Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1352/13 (N. M. i drugi)
Odluka donesena 06. 11. 2014.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1352/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 11. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. novembra 2014. godine, u predmetu broj AP-1352/13, rješavajući apelacije Nihada Mujkića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Nihad Mujkić, protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 86 0 P 000585 13 Gž 2 od 5. marta 2013. godine;
Bajro Dervišević, protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 P 002792 13 Gž od 4. februara 2013. godine;
D.o.o. „Stampress“ Cazin, radi dužine trajanja parničnog postupka okončanog pravosnažnim rješenjem Općinskog suda u Cazinu broj 20 0 P 003325 13 P 2 od 4. decembra 2013. godine;
P.M. i J.H., protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 033825 11 Rev od 9. aprila 2013. godine;
Ilija Ostojić, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 014902 13 Gž2 od 20. marta 2013. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1352/13 Nihad Mujkić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Modriče, kojeg zastupa Ilija Andrić, advokat iz Modriče, podnio je 1. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 86 0 P 000585 13 Gž 2 od 5. marta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba kojim je tražio da se utvrdi da je apelant vlasnik i posjednik dijela nekretnine, da je tuženi bespravno sagradio na dijelu predmetne parcele pomoćni objekt i da se obaveže tuženi da poruši navedeni objekti i apelantu vrati u posjed zauzeti dio predmetne parcele. Nadalje, osporenom odlukom usvojen je protivtužbeni zahtjev tuženog i utvrđeno da je tuženi posjednik i vlasnik dijela parcele, na kojoj je upisano pravo korištenja na ime apelanta, po osnovu njegovog i njegovih prethodnika, zakonitog i savjesnog održaja i pravnog posla zamjene nekretnina, što je apelant dužan priznati i dozvoliti da se nakon cijepanja parcele formira nova parcela u određenoj površini i upiše na ime tuženog kao stvarnog posjednika i vlasnika sa dijelom 1/1, što će se provesti u nadležnom zemljišnoknjižnom uredu. U toku postupka je utvrđeno da je među strankama bilo sporno čijoj parceli pripada dio zemljišta na kome su sagrađeni objekti, odnosno da li i čijoj parceli nedostaje sporna površina. S tim u vezi, utvrđeno je da se u konkretnom slučaju nije radilo o bespravnom posjedovanju spornog dijela parcele od strane tuženog, nego o neusklađenosti stanja u katastru i stanja u zemljišnim knjigama, odnosno, da sporni dio površine nije pripadao parceli apelanta, nego je činio sastavni dio parcele tuženog.
2. AP-1468/13 Bajro Dervišević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kojeg zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnio je 9. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 P 002792 13 Gž od 4. februara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba kojom je tražio da se utvrdi da je po osnovu dosjelosti stekao vlasništva na objektima i pravo korištenja na zemljištu, te da su tuženi dužni trpjeti da se izvrši uknjižba u nadležnom zemljišno-knjižnom uredu u korist apelanta, kao i posjeda u katastarskim operatima. U toku postupka izvedenim dokazima nije utvrđeno da je apelant bio zakonit a ni savjestan posjednik predmetne nekretnine, naprotiv, izvedeni dokazi su potvrđivali da je apelant cijelo vrijeme držanja nekretnina u posjedu znao da su iste tuđe vlasništvo.
3. AP-2157/13 D.o.o. „Stampress“ Cazin (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Hamdija Veladžić, advokat iz Bihaća, podnio je 20. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu radi dužine trajanja parničnog postupka okončanog pravosnažnim rješenjem Općinskog suda u Cazinu broj 20 0 P 003325 13 P 2 od 4. decembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da se apelantova tužba (podnesena radi utvrđivanja vlasništva objekta) smatra povučenom. U toku postupka je utvrđeno da uredno obaviješteni punomoćnik apelanta nije pristupio na ročište a tuženi nije zahtijevao da se ročište održi, pa je odlučeno da je tužba povučena temeljem odredbe člana 84. stav 1. Zakona o parničnom postupku.
4. AP-2468/13 P.M. iz Banjaluke i J.H. iz Zagreba, Hrvatska (u daljnjem tekstu: apelantice), koje zastupa Smiljana Moravac Babić, advokat iz Banjaluke, podnijele su 6. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 033825 11 Rev od 9. aprila 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je tužba apelantica kojom su tražile da se utvrdi da su kao zakonske nasljednice N.M., suvlasnice sa 1/2 dijela garaže, te da se naloži tuženom da apelanticama preda u posjed predmetnu garažu. Nadalje, osporenom odlukom odbijen je zahtjev apelantica za izdavanje sudske mjere objezbjeđenja. U toku postupka je utvrđeno da je tuženi u posjedu predmetne garaže kao savjestan posjednik i da je posjed stekao na osnovu zakonitog pravnog posla – kupoprodajnog ugovora, te da mu je prodavac prenio pravo vlasništva na predmetnoj garaži koje je on stekao prethodno zakonitim pravnim poslom podobnim za sticanje prava vlasništva od N.M., prednika apelantica.
5. AP-2501/13 Ilija Ostojić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čitluka, kojeg zastupa Irena Pehar, advokat iz Mostara, podnio je 10. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 014902 13 Gž2 od 20. marta 2013. godine. Apelant je dopunio apelaciju 1. jula 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena tužiteljeva tužba i u odnosu na apelanta i ostale tužene utvrđeno da je tužitelj isključivi vlasnik nekretnine, dok je predmet u dijelu tužbenog zahtjeva prema drugim tuženim vraćen sudu na ponovno suđenje. Nadalje, osporenom odlukom odbijen je dio tužiteljevog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da su apelant i ostali tuženi dužni priznati i trpjeti da se u zemljišnim knjigama uknjiži kao isključivi vlasnik predmetne nekretnine sa dijelom 1/1 uz prethodno brisanje suvlasničkih dijelova apelanta i ostalih tuženih, odnosno, njihovih prednika. U toku postupka je utvrđeno da je prednik tužitelja bio isključivi vlasnik i posjednik predmetne nekretnine, što je posjed prednika tužitelja, a potom i tužitelja temeljem ugovora o poklonu, činilo zakonitim, pa je tužitelj, u smislu člana 32. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, dosjelošću stekao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini. U pogledu dijela tužbenog zahtjeva koji je odbijen, utvrđeno je da je od podnošenja tužbe kao i od uknjižbe tužitelja kao vlasnika sporne nekretnine na osnovu predmetne presude zbog izostanka, promijenile se okolnosti u pogledu sticanja prava vlasništva na nekretninu, što je imalo za posljedicu da je kao vlasnik predmetne nekretnine bilo uknjiženo treće lice K.V. U pogledu dijela predmeta koji je vraćen na ponovni postupak, utvrđeno je da su prvostepenom postupku kao tužene učestvovale osobe koje nisu mogle biti stranke u postupku.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1352/13.
Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić