Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-118/13 (R.J. iz Banja Luke, D.G. iz Krnjeuše i D.M. iz Dervente)

Odluka donesena 06. 11. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-118/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 11. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. novembra 2014. godine, u predmetu broj AP-118/13, rješavajući apelacije R.J. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

R.J., D.G. i D.M., protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 84 0 P 009550 10 Rev od 31. oktobra 2012. godine;

Milorad Dušanić, Milorad Malešević, Boško Gvozdenović, Borislav Kičić i Gostimir Knežević, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 044154 12 Rev od 15. januara 2013.

godine;

M.M.Z., protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 009485 12 Gž3 od 4. januara 2013. godine;

Tvornica konfekcije „Borac-R“ d.o.o. Jajce, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 46 1 P 001071 11 Rev od 19. februara 2013. godine;

Enisa Alić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 46 0 P 011443 11 Rev od 8. januara 2013. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-118/13 R.J. iz Banja Luke, D.G. iz Krnjeuše i D.M. iz Dervente (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Ljiljana Stajić, advokat iz Banja Luke, podnijeli su 11. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 84 0 P 009550 10 Rev od 31. oktobra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom revizija tuženog je djelimično usvojena, te su nižestepene presude u dijelu kojim je tuženi obavezan da apelantima isplati naknadu plata za period od 3. maja 2004. do 20. aprila 2006. godine uz odgovarajući iznos doprinosa Fondu PIO, te regres za godišnji odmor za 2004. i 2005. godinu, ukinute i tužba u tom dijelu odbačena. Nadalje, revizija tuženog je djelimično usvojena i u pogledu isplate regresa za godišnji odmor za 2006. godinu, tako da je tužbeni zahtjev u tom pogledu odbijen, dok je u preostalom dijelu revizija odbijena. U toku postupka je utvrđeno da su zahtjev za isplatu plata, regresa i uplatu doprinosa Fondu PIO apelanti postavili tek tužbom u konkretnom predmetu koja je nesporno podnesena 20. aprila 2007. godine. Kako se radi o povredi prava apelanata trajnog karaktera, to je tužba blagovremena po odredbi člana 105. stav 2. Zakona o radu, odnosno člana 118. stav 2. Zakona o radu-prečišćeni tekst, samo za potraživanja dospjela godinu dana prije podnošenja tužbe. Dakle, u konkretnoj situaciji to su potraživanja od 20. aprila 2006. godine, pa zbog toga nižestepeni sudovi nisu ni mogli odlučivati o potraživanju apelanata dospjelim prije tog datuma. Također, utvrđeno je da apelanti u periodu za koji traže naknadu na ime regresa za godišnji odmor nesporno nisu radili zbog čega nisu imali ni potrebu za regeneracijom radne sposobnosti, pa su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili odredbu člana 59. stav 2. predmetnog zakona, kad su apelantima dosudili naknadu na ime regresa za godišnji odmor za 2006. godinu.

2. AP-772/13 Milorad Dušanić iz Slatine, Milorad Malešević Banja Luke, Boško Gvozdenović iz Banja Luke, Borislav Kičić iz Aleksandrovca i Gostimir Knežević iz Banje Luke (u daljnjem tekstu: apelanti), podnijeli su 21. februara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 044154 12 Rev od 15. januara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijeni su tužbeni zahtjevi apelanata kojim su tražili da se tuženi obaveže da im isplati naknadu na ime izgubljene zarade, toplog obroka i regresa, počev od 24. januara 2003. godine, kao dana prestanka radnog odnosa temeljem odluka tuženog, do konačne isplate, u iznosima iskazanim pojedinačno za svakog od njih. U toku postupka je utvrđeno da je ispravna drugostepena odluka da su novčana potraživanja apelanata akcesorne prirode u odnosu na zahtjeve za poništenje odluka o otkazu ugovora o radu, pa je temeljem odredbe člana 130. Zakona o radu, drugostepeni sud odlučio kao u izreci presude. Također, utvrđeno je da su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili da je zahtjev apelanata za poništenje odluka o otkazu ugovora o radu konačno odbijen kao neosnovan (presuda Vrhovnog suda Republike Srpske od 25. januara 2011. godine). Time se, kao pravilan, ukazuje zaključak o neosnovanosti zahtjeva apelanata za isplatu zarade, toplog obroka i regresa. Naime, to je stoga, jer za postojanje tog zahtjeva nema osnova u nezakonitom postupanju tuženog obzirom da je odbijen zahtjev apelanata da se, kao nezakonite, ponište odluke od 8. decembra 2003. godine o otkazu ugovora o radu za svakog od apelanata pojedinačno.

3. AP-951/13 M.M.Z. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Širokog Brijega, podnijela je 7. marta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 009485 12 Gž3 od 4. januara 2013. godine. Apelantica je dopunila apelaciju više puta. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se poništi Odluka o prestanku radnog odnosa na određeno vrijeme od 16. januara 2009. godine kao nezakonita i da se naloži tuženoj da je vrati u radni odnos i uspostavi sa apelanticom sva prava i obaveze iz radnog odnosa na neodređeno vrijeme koje Zakon o radu nalaže, kao i da se naloži tuženoj da apelantici isplati neisplaćene plate za period od devetog mjeseca 2008. godine do prvog mjeseca 2009. godine u kojem je bila u faktičkom radnom odnosu, te nadalje izgubljene plate od 22. januara 2009. godine i pripadajuće doprinose u korist Federalnog zavoda PIO za određene vremenske periode. Također, osporenom konačnom odlukom odbačeni su tužbeni zahtjevi apelantice da se utvrdi da je tužena povrijedila njeno pravo na jednako postupanje iz razloga što nije htjela sa njom sklopiti Ugovor o radu sa danom 1. septembra 2008. godine kao što navedeni zakon u članu 21.a. nalaže, te da ju je protivno tom zakonu prisiljavala da sklopi nezakoniti ugovor o radu na određeno vrijeme, što je za rezultat imalo prestanak radnog odnosa donošenjem predmetne Odluke od 16. januara 2009. godine, zatim, da joj se isplate određeni novčani iznosi za određeni vremenski period na ime naknade za topli obrok i prijevoz, te da joj se uveže radni staž i da joj se isplati određeni novčani iznos na ime naknade nematerijalne štete prema određenim zakonskim i podzakonskim aktima.

U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da je razlog odbacivanja navedenih tužbenih zahtjeva apelantice, to što je o njima već pravomoćno odlučeno u prethodnom postupku (presuda, odnosno rješenje prvostepenog suda od 23. novembra 2011. godine, koja je u tom dijelu potvrđena presudom drugostepenog suda od 15. februara 2012. godine). Također, utvrđeno je da konkurs koji je raspisala tužena, kao ni odluka odnosno obavijest Školskog odbora ne sadrže datum početka rada primljenih kandidata. Naime, odluka o prijemu u radni odnos apelantice je donesena 4. septembra 2008. godine, a obavijest kandidatima, na koju isti imaju pravo žalbe u roku od sedam dana je upućena 8. septembra 2008. godine. Kako konkursna procedura nije završena, to tužena nije mogla ponuditi apelantici na potpis, odnosno zaključiti sa istom Ugovor o radu od 1. septembra 2008. godine. U vezi s tim, istaknuto je da se ne može jednom nezakonitošću sticati zakonito pravo, pa činjenica da je sa I.Z. koja je primljena u radni odnos po istom konkursu zaključen ugovor o radu sa početkom rada od 1. septembra 2008. godine, ne može dati apelantici isto pravo. Dakle, odluka o prestanku radnog odnosa koju apelantica pobija je donesena, na prijedlog direktora škole, u skladu sa relevantnim zakonskim odredbama, a iz razloga što je apelantica odbijala potpisati ugovor o radu koji joj je ponuđen (posljednji sa datumom početka rada 30. septembar 2008. godine). Nadalje, utvrđeno je da apelantica nije bila dvije godine u radnom odnosu kod tuženog bez prekida čime bi se stekli uslovi za prerastanje radnog odnosa na određeno vrijeme u radni odnos na neodređeno vrijeme. Isto tako, utvrđeno je da je apelantici za period u kojem je radila isplaćen honorar, a to je od devetog mjeseca 2008. godine do prvog mjeseca 2009. godine, dok od 22. januara 2009. godine nije u radnom odnosu kod apelanta pa nema niti pravo na naknadu plaće ni doprinosa. Najzad, utvrđeno je da kako apelantica nije dokazala da je u periodu za koji traži uplatu pripadajućih doprinosa bila zaposlenik tužene, koja bi bila dužna uplatiti doprinose, to je odbijena sa predmetnim zahtjevom.

4. AP-1630/13 Tvornica konfekcije „Borac-R“ d.o.o. Jajce (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Miro Blaž, advokat iz Viteza, podnio je 17. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 46 1 P 001071 11 Rev od 19. februara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužiteljicama na ime razlike plata i doprinosa za PIO za određeni vremenski period isplati određene novčane iznose, kao i da na ime zdravstvenog osiguranja uplati za svaku tužiteljicu određeni novčani iznos. U toku postupka je utvrđeno da su pravilno nižestepeni sudovi primijenili Kolektivni ugovor za djelatnost tekstilne, kožarsko-prerađivačke i gumarske industrije u F BiH za period od 1. decembra 2004. godine do 1. decembra 2007. godine u pogledu dosuđenja razlike plata koje su bila isplaćivane ispod propisane najniže plate. Također, utvrđeno je da je pravilno primijenjen i Zakon o doprinosima kojim je uređen sistem obaveznih doprinosa, među kojim je i član 4. stav 2 tačka 1. tog zakona kojim je propisano da se doprinosi obračunavaju iz ličnih primanja i drugih prihoda osiguranika.

5. AP-2141/13 Enisa Alić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Gornjeg Vakufa-Uskoplja, koju zastupa Mesud Duvnjak, advokat iz Bugojna, podnijela je 17. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 46 0 P 011443 11 Rev od 8. januara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je ništavo rješenje direktora tužene od 18. februara 1998. godine, kojim joj je prestao radni odnos kod tužene počev od 31. decembra 1997. godine, te da od samog početka ne proizvodi bilo kakvo pravno dejstvo, pa je tužena dužna da je rasporedi na poslove i radne zadatke koje je obavljala prije faktičkog prestanka rada ili druge poslove koji odgovaraju njenoj spremi i radnom iskustvu. U toku postupka je utvrđeno da Vrhovni sud, kako to pravilno nalaze i nižestepeni sudovi, ne može prihvatiti revizijski prigovor da apelantica nije imala saznanje o prestanku radnog odnosa tokom perioda od 31. decembra 1997. godine (kada je isteklo odobrenje o neplaćenom odsustvu po rješenju ružene) pa sve do 9. oktobra 2009. godine kada se i podnosi tužba. Pored toga, tužena je svojim dopisom od 17. marta 2008. godine obavijestila apelanticu da nije u mogućnosti da joj osigura bilo kakav posao i to iz ekonomskih razloga, da godinama ne zapošljava nove radnike (to ne znači i diskriminaciju, ukoliko poslodavac više nema potrebe za angažovanjem radnika, niti se radi o prevari, drskom i podmuklom načinu prestanka radnog odnosa kako to smatra apelantica). Najzad, utvrđeno je da ukoliko bi se kao datum saznanja za prestanak radnog odnosa, cijenio datum sa dopisa tužene upućenog apelantici i tada bi imajući u vidu datum podnošenja tužbe, apelantičin zahtjev bio zahvaćen zastarnim rokom iz člana 103. stav

3. Zakona o radu.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-118/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek, pravo na ličnu slobodu i sigurnost, itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Također, vezano za predmet AP-772/13, Ustavni sud ukazuje da je svojom odlukom broj AP-1381/11 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1381/11 od 17. septembra 2014. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba), odbio kao neosnovanu apelaciju istih apelanata podnesenu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske od 25. januara 2011. godine, kojom je odbijen njihov tužbeni zahtjev da se, kao nezakonite, ponište odluke od 8. decembra 2003. godine o otkazu ugovora o radu za svakog od apelanata pojedinačno i da se apelanti vrate na poslove koje s obavljali do otkaza ugovora o radu ili na druge poslove koji odgovaraju njihovoj radnoj sposobnosti i stručnoj spremi. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-118/13 (R.J. iz Banja Luke, D.G. iz… | Sudska praksa | Aktio