Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1213/13 (M. G.,D. B. i B. N.)
Odluka donesena 06. 11. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1213/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 11. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. novembra 2014. godine, u predmetu broj AP-1213/13, rješavajući apelacije Miroslava Gajića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Miroslav Gajić, protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 1 P 00146212 GŽ od 6. marta 2013. godine;
Dragiša Bodiroga, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 074296 12 REV od 7. februara 2013.
godine;
Blago Nikić, protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 005704 12 GŽ2 od 17. januara 2013. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1213/13 Miroslav Gajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Darko Vidović advokat iz Banja Luke, podnio je 22. marta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 1 P 00146212 GŽ od 6. marta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je u cjelosti apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže tuženog Z.M. da mu isplati iznos od 4.000,00 KM na ime materijalne štete. U postupku je utvrđeno da je apelant preko tuženog Z.M. kupio motorno vozilo marke „Mercedes“ od vlasnika M.B. Nakon toga, apelant je prodao pomenuto vozilo S. Đ., koje je oduzeto od S.Đ. od strane Policijske stanice Laktaši jer je utvrđeno da se radi o vozilu sa ukradenim motorom, nakon čega je apelant S.Đ.-u vratio dio kupoprodajne cijene u iznosu od 4.000,00 KM kao vid odštete. Sud je zaključio da u konkretnom slučaju tuženi nije odgovoran za štetu apelantu koja je nastala kupovinom vozila sa ukradenim motorom, budući da između apelanta i tuženog nije nastao nikakav obligaciono pravni odnos, jer je apelant ugovor o kupoprodaji vozila zaključio sa vlasnikom vozila M.B., a tuženi je bez sticanja bilo kakve imovinske koristi samo posredovao u kupovini spornog vozila za koji nije znao niti je mogao znati da se radi o vozilu sa ukradenim motorom.
2. AP-1433/13 Dragiša Bodiroga (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Nenad Živković advokat iz Zvornika, podnio je 5. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 074296 12 REV od 7. februara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi Kanton Sarajevo-Općina Ilijaš naknadi materijalnu štetu za posječenu šumu. U postupku je utvrđeno da je do štete na apelantovoj imovini koju je apelant napustio 1996. godine došlo zbog krađe-sječe šume od strane nepoznatih lica u periodu od 1998. do 1999. godine. Prema ocjeni suda, za ovakvu štetu koja je prouzrokovana krivičnim djelom, odgovaraju neposredni učinioci, a ne organi vlasti, budući da tužena nije pravno lice koje u smislu Uredbe za zakonskom snagom o šumama Repubike Bosne i Hercegovine, na koju se apelant poziva u tužbi, gospodari apelantovom šumom, jer to nije državna svojina, niti bilo koji drugi zakon predviđa odgovornost zajednice lokalne samouprave za štetu nastalu na nekretninama napuštenim zbog ratnih ili poratnih okolnosti, naročito u situaciji kada apelantova imovina nikada nije proglašena napuštenom u smislu Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana.
3. AP-1465/13 Blago Nikić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zagreba, Republika Hrvatska, kojeg zastupa Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnio je 8. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 005704 12 GŽ2 od 17. januara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi „Euroherc osiguranje“ d.d. Sarajevo naknadi štetu nastalu na apelantovom vozilu u prometnoj nezgodi, u iznosu od 11.882,50 KM, dok je u ostalom dijelu, preko dosuđenog iznosa, apelantov tužbeni zahtjev odbijen. Osim toga, sud je zaključio da je tuženi dužan apelantu naknaditi troškove postupka u iznosu od 7.883,88 KM. U postupku je utvrđeno da je tuženi, na osnovu visine štete koju je procijenio vještak strojarske struke, a čiji nalaz je sud prihvatio, dužan apelantu naknaditi 80% materijalne štete nastale na njegovom vozilu, u iznosu od 11.882,50 KM, dok je zbog djelimičnog doprinosa apelanta u nastanku prometne nezgode, u omjeru od 20% apelantov tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa neosnovan. U pogledu troškova postupka, zaključeno je da apelantu pripadaju troškovi postupka na ime sastava tužbe, zastupanja punomoćnika na ročištima i očevidima, dva očevida sa kombiniranim prometno-strojarskim vještačenjem i strojarskim vještačenjima i sl., dok apelantu nije dosuđen trošak trećeg očevida i kombinirano prometnostrojarskog vještačenja budući da provođenje tih dokaz, prema ocjeni suda, nije bilo nužno provoditi po treći put.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1213/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić