Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1449/13 (B. V. i L. N. i E.R.)
Odluka donesena 06. 11. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Prekršajni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1449/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 11. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. novembra 2014. godine, u predmetu broj AP-1449/13, rješavajući apelacije Branimira Vrejića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Branimir Vrejić i Lazo Nedić, protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 78 0 Pr 014374 12 Pžp od 15. februara 2013. godine;
E.R., protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Pr 097379 12 Pžp od 4. marta 2013. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1449/13 Branimir Vrejić i Lazo Nedić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Srpca, koje zastupaju Mile Kovačević i Marica Đukanović, advokati iz Gradiške, podnijeli su 8. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 78 0 Pr 014374 12 Pžp od 15. februara 2013. godine. Apelanti su dopunili apelaciju 15. jula i 7. oktobra 2013. godine. U postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelanti su proglašeni krivim za prekršaj iz člana 19. Zakona o lovstvu, pa im je izrečena novčana kazna u iznosu od po 3.000,00 KM. U toku postupka je utvrđeno da je odluka o prekršajnoj odgovornosti apelanata zbog propuštanja za prekršaj za koji se terete donesena na osnovu čl. 44. stav 1. i 55. Zakona o prekršajima kojima je propisano da ako se okrivljeni ne pojavi u vrijeme određeno za usmeni pretres smatrat će se da je isti prihvatio odgovornost za prekršaj propuštanjem, te da će sud u skladu s tim donijeti odluku kojom će okrivljenog oglasiti odgovornim za prekršaj zbog propuštanja, a članom 55. tog zakona propisano je i da će sud okrivljenom izreći odgovarajuću sankciju na osnovu dokaza dostavljenih od strane ovlaštenog organa koji dokazi su i provedeni na održanom usmenom pretresu. Budući da je predmetno ročište za usmeni pretres bilo zakazano za dan 26. septembar 2012. godine, na koji se odazvao predstavnik ovlaštenog organa dok se okrivljeni nisu odazvali niti svoj izostanak opravdali iako su uredno obaviješteni, to je zaključeno da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud pravilno postupio kada je primijenio navedeni član 55. predmetnog zakona.
2. AP-2076/13 E.R. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnijela je 15. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Pr 097379 12 Pžp od 4. marta 2013. godine. U postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelantica je proglašena krivom za prekršaj iz člana 43. stav 1. Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u BiH, pa joj je izrečena novčana kazna u iznosu od 250,00 KM. Također, apelantici je, na osnovu člana 236. stav 2. navedenog zakona, izrečena zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilima „B“ kategorije u trajanju od 30 dana, te joj je određen jedan kazneni bod. U toku postupka je utvrđeno da je optužba dokazima koje je izvela na usmenom pretresu, i to čitanje zapisnika o uviđaju, uvid u skicu lica mjesta i fotodokumentaciju, te svjedočenje svjedoka S.K., I.V. i S.Č., uspjela u potpunosti dokazati svoju tezu da je apelantica odgovorna za predmetni prekršaj. Isto tako, utvrđeno je da naspram tih dokaza optužbe, odbrana nije sudu ponudila niti prezentirala dokaze kojima bi dovela u pitanje dokaze optužbe i kojima bi uvjerila sud u svoju tezu da nije počinila pomenuti prekršaj, pa tako da nije odgovorna za nastanak predmetne saobraćajne nesreće. Nadalje, utvrđeno je da je odbijen prijedlog odbrane da se izvrši saobraćajno vještačenje te saobraćajne nezgode, iznesen na usmenom pretresu 28. marta 2012. godine, jer je odbrana imala mogućnost ranije predložiti i izvesti taj dokaz, a razlozi odbrane da to nije bilo moguće izvesti dok se ne izvedu svi dokazi optužbe, odnosno dok se ne saslušaju svi svjedoci optužbe, za sud nisu bili prihvatljivi, zato što su zapisnik o uviđaju i fotodokumentacija predmetne saobraćajne nesreće, kao i skica lica mjesta odbrani bili na raspolaganju od samog početka usmenog pretresa, a imali su mogućnost doći u njihov posjed i prije početka usmenog pretresa i bili su sasvim dovoljan osnov za vještačenje navedene saobraćajne nesreće. Isto tako, utvrđeno je da je odbrana eventualne sporne činjenice iz svjedočenja svjedoka optužbe imala mogućnost prevazići osiguranjem prisustva vještaka na usmenom pretresu.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1449/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize predmetnih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelantica E.R. se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u predmetnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih navedenim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić