Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-124/13 (A. D., L. K. i E. S.)
Odluka donesena 06. 11. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-124/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 11. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. novembra 2014. godine, u predmetu broj AP-124/13, rješavajući apelacije Alena Džemidžića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Alen Džemidžić, Lejla Karačić i Elvedin Srkalović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 45 0 P 013758 11 REV od 11. oktobra 2012. godine;
Mina Malkoč, protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 RS 035225 11 REV od 16. oktobra 2012.
godine;
GP „Vrbas“ AD Laktaši, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 037021 11 REV od 13. decembra 2012.
godine;
Milan Rikić, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 006063 11 REV od 20. decembra 2012. godine;
Esad Brkan, Hasan Rizvić i Amir Garib, protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 RS 241957 12 REV od 15. januara 2013. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-124/13 Alen Džemidžić, Lejla Karačić i Elvedin Srkalović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Goražda, koje zastupa Omer Borovac advokat iz Goražda, podnijeli su 11. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 45 0 P 013758 11 REV od 11. oktobra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da im tužena JU Osnovna škola „Husein ef. Đozo“ iz Goražda isplati razlike plaća za period od 1. augusta 2006. do 1. augusta 2009. godine i regres za 2007. i 2008. godinu, a u skladu sa odredbama čl. 30., 31., 32. i 37. Kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog obrazovanja u FBiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor). U postupku je utvrđeno da Vlada Bosansko-podrinjskog kantona nije opunomoćila Vladu Federacije Bosne i Hercegovine za pregovaranje, zaključivanje i potpisivanje predmetnog Kolektivnog ugovora, niti je isti objavljen u Službenim novinama tog kantona. Stoga je zaključeno da Bosansko-podrinjski kanton nije zaključio, niti je naknadno pristupio navedenom Kolektivnom ugovoru u smislu odredbe člana 115. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), slijedom čega apelanti ne mogu crpiti svoja prava iz relevantnih odredaba tog ugovora.
2. AP-145/13 Mina Malkoč (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća, koju zastupaju Emira Imširević i Edžerija Trejić advokati iz Bihaća, podnijela je 14. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 RS 035225 11 REV od 16. oktobra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tuženi ZU Kantonalna bolnica „Dr. Irfan Ljubijankić“ iz Bihaća i Unsko sanski kanton isplate razliku plaća i regresa za 2003., 2004. i 2005. godinu u iznosima bliže navedenim u dispozitivu presude, a u skladu sa odredbama Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor). U postupku je utvrđeno da Vlada Unsko sanskog kantona nije opunomoćila Vladu Federacije Bosne i Hercegovine za zaključivanje i potpisivanje pomenutog Kolektivnog ugovora, niti je Unsko sanski kanton naknadno pristupio navedenom Kolektivnom ugovoru, slijedom čega navedeni Kolektivni ugovor ne obavezuje tužene u konkrentom slučaju.
3. AP-328/13 GP „Vrbas“ AD Laktaši (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ranko Miletić advokat iz Banja Luke, podnio je 25. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 037021 11 REV od 13. decembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja D.B. kojim je tražio da se poništi kao nezakonita odluka apelanta o otkazu ugovora o radu tužitelja iz 2005. godine, te je apelantu naloženo da tužitelja vrati na posao i rasporedi na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi, kao i da mu prizna sva prava utvrđena ugovorom o radu koji je zaključen 2003. godine. Pored toga, apelant je obavezan da tužitelju naknadi materijalnu štetu u vidu izgubljene zarade zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa i isplati mu regres za korištenje godišnjeg odmora. U postupku je utvrđeno da je spornom odlukom o otkazu ugovora o radu tužitelj proglašen tehnološkim viškom, ali da apelant, prema ocjeni suda, nije imao zakonskog osnova za donošenje ovakve odluke, budući da nije dokazao da je u skladu sa odredbama čl. 124. i 125. ZOR-a donio Ekonomski elaborat o višku radne snage kojim se utvrđuje broj radnika koji predstavljaju tehnološki višak, mjere koje je apelant trebao da poduzme u cilju otklanjanja ili smanjenja posljedica koje će nastati otpuštenjem i sl. S obzirom na navedeno, zaključeno je da je navedena odluka o otkazu ugovora o radu donesena suprotno odredbama ZOR-a, zbog čega tužitelju osnovano pripadaju sva prava koja je tužbom tražio.
4. AP-714/13 Milan Rikić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Miroslav Ristić advokat iz Doboja, podnio je 18. februara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 006063 11 REV od 20. decembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da ga tužena Bosna i Hercegovina-Ministarstvo odbrane Bosne i Hercegovine vrati na posao i rasporedi ga na poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi, činu i radnom iskustvu, te da mu isplati neisplaćene plaće za period od jula 2004. do juna 2008. godine. U postupku je utvrđeno da je apelantu, koji je bio pripadnik Vojske Republike Srpske, prestala profesionalna vojna služba 6. jula 2004. godine jer je aktom Glavne komande stabilizacijskih snaga od 2. jula 2004. godine naloženo njegovo odstranjenje iz vojne službe. S obzirom na činjenicu da je apelantu prestala vojna služba u Vojsci Republike Srpske u julu 2004. godine, apelant nije mogao postati lice u službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine u smislu odredaba člana 184. Zakona o službi Oružanim snagama Bosne i Hercegovine, jer nije lice koje je zatečeno u službi u entitetskoj vojci na dan 31. decembra 2005. godine, te zbog navedenog od tužene ne može tražiti utvrđenje prava navedenih u tužbi.
5. AP-1872/13 Esad Brkan, Hasan Rizvić i Amir Garib (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Mostara, koje zastupa Halil Mušinović advokat iz Konjica, podnijeli su 3. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 RS 241957 12 REV od 15. januara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da im tužena Federacija Bosne i Hercegovine- Vlada Federacije Bosne i Hercegovine isplati troškove prevoza na posao i sa posla u iznosima bliže navedenim u dispozitivu presude. U postupku je utvrđeno da je prema Uredbi o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće, a koja je primjenjiva u konkretnom slučaju, propisano je da pravo na naknadu troškova prevoza u međugradskom saobraćaju imaju oni državni službenici i namještenici koji dolaze na posao iz mjesta prebivališta koje se nalazi van područja u kome je mjesto sjedišta federalnih organa uprave, te da se navedeno pravo ostvaruje na osnovu pismenog zahtjeva državnog službenika, odnosno namještenika koji se podnosi organu tužene. S tim u vezi, zaključeno je da apelanti nisu dokazali da su podnosili pismeni zahtjev organu tužene i da li je tužena o tome odlučivala, niti su dokazali da li su prije stupanja na snagu pomenute Uredbe ostvarivali pravo na naknadu troškova prevoza, zbog čega je donesena odluka kao u dispozitivu presude.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 124/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić