Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1660/14 (Z. Ć.)

Odluka donesena 06. 11. 2014.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1660/14

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

06. 11. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. novembra 2014. godine, u predmetu broj AP-1660/14, rješavajući zahtjev Zorana Ćopića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka e. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 22/14 i 57/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Zorana Ćopića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Zoran Ćopić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Mirko Dabić advokat iz Banja Luke, podnio je 9. aprila 2014. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 006949 13 Kžk od 24. januara 2014. godine i presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 006949 12 K 2 od 18. jula 2013. godine. Apelant je također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odložio „izvršenje dijela neizdržane kazne zatvora u trajanju od jedne godine i devet mjeseci, do donošenja odluke o apelaciji“. Apelant je 4. septembra 2014. godine dopunio apelaciju protiv presude Vrhovnog suda broj 11 0 K 006949 14 Kvlz od 14. augusta 2014. godine koja je donesena povodom zahtjeva za zaštitu zakonitosti.

2. Presudom Posebnog odjeljenja za organizovani kriminal i najteže oblike privrednog kriminala Okružnog suda broj 11 0 K 006949 12 K 2 od 18. jula 2013. godine, apelant je oglašen krivim da je počinio produženo krivično djelo pranje novca iz člana 280. stav 4. u vezi sa st. 1. i 3. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS) za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci. Navedenom presudom je, u relevantnom dijelu obrazloženja (koje se odnosi na apelanta), istaknuto da činjenično stanje opisano u optužnici proizilazi iz izvedenih dokaza, prije svega iskaza velikog broja saslušanih svjedoka, transkripta presretnutih telefonskih razgovora, vještačenja po vještaku ekonomske struke kao i drugih materijalnih dokaza (devizni izvodi i analitičke kartice). Nakon detaljne analize velikog broja izvedenih dokaza i njihove ocjene, Okružni sud je zaključio da je apelant zajedno sa D.N. preduzeo radnje opisane u izreci persude, a ocjenjujući ih u krivično-pravnom smislu zaključio da se u radnjama apelanta stiču svi elementi produženog krivičnog djela pranje novca. Ključna okolnost za postojanje ovog krivičnog djela, kako je dalje obrazloženo, jeste svijest i znanje optuženog (apelanta) da novac potiče i da je pribavljen krivičnim djelom. Da je apelant počinio navedeno krivično djelo u produženom trajanju sud je zaključio jer je apelant izvršio više istovrsnih radnji koje predstavljaju obilježje navedenog krivičnog djela, a obzirom na način na koji je preduzimao radnje i njihov vremenski kontinuitet, utvrđeno je da te radnje predstavljaju jedinstvenu cjelinu, odnosno da je počinjeno u produženom trajanju. Odlučujući o krivičnoj sankciji, sud je imao u vidu sve okolosti od značaja za odmjeravanje krivične sankcije propisane u članu 37. stav 1. KZ RS, a naročito da se radi o teškom krivičnom djelu, zaprijećenu kaznu (od dvije do 12 godina) kao i okolnosti koje su pratile izvršenje djela. Cijenjene su dakle otežavajuće i olakšavajuće okolnosti na strani apelanta, te je zaključeno da je izrečena kazna srazmjerna težini počinjenog krivičnog djela, stepenu ugroženosti zaštićenog dobra i stepenu odgovornosti apelanta.

3. Povodom apelantove i žalbi ostalih optuženih u predmetnom krivičnom postupku, Vrhovni sud je donio rješenje broj 11 0 K 006949 13 Kž 10 od 5. decembra 2013. godine kojim je određeno održavanje ročišta pred Vrhovnim sudom. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da imajući u vidu brojnost i karakter žalbenih prigovora, te činjenicu da se žalbama ukazuje na činjenično stanje i povrede odredaba krivičnog postupka, zaključio da se ne može donijeti meritorna odluka bez održavanja pretresa pred tim sudom.

4. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 K 006949 13 Kžk od 24. januara 2014. godine djelomično je uvažena apelantova žalba i presuda Okružnog suda preinačena u dijelu odluke o krivičnoj sankciji na način da je apelant oglašen krivim da je počinio produženo krivično djelo pranja novca iz člana 280. stav 4. u vezi sa st. 1. i 3. KZ RS za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine, u koju mu se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 26. aprila 2011. godine do 18. jula 2013. godine. S tim u vezi, u relevantnom dijelu obrazloženja presude koji se odnosi na apelanta, Vrhovni sud je istakao da je žalbom ukazano na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, povrede krivičnog zakona i odluku o kazni, s prijedlogom da se oslobodi od optužbe. Vijeće Vrhovnog suda je prihvatilo sve dokaze izvedene na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom, osim transkripta prestretnutih telefonskih razgovora koji su pribavljeni po zamolnici specijalnog tužioca, na kojima je između ostalih dokaza, bila zasnovana ranija presuda u konkretnom predmetu. Vrhovni sud je zatim ocijenio sve izvedene dokaze na glavnom pretresu, žalbene prigovore te je ocijenio odgovore na žalbu. U vezi s tim je istakao da nisu učinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka, jer nisu prihvaćeni transkripti presretnutih telefonskih razgovora koji su bili pribavljeni putem zamolnice Specijalnog tužilaštva, zbog čega više ne mogu ni biti predmet ocjene suda. Osim toga, izreka presude je razumljiva i nije protivrječna razlozima presude niti sama sebi. Vrhovni sud je ocijenio da su činjenična utvrđenja pobijane presude pravilna i potpuna te je u tom smislu pojašnjeno da se presuda zasniva na brojnim izvedenim dokazima a sadržaj i ocjena dokaza iznesena je na način kako je i propisano u članu 295. stav 2. Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKP). Ispitujući nadalje odluku o kazni, Vrhovni sud je ocijenio da je apelantova žalba djelimično osnovana i da mu je prvostepenom presudom izrečena prestroga kazna, budući da brojne olakšavajuće okolnosti preovladavaju u odnosu na utvrđenu otežavajuću okolnost i da se svrha kažnjavanja može ostvariti i osudom na manju kaznu, zbog čega je uvažavanjem žalbe u ovom dijelu apelantu izrečena kazna zatvora u trajanju od četiri godine.

5. Odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti, Vrhovni sud je donio presudu broj 11 0 K 006949 14 Kvlz od 14. augusta 2014. godine, kojom je apelantov zahtjev odbijen kao neosnovan. Prilikom odlučivanja o zahtjevu, Vrhovni sud se u smislu odredbi člana 354. ZKP pri ispitivanju pravosnažne presude ograničio samo na one povrede zakona na koje je ukazao apelant. Napomenuto je da odredba člana 350. ZKP propisije da se vanredni pravni lijek može podnijeti protiv pravosnažne presude samo u slučajevima povrede KZ-a i odredaba iz člana 311. stav 1. tačka

g) ZKP-a koja se manifestuje u povredi prava na odbranu, uz ograničenja propisana u stavu 2. istog člana. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi istaknuti u okviru povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka g) ZKP-a (pravo na odbranu) jer se pobijana presuda kao i prvostepena presuda, nasuprot navodima iz zahtjeva, ne zasniva u najvećoj mjeri na presudama Posebnog odjeljenja Višeg suda u Beogradu, koje su donesene na osnovu sporazuma o priznanju krivice. Pobijana presuda se zasniva i na drugim mnogobrojnim dokazima koji su izvedeni na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom i prihvaćeni pred Vrhovnim sudom (osim presretnutih telefonskih razgovora), njihovoj ocjeni i ocjeni žalbenih prigovora u svim osnovama pobijanja prvostepene presude. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao na neosnovanost apelantovih prigovora o neophodnosti saslušanja u svojstvu svjedoka lica koja su zaključila sporazume o priznanju krivice prema presudama Posebnog odjeljenja Višeg suda u Beogradu, u situaciji kada apelantova odbrana te dokaze nije ni predlagala, a ta mogućnost je postojala kako u prvostepenom tako i u drugostepenom postupku. Na taj način je isključena mogućnost isticanja prijedloga za saslušanje ovih svjedoka u postupku povodom zahtjeva za zaštitu zakonitosti. U pogledu prigovora koji se odnosi na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, Vrhovni sud je istakao da to ne predstavlja zakonski osnov za podnošenje zahtjeva za zaštitu zakonitosti, pa se ni tvrdnja o povredi KZ-a ne može graditi na tezi o manjkavoj činjeničnoj podlozi presude. Najzad, Vrhovni sud je ocijenio da je zahtjev za zaštitu zakonitosti neosnovan, pa je isti odbijen u smislu odredbe iz člana 355. ZKP.

6. Apelant u apelaciji ukazuje da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje zasniva na tvrdnji da krivični postupak koji je vođen protiv njega nije vođen u skladu s odredbama člana 6. stav 1. Evropske konvencije pa da se stoga apelacija odnosi na utvrđeno činjenično stanje i sudsku ocjenu dokaza na kojima su utemeljene osporene presude. Zatim, odluka Vrhovnog suda nije obrazložena u skladu sa standardom „obrazložene odluke“ pa su stoga zaključci o odlučnim činjenicama proizvoljni, prije svega u pogledu činjenice da osporena presuda nije van svake razumne sumnje utvrdila porijeklo spornog novca, niti je u tom pravcu odgovorila na sve žalbene navode. Apelant smatra da su redovni sudovi, nekritički prihvatajući dokaze optužbe a odbijanjem dokaza odbrane bez argumenata, isključivo na temelju pretpostavki zaključili da je apelant stekao „prljav novac“ koji je stečen krivičnim djelom, stavljajući mu na teret krivično djelo koje nije počinio. Smatra da je obrazloženje pobijane presude produkt subjektivnog ubjeđenja suda, bez stvarnog i objektivnog obrazloženja koje bi bilo potkrijepljeno dokazima. Stoga je u zahtjevu za donošenje privremene mjere predložio da se odloži „izvršenje dijela neizdržane kazne u trajanju od jedne godine i devet mjeseci, do okončanja postupka o apelaciji“. Razloge koje je naveo u prilog izdavanju privremene mjere su loše zdravstveno stanje i potreba da u narednom periodu nastavi liječenje u odgovarajućoj bolničkoj ustanovi, jer bi odlazak na izdržavanje preostalog dijela kazne dodatno pogoršalo njegovo ionako loše zdravstveno stanje.

7. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

8. Ustavni sud napominje da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

9. U vezi s navodima apelanata u kojima iznosi podatke lične prirode koji se tiču bolesti i neophodnosti da se liječi u zdravstvenoj ustanovi, Ustavni sud podsjeća da Zakon o izvršenju krivičnih sankcija Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 12/10, 117/11 i 98/13; u daljnjem tekstu: ZIKS), reguliše postupak odlaganja izdržavanja kazne zatvora (odredbe čl. od 69. do 72.). Ustavni sud je dopisom od 26. juna 2014. godine od Osnovnog suda zatražio podatke na okolnost da li je apelant koristio mogućnost propisanu navedenim odredbama ZIKS-a. Osnovni sud je uz dopis od 10. jula 2014. godine Ustavnom sudu dostavio rješenje broj 71 0 K 187498 14 Iks-111 od 10. aprila 2014. godine, iz kog proizilazi da je apelantu odložen početak izdržavanja kazne zatvora do 10. jula 2014. godine, iz razloga koji su propisani u odredbi člana 69. stav 1. tačka a) ZIKS-a – teža akutna bolest jer u kazneno popravnoj ustanovi nema uslova za liječenje dok bolest traje. Iz navedenog proizilazi da je apelant tražio i da je ostvario pravo odlaganja izvršenja pravosnažne presude prema citiranim odredbama ZIKS-a.

10. Imajući u vidu da je apelant prijedlogom za izdavanje privremene mjere od Ustavnog suda tražio odlaganje izvršenja kazne zatvora zbog neophodnosti liječenja i da je to svoje pravo ostvario prema relevantnim odredbama ZIKS-a u postupku pred nadležnim Osnovnim sudom, Ustavni sud smatra da nije osnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere u smislu odredbi člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

11. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1660/14 (Z. Ć.) | Sudska praksa | Aktio