Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1183/13 (A. J.)

Odluka donesena 06. 11. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1183/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 11. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. novembra 2014. godine, u predmetu broj AP-1183/13, rješavajući apelacije Adisa Jašarevića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Adis Jašarević, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 K 091914 13 Kž od 7. marta 2013. godine;

Radovan Radovanović, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 K 030438 13 Kvlz od 20. augusta 2013.

godine;

Nermin Hadžović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 011966 12 Kž 14 - I od 7. februara 2013. godine;

N.H., protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 76 0 K 010381 13 Kž od 11. aprila 2013. godine;

Anto Jurić, protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 K 029292 13 Kž od 12. septembra 2013. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1183/13 Adis Jašarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Nermin Dizdar, advokat iz Mostara, podnio je 21. marta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 K 091914 13 Kž od 7. marta 2013. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za krivično djelo protivpravno zauzimanje nekretnine od općeg značaja iz člana 292. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 1.200,00 KM. U toku postupka je utvrđeno da je predmetno krivično djelo tzv. trajno krivično djelo koje se ostvaruje dok traje protivpravno stanje, a dovršeno je tek prepuštanjem nekretnine vlasniku, odnosno, napuštanjem protivpravnog stanja. Nadalje, utvrđeno je da su predmetne apelantove radnje u vidu svakodnevnog zauzimanja parkiranjem vozila sa prikolicom bez odobrenja nadležnog državnog organa, u čijem vlasništvu je bila nekretnine, prikaz trajanja protivpravnosti zauzimanja nekretnine te postojanja i trajanja posljedice navedenog čina.

2. AP-2766/13 Radovan Radovanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ugljevika, kojeg zastupa Zoran Perić, advokat iz Bijeljine, podnio je 25. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 K 030438 13 Kvlz od 20. augusta 2013. godine. Apelant je dopunio apelaciju 11. septembra 2013. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant i drugooptuženi su proglašeni krivim za krivično djelo krađa iz člana 231. stav 1. u vezi sa članom 23. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS), pa su im izrečene uslovne osude, kojim su im utvrđene kazne zatvora u trajanju od po tri mjeseca, koje se neće izvršiti ako apelant i drugooptuženi u roku od jedne godine ne učine novo krivično djelo. Nadalje, osporenom odlukom oštećeni je sa imovinsko-pravnim zahtjevom upućen na parnicu. U toku postupka je utvrđeno da je svjedok G.M. u slobodnom kazivanju prilikom saslušanja na glavnom pretresu kao neposredni očevidac inkrimisanog događaja iznio svoja saznanja i zapažanja o predmetnoj krađi i da je na nedvosmislen način ukazao da su apelant i drugooptuženi lica koja je zatekao i primijetio u predmetnoj krađi. Nadalje, tvrdnje svjedoka u pogledu vremena, mjesta i načina izvršenja krađe bile su saglasne objektivnim podacima iz zapisnika o uviđaju i fotodokumentaciji izgleda mjesta krađe kabla i lokacije na kojoj je pronađen skinuti zaštitni omotač kabla. Stoga je njegova izjava prihvaćena kao ključni vjerodostojni dokazni osnov na kome se na pouzdan način dokazala tvrdnja optužbe da su apelant i drugooptuženi izvršili predmetno krivično djelo.

3. AP-2783/13 Nermin Hadžović (u daljnjem tekstu: apelant), smješten u KPZ Zenica, podnio je 10. juna 2013. godine podnesak Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 011966 12 Kž 14 - I od 7. februara 2013. godine, koji je prvobitno bio evidentiran pod poslovnim brojem SU-35/13, ali je nakon popunjavanja obrasca apelacije 26. juna 2013. godine formiran apelacioni predmet. Apelant je dopunio apelaciju 23. septembra 2013. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant i drugooptuženi su proglašeni krivim za krivično djelo razbojničke krađe iz člana 288. stav 3. u vezi sa stavom 1. a sve u vezi sa članom 31. KZ FBiH, dok je trećeoptuženi proglašen krivim za krivično djelo teške krađe iz člana 287. stav 1. tačka a) KZ FBiH i oslobođen od optužbi da je počinio krivično djelo neprijavljivanja krivičnog djela ili učinitelja iz člana 345. stav 1. KZ FBiH. Nadalje, apelantu i drugooptuženom su izrečene kazne zatvora u trajanju od po 12 godina, a trećeoptuženom četiri godine, dok su oštećeni sa imovinsko-pravnim zahtjevom upućeni na parnični postupak. U toku postupka je utvrđeno da su apelant i ostali optuženi postupali po dogovoru u cilju učinjenja krivičnog djela teške krađe, te da su apelant i drugooptuženi preduzeli određene ekscesne radnje, koje nisu bile dogovorena sa trećeoptuženim, odnosno, odstupili su od dogovorenog i time ostvarili teže krivično djelo – razbojničku krađu.

4. AP-3171/13 N.H. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Grada, kojeg zastupa Slobodan Pavić, advokat iz Novog Grada, podnio je 17. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 76 0 K 010381 13 Kž od 11. aprila 2013. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za krivično djelo skidanje ili povreda pečata ili znaka iz člana 394. stav 1. KZ RS i krivično djelo krađa iz člana 231. stav 1. KZ RS, pa mu je izrečena uslovna osuda, kojom mu je utvrđena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci koja se neće izvršiti ako apelant ne učini novo krivično djelo računajući u roku od dvije godine i šest mjeseci po pravosnažnosti presude. Nadalje, osporenom odlukom apelant je obavezan da oštećenoj plati štetu po osnovu postavljenog imovinsko-pravnog zahtjeva. U toku postupka je na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno da je apelant jedino bio u mogućnosti učiniti radnje iz optužnice, uz motiv da smanji registrovanje utrošene električne energije.

5. AP-4324/13 Anto Jurić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Odžaka, podnio je 22. oktobra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 K 029292 13 Kž od 12. septembra 2013. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za krivično djelo utaja iz člana 290. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH, pa mu je izrečena uslovna osuda, kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od deset mjeseci koja se neće izvršiti ukoliko apelant u roku od dvije godine ne učini novo krivično djelo, dok je oštećeni sa svojim imovinsko-pravnim zahtjevom upućen na parnični postupak. U toku postupka je utvrđeno da je predmetni mlin bio povjeren na čuvanje preduzeću, u kojem je apelant bio direktor, od strane oštećenog preduzeća dok ne nađe novog kupca za isti. Stoga je apelant snosio odgovornost zbog toga što predmetni mlin nije vratio vlasniku stvari.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1183/13.

Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1183/13 (A. J.) | Sudska praksa | Aktio