Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3869/11 (B. Ć.)

Odluka donesena 06. 11. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Građanski postupak
  • Član porodičnog domaćinstva
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Stanarsko pravo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3869/11

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 11. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3869/11, rješavajući apelaciju Belme Ćosić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. novembra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Belme Ćosić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 U 000580 10 Uvp od 20. jula 2011. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj 13 0 U 000580 09 U od 30. juna 2010. godine, Rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarsvo i ekologiju Republike Srpske broj 15-372-75/09 od 28. septembra 2009. godine i Rješenja Odjeljenja za stambeno-komunalne poslove Općine Doboj broj 07-372-20/01 od 24. jula 2009. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Belma Ćosić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Doboja sa privremenim boravištem u Australiji, koju zastupa Slobodanka Stajić, advokat iz Doboja, podnijela je 30. septembra 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 13 0 U 000580 10 Uvp od 20. jula 2011. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 13 0 U 000580 09 U od 30. juna 2010. godine, Rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 15-372-75/09 od 28. septembra 2009. godine i Rješenja Odjeljenja za stambeno-komunalne poslove Općine Doboj (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) broj 07-372-20/01 od 24. jula 2009. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Ministarstva i Odjeljenja zatraženo je 29. maja 2014. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 5. juna 2014. godine, Okružni sud 11. juna 2014. godine, Ministarstvo 9. juna 2014. godine i Odjeljenje 12. juna 2014. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Ustavni sud napominje da je postupku u kojem su donesene osporene odluke prethodio postupak koji je okončan odlukom Ustavnog suda o dopustivosti i meritumu broj AP 1848/06 od 26. februara 2008. godine. Navedenom odlukom je usvojena apelacija apelantice, utvrđena povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ukinuta Presuda Vrhovnog suda broj U-461/02 od 12. aprila 2006. godine i predmet vraćen Vrhovnom sudu da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

6. U citiranoj odluci Ustavni sud je istakao da se, u skladu sa odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, sva lica koja su napustila svoje stanove u periodu od 1. aprila 1991. godine do 19. decembra 1998. godine smatraju izbjeglicama ili raseljenim licima, te da je, osim uvjeta iz odredaba čl. 6, 21. i 22. Zakona o stambenim odnosima, važno utvrditi da li je apelantica bila član porodičnog domaćinstva svog oca 30. aprila 1991. godine. Ustavni sud je u citiranoj odluci ukazao da obrazloženje odluke Vrhovnog suda nije zadovoljavajuće, jer nije jasno utvrđena činjenica gdje je apelantica bila 30. aprila 1991. godine, odnosno da li je tada bila član porodičnog domaćinstva svog oca. S tim u vezi, Ustavni sud je zaključio da je „povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zato što osporena presuda Vrhovnog suda ne zadovoljava kriterije pravičnog postupka, zato što je paušalna i ne sadrži odlučujuće razloge koji bi zadovoljili zaključke presude“.

7. U ponovnom postupku, izvršavajući Odluku Ustavnog suda broj AP 1848/06 od 26. februara 2008. godine, Vrhovni sud je u upravnom sporu apelantice protiv akta Ministarstva, u predmetu donošenja rješenja koje zamjenjuje ugovor o korišćenju stana donio Presudu broj 118-0- U-09-000 005 od 8. maja 2009. godine kojom je tužba uvažena i osporeni akt poništen. U obrazloženju ove presude Vrhovni sud je ukazao na obligatornost izvršenja odluke Ustavnog suda u vezi sa manjkavošću obrazloženja prethodno donesene Presude Vrhovnog suda broj U-461/02 od 12. aprila 2006. godine i neophodnosti da Ministarstvo, kao tuženi organ, ponovo odluči o apelanticinoj žalbi protiv prvostepenog rješenja. Osim toga, Vrhovni sud je ocijenio da će nedostatke drugostepenog postupka brže i ekonomičnije riješiti taj organ na način propisan u odredbi člana 227. st. 1. i 2. Zakona o općem upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZOUP).

8. Odlučujući o apelanticinoj žalbi protiv rješenja Odjeljenja, Ministarstvo je Rješenjem broj 01-372-1111/2001 od 8. juna 2009. godine poništilo Rješenje Odjeljenja broj 07-372-20/2001 od 7. februara 2002. godine i cio spis vratilo na ponovni postupak. Ministarstvo se u obrazloženju pozvalo na Odluku Ustavnog suda broj AP 1848/06, istakavši da obrazloženje prvostepenog rješenja ne sadrži valjane razloge u pogledu okolnosti da li je apelantica bila ili nije bila član porodičnog domaćinstva svog oca. Na osnovu navedenog, Odjeljenju je naloženo da postupi u smislu odredbe iz člana 227. stav 2. ZOUP-a.

9. Odjeljenje je u ponovnom postupku donijelo Rješenje broj 07-372-20/01 od 24. jula 2009. godine, nakon održane usmene rasprave na kojoj su saslušani svjedoci i izvršen uvid u sve materijalne dokaze. Navedenim rješenjem je odbijen kao neosnovan apelanticin prijedlog za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana u Ulici kralja Tvrtka broj 3/24 u Doboju (u daljnjem tekstu: predmetni stan) nakon smrti nosioca stanarskog prava Sulje Kudića (u daljnjem tekstu: apelanticin otac) na kojem je nosilac prava raspolaganja Agencija za posredničke, informatičke i finansijske usluge AD Banja Luka PJ Doboj (u daljnjem tekstu: APIF). U obrazloženju rješenja su prvenstveno istaknute nesporne činjenice, i to: da je predmetni stan vlasništvo APIF-a, da je na predmetnom stanu apelanticin otac imao stanarsko pravo, da je apelanticin otac napustio predmetni stan tokom rata, da se blagovremeno obratio nadležnom organu za povrat stana, te da je umro prije nego što mu je predmetni stan vraćen u posjed. Spornim se pokazalo pitanje da li je apelantica bila član porodičnog domaćinstva svog oca i da li joj nakon njegove smrti pripada pravo da nastavi da koristi predmetni stan. Na osnovu izvedenih dokaza, materijalnih i izjava svjedoka, Odjeljenje je izvelo zaključak da apelantica nije bila član porodičnog domaćinstva svog oca od udaje za Daroslava Ćosića 1988. godine pa do izbijanja ratnih djejstava, pa stoga ni spornog datuma 30. aprila 1991. godine. Slijedom navedenog, apelantica nije ispunila uvjete propisane u odredbama čl. 6, 21. i 22. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO) da nakon smrti svog oca nastavi da nesmetano koristi stan i tako stekne pravo na otkup predmetnog stana. Ovakav zaključak Odjeljenje je izvelo, kako je navedeno u obrazloženju, na temelju cjelokupnog dokaznog postupka u kom je izvršena pojedinačna, uzajamna i međusobna analiza i ocjena velikog broja dokaza, prije svega materijalnih dokaza iz kojih proizlazi da je apelantica u spornom periodu, na 30. april 1991. godine, živjela u vlastitom porodičnom domaćinstvu sa mužem i djetetom u Bosanskom Brodu, i to do izbijanja rata kada su otišli u treće zemlje, gdje i danas žive. Osnovni razlog koji je opredijelio Odjeljenje za takav zaključak je prijava prebivališta apelantice i njenog supruga u Bosanskom Brodu, kao i izjave većeg broja svjedoka koje su ocijenjene jasnim, nepristrasnim i nedvosmislenim. Na temelju cjelokupnog stanja utvrđenog u ponovnom postupku Odjeljenje je utvrdilo da između apelanticinog oca kao nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu i apelantice nije postojala zajednica porodičnog domaćinstva na 30. april 1991. godine, jer je apelantica živjela u vlastitom stanu sa svojim suprugom i djetetom, zbog čega je odbijen njen prijedlog da se donese rješenje koje zamjenjuje ugovor o korišćenju predmetnog stana.

10. Odlučujući o žalbi, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 15-372-75/09 od 28. septembra 2009. godine kojim je odbijena apelanticina žalba protiv rješenja od 24. jula 2009. godine. U obrazloženju ovog rješenja je navedeno da je u ponovnom postupku proveden potpun dokazni postupak (saslušanjem svjedoka i uvidom u isprave, prijavu prebivališta i drugu dokumentaciju) nakon čega je data ocjena tih dokaza koja je propisana u odredbi člana 10. ZOUP-a. Kod ocjene žalbenih navoda Ministarsvo se u cijelosti pozvalo na razloge prvostepenog rješenja, nalazeći da je u pogledu svih bitnih okolnosti relevantnih za ishod postupka činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno. Po ocjeni Ministarstva, pravilan je zaključak iz osporenog rješenja prema kojem apelantica nije bila član porodičnog domaćinstva svoga oca na 30. april 1991. godine. Stoga, nisu osnovani žalbeni navodi da je u konkretnom slučaju u ponovnom postupku pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, te da prvostepeni organ nije utvrdio odlučne činjenice za donošenje pravilne i zakonite odluke.

11. Odlučujući u upravnom sporu protiv rješenja Ministarstva od 28. septembra 2009. godine, Okružni sud je donio Presudu broj 13 0 U 000580 09 U od 30. juna 2010. godine kojom je apelanticina tužba odbijena. U obrazloženju presude je navedena hronologija donošenja odluka i presude koja je ukinuta odlukom Ustavnog suda i utvrđena povreda prava na pravično suđenje. U ponovnom postupku dokazni postupak je upotpunjen po prijedlogu apelantice i APIF-a radi utvrđenja bitne činjenice koja se tiče apelanticinog statusa u relevantnom periodu. Prema mišljenju Okružnog suda, Odjeljenje je pravilnom ocjenom dokaza relevantnih za utvrđivanje činjenice da li je apelantica bila član porodičnog domaćinstva svog oca utvrdilo da apelantica na 30. april 1991. godine nije bila član porodičnog domaćinstva svog oca, jer iz podataka u spisu proizlazi da se apelantica nakon odjave iz očevog stana u martu 1985. godine, a nakon vjenčanja sa Daroslavom Ćosićem prijavila u Bosanski Brod 8. februara 1988. godine. Okružni sud smatra da je tuženi organ (Ministarstvo) pravilno postupio kada je apelanticinu žalbu odbio, jer je činjenično stanje u konkretnoj upravnoj stvari pravilno utvrđeno a stoga i materijalno pravo pravilno primijenjeno. Naime, članom 6. ZSO je propisano ko se sve smatra članom porodičnog domaćinstva a članom 21. istog zakona je propisano pravo trajnog i nesmetanog korištenja stana članova porodičnog domaćinstva poslije smrti nosioca stanarskog prava. Imajuću u vidu odredbe Aneksa 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH koje se primjenjuju na sve korisnike koji su napustili stan u periodu između 30. aprila 1991. godine i 19. decembra 1998. godine, Okružni sud je smatrao relevantnim za odlučenje u konkretnoj pravnoj stvari utvrđenje činjenice da li je apelantica na 30. april 1991. godine bila član porodičnog domaćinsva svojih roditelja. S tim u vezi, Okružni sud je zaključio da je Odjeljenje kao prvostepeni organ u postupku koji je prethodio donošenju rješenja povodom apelanticinog zahtjeva za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana utvrdilo činjenicu da apelantica nije bila član porodičnog domaćinstva svojih roditelja ne samo na osnovu prijave o prebivalištvu već i mnoštva materijalnih dokaza i iskaza svjedoka uz navođenje razloga koje je kao valjane prihvatio i taj sud. Okružni sud nije našao da postoje razlozi za pobijanje predmetnog upravnog akta iz člana 10. ZOUP-a, pa je tužba odbijena.

12. Vrhovni sud je, odlučujući o apelanticinom zahtjevu za vanredno preispitivanje, donio Presudu broj 13 0 U 000580 10 Uvp od 20. jula 2011. godine kojom je zahtjev odbijen. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da apelantica nije argumentirano osporila činjenice na temelju kojih je donesena odluka o odbijanju zahtjeva za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korišćenju predmetnog stana. Iz tog razloga je neopravdano i njeno pozivanje na povredu pravila postupka iz odredbe člana 8. ZOUP-a prema kojima je neophodno utvrditi sve činjenice i okolnosti koje su od važnosti za donošenje pravilne i zakonite odluke. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni organ u postupku koji je prethodio donošenju odluke, nakon provođenja mnogobrojnih dokaza i njihove savjesne i brižljive ocjene, jasno obrazložio na kojim dokazima je utemeljena odluka i koje su činjenice i okolnosti od važnosti za donošenje prvilne i zakonite doluke. Vrhovni sud je, također, imao u vidu da apelantica u svom zahtjevu za ponavljanje postupka nije predlagala nove dokaze na okolnost življenja u predmetnom stanu, već je „objašnjavala“ postojeće dokaze i razlog prijavljivanja na adresi u Bosanskom Brodu. Također je neosnovano apelanticino pozivanje na povredu iz člana 9. ZOUP-a, jer je njen opunomoćenik učestvovao na svim provedenim raspravama uz mogućnost izjašnjenja na sve činjenice i okolnosti važne za donošenje rješenja.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelantica ukazuje da joj je u postupku iz kog su proizašle osporene odluke povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa kršenjem navedenih prava, apelantica je hronološki opisala sadržaj odluka donesenih u ponovnom postupku, nakon donošenja odluke o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda, ukazavši da su i u ranijem i u ponovljenom postupku odluke utemeljene na prijavi i odjavi mjesta prebivališta, a da su zanemareni svi ostali dokazi, čime je ukazala na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i na pogrešnu primjenu materijalnog prava. Pogrešnom primjenom materijalnog prava povrijeđeno je, kako je istakla, i njeno pravo na imovinu, jer je i u ponovnom postupku izveden pogrešan zaključak u pogledu korištenja predmetnog stana. Osim navedenog, apelantica je ukazala i na kršenje prava na pravično suđenje u razumnom roku, te je predložila da joj se, zbog dužine trajanja postupka, naknadi nematerijalna šteta.

b) Odgovor na apelaciju

14. Vrhovni sud je naveo da je u obrazloženju odluke dao detaljne razloge kojima se rukovodio prilikom odlučivanja u konkretnoj upravnoj stvari, kao i obrazloženje razloga zbog kojih nisu ispunjeni uvjeti za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana. Također je navedeno da činjenično utvrđenje upravnih organa nije zasnovano samo na prijavi prebivališta, kako tvrdi apelantica, već i na drugim izvedenim dokazima koji su istaknuti u obrazloženju osporenog akta i presudi, koji su se podudarali sa izjavama svjedoka. Apelantica nije predlagala izvođenje drugih dokaza, niti je argumentirano osporila činjenično utvrđenje upravnih organa iz kog razloga je, po mišljenju Vrhovnog suda, pravilan zaključak upravnih organa da je apelantica 1988. godine prestala biti član porodičnog domaćinstva svog oca. Zahtjev za vanredno preispitivanje je podnesen 30. novembra 2010. godine a odluka o zahtjevu je donesena 20. jula 2011. godine, pa je očigledno da je donesena u razumnom roku.

15. Okružni sud je istakao da ostaje kod činjeničnog utvrđenja i pravnog zaključka iznesenog u osporenoj presudi.

16. Ministarstvo je u odgovoru navelo da ostaje kod razloga i obrazloženja rješenja u kojem su sadržani razlozi na osnovu kojih je apelanticina žalba odbijena.

17. Odjeljenje je navelo da je, zbog velike elementarne nepogode – poplave, uništena arhiva i da je iz tog razloga nemoguće dati bilo kakav odgovor na apelaciju.

V. Relevantni propisi

18. U Zakonu o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87, 36/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 19/93 i 22/93) relevantne odredbe glase: Član 6.

Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala biti članovi tog domaćinstva a ostala su u istom stanu. Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili izvan braka, usvojena, pastorčad), bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća ili sestre, unučad bez roditelja, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan prema zakonu izdržavati ili su ta lica dužna prema zakonu izdržavati nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njim trajno stanuju i žive, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od 10 godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.

Član 21.

Korisnici stana (član 6. stav 1) koji stanuju zajedno sa nosiocem stanarskog prava imaju pravo trajno i nesmetano koristiti taj stan pod uvjetima koji su propisani ovim zakonom.

Članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nosioca stanarskog prava, kao i kada nosilac stanarskog prava iz drugih razloga trajno prestane koristiti stan, osim ako je prestao koristiti stan na osnovu otkaza ugovora o korištenju stana, odnosno raskida tog ugovora ili na osnovu ugovora o zamjeni tog stana, kao i u slučaju kada je stekao stanarsko pravo na drugi stan koji mu je dodijeljen i za članove porodičnog domaćinstva, kao i u slučaju iz člana 13. ovog zakona.

19. Zakon o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 38/98, 41/98, 12/99, 31/99, 38/99, 65/01, 13/02, 64/02, 39/03 i 96/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 14. st. 1. i 2.

Nosilac stanarskog prava na napuštenom stanu ili član njegovog porodičnog domaćinstva definiran u članu 6. ZOSO (u daljnjem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo da se vrati u stan u skladu sa Aneksom 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Odredbe ovog zakona primjenjuju se na sve stanove koje su korisnici napustili između 30. aprila 1991. i 19. decembra 1998. godine bez obzira na to da li je stan proglašen napuštenim ili ne, odnosno bez obzira na to da li je stan korišten u poslovne svrhe nakon 30. aprila 1991. godine.

Lice koje je napustilo svoj stan u periodu između 30. aprila 1991. godine i 19. decembra 1998. godine smatra se izbjeglicom ili raseljenim licem, u skladu sa Aneksom 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, s pravom povratka u taj stan bez obzira na okolnosti pod kojima ga je napustilo.

20. U Zakonu o upravnim sporovima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 109/05) relevantne odredbe glase:

Član 35.

Protiv pravosnažne odlule okružnog suda donesene u upravnom sporu stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke (u daljnjem tekstu:

zahtjev) Vrhovnom sudu Republike Srpske, putem nadležnog suda.

Zahtjev iz stava 1. se podnosi zbog povrede zakona, drugog propisa ili opšteg akta ili zbog povrede propisa o postupku koja je mogla biti od uticaja na rješenje stvari. Član 39.

Vrhovni sud rješava o zahtjevu iz člana 35. ovog zakona u sjednici vijeća od troje sudija, a pobijanu odluku ispituje samo u granicama zahtjeva i povreda propisa iz člana 35. stav 2. ovog zakona.

VI. Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 13 0 U 000580 10 Uvp od 20. jula 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 11. augusta 2011. godine, a a apelacija je podnesena 30. septembra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i

4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

25. Apelantica ukazuje na kršenja prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

26. Navodi apelacije u pogledu povrede prava na pravično suđenje, u suštini, svode se na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava.

27. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

28. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući u granicama iz zahtjeva, a imajući u vidu odredbu člana 39. Zakona o upravnim sporovima, odbio apelanticin zahtjev za vanredno preispitivanje odluke Okružnog suda, jer je u obrazloženju osporenog akta (Ministarstva) u pogledu bitnih okolnosti relevantnih za ishod postupka činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da je u izvršenju Odluke Ustavnog suda broj AP 1848/06 ponovljen postupak i da je Odjeljenje kao prvostepeni organ provelo potpun dokazni postupak, zatim, svaki dokaz ocijenilo brižljivo i pravilno i apelanticin tužbeni zahtjev odbilo, jer je na bazi utvrđenih činjenica izveden pravilan zaključak da je apelantica 1989. godine prestala biti član porodičnog domaćinstva svog oca, pa da, dakle, 30. aprila 1991. godine nije bila član porodičnog domaćinstva na predmetnom stanu.

29. U vezi sa navedenim, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud svoju odluku obrazložio na jasan i argumentiran način i da je u ponovnom postupku (shodno Odluci broj AP 1848/06) otklonjena manjkavost obrazloženja iz prethodnog postupka koja se tiče relevantnog perioda u kojem je apelantica koristila predmetni stan i njenog statusa u tom stanu, a sve u smislu relevantnih odredaba ZSO i Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine. Vrhovni sud je odbijanjem apelanticinog zahtjeva potvrdio zaključak prema kojem je neosnovan apelanticin zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana, jer je nakon detaljne analize i ocjene svih izvedenih dokaza utvrđeno da 30. aprila 1991. godine nije bila član porodičnog domaćinstva svog oca na predmetnom stanu.

30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelanticini navodi u vezi sa pogrešnim i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i pogrešnom primjenom materijalnog prava nisu osnovani, te da stoga nije povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

31. Što se tiče navoda apelacije koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelantica, osim ovog navoda, nije jasno definirala u čemu i u kojem postupku se ogleda kršenje ovog prava. Imajući u vidu da je povodom apelanticinog zahtjeva Ustavni sud već jednom donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1848/06 u kom apelantica, povodom tad pravosnažno okončanog postupka, nije isticala kršenje ovog prava (suđenje u razumnom roku), Ustavni sud smatra da apelantica na kršenje navedenog prava ukazuje u vezi sa dužinom trajanja postupka koji je uslijedio nakon donošenja Odluke Ustavnog suda broj AP 1848/06. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su organi uprave i redovni sudovi u ponovljenom postupku postupali vrlo efikasno i da je taj postupak okončan za dvije godine. Iz navedenog proizlazi zaključak da su apelanticini navodi u ovom dijelu paušalni i da ne pokreću sama po sebi pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

32. U vezi s navodima o pravu na imovinu, Ustavni sud zapaža da apelantica kršenje ovog prava nije posebno obrazlagala, već da su i ovi navodi identični navodima o povredi prava na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

33. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer je osporena presuda proizašla iz ponovljenog postupka u kom su ocijenjeni i analizirani svi izvedeni dokazi uz obrazloženje u kojem su navedeni jasni i potpuni razlozi u vezi s primjenom prava.

34. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3869/11 (B. Ć.) | Sudska praksa | Aktio