Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1/13 (P. L. i drugi)
Odluka donesena 06. 11. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 11. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. novembra 2014. godine, u predmetu broj AP-1/13, rješavajući apelacije Petre Lukić i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Petra Lukić, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 72 0 P 006802 11 Gž od 19. novembra 2012. godine;
Radomir Inđić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 001872 11 Rev od 12. decembra 2012. godine;
Milenko Malešević, protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 050692 09 Gz od 18. februara 2013. godine;
Zarif Šuvić, protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 P 004832 11 Gž od 7. juna 2013. godine;
Ljubica Panić, protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 003035 12 Gž od 21. augusta 2013. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1/13 Petra Lukić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Gradiške, koju zastupaju Mile Kovačević i Marica Đukanović, advokati iz Gradiške, podnijela je 3. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 72 0 P 006802 11 Gž od 19. novembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezana je apelantica da tužitelju preda u suposjed, te omogući mirno i nesmetano korištenje nekretnina pobliže preciziranih u izreci prvostepene presude, kao i da to prizna i trpi. U toku postupka je utvrđeno da pravilna primjena materijalnog prava u konkretnom pravnom odnosu jeste primjena člana 14. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima koja propisuje da „suvlasnik ima pravo stvar posjedovati i njome se koristiti zajedno sa ostalim suvlasnicima razmjerno svom dijelu, ne povrjeđujući prava ostalih suvlasnika. Suvlasnik može raspolagati svojim dijelom bez saglasnosti ostalih suvlasnika. U slučaju prodaje suvlasničkog dijela, ostali suvlasnici imaju pravo preče kupovine samo ako je to određeno zakonom“. Nadalje, utvrđeno je da to znači da svaki od suvlasnika ima pravo faktičke vlasti na zajedničkoj stvari koja je podijeljena između više osoba po idealnim alikvotnim dijelovima. Svaki od suvlasnika ima pravo na stvari u onom opsegu koliko je njegov idealni alikvotni dio, a ukoliko bi to svoje pravo ostvarivao izvan tih granica, tada bi postupio suprotno zakonskoj odredbi koja zabranjuje povredu prava ostalih suvlasnika. Najzad, utvrđeno je da tužitelj u predmetnom slučaju osnovano tužbom traži predaju u suposjed nekretnina na kojima ima pravo vlasništva sa dijelom 1/2, a što među strankama nije bilo sporno, dok se isticanje činjenice od strane apelantice da ona nikada nije branila tužitelju suposjed tih nekretnina ne može prihvatiti s obzirom da je tužitelj samo povremeno dolazio u Gradišku, da je tužena u posjedu predmetnih nekretnina i da je nakon što su se pogoršali odnosi između njih uslovljavala predaju nekretnina u suposjed isplatom novčanog iznosa na ime ulaganja u predmetne nekretnine.
2. AP-236/13 Radomir Inđić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, podnio je 21. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 001872 11 Rev od 12. decembra 2012. godine. Apelant je dopunio apelaciju 14. jula 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je po osnovu građenja stekao pravo suvlasništva od 1/2 dijela na stambeno-porodičnoj kući, preciziranoj u izreci prvostepene presude, upisanoj kao vlasništvo R.I. sa 1/1 dijela-prednika stranaka, kao i da je stekao pravo nesmetanog korištenja zemljišta koje služi redovnoj upotrebi objekta, te suvlasništvo sa 1/2 dijela garaže određenih dimenzija sagrađene na istoj parceli, što su tuženi dužni priznati i trpiti da se apelant na osnovu presude upiše u gruntovne i katastarske javne knjige. U toku postupka je utvrđeno da je predmetni objekat u najvećem dijelu gradio prvotuženi i njegova supruga te da je bilo ulaganja u kuću od strane apelanta koja su neznatna u odnosu na vrijednost cijelog objekta, odnosno da je vrijednost tih ulaganja nedovoljna za sticanje suvlasničkog dijela na kući. Također, utvrđeno je da apelant nije dokazao da je između njega, prvotuženog i njihovog oca R.I. postojao sporazum o zajedničkoj gradnji, pa je zbog toga tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.
3. AP-1572/13 Milenko Malešević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ilijaša, kojeg zastupa Zlatan Bektić, advokat iz Živinica, podnio je 15. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 050692 09 Gz od 18. februara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom ukinuta je prvostepena presuda, kojom je odbijen tužbeni zahtjev da se utvrdi da je apelant isključivi, savjesni i zakoniti posjednik nekretnina koje su tačno označene u izreci presude, pa su tuženi dužni to priznati kao zakonski nasljednici umrlog D.M.M., koji je isključivo evidentiran kao posjednik, kao i dio tužbenog zahtjeva, u kojem je sud tužbu odbacio i oglasio se apsolutno nenadležnim, a koji se odnosi na to da se presuda evidentira u katastarskom operatu Općine Ilidža te upiše kao posjednik apelant na navedenim nekretninama sa dijelom 1/1, i tužba je odbačena. U toku postupka je utvrđeno da predmetni tužbeni zahtjev u konkretnom sporu predstavlja jedinstven tužbeni zahtjev i o istom se može donijeti samo jedinstvena odluka. Nadalje, utvrđeno je da je prvostepeni sud propustio da u postupku prethodnog ispitivanja tužbe postupi u skladu sa članom 67. stav 1. tačka 7. Zakona o parničnom postupku i da tužbu odbaci zbog nedostatka pravnog interesa. Isto tako, utvrđeno je da tužbeni zahtjev ne sadrži jasan i određen zahtjev za utvrđivanje prava vlasništva na predmetnim nekretninama na osnovu dosjelosti u smislu člana 32. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, pa sud nije mogao da raspravlja i odlučuje o tome jer je dužan da postupa u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva shodno odredbama člana 2. stav 1. Zakona o parničnom postupku. Najzad, utvrđeno je da tužbeni zahtjev da se utvrdi apelantov posjed i da se on upiše u katastru Općine Ilidža kao posjednik predmetnih nekretnina sa dijelom 1/1, ne spada u sudsku nadležnost i sud ne može po istom postupati, već se u smislu člana 16. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku, trebao oglasiti nenadležnim.
4. AP-3639/13 Zarif Šuvić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Milan Stokrp, advokat iz Velike Kladuše, podnio je 22. augusta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 P 004832 11 Gž od 7. juna 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbačena je apelantova tužba u dijelu kojim je tražio utvrđenje da je ništav upis posjeda nekretnina, opisanih u izreci pobijane presude u katastru na H.Š., a na osnovu popisnog lista od 24. jula 1979. godine, kao i da se briše upis posjeda sa imena tuženog A.Š. i određuje upis posjeda na apelantovo ime, dok je odbijen apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio da se utvrdi da su ništava rješenja o nasljeđivanju od 24. jula 2001. godine i 10. oktobra 2003. godine iza ostavitelja H.Š., odnosno iza ostaviteljice Z.Š. u odnosu na određene nekretnine, da je ništav ugovor o poklonu od 30. oktobra 2003. godine, da je ništav upis vlasništva na tuženog A.Š. u zemljišnim knjigama na tim nekretninama, te da se utvrdi da je apelant vlasnik i da se odredi upis vlasništva na apelantovo ime sa 1/1 dijela, a da se tuženi A.Š. obaveže da predmetne nekretnine preda apelantu u posjed. U toku postupka je utvrđeno da je prvostepeni sud, prihvatajući suđenje u konkretnom slučaju o tužbenom zahtjevu koji se odnosi na utvrđenje da je ništav upis prava posjeda na H.Š. na spornoj nekretnini, te da se izvrši brisanje izvršenog upisa u korist tuženog A.Š. i da se sporna nekretnina upiše kao posjed apelanta, povrijedio apsolutnu nadležnost organa uprave, čime je počinio povredu odredaba parničnog postupka iz člana 16. Zakona o parničnom postupku. Također, utvrđeno je da se u parničnom postupku ne može tražiti utvrđenje ništavim rješenja o nasljeđivanju, u konkretnom radi se o rješenjima prvostepenog suda od 24. jula 2001. godine i 10. oktobra 2003. godine. Konačno, utvrđeno je da apelant u toku postupka nije dokazao da je on vlasnik spornih nekretnina, pa kako osim tvrdnje o ništavosti upisa posjeda predmetnih nekretnina u katastru nije ni istakao drugi osnov, to stoga nije ni osnovan njegov zahtjev za utvrđenje njegovog vlasništva i uknjižbe vlasništva na njegovo ime spornih nekretnina u zemljišnim knjigama i predaje u posjed tih nekretnina, kao ni zahtjev da se utvrdi ništavim ugovor o poklonu pomenutih nekretnina, te da se utvrdi ništavim upis vlasništva predmetnih nekretnina na tuženog u zemljišnim knjigama.
5. AP-4086/13 Ljubica Panić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Stanara, Općina Doboj, koju zastupa Radomir Bijelić, advokat iz Prnjavora, podnijela je 30. septembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 003035 12 Gž od 21. augusta 2013. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 23. decembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantica sa istaknutim prigovorom presuđene stvari, zatim je utvrđeno da su tužitelji stekli pravo svojine sa određenim dijelovima na nekretnini preciziranoj u izreci prvostepene presude, a što je apelantica dužna priznati i izdati im tabularnu ispravu podobnu za upis prava svojine na predmetnoj nekretnini na ime tužitelja kao vlasnika ili u suprotnom trpiti da se oni na osnovu te presude uknjiže kao vlasnici sporne nekretnine sa određenim suvlasničkim dijelovima, na taj način što će se ista nekretnina izdvojiti iz zk.ul. broj 59 KO Stanari i upisati u poseban zk.ul. na ime tužitelja kao suvlasnika sa odgovarajućim suvlasničkim dijelovima. U toku postupka je utvrđeno da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje, ispravno primijenio i važeće odredbe člana 28. stav 4. u vezi sa članom 30. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, nalazeći da su tužitelji stekli pravo svojine na spornoj nekretnini jer su njihovi prednici istu parcelu koristili počev od 1954. godine, dok apelantica nije dokazala da je sprječavala tužitelje u njihovom posjedu predmetne nekretnine.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić