Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4256/14 (B.M.)
Odluka donesena 06. 11. 2014.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4256/14
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
06. 11. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. novembra 2014. godine, u predmetu broj AP-4256/14, rješavajući zahtjev B.M. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka e) i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev B.M. za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. B.M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Nedžad Imamović advokat iz Tuzle i Biljana Radulović, advokat iz Bijeljine, podnio je 19. septembra 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 K 044363 14 Kž 2 od 19. juna 2014. godine i presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 K 044363 13 K 2 od 19. februara 2014. godine. Apelant je u apelaciji također zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje izrečene kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji. Apelant je dopunio apelaciju 23. septembra i 21. oktobra 2014. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 K 044363 13 K 2 od 19. februara 2014. godine apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela-ugrožavanje javnog saobraćaja iz člana 410. stav 3. u vezi sa st. 1. i 2. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS) čija obilježja su detaljnije opisana u izreci te presude pa ga je sud za učinjeno krivično djelo osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Navedenom presudom apelantu je izrečena mjera bezbjednosti zabrana upravljana motornim vozilom „C“ i „E“ kategorije u trajanju od jedne godine. Apelant je obavezan da plati troškove krivičnog postupka, a oštećena je sa svojim imovinsko-pravnim zahtjevom upućena na parnični postupak.
3. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da imajući u vidu navode vještaka odbrane koji su u očiglednoj suprotnosti sa zaključcima vještaka optužbe u pogledu uzroka predmetne saobraćajne nesreće Osnovni sud je kao dopunski dokaz sproveo medicinsko vještačenje po vještaku patologu V.S. kako bi raspravio-razjasnio pitanje uzroka predmetne saobraćajne nesreće kroz prizmu mehanizma nastanka povreda kod oštećenog-smrtno nastradalog pokojnog D.G.. Istaknuto je da je navedeni vještak sačinio dopunski pismeni nalaz i mišljenje od 28. januara 2014. godine, te da je u tom svojstvu saslušan na glavnom pretresu od 12. decembra 2014. godine.
4. Osnovni sud je naveo da je cijenio sve izvedene dokaze odnosno prihvatio sprovedeno saobraćajno tehničko vještačenje optužbe (na uštrb saobraćajno tehničkog vještačenja odbrane) koje je izvedeno na okolnosti utvrđivanja uzroka predmetne saobraćajne nesreće sa dopunom tog vještačenja, koja je faktički isključila mogućnost uzroka nastanka saobraćajne nesreće na način kako je to tvrdila odbrana apelanta. Navedeno je sud posmatrao u korelaciji sa ostalim dokazima-foto dokumentacijom, skicom lica mjesta i zapisnikom o uviđaju. Imajući u vidu navedeno Osnovni sud je našao da je apelant kritične prilike postupio protivno odredbi člana 28. stav 1. Zakona o bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH jer nije obratio pažnju na pješaka D.G. koga je objektivno mogao vidjeti na udaljenosti od 31 metar.
5. U pogledu navoda odbrane o tome da apelant nije vidio pješaka Osnovni sud je konstatovao da ovakvi navodi odbrane nisu održivi pod teretom dokaza optužbe jer je postupak pokazao da nema mjesta zaključku da je oštećeni bio u sagnutom položaju, pri čemu se ima u vidu da i sam saobraćajni vještak odbrane koristi termin „najvjerojatnije“.
6. Protiv prvostepene presude žalbu je podnio branilac apelanta koju je Okružni sud presudom broj 80 0 K 044363 14 Kž 2 od 19. juna 2014. godine djelimično uvažio te prvostepenu presudu preinačio u odluci o mjeri bezbjednosti tako da je ukinuta odluka o izricanju mjere bezbjednosti zabrane upravljanja motornim vozilom „C“ i „E“ kategorije prema apelantu. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.
7. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da su svi navodi izneseni u nalazu i mišljenju vještaka optužbe Z.B. u pogledu položaja pješaka u momentu kontakta sa vozilom u potpunosti potvrđeni vještačenjem po vještaku medicinske struke V.S. Istaknuto je da je navedeni vještak imajući u vidu pronađene tragove na vozilu i na licu mjesta, te povrede na tijelu poginulog koje je utvrdio prilikom vršenja obdukcije iznio rezolutan stav da se pješak u momentu primarnog kontakta sa vozilom nalazio u uspravnom položaju i tom prilikom isključio mogućnost da je nastradali D.G. bio u sagnutom položaju kako to tvrdi vještak odbrane A.K. u svom nalazu. U takvim okolnostima Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je u pogledu odlučnih činjenica vezanih za nastanak predmetne saobraćajne nesreće prihvatio nalaz i mišljenje vještaka optužbe Z.B. i na tom nalazu zasnovao činjenična utvrđenja iz izreke presude.
8. Po pozivu Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) apelant je 8. avgusta 2014. godine pristupio u Općinski sud, te mu je u smislu Zakona o izvršenju krivičnih sankcija FBiH (u daljnjem tekstu: ZIKS) određen datum za javljanje u Ustanovu radi izdržavanja kazne zatvora i u vezi s tim mu je uruče uputni akt.
9. Apelant je 11. avgusta 2014. godine podnio molbu za odlaganje izvršenja kazne zatvora, te je kao razlog za odlaganje naveo da je jedini hranilac porodice koju osim njega sačinjavaju supruga i dvoje mldb. djece od 7 i 12 godina starosti i stari otac, penzioner. Ukazao je da je supruga nezaposlena i ima znatne zdravstvene probleme psihičke prirode kao i da je bez zdravstvene zaštite.
10. Rješenjem Općinskog suda broj 32 0 K 208143 14 Iks od 12. avgusta 2014. godine usvojena je molba apelanta i početak izvršenja kazne zatvora je odložen za vremenski period od dva mjeseca. Određeno je da je apelant dužan da se 13. oktobra 2014. godine javi u Kazneno-popravni zavod poluotvorenog tipa u Tuzli radi izdržavanja kazne zatvora.
11. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio žalbu koju je Kantonalni sud u Tuzli rješenjem broj 32 0 K 208143 14 Iksž od 29. avgusta 2014. godine uvažio i prvostepeno rješenje ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.
12. U ponovnom postupku Općinski sud je rješenjem broj 32 0 K 208143 14 Iks od 9. septembra 2014. godine usvojio molbu apelanta i početak izvršenja kazne zatvora je odložen za vremenski period od tri mjeseca. Apelant je obavezan da se javi 9. decembra 2014. godine u Kazneno –popravni zavod poluotvorenog tipa u Tuzli radi izdržavanja kazne zatvora.
13. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje da u predmetnom postupku egzistiraju dva suprotstavljena nalaza vještaka saobraćajne struke, optužbe i odbrane, te da nije izvršeno usaglašavanje vještaka i otklanjanje tih suprotnosti. Navodi da zbog sagetog položaja oštećenog pješaka (maksimalno do visine od 0,80 cm od asfaltne podloge) apelant kao vozač vozila nije bio u mogućnosti primijetiti takvo kretanje oštećenog (kretanje vozila u noćnim uslovima i pod kratkim svjetlima) zbog čega nije bio u mogućnosti izbjeći nastanak nezgode i teške posljedice. Po mišljenju apelanta navedeno ima značajan uticaj na njegovu krivičnu odgovornost odnosno na eventualno ublažavanje kazne, izricanje uvjetne osude ili oslobađanje od odgovornosti. Ističe da su osporene presude stavile akcenat na položaj tijela oštećenog ali ne i na ostale dokaze kao što je biološki trag i nisu dovele u vezu postojanje ovog traga sa uzrokom nesreće nego naprotiv u potpunosti isključili postojanje ovog biološkog traga. Smatra da bi za apelanta nastale nesagledive i neotklonjive posljedice zbog postojanja opravdane sumnje u kršenje ljudskih prava u predmetnom postupku. Stoga predlaže da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će odložiti izvršenje kazne zatvora do donošenja konačne odluke po apelaciji.
14. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
15. Ustavni sud napominje da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
16. Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant svoj zahtjev za donošenje privremene mjere zasniva na činjenicama koje se tiču merituma predmeta, a koje po njemu ukazuju na ozbiljno kršenje njegovih ljudskih prava. Naime, apelant očigledno smatra da njegovi navodi o kršenju ustavnih prava tokom postupka pred redovnim sudovima predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Uvažavajući kao nesporno da izdržavanje kazne zatvora za apelanta predstavlja izuzetno tešku situaciju, Ustavni sud posebno ima u vidu činjenicu da je Općinski sud u skladu sa odredbama ZIKS-a razmatrao apelantovu molbu za odgodu izvršenja kazne zatvora i našao opravdanim njeno odgađanje do 9. decembra 2014. godine. Budući da je apelantu dakle već odloženo izdržavanje kazne zatvora, to Ustavni sud smatra da u takvim okolnostima nema ništa što bi ukazivalo da bi donošenje privremene mjere bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, shodno odredbama člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Stoga Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi se odložio početak izvršenje kazne zatvora neosnovan.
17. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
18. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić