Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1629/11 (E. V.)

Odluka donesena 06. 11. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Ništavost
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1629/11

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 11. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1629/11, rješavajući apelaciju Envera Veledara, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 22/14 i 57/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. novembra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Envera Veledara, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 53 0 P 008515 09 Rev od 17. februara 2011. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Enver Veledar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, kojeg zastupa Esad Hrvačić, advokat iz Sarajeva, podnio je 7. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 P 008515 09 Rev od 17. februara 2011. godine. Apelant je 31. decembra 2013. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio obustavu postupka u predmetima Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 53 0 P 049932 13 P i broj 53 0 P 009463 12 P 2 do donošenja odluke o apelaciji. Apelant je dopunio apelaciju 21. januara i 10. aprila 2014. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Odlukom broj AP 1629/11 Ustavni sud je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, Odluka o privremenoj mjeri broj AP 1629/11 od 15. februara 2014. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

3. Na osnovu člana 22. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme poduzimanja navedenih radnji, od Vrhovnog suda te učesnika u postupku Dragice Grgić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) i Javnog komunalnog poduzeća „Čapljina“ d.o.o. (u daljnjem tekstu: prvotuženi) zatraženo je 18. decembra 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud, tužiteljica i prvotuženi su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 30. decembra 2013. godine do 10. januara 2014. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Općinskog suda broj 53 0 P 008515 07 P od 24. decembra 2008. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 P 009463 09 Gž od 7. aprila 2011. godine, odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se utvrdi da je ništav Ugovor o korištenju stana broj 02-1-17-8/90 zaključen 6. aprila 1990. godine u Čapljini između prednika prvotuženog - Osnovne samoupravne interesne zajednice stanovanja Čapljina i apelanta (kao drugotuženog) i da joj prvotuženi i apelant solidarno naknade troškove parničnog postupka. Navedenom presudom tužiteljica je obavezana apelantu naknaditi troškove parničnog postupka.

7. U obrazloženju presude Općinskog suda je navedeno da je u provedenom postupku utvrđeno da je apelantu rješenjem direktora DP „Neretvatrans“ Čapljina od 3. aprila 1990. godine dodijeljen na korištenje dvosoban stan u Čapljini (u daljnjem tekstu: sporni stan) u koji se apelant uselio na osnovu ugovora o korištenju stana od 6. aprila 1990. godine zaključenog s prednikom prvotuženog. Također je utvrđeno da je apelant stanovao u spornom stanu do 1993. godine kada ga je morao napustiti zbog ratnih okolnosti. Dalje je utvrđeno da je u upravnom postupku koji je apelant vodio pred nadležnim općinskim organom uprave za stambene poslove radi povrata spornog stana, sporni stan vraćen u posjed apelantu na osnovu Presude Kantonalnog suda broj 007-0-U-07-000 346 od 24. oktobra 2007. godine i to u postupku izvršenja 25. februara 2008. godine. Također je utvrđeno da je rješenjem Fonda za stambeno-komunalno gospodarstvo Čapljina (u daljnjem tekstu: Fond) od 14. jula 1997. godine tužiteljici dodijeljen na korištenje sporni stan, da je tužiteljica s Fondom 21. jula 1997. godine zaključila ugovor o njegovom korištenju, da ga je otkupila na osnovu ugovora o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo od 5. oktobra 2000. godine, te da je 14. decembra 2000. godine rješenjem zk. ureda Općinskog suda dozvoljen upis prava vlasništva na spornom stanu u korist tužiteljice i njenog supruga sa po ½ dijela.

8. Kantonalni sud je u obrazloženu presude naveo da je nebitan žalbeni razlog tužiteljice da je 8. novembra 1993. godine došlo do raskida ugovora o kreditiranju spornog stana između Fonda i DP „Neretvatrans“ s obzirom da navedeni raskid nije od pravnog značaja za status apelanta u odnosu na sporni stan jer tim ugovorom nije promijenjen nositelj stanarskog prava na spornom stanu. Kantonalni sud je zaključio da, budući da je apelant stanovao u spornom stanu na osnovu valjanog ugovora o korištenju spornog stana do 1993. godine kada je bio primoran napustiti ga zbog ratnih okolnosti, time nije izgubio svojstvo nositelja stanarskog prava, a kako je to već pravomoćno utvrđeno u upravnom postupku koji je vođen kod tog suda pod brojem 007-0-U-07-000 346 i završen presudom kojom je potvrđeno da je apelant nositelj stanarskog prava, sporni stan mu je vraćen u posjed, a tužiteljici kao privremenom korisniku naloženo da ga slobodnog od lica i stvari preda apelantu u posjed.

9. Vrhovni sud je Presudom broj 53 0 P 008515 09 Rev od 17. februara 2011. godine reviziju tužiteljice uvažio i nižestepene presude preinačio tako što je utvrdio da je ništav predmetni ugovor o korištenju spornog stana zaključen 6. aprila 1990. godine između prednika prvotuženog i apelanta. Istom presudom obavezani su prvotuženi i apelant da tužiteljici solidarno naknade troškove parničnog postupka.

10. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je u postupku pred nižestepenim sudovima utvrđeno da je odlukom Osnovnog suda udruženog rada u Mostaru od 28. juna 1990. godine (potvrđena odlukom Suda udruženog rada BiH od 23. januara 1991. godine) poništena odluka Radničkog savjeta DP „Neretvatrans“ od 30. marta 1990. godine i rješenje direktora od 3. aprila 1990. godine kojim je apelantu dodijeljen na korištenje sporni stan. Istom odlukom naloženo je DP „Neretvatrans“ da pravilnom primjenom odredaba Pravilnika o stambenim odnosima utvrdi rang listu prioriteta za rješavanje stambenih pitanja radnika dodjelom stanova, te u skladu s tako utvrđenom listom izvrši raspodjelu spornog stana u roku od 60 dana. Dalje je navedeno da su nižestepeni sudovi utvrdili da je apelant na osnovu akta o dodjeli stana, rješenja direktora od 3. aprila 1990. godine s prednikom prvotuženog 6. aprila 1990. godine zaključio ugovor o korištenju spornog stana. Navedeno je da davalac stana na korištenje, DP „Neretvatrans“, nije postupila po nalogu Osnovnog suda udruženog rada u Mostaru, te da sporni stan u propisanoj proceduri nije dodijeljen drugom radniku pravomoćnim rješenjem nadležnog organa. Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 26. stav 1. Zakona o stambenim odnosima prema kojoj se ugovor o korištenju stana zaključuje u pismenom obliku na osnovu pravosnažnog akta o dodjeli stana, a prema članu 24. stav 1. istog zakona, davalac stana na korištenje donosi akt o davanju stana na korištenje u skladu sa samoupravnim opštim aktom. Po ocjeni Vrhovnog suda navedenim zakonskim odredbama je propisano donošenje akta na osnovu kojeg se vrši ostvarivanje prava na stan i koji predstavlja pravni osnov za zaključenje ugovora o korištenju stana. Nasuprot tome, DP „Neretvatrans“ je 8. novembra 1993. godine kao korisnik kredita s Fondom kao davaocem kredita iz sredstava solidarnosti za kupovinu spornog stana raskinula ugovor o kreditu zbog nemogućnosti otplate kredita, odustajući na taj način od spornog stana. Iz podataka o stanu PS obrasca slijedi da je kao vlasnik spornog stana upisan Fond. Isti Fond je spornim stanom raspolagao tako što ga je rješenjem od 14. jula 1997. godine dodijelio na korištenje tužiteljici koja je 21. jula 1997. godine s Fondom zaključila ugovor o korištenju, a potom zajedno sa suprugom i ugovor o kupoprodaji spornog stana. Vrhovni sud je naveo da, iako je rješenje o dodjeli spornog stana apelantu poništeno u sudskoj proceduri, nižestepeni sudovi u svojim odlukama izražavaju pravni stav da zbog toga ugovor o korištenju stana zaključen između apelanta i prednika prvotuženog nije ništav jer se nisu stekli uslovi za to budući da u ponovnoj proceduri taj stan nije dodijeljen na korištenje drugom radniku, pa da sve do tada postoje izgledi da stan zbog naknadno izmijenjenih okolnosti bude ponovno dodijeljen istom radniku, to jeste apelantu. Pri tome nižestepeni sudovi upućuju na cilj sankcije ništavosti u smislu odredbi čl. 103. i 104. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) izražen u Odluci Vrhovnog suda BiH broj Rev-338/87 od 27. aprila 1988. godine. Međutim, po ocjeni Vrhovnog suda nižestepeni sudovi su zanemarili činjenicu da je u toj parnici davatelj stana na korištenje DP „Neretvatrans“ od spornog stana „odustao“ (kako je navedeno u njegovom podnesku od 1. novembra 1993. godine upućenom Fondu) kada je raskinuo ugovor o kreditu iz sredstava solidarnosti. Na taj način sporni stan je postao predmet raspolaganja odnosno vlasništva Fonda i od tog vremena DP „Neretvatrans“ njime nije mogla raspolagati, pa tako niti vršiti dodjelu stana nekom od svojih zaposlenika. Vrhovni sud je zaključio da od 1993. godine kada je raniji davatelj stana (DP „Neretvatrans“) odustao od njegove kupovine raskidom ugovora o kreditu prestali su svi izgledi da bi taj stan isti davatelj ponovno mogao dodijeliti apelantu. Zbog toga je predmetni ugovor o korištenju spornog stana protivan odredbama čl. 26. i 24. Zakona o stambenim odnosima i kao takav ništav (član 103. stav 1. ZOO). Po ocjeni Vrhovnog suda nižestepeni sudovi su pogrešno primijenili pravni stav iz navedene odluke Vrhovnog suda BiH jer je ništav ugovor o korištenju stana zaključen na osnovu poništenog akta o dodjeli stana u činjeničnoj i pravnoj situaciji kada je prestala mogućnost dodjele istog stana od strane davatelja stana na korištenje koji je sporni stan dodijelio apelantu.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da su mu odlukom Vrhovnog suda povrijeđeni pravo na dom i pravo na imovinu iz čl. II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine te član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo da su Općinski i Kantonalni sud, za razliku od Vrhovnog suda, pravilno ocijenili utvrđene činjenice i pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje da je ništav predmetni ugovor o korištenju stana od 6. aprila 1990. godine. Dalje je istaknuto da je Vrhovni sud pogrešno ocijenio utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenio materijalno pravo. Vrhovni sud je, po apelantovom mišljenju, na paušalan način utvrdio navodnu ništavost predmetnog ugovora o korištenju stana. Imajući u vidu sadržaj odredbi čl. 24. i 26. Zakona o stambenim odnosima i člana 103. ZOO, Vrhovni sud, po apelantovom mišljenju, nije dokazao kojoj je to prinudnoj odredbi Zakona o stambenim odnosima protivan navedeni ugovor, a niti član 24. stav 1. niti član 26. stav 1. navedenog zakona predviđaju takvu vrstu ništavosti. Dalje je istaknuto da je Vrhovni sud pogrešno cijenio kao dokaze zahtjev za raskid ugovora o kreditu od 1. novembra 1993. godine i akt Fonda od 8. novembra 1993. kojim se navodno prihvata raskid ugovora o kreditu, jer nijednim od tih akata nije raskinut ugovor o kupoprodaji spornog stana. Zatim, apelant navodi da je pogrešan zaključak Vrhovnog suda da je nakon što je Fond postao vlasnik spornog stana prestala mogućnost njegovog rangiranja i dodjele, jer je po apelantovom mišljenju Fond bio obavezan preuzeti sve uspostavljene terete uključujući i aktivnosti koje su vođene za dodjelu spornog stana. Činjenica, kako je dalje navedeno, da ni davalac stana na korištenje niti Fond nisu pokrenuli postupak za poništenje ugovora o korištenju stana kao rušljivog (ne kao ništavog) u eventualno datim rokovima, po apelantovom mišljenju, ne može biti razlog da se zloupotrebljava odredba člana 103. ZOO i na paušalan način pokušava poništiti predmetni ugovor o korištenju stana. Pored toga, konačnom presudom Kantonalnog suda od 24. oktobra 2007. godine u postupku povodom apelantovog zahtjeva za povrat u posjed spornog stana utvrđeno je da je apelant nositelj stanarskog prava na spornom stanu. Apelant smatra da je odluka Vrhovnog suda pristrasna i da ne odražava nezavisnost rada najveće sudske instance u FBiH.

b) Odgovor na apelaciju

12. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da osporenom odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji, te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

13. Prvotuženi je u odgovoru na apelaciju naveo da smatra odluku Vrhovnog suda ispravnom kao i razloge koji su dati u obrazloženju te odluke.

14. U odgovoru na apelaciju tužiteljica je navela da smatra da je odluka Vrhovnog suda pravilna te je predložila da se apelacija odbije kao neutemeljena.

V.Relevantni propisi

15. U Zakonu o stambenim odnosima («Službeni list SRBiH» br. 14/84, 12/87, 36/89 i 2/93, «Službene novine Federacije BiH» br. 11/98, 38/98 i 19/99) relevantna odredba glasi: Član 24. stav 1.

Davalac stana na korištenje dodjeljuje stan na korištenje u skladu sa samoupravnim opštim aktom.

Član 26. stav 1.

Ugovor o korištenju stana zaključuje se u pismenom obliku na osnovu pravosnažnog akta o dodjeli stana.

16. U Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89; «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94, te «Službene novine Federacije BiH» br. 29/03) relevantne odredbe glase:

Član 103. stav 1.

Ništavost

1. Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima, ili moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

VI.Dopustivost

17. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 53 0 P 008515 09 Rev od 17. februara 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 29. marta 2011. godine a apelacija je podnesena 7. aprila 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

21. Apelant je naveo da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na dom i pravo na imovinu iz čl. II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine te član 8. Evropske konvencije i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da je apelant povredu navedenih prava obrazložio pogrešnom ocjenom utvrđenih činjenica, proizvoljnom primjenom materijalnog prava kao i pristranošću Vrhovnog suda, te da istaknuti navodi pokreću i primjenu člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud će navode apelacije ispitati u svjetlu člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

k) Pravo na imovinu.

23. Evropska konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u relevantnom dijelu glasi:

Član 6.

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom Član 8.

1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

24. U vezi s navodima o kršenju prava na pravično suđenje, dom i imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno ocijenjenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

25. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se problematiziraju, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

26. Ustavni sud zapaža da se apelant nalazi u posjedu spornog stana u koji je uveden nakon okončanog postupka pokrenutog apelantovim zahtjevom za povrat stana nad kojim ima stanarsko pravo. Zatim, Ustavni sud ističe da je u tom parničnom postupku osporenom presudom Vrhovnog suda u konačnici usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice i utvrđeno da je ništav ugovor o korištenju stana kojeg je apelant sa prednikom prvotuženog zaključio 6. aprila 1990. godine. Ustavni sud uočava da je Vrhovni sud u provedenom revizionom postupku utvrdio da su u okolnostima konkretnog predmeta relevantne odredbe čl. 24. i 26. Zakona o stambenim odnosima i člana 103. ZOO, te imajući u vidu činjenicu da je rješenje o dodjeli spornog stana apelantu poništeno u sudskoj proceduri 1991. godine, zaključio da je time otpao pravni osnov za zaključenje ugovora o korištenju stana propisan članom 26. stav 1. Zakona o stambenim odnosima (pravosnažni akt o dodjeli stana), te da je u smislu člana 103. ZOO ništav ugovor zaključen protivno prinudnim propisima. Pored toga, kako dalje zapaža Ustavni sud, Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke istakao da je davatelj stana na korištenje DP „Neretvatrans“ odustao od spornog stana kada je raskinuo ugovor o kreditu iz sredstava solidarnosti 1993. godine zbog nemogućnosti plaćanja kredita. Vrhovni sud je utvrdio da je na taj način sporni stan postao predmet raspolaganja odnosno vlasništva Fonda i od tog vremena DP „Neretvatrans“ nije mogla raspolagati spornim stanom. Ustavni sud zapaža da je kod takvog činjeničnog utvrđenja Vrhovni sud smatrao da je osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice da se utvrdi pravna ništavost ugovora o korištenju spornog stana. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao detaljno i jasno obrazloženje koje je sve relevantne propise primijenio i zašto, a dato obrazloženje po ocjeni Ustavnog suda se ne može smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da se ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava. Osim toga, u osporenoj presudi nema ništa što ukazuje da je došlo do nezakonitog i proizvoljnog miješanja u apelantovo pravo na dom ili imovinu, upravo zato što je, kako je već rečeno, Vrhovni sud detaljno obrazložio svoje zaključke o tome da je tužiteljicin tužbeni zahtjev u konkretnom slučaju osnovan.

27. U odnosu na apelantove navode da je osporena odluka pristrana i da ne odražava nezavisnost rada Vrhovnog suda, Ustavni sud naglašava da se nepristranost suda u smislu prava na pravično suđenje ispituje s aspekta subjektivne i objektivne nepristranosti suda. Subjektivna ili lična nepristranost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristran u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. Ustavni sud smatra da apelant ne nudi nikakve dokaze koji bi ukazivali na subjektivnu nepristranost suda. S druge strane, objektivna nepristranost se ne pretpostavlja već se utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se postoje li u spisu objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristran. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da u spisu apelacije nema objektivnih dokaza koji bi ukazivali na razumnu sumnju da je Vrhovni sud prilikom odlučivanja u revizionom postupku bio nepristran. Budući da je u prethodnim tačkama ove odluke, razmatrajući apelacione navode vezane za povredu prava na pravično suđenje Ustavni sud već utvrdio da su apelantovi navodi neosnovani te da je osporena odluka utemeljena na pravilnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud smatra da apelant, osim paušalnih navoda, nije dostavio nikakve dokaze niti bilo kakve argumente koji bi govorili u prilog njegovoj tvrdnji da je Vrhovni sud prilikom provođenja postupka i donošenja osporene presude bio pristran. Stoga su, po mišljenju Ustavnog suda, i ovi navodi neosnovani.

28. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio bilo kakve relevantne argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je u parničnom postupku koji je rezultirao osporenom presudom na bilo koji način prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje, dom ili na imovinu, već je nezadovoljan rezultatom konkretnog postupka. Uzimajući u obzir sve navedeno i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje, dom ili imovinu. VIII.Zaključak

29. Ustavni sud zaključuje zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zato što su ovi apelantovi navodi zasnovani isključivo na njegovom nezadovoljstvu osporenom odlukom i načinom na koji je Vrhovni sud ocijenio utvrđeno činjenično stanje i primijenio materijalno pravo, a osporena odluka sadrži obrazloženja koja se ne može smatrati proizvoljnim niti suprotnim standardima ustavnih prava na pravično suđenje, dom i imovinu.

30. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

31. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1629/11 (E. V.) | Sudska praksa | Aktio