Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-934/14 (A. H.)

Odluka donesena 06. 11. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Razvod braka
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-934/14

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 11. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 934/14, rješavajući apelaciju Almina Hajrića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 22/14 i 57/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. novembra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Almina Hajrića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 P 002882 14 Gž od 28. januara 2014. godine i presude Općinskog suda u Tešnju broj 39 0 P 002882 06 P od 31. oktobra 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Almin Hajrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Medakova, općina Tešanj, kojeg zastupa Adis Mehinović, advokat iz Tešnja, podnio je 28. februara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 39 0 P 002882 14 Gž od 28. januara 2014. godine i Presude Općinskog suda u Tešnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 39 0 P 002882 06 P od 31. oktobra 2013. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09 - u daljnjem tekstu: prethodna Pravila), koja su važila u vrijeme poduzimanja navedenih radnji, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Nadine Hajrić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 25. marta 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Općinskog suda je zatraženo da dostavi i spis predmeta 39 0 P 002882 06 P.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor 2. aprila, a Općinski sud i tužiteljica 9. aprila 2014. godine. Općinski sud je 29. aprila 2014. godine dostavio traženi spis.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Tužiteljica je 22. februara 2005. godine Općinskom sudu podnijela protiv apelanta tužbu kojom je tražila razvod braka s apelantom, navodeći kao uzrok poremećaj bračnih odnosa. Pripremno ročište je održano 17. novembra 2005. godine, a glavna rasprava 9. decembra 2005. godine.

6. Općinski sud je donio Presudu broj P-90/05 od 9. januara 2006. godine kojom je razveden brak između tužiteljice i apelanta, a njihovo zajedničko dijete mldb. dijete A.A.H. (u daljnjem tekstu: mldb. dijete), rođeno 4. maja 2004. godine, povjereno tužiteljici na odgoj i čuvanje dok je apelant obavezan da na ime zakonskog doprinosa za njegovo izdržavanje mjesečno plaća po 150,00 KM počev od 9. januara 2006. godine pa dok za to budu postojali zakonski uvjeti, i to od petog u mjesecu za protekli mjesec na adresu tužiteljice kao majke.

7. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Kantonalnom sudu koji je Rješenjem broj 004 0 Gž 06 0005 00 od 14. marta 2006. godine žalbu uvažio, ukinuo prvostepenu presudu u dijelu u kojem je odlučeno o povjeravanju i izdržavanju mldb. djeteta i predmet vratio na ponovno suđenje prvostepenom sudu.

8. U ponovljenom postupku je održano pripremno ročište 4. septembra 2006. godine i glavna rasprava 3. oktobra 2006. godine. Presudom Općinskog suda broj P.039-0-P-06-000 096 od 10. novembra 2006. godine djelimično je usvojen tužiteljicin tužbeni zahtjev i mldb. joj je povjeren na brigu, odgoj i staranje, dok je apelant obavezan da na ime doprinosa za izdržavanje mldb. djeteta, plaća mjesečno 150,00 KM za period od 22. februara 2005. godine do 4. septembra 2006. godine, a od 4. septembra 2006. godine pa ubuduće iznos od 300,00 KM mjesečno na ruke tužiteljice kao zakonske zastupnice. Presudom je također određeno da se apelant može viđati s mldb. djetetom svakog četvrtog vikenda u mjesecu, na taj način da apelant mldb. dijete vodi sa sobom subotom u 10,00 sati i vraća ga narednog dana, u nedjelju u 17,00 sati, da mldb. dijete preuzima i vraća ispred objekta motela „Split“ Tešanjka, općina Tešanj te da dio godišnjeg odmora provodi s mldb. djetetom u Bosni u terminu od 10. do 21. jula tekuće godine. Presudom je odbijen preostali dio tužiteljicinog tužbenog zahtjeva koji se odnosio na prijedlog da se apelantu oduzme roditeljsko staranje.

9. Protiv navedene presude i apelant i tužiteljica su podnijeli žalbe Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 004-0-Gž-07-000 290 od 13. februara 2007. godine apelantovu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu u dijelu koji se odnosi na povjeravanje, odgoj i staranje mldb. djeteta i doprinos za njegovo izdržavanje dok je tužiteljicina žalba uvažena i prvostepena presuda ukinuta u odbijajućem dijelu koji se odnosi na prijedlog da se apelantu oduzme roditeljsko staranja i dio odluke o održavanju osobnih odnosa i neposrednih kontakata mldb. djeteta s apelantom. U obrazloženju presude je navedeno da iz stanja spisa proizlazi da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je nakon dobijanja mišljenja Centra za socijalni rad Općine Tešanj od 25. augusta 2006. godine, shodno odredbi člana 142. stav 2. porodičnog zakona, odlučio da se mldb. dijete povjeri na brigu, odgoj i staranje tužiteljici, pri tom pravilno cijeneći interese mldb. djeteta rođenog 4. maja 2004. godine, a kako za je to propisano navedenim članom Porodičnog zakona. Zbog toga se, prema mišljenju tog suda, ne mogu prihvatiti kao osnovani žalbeni navodi u pogledu povjeravanja mldb. djeteta. S tim u vezi Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 304. stav 1. Porodičnog zakona propisano da će sud prije donošenja odluke iz stava 1. člana 304. istog zakona (kojim je propisano da se odlukom kojom se utvrđuje da se brak razvodi odlučuje i o tome s kojim roditeljem će živjeti maloljetno dijete, o načinu održavanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta s drugim roditeljem, kao i o roditeljskom staranju drugog roditelja) zatražiti mišljenje i prijedlog organa starateljstva, a da je stavom 2. istog člana propisano da je mišljenje i prijedlog organ starateljstva dužan hitno dostaviti sudu. Navedeno je i da je odredbama člana 215. i člana 235. st. 1. i 3. Porodičnog zakona propisano da su roditelji dužni izdržavati maloljetno dijete i u izvršenju te obaveze moraju iskoristiti sve svoje mogućnosti i sposobnosti, te da će sud u postupku izdržavanja utvrditi ukupan iznos sredstava potrebnih za izdržavanje uzimajući pri tom u obzir sva primanja i stvarne mogućnosti stjecanja povećane zarade, te vlastite potrebe i zakonske obaveze osobe koju obvezuje na izdržavanje maloljetnog djeteta.

10. Kantonalni sud je istakao i da je odredbama člana 236. stav 1. Porodičnog zakona propisano da će sud, kad se zahtijeva izdržavanje za dijete, pored navedenih okolnosti iz člana 235. uzeti u obzir i starost djeteta, potrebe za njegovo školovanje, te da će sud posebno cijeniti kao doprinos za izdržavanje djeteta, rad i brigu koju u odgoj i podizanje djeteta ulaže roditelj s kojim dijete živi. Kantonalni sud je naveo i da iz saopćenja Federalnog ministarstva rada i socijalne politike o prosječnim potrebama osobe koja zahtijeva izdržavanje s obzirom na troškove života, proizlazi da prosječne potrebe tih osoba iznose 30% od prosječne plate u FBiH iz prethodne godine. S obzirom na sve navedeno, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je obavezao apelanta da na ime doprinosa za izdržavanje mldb. djeteta plaća mjesečno 150,00 KM za period od 22. februara 2005. godine do 4. septembra 2006. godine, a od tog datuma pa ubuduće iznos od 300,00 KM mjesečno na ruke tužiteljice sve u skladu s članom 244. Porodičnog zakona. Kantonalni sud je istakao da je pri tom prvostepeni sud cijenio ne samo potrebe za izdržavanje mldb. djeteta nego i sva primanja i mogućnosti apelanta da stiče povećanu zaradu i njegov porodični status. Zbog toga se, prema mišljenju tog suda, ne mogu prihvatiti apelantovi žalbeni navodi o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjenu materijalnog prava i zbog čega je, prema obrazloženju tog suda, apelantovu žalbu trebalo odbiti i potvrditi prvostepenu presudu u dijelu koji se odnosi na povjeravanje, brigu, odgoj i staranje za mldb. dijete i u dijelu koji se odnosi na doprinos za njegovo izdržavanje.

11. Kantonalni sud je naveo da je, s druge strane, osnovana tužiteljicina žalba jer iz stanja spisa proizlazi da je tužiteljica na pripremnom ročištu održanom 4. septembra 2006. godine istakla da je apelant grubo zanemario svoje obaveze izdržavanja djeteta te da joj je onemogućivao kontakt s djetetom. Tužiteljica je zatražila da se apelantu oduzme roditeljsko staranje u smislu odredbe člana 304. stav 3. Porodičnog zakona ili da se bar u prvo vrijeme, dok apelant to svojim ponašanjem ne zasluži, prilikom donošenja odluke o viđanju mldb. djeteta odredi da mldb. dijete apelant može vidjeti samo uz prisustvo majke u prostorijama Centra za socijalni rad. Zatim je navedeno da je na glavnoj raspravi tužiteljica zatražila i da se donese zaštitna mjera u smislu da se apelantu zabrani da viđa dijete do pravosnažnosti presude. S tim u vezi Kantonalni sud je obrazložio da je članom 304. stav 3. Porodičnog zakona propisano da će sud, kad se utvrdi da postoje razlozi iz člana 154. ovog zakona (kojim je propisano da će sud u vanparničnom postupku oduzeti roditeljsko staranje roditelju koji zloupotrebom svojih prava ili grubim zanemarivanjem svojih dužnosti ili napuštanjem djeteta ili nestaranjem o djetetu s kojim ne živi očito stavlja u opasnost sigurnost, zdravlje ili moral djeteta), odlukom izreći mjeru oduzimanja roditeljskog staranja. Navedeno je da je članom 305. stav 1. istog zakona propisano da će, prije donošenja odluke iz prethodnog člana, sud zatražiti mišljenje i prijedlog organa starateljstva, a da je istovjetna odredba propisana i članom 87. stav 2. Zakona o vanparničnom postupku.

12. Kantonalni sud je naveo da je, imajući u vidu navedene zakonske odredbe, jasno da je prvostepeni sud pogrešno postupio kada je odbio tužiteljicin zahtjev u dijelu u kojem je ona tražila da se apelantu oduzme roditeljsko pravo, navodeći da će sud u vanparničnom postupku odlučiti o oduzimanju roditeljskog prava ako tužiteljica pokrene postupak. Prema mišljenju Kantonalnog suda, shodno odredbama čl. 86. i 87. Zakona o vanparničnom postupku te čl. 154, 304. i 305. Porodičnog zakona, prvostepeni sud treba da donese odluku o osnovanosti prijedloga a na šta, prema obrazloženju tog suda, pravilno ukazuju žalbeni navodi tužiteljice. Prema obrazloženju Kantonalnog suda, navedeni propust prvostepenog suda imao je za posljedicu da strankama nije data mogućnost da raspravljaju pred sudom o tužiteljicinom prijedlogu da se apelantu oduzme roditeljsko staranje, što je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne prvostepene presude u tom dijelu. S obzirom na navedeno prvostepeni sud je, prema zaključku Kantonalnog suda, u obavezi da u ponovljenom postupku ispravi nedostatke na koje je ukazano ovom presudom, raspravi sporni odnos i donese pravilnu i zakonitu odluku. Imajući u vidu navedeno Kantonalni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

13. Apelant je podnio krivične prijave protiv tužiteljice za „organizirani kriminal, oduzimanje djeteta, krivotvorenje isprave, primanje dara, zloupotrebe ovlaštenja“ povodom kojih je rješenjima KT-366/07 od 23. jula 2007. godine i UGT-17/07 od 12. septembra 2007. godine odlučeno da se ne provode istrage zbog neosnovanosti navoda iz prijava.

14. Tužiteljica je podnijela prijedlog za izvršenje pravosnažnog dijela presude Općinskog suda broj P.039-0-P-06-000 096 od 10. novembra 2006. godine kojim je odlučeno, između ostalog, o visini mjesečnog izdržavanja koje je apelant dužan plaćati za mldb. dijete. Rješenjem Općinskog suda broj I.1669/08 od 12. novembra 2008. godine dozvoljeno je navedeno izvršenje.

15. Nakon toga rješenjem JU Centar za socijalni rad Tešanj broj 06-35-5-387/08 od 21. januara 2009. godine socijalni radnik Emir Braković je postavljen za posebnog staratelja mldb. djeteta, te je određeno da dužnost posebnog staratelja da zastupa mldb. dijete u postupku oduzimanja roditeljskog prava apelantu.

16. Rješenjem Općinskog suda broj I.1669/08 od 23. aprila 2009. godine obustavljeno je izvršenje dozvoljeno rješenjem od 12. novembra 2008. godine zbog nemogućnosti naplate od apelanta, budući da apelant živi u SR Njemačkoj.

17. Tužiteljica je 30. decembra 2008. godine putem Ministarstva vanjskih poslova BiH proslijedila njemačkim vlastima zahtjev za priznanje pravosnažnog dijela presude Općinskog suda P.039-0-P-06-000 096 od 10. novembra 2006. godine. Presudu nije bilo moguće izvršiti jer je adresa apelantovog stanovanja bila nepoznata i nije mu bilo moguće uručiti presudu.

18. Apelant je 26. juna 2009. godine podnio protuzahtjev za oduzimanje roditeljskog staranja tužiteljici.

19. Apelant je, nakon toga, podnio prijavu protiv tužiteljice zbog otmice djeteta i tražio da se vrati mldb. dijete u skladu s odredbama Konvencije o građansko-pravnim aspektima međunarodne otmice djece. Rješenjem Općinskog suda broj 39 0 V 013823 11 V od 7. marta 2011. godine navedeni apelantov zahtjev je odbijen, budući da je utvrđeno da je Presudom tog suda broj P.039-0- P-06-000 096 od 10. novembra 2006. godine mldb. dijete povjereno tužiteljici na odgoj i čuvanje, te apelant obavezan da plaća izdržavanja mldb. djeteta.

20. S obzirom da apelant ni dalje nije izvršavao obavezu određenu Presudom Općinskog suda broj P.039-0-P-06-000 096 od 10. novembra 2006. godine, tužiteljica je zahtjevom od 16. februara 2011. godine ponovno od njemačkih vlasti zatražila izvršenje navedene presude Općinskog suda.

21. Rješenjem Osnovnog suda u Minhenu, odjeljenje za porodične predmete 5a broj II 1-UN-E- 5-477/09 od 9. juna 2011. godine, objavljena je kao izvršna Presuda Općinskog suda broj P.039-0- P-06-000 096 od 10. novembra 2006. godine jer je taj sud utvrdio da ne postoje prepreke za priznavanje navedene presude i obavezivanje apelanta da postupa po toj presudi.

22. Apelant je 13. jula 2011. godine podnio žalbu protiv navedene presude koja je odbijena Rješenjem Višeg suda u Minhenu broj 12 UF 1334/11 566F 1997/11 AG Minhen od 16. augusta 2011. godine. S obzirom da apelant ni dalje nije ispunjavao obavezu iz navedene presude, u više navrata je pokušano prinudno izvršenje. Ali, kako nije bilo poznato ko je apelantov poslodavac niti koju imovinu posjeduje, Savezni ured za pravdu SR Njemačke obavijestio je tužiteljicu putem Ministarstva pravde BiH 1. februara 2012. godine da je postupak izvršenja do tada bio neuspješan, ali da se došlo do saznanja ko je apelantov poslodavac (Aerodrom u Minhenu), te da je potrebno da se dostavi obračun zaostalih potraživanja kako bi se pokrenuo postupak pljenidbe primanja.

23. Nakon toga u nastavku postupka, u dijelu u kojem je prvostepena presuda ukinuta o odlučenju o načinu održavanja neposrednih odnosa i kontakata između roditelja s kojim mldb. dijete ne živi i postupajući po zahtjevima obje strane da se oduzme roditeljsko staranje drugoj strani, Općinski sud je održao dva pripremna ročišta (3. aprila i 27. maja 2013. godine) te dva ročišta za glavnu raspravu (17. septembra i 25. oktobra 2013. godine).

Osporene presude

24. Općinski sud je stavom 1 Presude broj 39 0 P 002882 06 P od 31. oktobra 2013. godine apelantu oduzeo roditeljsko staranje nad mldb. djetetom, stavom 2 odbio prijedlog da se tužiteljici oduzme roditeljsko staranje, te stavom 3 naložio apelantu da tužiteljici na ime troškova parničnog postupka plati iznos preciziran u presudi. U obrazloženju su navedene činjenice prezentirane u prethodnim tačkama ove odluke, te navedeno da je prijedlog da se apelantu oduzme roditeljsko staranje osnovano, i to zbog grubog zanemarivanja dužnosti neizvršavanjem obaveze izdržavanja djeteta duže od tri mjeseca. Općinski sud je naveo da je brak između apelanta i tužiteljice razveden zbog teškog i trajnog poremećaja odnosa. Očigledno je da su ti poremećeni odnosi nastavljeni i nakon razvoda o čemu, kako je naveo Općinski sud, postoji više nego obimna dokazna građa o obostranim optužbama za nasilje, povredu prava mldb. djeteta i slično, kako po domaćem tako i po međunarodnom pravu, te prema svim institucijama koje se bave zaštitom porodice. Općinski sud je naveo da su navedene optužbe, po ocjeni tog suda, imale za cilj nastavak osobnih obračuna i borbu za prevlast između bivših supružnika svakovrsnim manipuliranjem institucija koje se bave zaštitom porodice kao i pokazivanje roditeljske nebrige o mldb. djetetu u čemu posebno, kako je naveo taj sud, prednjači apelant.

25. Općinski sud je dalje naveo da je prilikom odlučivanja o mjeri oduzimanja roditeljskog staranja taj sud, prije svega, ukazao strankama na njihove zakonske dužnosti roditelja i nakon razvoda braka. Prema načelima proklamiranim u odredbama čl. 129. do 144. Porodičnog zakona se, među ostalim, navodi da su roditelji u najboljem interesu djeteta dužni sarađivati, odgajati dijete u duhu mira, dostojanstva, tolerancije, slobode, ravnopravnosti i solidarnosti, te poštovati veze djeteta s drugim roditeljem. Navedeno je da u vezi s tim taj sud napominje da ovo stanovište ne znači da su roditelji ovlašteni da sami sankcioniraju neizvršavanje roditeljskih obaveza drugog roditelja pa da, npr., zbog neplaćanja alimentacije uskraćuju toj strani da viđa dijete budući da takvo ovlaštenje pripada samo sudu u situacijama koje su propisane članom 154. Porodičnog zakona. S tim u vezi je navedeno da je teret dokazivanja ispunjenja duga na dužniku. Apelant nije ni tvrdio da je plaćao izdržavanje na ruke tužiteljice. Izjavio je da nije izvršio niti jednu uplatu, te da je u nekoj slastičarni u Tešnju tužiteljici dao 5.000,00 KM kako bi mu ona omogućila da viđa dijete (što ničim nije dokazao) i da je djetetu ponekad davao po 100,00 eura ili manje za njegove potrebe. Općinski sud je naveo da, međutim, ovakvim izjašnjenjem apelant nije dokazao da je plaćao alimentaciju u iznosu koji je utvrđen sudskom presudom a što je, kako je taj sud naveo, posebno jasno iz postupka priznavanja presude pred Osnovnim sudom u Minhenu i Višim sudom u Minhenu, budući da su i navedeni sudovi istakli da je neprihvatljivo da se ne plaća alimentacija zbog toga što je majka odvela dijete, kako je to apelant tvrdio.

26. Općinski sud je, osim toga, naveo i da apelantov prijedlog da se oduzme roditeljsko staranje tužiteljici, ostavlja dojam da apelant tim zahtjevom objašnjava neplaćanje izdržavanja i da je, s tim u vezi, apelant razvio cijeli sistem idealiziranja vlastitih postupaka kao kontrast postupcima tužiteljice, njenih srodnika i svih osoba koje bezrezervno ne prihvaćaju njegov vrijednosti sistem. Zbog toga je, prema mišljenju tog suda, apelant bez ikakvog osnova i prijavio da je tužiteljica izvršila otmicu mldb. djeteta, da je taj prijava odbijena kao neosnovana te da je apelant podnio i krivičnu prijavu protiv tužiteljice za organizirani kriminal vezanu za odnos s mldb. djetetom, koja je također odbijena. Zatim, Općinski sud je istakao da je utvrdio i da je apelant kontakte s mldb. djetetom koristio kako bi mldb. dijete svaki put vodio ljekaru kojem je iznosio svoja „zapažanja“ da „poznata osoba“ (tužiteljica) ugrožava zdravlje mldb. djeteta, pa je čak tražio i rendgensko snimanje zbog sumnje da mldb. dijete ima lom rebara koji nije potvrđena rendgenskim snimkom niti je pedijatar utvrdio bilo kakva zdravstvena odstupanja kod mldb. djeteta od uobičajenih dječijih bolesti. Općinski sud je s tim u vezi naveo da sud nije kompetentan da istražuje motivaciju postupaka stranaka, ali da je sasvim jasno da netrpeljivost apelanta prema tužiteljici ne može biti opravdanje za neplaćanje alimentacije, te da apelantov stav da tužiteljica „mora biti kažnjena za svoja nedjela (zbog izvršenog abortusa) nije pravno prihvatljiv, jer za kolateralnu štetu ima grubo zanemarivanje dužnosti izdržavanja mldb. djeteta. Navedeno je da sud ne može konkretan postupak pretvoriti u postupak preispitivanja tužiteljicinog prekida trudnoće s drugim djetetom a što je, prema mišljenju tog suda, nesumnjivo apelantov primarni cilj kako bi opravdao neizvršavanje svoje obaveze, dok s druge strane, prema mišljenju tog suda, tužiteljica nije slijedila apelantovu logiku i da mu je dopustila da pored svega redovno viđa dijete iako on nije plaćao izdržavanje.

27. Prema obrazloženju presude, s obzirom da član 154. Porodičnog zakona propisuje da izricanjem mjere oduzimanja roditeljskog staranja prestaju sve obaveze i prava roditelja prema djetetu osim obaveze izdržavanja djeteta, postaje bespredmetnim odlučivanje o načinu održavanja neposrednih kontakata i odnosa između roditelja koji ne živi s djetetom i djeteta, jer ovo pravo apelantu više ne pripada niti sud može ovo pitanje urediti privremenom mjerom sve dok je ranija odluka o kontaktiranju ukinuta po žalbi. Imajući u vidu sve navedeno, Općinski sud je donio presudu kao u dispozitivu.

28. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 39 0 P 002882 14 GŽ od 28. januara 2014. godine žalbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju su ponovljene utvrđene činjenice i pravni stavovi Općinskog suda, te navedeno da je prema mišljenju Kantonalnog suda prvostepeni sud donio pravilnu i na zakonu zasnovanu odluku. Navedeno je da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da nije postojala nadležnost sudova u BiH jer mldb. dijete ima i njemačko državljanstvo budući da je mldb. dijete državljanin i BiH (što proizlazi iz uvjerenja o državljanstvu, izvoda iz matične knjige vjenčanih i obavještenja Ministarstva civilnih poslova preciziranih u presudi). Istaknuto je da je članom 40. stav 4. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima propisano da je u uređivanju odnosa između roditelja i djece mjerodavno pravo države čiji je državljanin dijete, a u ovom slučaju to je BiH. Kantonalni sud je obrazložio da je neosnovan i apelantov žalbeni navod vezan za zastupanje mldb. djeteta u postupku, budući da je članom 269. Porodičnog zakona propisano da se mldb. djetetu može postaviti poseban staratelj što je i učinjeno rješenjem Centra za socijalni rad Tešanj od 3. marta 2011. godine. Navedeno je i da na odluku o obavezi izdržavanja mldb. djeteta i oduzimanju roditeljskog staranja zbog neizvršavanja obaveze izdržavanja nema uticaja ni činjenica da je apelant zaposlen kao veterinar na aerodromu u Minhenu u Njemačkoj i da je zasnovao bračnu zajednicu u kojoj ima još dvoje djece, budući da je odredbama člana 154. st. 1. i 3. Porodičnog zakona propisano u kojim se slučajevima oduzima roditeljsko staranje (u konkretnom slučaju neizvršavanje obaveze izdržavanja u trajanju dužem od tri mjeseca). Kantonalni sud je naveo i da, ukoliko apelant bude ubuduće redovno izvršavao svoju obavezu plaćanja izdržavanja djeteta, apelant ima pravo da u skladu s odredbama člana 154. stav 8. Porodičnog zakona podnese prijedlog za vraćanje roditeljskog staranja koje mu je oduzeto. Također je navedeno da je apelant obavezan da tužiteljici naknadi troškove postupka u iznosu preciziranom u presudi, vodeći pri tom računa o okolnostima konkretnog slučaja i o ishodu postupka, a sve prema odredbama člana 280. Porodičnog zakona. Imajući u vidu sve navedeno Kantonalni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

IV. Apelacija

a)Navodi iz apelacije

29. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelant navodi da su redovni sudovi pogrešno tumačili odredbe člana 154. stav 3. Porodičnog zakona jer su apelantu oduzeli roditeljsko staranje samo zbog navodnog neplaćanja izdržavanja, ali da nisu vodili računa o ostatku teksta navedene zakonske odredbe prema kojoj staranje može biti oduzeto samo ako se ispune svi uvjeti navedeni u predmetnoj odredbi, budući da prilikom nabrajanja razloga zbog kojih se može oduzeti roditeljsko staranje nije naveden prijedlog „ili“ pa je, prema apelantovom mišljenju, potrebno da se ispune svi nabrojani uvjeti da bi roditeljsko staranje bilo oduzeto. Apelant smatra da su redovni sudovi zanemarili i iskaz svjedoka poimenično navedenog u presudi koji je svjedočio o izuzetno visokom stepenu apelantove odgovornosti prema mldb. djetetu, uključujući i podmirivanje potreba mldb. djeteta za vrijeme njegovog boravka kod apelanta. Također navodi da redovni sudovi prilikom određivanja visine iznosa za izdržavanje nisu vodili računa ni o činjenici da je apelant zaključio novi brak u kojem ima dvoje djece budući da navedena činjenica, prema apelantovom mišljenju, ima direktnog uticaja na njegovu platežnu sposobnost. Apelant također navodi da sudovi nisu uzeli u obzir ni njegov prijedlog da se postupak prekine dok se ne odluči o sumnjivo stečenom bh. državljanstvu mldb. djeteta, zbog čega je apelant osporavao i Uvjerenje o državljanstvu mldb. djeteta. Apelant smatra i da troškovi postupka nisu određeni na pravilan način jer prema apelantovom mišljenju na ovakav način određeni troškovi postupka direktno utiču na apelantove finansijske mogućnosti, a time i na njegovo plaćanje alimentacije. Prema apelantovom mišljenju postupak je predugo trajao, pa traži da Ustavni sud naloži Kantonalnom sudu da u razumnom roku donese pravilnu i zakonitu odluku te da Ustavni sud apelantu dosudi naknadu nematerijalne štete u iznosu od 3.000,00 KM.

b) Odgovor na apelaciju

30. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje i relevantne propise, te istakao da je slijedom svega toga apelaciju potrebno odbiti kao neosnovanu.

31. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da su apelacioni navodi neosnovani i da apelaciju treba odbiti, te da je u cijelom toku trajanja postupka apelant pokušavao skrenuti pažnju s neizvršavanja svoje obaveze da plaća izdržavanja mldb. djeteta tako što je bez ikakvog osnova i lažno prijavljivao tužiteljicu za nasilje, otmicu mldb. djeteta, protivpravni prekid trudnoće, a o čemu je taj sud dao obrazloženje u svojoj presudi kao i da je neosnovano osporavao djetetovo državljanstvo. Navedeno je i da je u odredbi člana 154. stav 3. taksativno nabrojano u kojim se slučajevima može oduzeti roditeljsko staranje, a ti su navodi u vezi s ovim neosnovani.

V. Relevantni propisi

32. U Porodičnom zakonu («Službene novine Federacije BiH» br. 35/05, 41/05 i 31/14) relevantne odredbe glase:

Član 124.

(1) Dijete ima pravo na staranje o životu, zdravlju i razvoju osobnosti.

(2) Dijete ima pravo živjeti sa roditeljima. Ako ne živi sa oba ili sa jednim roditeljem, pravo je djeteta da redovno održava osobne odnose i neposredne kontakte sa roditeljem sa kojim ne živi.

(3) Dijete ima pravo na zaštitu od nezakonitog miješanja u njegovu privatnost i porodicu.

Član 140.

Roditelji imaju pravo živjeti sa svojim djetetom, osim ako to nije u interesu djeteta. Ako ne žive sa djetetom, oba roditelja dužna su održavati osobne odnose i neposredne kontakte sa djetetom i poštovati veze djeteta sa drugim roditeljem ukoliko sud ne odredi drugačije.

Član 142. st. 1-5.

(1) Ako roditelji ne žive u porodičnoj zajednici, roditeljsko staranje ostvaruje roditelj sa kojim dijete živi. U slučaju kada je drugi roditelj spriječen da se stara o djetetu, ili je nepoznatog boravišta, ili ne izvršava obavezu izdržavanja, ili je nedostupan, roditelj sa kojim dijete živi samostalno odlučuje o zaštiti osobnih, imovinskih i drugih interesa djeteta i nije potrebna saglasnost drugog roditelja.

(2) Odluku o tome sa kojim roditeljem će dijete živjeti donosi sud.

(3) U odluci iz stava 2. ovog člana sud će odlučiti, osim ako je to u suprotnosti sa interesom djeteta, da roditelj sa kojim dijete ne živi obavlja pojedine dužnosti, a naročito da se stara o zdravlju djeteta i o njegovom školovanju, da ga zastupa u nekim poslovima ili da učestvuje u donošenju svih važnijih odluka o podizanju djeteta, te da upravlja njegovom imovinom.

(4) Roditelj sa kojim dijete ne živi i koji ne obavlja dužnosti utvrđene u stavu 3. ovog člana, ima pravo da bude informiran od drugog roditelja o važnim stvarima koje se tiču života djeteta. Ako se ne slaže sa nekim postupkom ili mjerom drugog roditelja, može se obratiti sudu koji će u vanparničnom postupku odlučiti o prigovoru.

(5) Ako su oba roditelja nesposobna ili spriječena starati se o djetetu, sud će odlučiti o smještaju djeteta kod druge osobe ili u ustanovu.

Član 145. stav 1.

(1) U odluci o staranju o djetetu iz stava 2. člana 142. i čl. 143. i 144. ovog Zakona, sud će odrediti način održavanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa roditeljem sa kojim ne živi.

Član 154. st. 1. i 3 (1) Roditelju koji zloupotrebom svojih prava ili grubim zanemarivanjem svojih dužnosti ili napuštanjem djeteta ili nestaranjem o djetetu sa kojim ne živi očito stavlja u opasnost sigurnost, zdravlje ili moral djeteta ili koji ne zaštiti dijete od ovakvog ponašanja drugog roditelja ili druge osobe, sud će u vanparničnom postupku oduzeti roditeljsko staranje.

(3) Grubo zanemarivanje dužnosti postoji naročito u slučajevima ako roditelj ne izvršava obavezu izdržavanja djeteta duže od tri mjeseca, ne pridržava se ranije određenih mjera radi zaštite prava i interesa djeteta, ne spriječava dijete u uživanju alkoholnih pića, droge ili drugih opojnih sredstava, kao i maloljetnu osobu mlađu od 16 godina u kasnim noćnim izlascima.

Član 215.

Roditelji su dužni izdržavati maloljetno dijete i u izvršavanju te obaveze moraju iskoristiti sve svoje mogućnosti i sposobnosti.

Član 235.

(1)U postupku za izdržavanje sud će utvrditi ukupan iznos sredstava potrebnih za izdržavanje.

(2)Prilikom utvrđivanja potreba osobe koja zahtijeva izdržavanje, sud će uzeti u obzir njeno imovno stanje, sposobnost za rad, mogućnost zaposlenja, zdravstveno stanje i druge okolnosti od kojih zavisi ocjena njenih potreba.

(3)Prilikom utvrđivanja mogućnosti osobe koja je dužna davati izdržavanje, sud će uzeti u obzir sva njena primanja i stvarne mogućnosti da stiče povećanu zaradu, kao i njene vlastite potrebe i zakonske obaveze izdržavanja.

(4)Federalni ministar rada i socijalne politike objavit će jednom godišnje, najkasnije do 1. marta tekuće godine, podatke o prosječnim potrebama osobe koja zahtijeva izdržavanje s obzirom na troškove života, koje će sud uzeti u obzir u postupku za izdržavanje.

Član 236.

(1) Kad se izdržavanje zahtijeva za dijete sud će, pored okolnosti iz člana 235. ovog zakona, uzeti u obzir i uzrast djeteta kao i potrebe za njegovo školovanje. (2) U postupku za izdržavanje djeteta sud će posebno cijeniti kao doprinos za izdržavanje djeteta rad i brigu koju u odgoj i podizanje djeteta ulaže roditelj sa kojim dijete živi.

(3) Radno sposoban roditelj se ne može osloboditi dužnosti izdržavanja maloljetnog djeteta.

Član 280. stav 1.

(1) O troškovima postupka u statusnim stvarima sud će odlučiti slobodno, vodeći računa o okolnostima slučaja i o ishodu postupka.

Član 304. stav 1.

Odlukom kojom se utvrđuje da brak ne postoji […] ili se razvodi […] kao i odlukom donesenom u drugim slučajevima odvojenog života roditelja, sud će odlučiti o tome sa kojim roditeljem će živjeti maloljetno dijete, ili dijete nad kojim se ostvaruje roditeljsko staranje […] o načinu održavanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa drugim roditeljem […].

Član 305. stav 1.

Prije donošenja odluke iz stava 1. član 304. ovog Zakona sud će zatražiti mišljenje i prijedlog organa starateljstva. U slučaju razvoda braka roditelja, organ starateljstva dužan je uzeti u obzir mišljenje osobe ovlašćene za posredovanje.

VI. Dopustivost

33. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

34. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

35. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 39 0 P 002882 14 GŽ od 28. januara 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 30. januara 2014. godine a apelacija je podnesena 3. marta 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

37. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena prava iz čl. II/3.e) i

f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

38. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

39. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. [...]

40. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv, budući da se radi o postupku u kojem je odlučivano o apelantovim građanskim pravima i obavezama, tj. o apelantovoj obavezi da plaća izdržavanje mldb. djeteta nakon razvoda s tužiteljicom, te o oduzimanju roditeljskog staranja apelantu.

41. Apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe Porodičnog zakona kada su utvrdili njegovu obavezu da plaća izdržavanja mldb. djeteta iako apelant u drugom braku ima još dvoje djece čime je, prema apelantovom mišljenju, dovedena u pitanje njegova finansijska solventnost, te da su proizvoljno postupili kada su mu oduzeli roditeljsko staranje ne vodeći računa da je članom 154. stav 3. Porodičnog zakona pored zanemarivanja djeteta propisano još uvjeta koji zajedno moraju biti ispunjeni da bi se roditeljsko staranje oduzelo, te da su troškovi postupka odmjereni nezakonito čime je uticano i na njegovu sposobnost da plaća alimentaciju.

42. U vezi s ovim apelantovim navodima Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

43. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, jer očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

44. Ustavni sud, također, podsjeća na to da i jurisprudencija Evropskog suda pitanje brige o djeci i njihovog povjeravanja jednom od roditelja ili u, izuzetnim slučajevima, nekoj ustanovi, smatra pitanjem široke slobode nadležnih organa u procjeni svih relevantnih činjenica u okvirima pozitivnog nacionalnog zakonodavstva. Uvijek je primarna procjena, što je konkretan interes djece. Evropski sud priznaje nadležnim vlastima pravo slobodne procjene o tome kakva je odluka u interesu djece i ne smatra neophodnim da mijenja odluke nacionalnih sudova vodeći računa o prevladavajućim društvenim i kulturnim okolnostima. Evropski sud je u tom kontekstu isticao da je izrazito svjestan činjenice da su odluke o povjeravanju djece jednoj ili drugoj strani ne samo jako osjetljive prirode nego vremenom dovode i do uspostavljanja novih društvenih veza, koje se ne mogu prekinuti ni obnovljenim kontaktima s roditeljima. Zato sud u ovakvim slučajevima svoju ulogu vidi prvenstveno u nadgledanju zakonitosti u procesu odlučivanja i donošenja kvalitetnih odluka o povjeravanju djece na daljnju brigu i čuvanje (vidi, inter alia, Evropski sud za ljudska prava, Olsson v Sweden, presuda od 27. novembra 1992. godine, serija A, broj 250, stav 90; i Evropski sud za ljudska prava, Johansen v Norway, presuda od 7. augusta 1996. godine, 23 EHRR 33, stav 64).

45. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da, u situaciji kada su redovni sudovi na osnovu provedenih dokaza i primjenom relevantnih odredbi Porodičnog zakona ocijenili da su ispunjeni uvjeti za razvod bračne zajednice apelanta i tužiteljice, nakon čega su na osnovu ocjene svih odlučnih činjenica, shodno naprijed citiranim odredbama člana 304. stav 1. i člana 305. stav 1. Porodičnog zakona, donijeli odluku da će mldb. dijete i živjeti s majkom koja će ostvarivati roditeljsko staranje kao zakonski staralac djeteta, a da je apelant shodno odredbama čl. 235. i 236. Porodičnog zakona obavezan da plaća iznos preciziran u presudi na ime izdržavanja mldb. djeteta, pri tome dajući jasne i argumentirane razloge za takvo odlučenje, nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe Porodičnog zakona. Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi elemente proizvoljnosti i elemente koji bi ukazivali na to da redovni sudovi nisu cijenili bitne činjenice za donošenje navedenih odluka, budući da je nesporno da su ispitali konkretnu situaciju i činjenice vezane za život parničnih stranaka (uključujući i novi bračni status apelanta i činjenicu da ima još dvoje djece), pružili mogućnost i apelantu i tužiteljici da na sudu iznesu sve činjenice koje bi išle u prilog tome da redovni sudovi donesu pravičnu odluku povodom svih navedenih pitanja koja su raspravljana u konkretnom postupku. Zbog navedenog Ustavni sud smatra apelantove navode u vezi s proizvoljnom primjenom materijalnog prava, odnosno odredbi Porodičnog zakona kod odlučivanja o visini iznosa za izdržavanje mldb. djeteta, neosnovanim.

46. Osim toga, u vezi s apelacionim navodima da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo u vezi s oduzimanjem roditeljskog staranja, Ustavni sud podsjeća i na odredbe člana 154. stav 3. Porodičnog zakona u kojoj su taksativno nabrojani slučajevi ponašanja roditelja zbog kojih se može oduzeti roditeljsko staranje, a između kojih je predviđeno i neizvršavanje obaveze izdržavanja djeteta duže od tri mjeseca. S obzirom da su u konkretnom slučaju redovni sudovi nesporno utvrdili da apelant nije izvršavao obavezu izdržavanja mldb. djeteta duže od tri mjeseca, tačnije da nikako nije izvršavao navedenu obavezu i da su mu zbog toga oduzeli roditeljskog staranje nad mldb. djetetom, uz uputu da mu roditeljsko staranje može biti vraćeno u adekvatnom postupku ukoliko ubuduće bude redovno izvršavao svoju obavezu davanja presudom utvrđenog novčanog iznosa, Ustavni sud smatra da i u odnosu na ovo odlučenje redovnih sudova ne nalazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe Porodičnog zakona koje se tiču oduzimanja roditeljskog staranja. Pri tom Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelantovi navodi da se roditeljsko staranje po osnovu odredbi člana 154. stav 3. Porodičnog zakona može oduzeti samo ako u ispunjeni svi postavljeni uvjeti iz navedene odredbe, jer između nabrajanja situacija ne stoji „ili“. Kako je već rečeno, ne radi se o alternativno postavljenim situacijama/uvjetima, nego o njihovom taksativnom nabrajanju, pri čemu je potrebno da je ispunjena samo jedna od situacija/uvjeta navedenih u tom stavu člana 154. da bi roditeljsko staranje bilo oduzeto. Zbog navedenog Ustavni sud i apelantove navode o proizvoljnoj primjeni odredbi člana 154. stav 3. Porodičnog zakona smatra neosnovanim.

47. Apelant navodi i da su proizvoljno određeni i troškovi postupka čime se, prema njegovom mišljenju, uticalo i na njegovu sposobnost plaćanja alimentacije. S tim u vezi Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju troškovi postupka određeni u skladu s odredbom člana 280. stav 1. Porodičnog zakona kojim je propisano da će sud o troškovima postupka o statusnim pitanjima odlučiti slobodno, vodeći računa o ishodnu postupka, pa i ove apelantove navode smatra neosnovanim.

48. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi o proizvoljnoj primjeni odredbi Porodičnog zakona, te da stoga u tom dijelu nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na primjenu materijalnog prava, odnosno odredbi Porodičnog zakona.

Razuman rok

49. Apelant dalje smatra da mu je pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije prekršeno i zbog toga što je postupak predugo trajao.

a) Relevantni principi

50. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

51. Ustavni sud također podsjeća, podržavajući praksu Evropskog suda, da član 6. stav 1. Evropske konvencije državama ugovornicama nameće dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme tako da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

b) Period koji se uzima u obzir

52. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku za razvod braka i oduzimanju roditeljskog staranja koji je tužiteljica pokrenula tužbom 22. februara 2005. godine, a da je postupak okončan presudom Kantonalnog suda od 28. januara 2014. godine. Dakle, Ustavni sud će, u konkretnom slučaju, razmotriti dužinu postupka u periodu od osam godina i 11 mjeseci.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

53. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je predmet apelanticinog tužbenog zahtjeva bilo zahtjev za razvod braka zbog trajno poremećenih bračnih odnosa, a naknadno je podnesen prijedlog za oduzimanje roditeljskog staranja apelantu zbog neizvršavanja obaveze izdržavanja mldb. djeteta i apelantov protuzahtjev za oduzimanje roditeljskog staranja tužiteljici. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud zapaža da se radilo o relativno složenom sudskom postupku s obzirom na sam predmet spora i posljedice koje on ima na apelanta i tužiteljicu, a posebno na mldb. dijete.

54. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud presudu o razvodu braka, povjeravanju mldb. djeteta na odgoj i staranje i određivanju iznosa za izdržavanje mldb. djeteta donio u roku od 11 mjeseci, nakon čega je o žalbi odlučeno u roku od dva mjeseca i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno rješavanje u dijelu koji se odnosio na odlučenje o povjeravanju i izdržavanju mldb. djeteta, a ponovljeni postupak je okončan presudom Općinskog suda u roku od osam mjeseci. Nakon toga, u žalbenom postupku koji je trajao tri mjeseca, Kantonalni sud je potvrdio dio prvostepene presude dok je u dijelu koji se odnosio, između ostalog, i na oduzimanje roditeljskog staranja apelantu, predmet vraćen na ponovni postupak Općinskom sudu. Ustavni sud dalje zapaža da je u navedenom dijelu ponovljeni postupak okončan nakon skoro sedam godina, ali da u međuvremenu nije bilo mogućnosti da se postupak prije okonča budući da je izvjesno vrijeme bila nepoznata apelantova adresa stanovanja, a jedno vrijeme i apelantov poslodavac, zbog čega mu nije bilo moguće uručiti sudske odluke i akte niti izvršiti pravosnažni dio prvostepene presude u vezi s izdržavanjem mldb. djeteta, kao i da je apelant u više navrata bez ikakvog osnova podnosio krivične prijave protiv tužiteljice u vezi s odnosom s mldb. djetetom (čak vezane i za navodnu otmicu mldb. djeteta koju je izvršila tužiteljica u kojem postupku su učestvovali i organi na međudržavnom nivou), na šta su u osporenim presudama ukazali i redovni sudovi. Navedene okolnosti koje je, očigledno, uzrokovao apelant i time doprinio ovako dugom trajanju postupka, prema mišljenju Ustavnog suda, predstavljaju objektivne okolnosti na koje redovni sudovi nisu mogli uticati s obzirom da je od razrješenja navedenih okolnosti zavisila i konačnica spora - oduzimanje apelantu roditeljskog staranja. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji apelantova odgovornost za nedonošenje odluke u razumnom roku, te su njegovi navodi o nepostupanju sudova u razumnim rokovima neosnovani.

55. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da dužina postupka u konkretnom slučaju, iako je postupak vezan za pitanje oduzimanja roditeljskog staranja i izdržavanja mldb. djeteta trajao skoro devet godina, na šta je nesporno uticalo apelantovo ponašanje u postupku, nije bila prekomjerna i da u okolnostima kakve su konkretne zadovoljava zahtjev «razumnog roka» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da ne postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na porodični život

56. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

57. Član 8. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih.

58. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na porodični život, jer je određivanjem njegove obaveze za izdržavanje mldb. djeteta dovedena u pitanje njegova finansijska sposobnost u odnosu na sadašnju porodicu i brak u kojem ima još dvoje djece.

59. U tom kontekstu Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda za ljudska prava (vidi presudu Berhebab od 21. juna 1988. godine), podsjeća na to da «od trenutka rođenja djeteta i samom činjenicom njegovog rođenja postoji između njega i njegovih roditelja veza koja predstavlja porodični život, čak i ako roditelji ne žive zajedno» iz čega proizlazi da ovi odnosi ulaze u domen prava koja su zaštićena članom 8. stav 1. Evropske konvencije. Dalje, podržavajući vlastitu jurisprudenciju u sličnim predmetima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 60/03 od 23. jula 2004. godine, tačka 27), Ustavni sud zapaža da član 8. Evropske konvencije ne sadrži specifične propise koji se tiču pitanja koji roditelj treba da dobije staranje nad djetetom. Ukoliko se porodična zajednica raspadne razvodom, o tim pitanjima se u principu odlučuje na osnovu relevantnog domaćeg zakona. Iz člana 8. Evropske konvencije, dakle, ne može se izvući prioritet za bilo kojeg od dva roditelja. Svaka odluka oko davanja starateljstva nad djecom i obavezivanja na snošenje dijela troškova za izdržavanje povjerenog djeteta podrazumijeva miješanje u pravo na poštivanje porodičnog života jednog ili oba roditelja.

60. Dovodeći navedeni stav u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, za Ustavni sud je neupitno da osporene odluke predstavljaju miješanje u apelantovo pravo na porodični život u novoj porodici budući da se osporenim odlukama ograničavaju finansijska sredstva koja apelant, nakon davanja izdržavanja za mldb. dijete, ima na raspolaganju za život sa sadašnjom porodicom. Međutim, Ustavni sud smatra da je odluka o povjeravanju mldb. djeteta tužiteljici i obavezivanju apelanta na izdržavanje mldb. djeteta plaćanjem novčanog iznosa utvrđenog u osporenim presudama donesena na osnovu ocjene svih odlučnih činjenica i u najboljem interesu mldb. djeteta, te na osnovu pozitivnih zakonskih odredbi. Pri tome se, kako to proizlazi iz činjenica predmeta, vodilo računa i o činjenici da je apelant zasnovao novi brak i porodicu u kojoj ima dvoje djece, a time i finansijske obaveze i prema članovima sadašnje porodice. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da su osporene odluke donesene uz poštivanje svih materijalnih i procesnih odredbi relevantnog prava, kao i u interesu mldb. djeteta bez ugrožavanja egzistencije članova sadašnje apelantove porodice, kako je i propisano relevantnim odredbama Porodičnog zakona koji je objavljen i dostupan, čime se ispunjava uvjet iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. Iz navedenog proizlazi da je miješanje u apelantov porodični život bilo u skladu sa zakonom, jer se odluka o povjeravanju mldb. djeteta jednom od roditelja i obavezivanju roditelja s kojim dijete ne živi na učestvovanje u izdržavanju tog djeteta, mora donijeti kad zajednički život roditelja više nije moguć, a takva odluka (o povjeravanju maloljetnog djeteta majci – tužiteljici i apelantovom plaćanju novčanog iznosa za izdržavanje mldb. djeteta) je donesena u interesu mldb. djeteta pri čemu, kako je već rečeno, nije izgubljen iz vida niti interes sadašnje apelantove porodice. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da na apelanta nije stavljen pretjeran teret zbog obavezivanja da za izdržavanje mldb. djeteta plaća iznos od 150,00 odnosno 300,00 KM. Zbog navedenog Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na porodični život neosnovani.

61. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelantovog prava na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

62. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na primjenu odredbi Porodičnog zakona kada su redovni sudovi odluku o povjeravanju mldb. djeteta tužiteljici, obavezivanju apelanta na učestvovanje u izdržavanju mldb. djeteta, oduzimanju apelantu roditeljskog staranja zbog neizvršavanja obaveze izdržavanja mldb. djeteta i troškovima postupka, donijeli u skladu s odredbama čl. 154. stav 3. i čl. 235, 236. i 280. Porodičnog zakona, pri tom dajući obrazloženje u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, kao ni kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku u situaciji kada je postupak trajao osam godina i 11 mjeseci, ali kada za dužinu trajanja postupka isključivu odgovornost snosi apelant.

63. Nema kršenja prava na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada je odluka redovnih sudova o obavezi apelantovog učešća u izdržavanju mldb. djeteta donesena u skladu s Porodičnim zakonom i u interesu mldb. djeteta, pri čemu se vodilo računa i o interesu i obavezama apelanta u odnosu na njegovu sadašnju porodicu.

64. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

65. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-934/14 (A. H.) | Sudska praksa | Aktio