Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1459/13 (Hercegovačko-neretvanski kanton,JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo, ZD Rudnici „Kreka“ d.o.o. Tuzla,MH „ERS“, ZP „Hidroelektrane na Trebišnjici“ a.d. Trebinje)
Odluka donesena 06. 11. 2014.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1459/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 11. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. novembra 2014. godine, u predmetu broj AP-1459/13, rješavajući apelacije Hercegovačko-neretvanskog kantona i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Hercegovačko-neretvanski kanton, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 049137 12 Rsž od 27.
februara 2013. godine;
JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo, ZD Rudnici „Kreka“ d.o.o. Tuzla, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 P 003588 09 Gž od 20. februara 2012. godine;
MH „ERS“, ZP „Hidroelektrane na Trebišnjici“ a.d.
Trebinje, protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 004759 13 Gž od 24. maja 2013. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1459/13 Hercegovačko-neretvanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Kantonalno javno pravobranilaštvo, podnio je 8. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 049137 12 Rsž od 27. februara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je, pored ostalog, obavezan da tužitelju na ime razlike isplaćenog regresa za korištenje godišnjeg odmora za 2009., 2010. i 2011. godinu, kao i na ime manje isplaćene naknade po osnovu ishrane – toplog obroka za određeni vremenski period, isplati određene novčane iznose. U toku postupka je utvrđeno da se stav izražen u odluci Ustavnog suda broj AP-3417/08 od 9. marta 2011. godine ne može primijeniti u konkretnom slučaju, jer je novom odlukom Ustavnog suda broj AP-3417/08 od 15. maja 2012. godine jasno navedeno da Granski kolektivni ugovor koji je zaključen na neodređeno vrijeme (član 72.) važi sve do momenta dok se ugovorne strane ne dogovore o njegovoj izmjeni ili prestanku, pa se primjenjuje do zaključenja novog kolektivnog ugovora, osim ako je drugačije određeno (član 113. Zakona o radu). Budući da je Granski kolektivni ugovor iz 2000. godine zaključen na neodređeno vrijeme još uvijek na snazi, to se u skladu sa principom povoljnosti izraženim u članu 3. stav 3. novog Općeg kolektivnog ugovora na potraživanja nastala nakon 8. septembra 2005. godine mogu primijeniti odredbe Granskog kolektivnog ugovora iz 2000. godine, pa kako je tužitelj razliku regresa za navedene godine, te naknadu po osnovu ishrane zatražio po obračunu vještaka finansijske struke koji je te naknade obračunao u skladu sa Granskim kolektivnim ugovorom, to je pobijanu presudu u dijelu kojim je tužitelj odbijen sa predmetnim tužbenim zahtjevom za traženi period valjalo preinačiti i u tom dijelu udovoljiti tužbenom zahtjevu tužitelja, jer bi primjena odredaba Općeg kolektivnog ugovora mogla doći u obzir samo ako Granskim kolektivnim ugovorom nije uređeno neko pravo tužitelja.
2. AP-5052/13 JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo, ZD Rudnici „Kreka“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 10. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 P 003588 09 Gž od 20. februara 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju isplati naknadu na ime razlike plate u određenom novčanom iznosu, za period od 1. oktobra 2005. do 31. oktobra 2006. godine, te da kod Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje izvrši uplatu na ime tužitelja razlike neuplaćenih zakonom propisanih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za isti period. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da ostvarivanje novčanih tražbina iz radnog odnosa nije ograničeno procesno-pravnim rokom za podnošenje tužbe iz novelirane odredbe člana 103. Zakona o radu. Nadalje, utvrđeno je da je Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti rudarstva u F BiH objavljen u službenom glasilu, potpisan od strane predsjednika Samostalnog sindikata radnika Rudnika uglja BiH, predsjednika Samostalnog sindikata rudara u F BiH i ministra Federalnog ministarstva energije, rudarstva i industrije u ime Vlade F BiH, tako da je isti obavezujući za apelanta, kao poslodavca sa većinskim državnim kapitalom, kakav je status apelant imao u vrijeme potpisivanja tog ugovora. Također, utvrđeno je da su neosnovani žalbeni prigovori da apelant nije dužan uplatiti doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje, odnosno da nije pasivno legitimisan da vrši uplate traženih doprinosa, jer je shodno članu 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, tužitelj aktivno legitimisan da traži uplatu pomenutih doprinosa od apelanta kao poslodavca, a ne od Vlade F BiH. Isto tako, utvrđeno je da su neprihvatljivi žalbeni prigovori da je vještak ekonomske struke morao utvrditi visinu predmetnih neuplaćenih doprinosa, jer prema podacima spisa proizilazi da za utuženi period traženih doprinosa, o kojima je odlučeno izrekom pobijane presude, tužitelj tužbenim zahtjevom nije ni tražio uplatu doprinosa po mjesecima izraženo u novčanom iznosu. Najzad, utvrđeno je da nisu osnovani ni prigovori da je obračun vještaka ekonomske struke suprotan članu
2. Zakona o porezu na dohodak i čl. 21. i 22. Pravilnika o primjeni tog zakona, jer se o tome po apelantovom zahtjevu, vještak usmeno izjasnio na raspravi pred drugostepenim sudom, kada je pojasnio da je apelant u svojim obračunima plata i u matičnim kartonima iznose tog poreza posebno iskazivao.
3. AP-5335/13 MH „ERS“, ZP „Hidroelektrane na Trebišnjici“ a.d. Trebinje (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Rato Runjevac, advokat iz Trebinja, podnio je 27. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 004759 13 Gž od 24. maja 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta, kao poslodavca tuženog, kojim je tražio da se tuženi, kao njegov radnik, obaveže da izvrši uplatu na njegov račun preostalog dijela kredita u određenom novčanom iznosu, koji kredit mu je odobrio radi dovršenja izgradnje započete nove porodične zgrade. U toku postupka je utvrđeno da kod nesporne činjenice da je tuženi pravosnažnom presudom prvostepenog suda vraćen na posao kod apelanta, i nakon toga nastavio da otplaćuje rate stambenog kredita, nije više bilo osnova da tuženi vrati cjelokupni iznos kredita kako je bilo ugovoreno članom 6. ugovora o kreditu, ukoliko mu radni odnos prestane po osnovu člana 112. stav 1. tačka 3. (otkaz ugovora od strane poslodavca ili radnika). Nadalje, utvrđeno je da je tuženom zaista bio prestao radni odnos otkazom ugovora od strane apelanta, ali pošto je pravosnažnom presudom vraćen na posao, to je otpao razlog da on mora vratiti cijeli iznos kredita. Također, utvrđeno je da je tačno u apelantovoj žalbi navedeno da je rješenjem Vrhovnog suda RS od 11. decembra 2012. godine ukinuta presuda Okružnog suda od 27. januara 2011. godine i predmet vraćen istom sudu na ponovno suđenje, ali da, međutim do donošenja pobijane presude prvostepenog suda, Okružni sud nije donio novu presudu u ponovnom postupku, odnosno presuda nije bila dostavljena strankama. Isto tako, utvrđeno je da se apelantov podnesak od 7. februara 2013. godine, nazvan dopuna žalbe, ne može uzimati u razmatranje, jer je odredbom člana 214. stav 4. Zakona o parničnom postupku propisano da se podnesci primljeni po prijemu odgovora na žalbu ili po isteku roka za odgovor na žalbu neće uzimati u razmatranje, osim u slučajevima u kojima sud izričito od stranke zatraži dodatno izjašnjenje. Konačno, utvrđeno je da je u konkretnom slučaju odgovor na žalbu u predmetnoj parnici dostavljen prvostepenom sudu 31. januara 2013. godine, a pomenuti podnesak apelant je dostavio prvostepenom sudu dana 7. februara 2013. godine, dakle, nakon prijema odgovora na žalbu.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1459/13.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
S obzirom na to da su u predmetnim apelacijama apelanti nosioci javne vlasti, ili imaju status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da oni ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić