Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1422/13 (Hercegovačko-neretvanski kanton,JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo, ZD Rudnici „Kreka“ d.o.o. Tuzla)
Odluka donesena 06. 11. 2014.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1422/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 11. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. novembra 2014. godine, u predmetu broj AP-1422/13, rješavajući apelacije Hercegovačko-neretvanskog kantona i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Hercegovačko-neretvanski kanton, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 56 0 P 012154 11 Rev od 24. januara 2013. godine;
JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo, ZD Rudnici „Kreka“ d.o.o. Tuzla, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 009983 12 Gž od 13. novembra 2013. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1422/13 Hercegovačko-neretvanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Kantonalno javno pravobranilaštvo, podnio je 5. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 56 0 P 012154 11 Rev od 24. januara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, obavezan je apelant da tužiteljima na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti bliskog srodnika isplati određene novčane iznose, kako je to pobliže precizirano u izreci drugostepene presude. U toku postupka je utvrđeno da su polazeći od pravila materijalnog prava sadržanim u odredbama člana 35. Zakona o cestama F BiH slijedom kojih proizilazi da Ministarstvo prometa i komunikacija apelanta, kao nadležni organ vrši održavanje, zaštitu, rekonstrukciju, izgradnju i upravljanje predmetnom regionalnom cestom, kao i da je propustio izvršiti preduzimanje odgovarajućih mjera, a što je imalo za posljedicu da na označenom mjestu kritičnog dana nije izvršio potrebne radove, uslijed čega je došlo do okliznuća, gubitka ravnoteže i pada prednika tužitelja, te njegove smrti, pa je, kako je to određeno odredbama člana 37. stav 1. navedenog zakona korisniku javne ceste koji se pridržava prometnih propisa i prometne signalizacije na cestama, zajedno sa Direkcijom za ceste dužno naknaditi štetu u slučaju propuštanja radova iz člana 58. pomenutog zakona, uz primjenu pravila materijalnog prava sadržanim u odredbama člana 154. Zakona o obligacionim odnosima, nižestepeni sudovi izveli pravilan zaključak da je predmetnim propustima apelanta tužiteljima pričinjena šteta na čiju naknadu predstoji njegova odgovornost. Također, utvrđeno je da činjenici da je prednik tužitelja bio u alkoholiziranom stanju sa 2,60 promila alkohola u krvi u vrijeme štetnog događaja drugostepeni sud, za razliku od prvostepenog suda, daje značaja na način da smatra da ona sama po sebi ne predstavlja osnov za umanjenje apelantove odgovornosti, jer u postupku nije utvrđeno da je ista u uzročnoj vezi sa nastankom štete, kod činjenice da se prednik tužitelja kretao pravilno, niti je apelant, koji se pozvao na njegovu alkoholiziranost, tokom postupka postojanje te veze dokazao. Dakle, smatrajući da prvostepeni sud bez utvrđivanja pomenute veze nije sam mogao po slobodnoj ocjeni utvrditi doprinos nastradalog u naznačenom omjeru od 40%, drugostepeni sud poprima da predstoji isključiva odgovornost apelanta za nastalu štetu tužiteljima.
2. AP-5069/13 JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo, ZD Rudnici „Kreka“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 11. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 009983 12 Gž od 13. novembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, obavezan je apelant da tužitelju na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti, na ime pretrpljenih fizičkih bolova i na ime pretrpljenog straha isplati određeni novčani iznos, kako je to navedeno u izreci presude. U toku postupka je utvrđeno da je neprihvatljiv zaključak prvostepenog suda da je tužitelj u opisu svojih poslova imao zadaću da otkloni nastalu opasnost tako što je mogao spustiti eksploziv i otkloniti japiju (drvenu građu), te onda bezbjedno proći, pa čak i da to nije bilo u opisu njegovog posla, da je bio dužan o toj prepreci obavijestiti druge zaposlenike ili smjenskog poslovođu, odnosno da je tužitelj postupao sa nedovoljnom pažnjom (naime, apelant je noseći eksploziv do odredišta, okliznuo se na mokru i klizavu razbacanu japiju po hodnicima, pao i povrijedio skočni zglob desne noge). Stoga se ne može opravdati ni dana ocjena prvostepenog suda o postojanju doprinosa tužitelju nastanku njegovog povrjeđivanja u iznosu od 20 %. Znači, da bi se pomenuto ponašanje tužitelja moglo pripisati njemu u krivicu, neophodno je bilo dokazati da je apelant obebijedio tužitelju normalne uslove rada, tj. da na leđima može tužitelj prenijeti do odredišta eksploziv od 25 kg jamskim hodnikom, na kojem ne bi smjele da se nalaze nikakve prepreke. Dakle, radi toga je neprihvatljiv zaključak prvostepenog suda da je tužitelj mogao odložiti paket sa eksplozivom, ukloniti rasutu japiju, te na bezbjedan način doći do odredišta. Konačno, utvrđeno je da tužitelj svojim postupanjem u konkretnom slučaju nije načinio nikakav propust, a činjenica da je isti upoznat sa mjerama zaštite na radu, ili da je eventualno povijedio ta pravila koja bi doprinijela nastanku predmetne nesreće i njegovom povrjeđivanju, od strane apelanta nije dokazana, niti se ponašanje tužitelja kritične prilike može pripisati njegovoj neopreznosti.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1422/13.
Apelacioni navodi U navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
S obzirom na to da su u predmetnim apelacijama apelanti nosioci javne vlasti, ili imaju status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da oni ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali u navedenim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih predmetnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u navedenim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić