Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4122/14 (Nova Banka AD Banja Luka)
Odluka donesena 06. 11. 2014.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4122/14
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
06. 11. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. novembra 2014. godine, u predmetu broj AP-4122/14, rješavajući zahtjev Nove banke AD Banja Luka za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka e. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Nova banka AD Banja Luka za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Nova Banka AD Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelantica), podnijela je, 8. septembra 2014. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 Ps 000517 14 Rev 2 od 19. juna 2014. godine. Apelantica je takođe, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud „zabranio protivizvršenje po zahtjevu Republike Srpske protiv apelantice“, do donošenja odluke o apelaciji.
2. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj PS-396/99 od 12 decembra 2000. godine, obavezana je tužena Republika Srpska, Republička uprava carina Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantici nadoknadi materijalnu štetu u vidu izmakle dobiti, izazvanu nezakonitom blokadom žiro računa apelantice od strane tužene u iznosu od 1.425.992,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 8. novembra 2000. godine, te da apelantici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 19.010,00 KM, dok je apelantica odbijena sa viškom tužbenog zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa.
3. Osnovni sud je u obrazloženju svoje presude konstatovao da je Presudom Osnovnog suda broj Ps: 69/99 od 13. aprila 1999. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Pž:88/99 od 2. jula 1999. godine, utvrđeno da je ništavo potraživanje tužene prema pravnom predniku apelantice „Export Banka“ a.d. Bijeljina u iznosu od 15.441.513,00 dinara na osnovu istekle bankarske garancije broj 1/96 od 1. januara 1996. godine sa rokom važenja do 31. decembra 1996. godine, te je obavezana tužena da apelantici na ime naknade štete po osnovu nezakonito isplaćenog iznosa isplati 5.966.335,65 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 19. oktobra 1998. godine, kao dana isplate, pa do konačne isplate, zajedno sa troškovima postupka u iznosu od 13.750,00 dinara i 900,00 KM, sve u roku od 8 dana po pravosnažnosti presude. Takođe je utvrđeno da je zbog realizacije istekle bankarske garancije žiro račun apelantice bio blokiran u periodu od 12. oktobra 1998. godine do 27. avgusta 1999. godine, u kom periodu je apelantica u više navrata tražila od tužene povrat novčanih sredstava na koje zahtjeve tužena nije odgovorila, pa je podnesena tužba u predmetnoj parnici, da je na osnovu pisanog nalaza vještaka finansijske struke prof dr. Dragana Mikerevića od 8. novembra 2000. godine i dopune nalaza od 28. aprila 2009. godine utvrđena visina izmakle dobiti na štetu apelantice u iznosu od 1.425.992,00 KM. Prihvatajući kao utvrđeno da je tužena izvršila naplatu bankarske garancije po njenom isteku, da je iz tog razloga došlo do blokade žiro računa apelantice, što je imalo za posljedicu povlačenje deponenata iz banke, i da tužena nije izvršila povrat novca nakon više apelantičinih zahtjeva, Osnovni sud je, pozivajući se na odredbe čl. 15.5 i 189. stav 3. Zakona o obligacionom odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), usvojio apelanticin tužbeni zahtjev.
4. Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 42/2001 od 19. marta 2001. godine žalba tužene je odbijena i potvrđena Presuda Osnovnog suda broj PS-396/99 od 12. decembra 2000. godine u dosuđujućem dijelu.
5. Odlučujući o reviziji tužene, Vrhovni sud je donio Rješenje broj Rev-178/02 od 21. septembra 2004. godine kojim je ukinuo Presudu Okružnog suda broj 42/2001 od 19. marta 2001. godine i predmet vratio na ponovni postupak.
6. Odlučujući ponovo o žalbi tužene, Okružni sud je donio Presudu broj 011-0-Pž- 08-000 111 09 od 23. juna 2009. godine kojom je potvrđena Presuda Osnovnog suda broj PS-396/99 od 12. decembra 2000. godine.
7. Iz obrazloženja Presude Okružnog suda proizlazi da je Okružni sud smatrao da je, u smislu odredbe člana 21. Zakona o platnom prometu („Službeni glasnik RS“ broj 15/96, u daljnjem tekstu ZOPP), koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete, bankarsku garanciju realizovala Razvojna Banka, a ne Služba za platni promet. Dalje, Okružni sud je zaključio da iz odredbe člana 22. stav 2. ZOPP proizlazi obaveza nosioca platnog prometa na vršenje provjere naloga za plaćanje i propisane dokumentacije, ali da je tužena znala da traži realizaciju istekle bankarske garancije i da je bila u obavezi prethodno provjeriti njenu plativost.
8. Tužena je protiv Presude Okružnog suda izjavila reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 118 0 Ps 000 0 Ps 000 517 10 Rev od 5. aprila 2011. godine usvojio, Presudu Okružnog suda preinačio tako što je žalbu tužene usvojio i preinačio Presudu Osnovnog suda tako što je odbio apelantičin tužbeni zahtjev kojim je traženo da se obaveže tužena da joj na ime izmakle dobiti izazvane nezakonitom blokadom žiro-računa isplati iznos od 1.425.992,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 8. novembra 2000. godine, pa do konačne isplate i da joj na ime naknade troškova postupka isplati iznos od 19.010,00 KM. Apelantica je obavezana da tuženoj na ime naknade troškova postupka isplati iznos od 3.750,00 KM.
9. Apelantica je 4. maja 2011. godine podnijela apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda broj 118 0 Ps 000 0 Ps 000 517 10 Rev od 5. aprila 2011. godine. Ustavni sud je odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP-1994/11 od 10. aprila 2014. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) usvojio apelaciju, utvrdio povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te ukinuo predmetnu presudu Vrhovnog suda i predmet vratio tom sudu, da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. U citiranoj odluci Ustavni sud je zaključio da je povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije pred nepristrasnim sudom, jer su u istom predmetu iste sudije (sudije Biljana Tomić i Gorjana Popadić) učestvovale u sastavu vijeća u kojem je donesena odluka o žalbi kojom je potvrđena prvostepena presuda, a nakon što je ta odluka po reviziji ukinuta i donesena nova drugostepena presuda u sastavu sudskog vijeća koje je odlučivalo o reviziji u ponovljenom postupku. S druge strane, Ustavni sud je u predmetnoj odluci konstatovao da je sutkinja Jadranka Stanišić bila sudija u postupku donošenja Presude Okružnog suda broj Pž. 88/99 od 2. jula 1999. godine koja nije bila donesena u istom postupku u kojem je donesena i presuda Vrhovnog suda koja je osporena u apelaciji, pa njeno učestvovanje u sastavu revizionog vijeća nije moglo dovesti u pitanje princip nepristrasnosti suda iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to da je utvrđena povreda prava na pravično suđenje u odnosu na segment nepristranosti suda, Ustavni sud je u predmetnoj odluci zaključio da nema potrebe da ispituje apelanticine navode o kršenju ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
10. Vrhovni sud je zatim donio Presudu broj 118 0 Ps 000517 14 Rev 2 od 19. juna 2014. godine kojom je usvojio reviziju tužene, Presudu Okružnog suda broj 011-0-Pž- 08-000 111 09 od 23. juna 2009. godine preinačio tako što je žalbu tužene usvojio i preinačio Presudu Osnovnog suda broj PS- 396/99 od 12 decembra 2000. godine tako što je odbio apelantičin tužbeni zahtjev kojim je traženo da se obaveže tužena da joj na ime izmakle dobiti izazvane nezakonitom blokadom žiroračuna isplati iznos od 1.425.992,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 8. novembra 2000. godine, pa do konačne isplate i da joj na ime naknade troškova postupka isplati iznos od 19.010,00 KM. Apelantica je obavezana da tuženoj na ime naknade troškova postupka isplati iznos od 3.750,00 KM.
11. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da u konkretnoj parnici nije sporno da je apelantica izdala bankarsku garanciju za špeditera PP „Belnad“ Bijeljina broj 1/96 koja je važila od 1. januara 1996. godine do 31. decembra 1996. godine, da je Republička uprava carina Banjaluka, Razvojnoj banci filijala Bijeljina dostavila 3. oktobra 1998. godine zahtjev za naplatu iznosa od 15.441.513,00 dinara, te da je na osnovu navedene bankarske garancije i naplatila iznos od 5.966.535,65 dinara. Takođe je nesporno da je pravosnažnom sudskom presudom utvrđeno da je ova naplata ništava i tužena je obavezana na povrat isplaćenog novca.
12. Vrhovni sud je dalje istakao da se bankarskom garancijom obavezuje banka prema primaocu garancije da će mu za slučaj da mu treće lice ne ispuni obavezu o dospjelosti, izmiriti obavezu ako budu ispunjeni uslovi navedeni u garanciji (čl. 1083. stav 1. ZOO). U konkretnoj apelantičinoj bankarskoj garanciji je navedeno da ona važi do 31. decembra 1996. godine. Obaveza iz bankarske garancije u smislu odredbe člana 357. ZOO prestaje protekom roka označenog u ugovoru o bankarskoj garanciji, korisnik garancije je dužan da isplatu garancije postavi banci prije isteka roka važnosti garancije. Ako tako ne postupi i ovakav zahtjev ne postavi garantu u roku važenja garancije, gubi pravo da kasnije potražuje garantovani iznos.
13. U obrazloženju presude je zatim navedeno da tokom postupka nije utvrđeno da se tužena, kao korisnik garancije, prije isteka roka obraćala apelantici, kao garantu, za ostvarivanje svojih prava. Tužena je po prvi put 3. oktobra 1998. godine, dakle po isteku važenja garancije, predmetnu garanciju dostavila Razvojnoj banci, kao nosiocu platnog prometa, radi njene naplate. Vrhovni sud je dalje istakao da član 22. stav ZOPP propisuje da će nosilac platnog prometa vratiti podnosiocu nalog za plaćanje koji nije ispostavljen u skladu sa propisima i na njegov zahtjev, u roku od tri dana od dana podnošenja, pismeno obrazložiti razloge za vraćanje naloga. Iz sadržine navedene zakonske odredbe jasno slijedi obaveza nosioca platnog prometa da prije realizacije svakog zahtjeva za isplatu provjeri da li je zahtjev ispostavljen u skladu sa propisima. U konkretnom slučaju, nosilac platnog prometa je bio obavezan da provjeri da li je dostavljena bankarska garancija još uvijek važeća u smislu roka njenog trajanja, odnosno, ako je podnesena nakon isteka roka garancije, da li je zadržano pravo korisnika iz bankarske garancije na naplatu, ili je isticanjem roka garancije ona postala nenaplativa, pa shodno utvđenom pristupiti realizaciji naplate ili vratiti zahtjev podnosiocu. Po ocjeni Vrhovnog suda, pogrešan je zaključak Okružnog suda da je tužena odgovorna za blokadu računa apelantice, koja je uzročno posljedično vezana sa naplatom potraživanja po istekloj bankarskoj garanciji. Činjenica da je Republička uprava carina državni organ i da ima obavezu, kao i svaki učesnik obligacionog odnosa, da provjerava plativost svog potraživanja, ne dovodi do odgovornosti tužene. Tužena nije pasivno legitimisana jer podnošenjem zahtjeva Razvojnoj Banci, koja je vršila poslove nosioca platnog prometa, da se izvrši naplata bankarske garancije kojoj je istekao rok važenja, apelantici nije pričinjena šteta. Tek je realizacijom takve garancije došlo do skidanja novčanog iznosa sa apelantičinog računa i, potom, do blokade njenog računa što je uticalo na bonitet i poslovanje, te prouzrokovalo štetu u vidu izgubljene dobiti. Realizacija bilo kakve naplate, pa i ove konkretne, po istekloj bankarskoj garanciji, ne ostvaruje se podnošenjem zahtjeva za naplatu, nego na osnovu odobrenja nosioca platnog prometa, koji time potvrđuje da je zahtjev ispostavljen u skladu sa propisima. S obzirom da je očigledno da je Razvojna Banka odobrila naplatu, iako nisu bili ispunjeni uslovi za naplatu konkretne bankarske garancije, što je utvrđeno pravosnažnom sudskom odlukom, tek je tom radnjom prouzrokovana šteta apelantici.
14. Apelantica tvrdi da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelantica, prije svega, vidi u povredi prava na suđenje u razumnom roku odnosno u postupanju Vrhovnog suda „u nerazumno dugom trajanju suđenja“. Nadalje, smatra da je do povrede ovog prava došlo i zbog toga što su u donošenju „prethodnih revizionih odluka“ učestvovale sutkinje Biljana Tomić i Gorjana Popadić, koje su direktno učestvovale u donošenju nižestepenih odluka, i sutkinja Jadranka Stanišić, koja je učestvovala u donošenju presude koja je predstavljala pravni osnov za predmetni parnični postupak „za naknadu štete zbog izgubljene zarade“. Zatim, apelantica tvrdi da je Vrhovni sud potpuno ignorisao nespornu činjenicu da je šteta za apelanticu nastala u dužem vremenskom periodu u kojem je u više navrata tražila od tužene povrat novčanih sredstava, kao i deblokadu računa na koje tužena nije odgovorila. Apelantica smatra da šteta ne bi nastala odnosno da bi svakako bila manja da je tužena reagovala na njene zahtjeve. Dalje, prema apelantičinom mišljenju, Vrhovni sud je uvažio reviziju tužene koja ne postoji, odnosno Republike Srpske, Republičke uprave carina, s obzirom na to da je opštepoznata činjenica da je carina već šest godina segment Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine, koju kao zakonski zastupnik zastupa Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine, a ni u kom slučaju Pravobranilaštvo Republike Srpske. Također, ističe da je Vrhovni sud raspravljao o odgovornosti Službe platnog prometa - Razvojne banke, koja uopšte nije stranka u postupku, nema stranačku legitimaciju a, osim toga, pravosnažnom presudom koja predstavlja pravni osnov i presuđenu stvar jasno je utvrđena odgovornost tužene. Na taj način je, prema apelantičinom mišljenju, povrijeđeno materijalno pravo, što je dovelo do povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu.
15. Apelantica nije obrazložila zahtjev za donošenje privremene mjere a, prema stanju spisa, tužena nije protiv apelantice podnijela prijedlog za protivizvršenje.
16. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
17. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
18. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primjeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
19. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava.
20. U konkretnom slučaju, apelantica je u zahtjevu za privremenu mjeru tražila da Ustavni sud zabrani „protivizvršenje po zahtjevu Republike Srpske protiv apelantice“, do okončanja postupka po predmetnoj apelaciji. Međutim, Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa nesporno proizlazi da tužena na osnovu osporene presude Vrhovnog suda nije pokrenula postupak protivizvršenja, a to se ne može zaključiti ni iz apelanticinih navoda. Naime, u konkretnom slučaju ne postoji rješenje o protivizvršenju, odnosno nije podnesen ni zahtjev za protivizvršenje. S obzirom na navedeno, a u nedostatku drugih dokaza koji bi ukazivali na opravdanost i neophodnost donošenja privremene mjere da bi se spriječilo nastupanje štetnih posljedica, Ustavni sud smatra da je apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
21. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
22. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić