Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2988/14 (E. Đ.)

Odluka donesena 06. 11. 2014.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2988/14

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

06. 11. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. novembra 2014. godine, u predmetu broj AP 2988/14, rješavajući zahtjev Ermine Đozo za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka e) i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 22/14 i 57/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Ermine Đozo za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Ermina Đozo (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Ilidže, koju zastupa Suzana Nadarević, advokat iz Sarajeva, podnijela je 27. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 396769 14 Gž od 26. marta 2014. godine. Apelantkinja je, takođe, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud "zabranio izvršenje Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Ip 169650 10 Ip od 1. aprila 2011. godine" do donošenja odluke o apelaciji.

2. Apelantkinja je 16. decembra 2013. godine podnijela tužbu Općinskom sudu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) protiv tuženih Sakiba Đozo (u daljnjem tekstu: prvotuženi ) i Hypo Alpe Adria Bank d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: drugotuženi) sa zahtjevom da se utvrdi da je ništav sporazum o zasnivanju založnog prava na nekretninama koji je zaključen 21. juna 2006. godine između drugotuženog kao povjerioca i "Zond" d.o.o. i prvotuženog kao dužnika, te da se slijedom toga naloži Zemljišno-knjižnom uredu Općinskog suda brisanje založnog prava na nekretninama upisanim u z.k. ul. broj 1351 k.o. SP Hrasnica, u naravi restoran površine 336m2, kao i da se proglasi nedopuštenim izvršenje na predmetnim nekretninama koje je određeno Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 Ip 169650 10 Ip.

3. Općinski sud, odlučujući o apelantkinjinom prijedlogu za određivanje mjere osiguranja, donio je Rješenje broj 65 0 P 396769 13 P od 31. januara 2014. godine kojim je usvojio apelantkinjin prijedlog i odložio izvršenje u predmetu Općinskog suda broj 65 0 Ip 169650 10 Ip do pravosnažnog okončanja parničnog postupka u predmetnoj pravnoj stvari. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je apelantkinja u toku postupka izjavila, između ostalog, da je sa prvotuženim u braku od 1991. godine, da je bila zaposlena u firmi "Zond" do 2003. godine, kada je počela da radi u novoj firmi, dok je njen suprug nastavio da radi u firmi "Zond", zatim da predmetni objekat, na kojem je zasnovano založno pravo, predstavlja njihovu zajedničku imovinu, da su taj objekat gradili zajedničkim sredstvima od 2000. godine, da kreditna sredstva nisu uzimali, da sadašnja vrijednost objekta iznosi oko 1.500.000,00 KM, te da je za založno pravo na predmetnom objektu saznala 2011. godine. Općinski sud je naveo da je prvotuženi u toku postupka izjavio, između ostalog, da su on i apelantkinja zajedničkim sredstvima gradili predmetni objekat, da taj objekat predstavlja njihovu zajedničku imovinu, ali da prilikom kupovine objekta nije postojala mogućnost da se uknjiže kao suvlasnici, kao i da drugotuženi prilikom zasnivanja založnog prava na predmetnom objektu nije pitao da li taj objekat u suvlasništvu, zatim da nije obavijestio apelantkinju da je podigao kredit, te da je ona za založno pravo na predmetnom objektu saznala 2011. godine. Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrdio da je na osnovu rješenja Općinskog suda od 21. juna 2006. godine uknjiženo založno pravo na predmetnim nekretninama (restoran površine 336m2), vlasništvo prvotuženog sa dijelom 1/1, za kredit u iznosu od 1.000.000,00 KM, u korist drugotuženog. Takođe, Općinski sud je naveo da je utvrdio da je Općinski sud donio Rješenje o izvršenju broj 65 0 Ip 169650 10 Ip od 1. aprila 2011. godine kojim je određeno izvršenje na predmetnim nekretninama (na osnovu pravosnažnog rješenja Općinskog suda od 21. juna 2006. godine o zasnivanju založnog prava), te da je zaključkom tog suda određeno treće ročište za prodaju založene nekretnine za dan 6. februar 2014. godine. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da je apelantkinjin prijedlog za određivanje mjere osiguranja osnovan u smislu odredaba člana 269. stav 1. tač. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

4. Odlučujući o žalbi drugotuženog kao protivnika osiguranja protiv prvostepenog rješenja, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 65 0 P 396769 14 Gž od 26. marta 2014. godine kojim je žalbu uvažio, prvostepeno rješenje preinačio tako što je odbio apelantkinjin prijedlog za određivanje mjere osiguranja. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da se mjera osiguranja, u smislu odredaba člana 269. stav 1. ZPP, može odrediti ako predlagač učini vjerovatnim postojanje potraživanja ili prava i ako postoji opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja mogao spriječiti ili znatno otežati ostvarivanje potraživanja. Po mišljenju Kantonalnog suda, apelantkinja u konkretnom slučaju nije dokazala postojanje drugog uslova iz člana 269. stav 1. tačka 2. ZPP tj. da postoji opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja mogao spriječiti ili znatno otežati ostvarivanje potraživanja, posebno time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti ili opteretiti ili na drugi način štetno uticati na prava predlagača. Naime, Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 252. Porodičnog zakona propisano da su bračni partneri u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini, ako nisu drugačije ugovorili. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da se izvršenje može provesti na suvlasničkom dijelu nepokretnosti, te da suvlasnik za svoj suvlasnički dio na nekretnini ima pravo namirenja iz dobijene kupoprodajne cijene prije tražioca izvršenja i prije namirenja troškova izvršnog postupka (član 69. stav 5. Zakona o izvršnom postupku). S obzirom na to, Kantonalni sud je zaključio da u konkretnom slučaju, provođenjem izvršenja na predmetnoj nekretnini, ne može biti štetnog uticaja na pravo apelantkinje kao suvlasnika te nekretnine. Naime, Kantonalni sud je ukazao da se opasnost, da protivnik osiguranja može otuđiti ili na neki drugi način štetno uticati na apelantkinjino pravo, mora sastojati u aktivnom djelovanju protivnika osiguranja koje bi dovelo do sprječavanja ili otežavanja ostvarivanja apelantkinjinog prava. Po mišljenju Kantonalnog suda, u vrijeme donošenja pobijanog rješenja takva opasnost nije postojala u smislu odredaba člana 269. stav 1. tačka 2. ZPP.

5. Apelantkinja smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U pogledu zahtjeva za donošenje privremene mjere, apelantkinja navodi da bi u slučaju provođenja Rješenja o izvršenju Općinskog suda broj 65 0 Ip 169650 10 Ip od 1. aprila 2011. godine za nju nastupila neotklonjiva šteta jer bi se predmetna nekretnina, koja je u njenom suvlasništvu, prodala na trećem ročištu za prodaju bez ograničenja najniže cijene u odnosu na utvrđenu vrijednost, dakle, čak i za 1,00 KM.

6. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

7. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

8. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na "pristup sudu" što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelantkinja svoj zahtjev za donošenje privremene mjere zasniva na tvrdnji da će provođenjem izvršenja tj. prodajom predmetnih nekretnina za nju nastupiti neotklonjiva šteta, budući da se predmetne nekretnine, koje su njeno suvlasništvo, mogu prodati na trećem ročištu za prodaju za 1,00 KM. Međutim, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja predmetni zahtjev za donošenje privremene mjere temelji na tvrdnji da je suvlasnik predmetnih nekretnina, iako u izvršnom postupku nije dokazala da je suvlasnik tih nekretnina, niti je takav zahtjev postavila u predmetnom parničnom postupku (usmjerenom na utvrđivanje ništavosti sporazum o zasnivanju založnog prava, brisanje založnog prava i proglašenje nedopuštenim) u kojem je tražila određivanje mjere osiguranja. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelantkinjini navodi, na kojima zasniva predmetni zahtjev, u okolnostima konkretnog slučaju nisu dovoljni da bi Ustavni sud donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je pravosnažna i izvršna, odnosno smatra da apelantica nije ponudila relevantne razloge i dokaze koji bi ukazivali da je donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelantkinjin zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

9. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

10. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2988/14 (E. Đ.) | Sudska praksa | Aktio