzije, ili ostvaruje stalnu novčanu rentu u mjesečnim iznosima, sud će obavezati na plaćanje budućih mjesečnih iznosa izdržavanja koji se određuju u procentu od ličnog dohotka, penzije, ili stalne novčane rente.

(2) Ako se plata, penzija ili stalna novčana renta, iz kojih se alimentira izdržavanje ostvaruje u inostranstvu, plaćanje budućih mjesečnih iznosa može se odrediti i u fiksnom iznosu i u valuti u kojoj se ti prihodi ostvaruju.

VI. Dopustivost

14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

15. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 72 0 P 022367 13 Gž od 5. juna 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 27. juna 2014. godine a apelacija je podnesena 26. augusta 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

18. Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da mu je tom presudom prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

19. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

20. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. [...]

21. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv, budući da se radi o postupku u kojem je odlučivano o apelantovim građanskim pravima i obavezama, tj. o apelantovoj obavezi da plaća izdržavanje mldb. djeteta.

22. Apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe člana 253. Porodičnog zakona kada su utvrdili njegovu obavezu da plaća izdržavanje mldb. djeteta u iznosu od 175,00 KM iako apelant ima obavezu da izdržava još dvoje djece iz prethodnog braka a nezaposlen je i živi od pomoći slovenačke države, čime je, prema apelantovom mišljenju, dovedena u pitanje njegova egzistencija. U vezi sa ovim apelantovim navodima, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

23. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, jer očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje).

24. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da, u situaciji kada su redovni sudovi na osnovu provedenih dokaza i primjenom relevantnih odredbi Porodičnog zakona ocijenili da su ispunjeni svi uvjeti da se apelant u smislu odredbi čl. 253. i 259. stav 2. Porodičnog zakona obaveže da plaća iznos od 175,00 KM na ime izdržavanja mldb. Tužiteljice, pri tome dajući jasne i argumentirane razloge za takvo odlučenje, nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni odredbi Porodičnog zakona od redovnih sudova. Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi elemente proizvoljnosti i elemente koji bi ukazivali na to da redovni sudovi nisu u smislu odredbi člana 253. Porodičnog zakona (prema kojima će sud kod donošenja odluke o visini iznosa za izdržavanje mldb. djeteta voditi računa kako o uzrastu djeteta i potrebama djeteta za školovanje, tako i o finansijskim mogućnostima i potrebama osobe koja daje izdržavanje) ocijenili bitne činjenice za donošenje navedenih odluka. Ovo stoga što je nesporno da su redovni sudovi ispitali konkretnu situaciju i činjenice vezane za život parničnih stranaka (uključujući i novi bračni status apelanta i činjenicu da apelant izdržava još dvoje djece iz prethodnog braka). Ustavni sud zapaža da su pri tome redovni sudovi pružili mogućnost i apelantu i zakonskoj zastupnici mldb. tužiteljice da na sudu iznesu sve činjenice koje bi išle u prilog tome da redovni sudovi donesu pravičnu odluku povodom svih navedenih pitanja koja su raspravljana u konkretnom postupku. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, suprotno apelantovim navodima, utvrdili da je apelant od 11. juna 2013. godine zaposlen kod poslodavca „Podjetje tehnika“ i ostvaruje primanja od 784,00 eura, što predstavlja dovoljan osnov za utvrđivanje obaveze apelanta na davanje iznosa od 175,00 KM na ime izdržavanja mldb. tužiteljice a da pri tome, kako su obrazložili redovni sudovi, nije dovedena u pitanje apelantova finansijska egzistencija. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra apelantove navode vezane za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, odnosno odredbi Porodičnog zakona kod odlučivanja o visini iznosa za izdržavanje mldb. djeteta neosnovanim.

25. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

26. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi utvrdili da su ispunjene sve pretpostavke da se apelant obaveže da, u skladu sa odredbama čl. 82, 253. i 259. st. 2. i 3. Porodičnog zakona, mjesečno plaća iznos od 175,00 KM na ime izdržavanja mldb. tužiteljice koja mu je kćerka iz vanbračne zajednice.

27. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

28. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3974/14 (S.V.) | Sudska praksa | Aktio