Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1221/13 (V. M., D.R., A.S. i S.M.)
Odluka donesena 06. 11. 2014.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1221/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 11. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. novembra 2014. godine, u predmetu broj AP-1221/13, rješavajući apelacije V. M. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
V. M., D.R., A.S. i S.M, protiv presude Vrhovnog suda
Republike Srpske broj 71 0 P 050372 12 REV od 4. januara 2013.
godine;
Vesna Ostojić, Asim Mujkanović, Mustafa Osmanbašić, Vahid Durgutović, Faruk Mehmedović i Husein Maslić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 006728 12 REV od 12. marta 2013. godine;
Tomislav Tvrtković i Dragan Dogan, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 165342 12 GŽ od 13. juna 2013. godine;
Asim Karajić, Ibrahim Krajić, Nasija Krajić i Alija Krajić, protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 P 015603 12 GŽ od 18. juna 2013. godine;
Muhamed Šehić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 057391 12 REV od 3. decembra 2013. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1221/13 V. M. , D.R., A.S. i S.M. (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Banja Luke, koje zastupa Vitomir Gajić advokat iz Banja Luke, podnijele su 22. marta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 050372 12 REV od 4. januara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelantica kojim su tražila da se utvrdi da je pravno valjan ugovor o zakupu stana u Banja Luci koji je 2002. godine zaključen između prednika apelantica M.B. i „Kristal“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: drugotuženi), dok je odbijen je kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva apelantica koji su podnijela protiv Republike Srpske-Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica (u daljnjem tekstu: prvotužena). U odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva apelantica, koje apelantice osporavaju predmetnom apelacijom, sud je zaključio da je sporni ugovor o zakupu stana zaključen između prednika apelantica i drugotuženog, te da prvotužena nije ugovorna strana u konkretnom slučaju i nije ni u kakvom materijalno pravnom odnosu prema predmetu spora, zbog čega je donesena odluka kao u dispozitivu presude. Osim toga, u pogledu tvrdnji apelantica da je njihov prednik zbog određenog nezakonitog djelovanja organa prvotužene pretrpio štetu, zaključeno je da ovakvi navodi ne mogu biti od uticaja na odlučenje u predmetnom postupku, već mogu biti od uticaja u nekom drugom parničnom postupku koje bi apelantice eventualno pokrenule radi naknade štete.
2. AP-2449/13 Vesna Ostojić, Asim Mujkanović, Mustafa Osmanbašić, Vahid Durgutović, Faruk Mehmedović i Husein Maslić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Janje, koju zastupa Jezdimir Spasojević advokat iz Bijeljine, podnijeli su 5. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 006728 12 REV od 12. marta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je pravno ništavno sudsko poravnanje zaključeno 2000. godine pred Osnovnim sudom u Bijeljini između umrlog Lj. B. s jedne strane i L.T., M.M. i M.M s druge strane, kojim su se stranke saglasile da nekretnine u vlasništvu Lj.B. pripadnu L.T. , te da se predmet vrati u prvobitno stanje, kao i da se utvrdi da su apelanti, po osnovu više ugovora o kupoprodaji predmetnih nekretnina koje su pojedinačno zaključili sa Lj.B. 1989. i 1990. godine, „kupili“ dio spornih nekretnina, što su tuženi L.T., S.M. M.M. i M.M dužni priznati i trpjeti da se apelanti kao vlasnici upišu u zemljišne knjige sa dijelovima bliže navedenih u dispozitivu presude. U postupku je, najprije, utvrđeno da je predmetno sudsko poravnanje izraz volje stranaka koje su ga zaključile i čije raspolaganje nije protivno prinudnim propisima, zbog čega nije ništavo u smislu odredaba člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Također je utvrđeno da je spornim ugovorima o kupoprodaji koje je Lj.B. zaključio sa apelantima 1989. i 1990. godine, Lj.B. ustvari raspolagao sa imovinom njegove supruge J.Lj., za što nije imao ovlaštenje, zbog čega je sud zaključio da su ovakvi ugovori protivni prinudnim propisima, tj. odredbama Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima, pa apelanti ne mogu s uspjehom isticati zahtjev da se utvrdi da su na osnovu ovih ugovora kupili predmetne nekretnine od Lj.B.
3. AP-3161/13 Tomislav Tvrtković i Dragan Dogan (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Mirza Hadžić advokat iz Sarajeva, podnijeli su 16. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 165342 12 GŽ od 13. juna 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, koja je donesene u parničnom postupku po tužbi apelanta Tomislava Tvrtkovića (u daljnjem tekstu: prvoapelant), uz učešće apelanta Dragana Dogana (u daljnjem tekstu: drugoapelant) kao umješača na strani tužitelja, odbijen je tužbeni zahtjev prvoapelanta kojim je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o kupoprodaji nekretnina u Sarajevu, zaključen 2010. godine između prvoapelanta i tuženog S.H. te da takav ugovor ne proizvodi pravno dejstvo, što je tuženi dužan priznati i trpiti da se briše kao vlasnik nekrentina iz zemljišnih knjiga, a prvoapelant upiše kao vlasnik nekretnina sa dijelom 1/1.U postupku je utvrđeno da je predmetni ugovor o kupoprodaji sačinjen u notarskom uredu uz prisustvo dvojice svjedoka, pri čemu su stranke potvrdile da izvornik ugovora koji im je pročitan odgovara njihovoj volji i da ga odobravaju svojim potpisima, kao i da je prvoapelant u svojstvu prodavca potvrdio da mu je tuženi kao kupac isplatio cjelokupan iznos kupoprodajne cijene i da nema nikakvih potraživanja prema kupcu. Zbog navedenog, sud je zaključio da je tužba prvoapelanta neosnovana.
4. AP-3700/13 Asim Karajić, Ibrahim Krajić, Nasija Krajić i Alija Krajić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Velike Kladuše, koje zastupa Milan Stokrp advokat iz Velike Kladuše, podnijeli su 29. augusta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 P 015603 12 GŽ od 18. juna 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim su tražili da se djelimično poništi ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen u martu 1987. godine između Dž.K. kao primaoca izdržavanja i A.K. (prednice apelanata) kao davaoca izdržavanja, kao i da se raskine ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen između istih stranaka u augustu 1987. godine. Sud je zaključio da su neosnovani razlozi zbog kojih apelanti traže poništenje ugovora o doživotnom izdržavanju iz marta 1987. godine (tj. da nekretnine koje su obuhvaćene ugovorom nisu u cjelosti bile vlasništvo Dž.K., jer su apelanti na njima stekli vlasništvo građenjem) budući da se u smisli relevantnih odredaba ZOO mogu poništiti samo rušljivi ugovori, odnosno ugovori pri čijim je zaključenjem bilo mana volje ili koje je zaključila ograničeno poslovno sposobna strana. Osim toga, sud je zaključio da apelanti ne mogu tražiti niti raskid ugovora o doživotnom izdržavanju iz augusta 1987. godine zbog toga što je Dž.K. kao primalac izdržavanja umro isti dan, tj. neposredno nakon zaključenja ugovora, jer to nisu razlozi za raskid ugovora, nego eventualno za utvrđivanje njegove ništavosti.
5. AP-5413/13 Muhamed Šehić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Miroslav Debeljak advokat iz Banja Luke, podnio je 31. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 057391 12 REV od 3. decembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju D.P. isplatni iznos od 20.000,00 KM na ime ispunjenja-sporazumnog raskida ugovora o doživotnom izdržavanju. U postupku je utvrđeno da su apelant i tuženi 2008. godine zaključili sporazumni raskid ugovora o doživotnom izdržavanju, prema kojem se sporazumu apelant kao primalac izdržavanja obavezao da će tužitelju kao davaocu izdržavanja isplatiti iznos od 40.000,00 KM odmah nakon prodaje stana koji je bio predmet ranijeg ugovora o doživotnom izdržavanju. Također je utvrđeno da je apelant, prema navedenom sporazumu, tužitelju isplatio iznos od 20.000,00 KM, ali da mu do ugovorenog roka nije isplatio preostalih 20.000,00 KM, zbog čega je sud zaključio da je tužiteljeva tužba osnovana shodno odredbama 262. ZOO.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1221/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić