Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1498/13 (G.M.-K.,I. T. iz SAD, S. T. i I. S. iz Kraljevine Norveške, S. K.)

Odluka donesena 06. 11. 2014.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1498/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 11. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. novembra 2014. godine, u predmetu broj AP-1498/13, rješavajući apelacije G.M.-K. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

G.M.-K., protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 048833 12 Gž od 18. februara 2013. godine;

Izet Tufekčić, Saida Tufekčić, Izeta Salahović, Sanela Kulenović i Amela Kulenović, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 034683 12 Rev od 7. februara 2013.

godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1498/13 G.M.-K. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banja Luke, koju zastupa Smiljana Moravac Babić, advokat iz Banja Luke, podnijela je 10. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 048833 12 Gž od 18. februara 2013. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 19. septembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je pravno ništav ugovor o poklonu zaključen dana 21. februara 2007. godine između V.K. (apelantičinog preminulog supruga) kao poklonodavca i T.M. kao poklonoprimca, a predmet kojeg ugovora su bile nekretnine, sve pobliže precizirano u izreci prvostepene presude, te da se naloži zemljišno knjižnom uredu prvostepenog suda i katastru nekretnina u Banja Luci da tuženog izbrišu iz svih zemljišno knjižnih i katastarsko knjižnih evidencija. U toku postupka je utvrđeno da su nekretnine koje su bile predmet spornog ugovora, posebna imovina apelantičinog supruga V.K. jer su iste bile predmet diobe između apelantice i sada pokojnog V.K., a prije zaključenja njihovog drugog braka, i da su toj diobi predmetne nekretnine pripale V.K., i da okolnost što on apelantici nije isplatio protivvrijednost nekretnina nema uticaja na zaključak o tome da je V.K. stekao prava svojine na spornim nekretninama. Shodno tome, prvostepeni sud je pravilno zaključio da sporni ugovor nije ništav u smislu odredbe člana 3. Zakona o osnovnim-svojinsko pravnim odnosima, u vezi sa članom 103. Zakona o obligacionim odnosima. Nadalje, utvrđeno je da apelantica u predmetnom postupku nije dokazala da je V.K. bio nesposoban za rasuđivanje u vrijeme zaključivanja ugovora o poklonu koji je predmet konkretnog spora, a da je tuženi dokazao da u vrijeme zaključenja ugovora V.K. nije bio pod uticajem alkohola i da je ostavljao utisak inteligentnog čovjeka.

2. AP-1834/13 Izet Tufekčić iz SAD, Saida Tufekčić i Izeta Salahović iz Kraljevine Norveške, te Sanela Kulenović i Amela Kulenović iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Vitomir Gajić, advokat iz Banja Luke, podnio je 29. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 034683 12 Rev od 7. februara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je ništav predugovor o kupoprodaji nekretnina zaključen dana 5. februara 1995. godine između prednika apelanata preminulog A.T. i tuženog, kojim je njihov pravni prednik prodao tuženom nekretnine u Banja Luci za kupoprodajnu cijenu u određenom novčanom iznosu, kao i da se utvrdi da je ništav ugovor o razmjeni nekretnina zaključen dana 20. februara 1995. godine između prednika apelanata i tuženog, kojim je njihov pravni prednik mijenjao svoje nekretnine u Banja Luci za nekretnine tuženog u Republici Hrvatskoj, te da tuženi trpi uknjižbu prava vlasništva i posjeda na nekretninama u Banja Luci sa 1/1 dijela u korist preminulog A.T., njihovog pravnog prednika, dok je odluka o protivtužbenom zahtjevu, kojom je odbijen zahtjev tuženog da se apelanti obavežu da mu na ime troškova ulaganja u predmetne nekretnine isplate određeni novčani iznos, ukinuta. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da je drugostepeni sud pravilno našao da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev, obzirom da Zakon o primjeni Zakona o prometu nepokretnosti za vrijeme trajanja neposredne ratne opasnosti ili ratnog stanja, kojim je zabranjen promet nekretnina na teritoriji RS za vrijeme trajanja neposredne ratne opasnosti ili ratnog stanja, nije objavljen na zakonom propisani način, pa stoga nikad nije ni stupio na snagu, slijedom čega se ne može primijeniti u konkretnom slučaju.

Također, utvrđeno je da je drugostepeni sud prihvatio utvrđenje prvostepenog suda da je stvarna namjera pravnog prednika apelanata bila prodaja kuće u Banja Luci, a ne njena razmjena (to je, uostalom, među strankama bilo nesporno), te da je ugovor o razmjeni nekretnina simulirani ugovor, ali istovremeno izražava shvatanje da se predugovor o kupoprodaji nekretnina ima smatrati glavnim ugovorom jer su prodavac i kupac izvršili ugovorne obaveze u cijelosti (pravni prednik apelanata je predao tuženom u posjed nepokretne i pokretne stvari koje su bile predmetom predugovora, a tuženi je njemu u cijelosti isplatio ugovorenu kupoprodajnu cijenu). Kako nema dokaza da je volja pravnog prednika apelanata za zaključenje kupoprodajnog ugovora bila ograničena, to je drugostepeni sud pravilno zaključio da je sporni ugovor o kupoprodaji pravno valjan i sudio tako što je odbio tužbeni zahtjev. Nadalje, utvrđeno je da su za nasljednike preminulog A.T. proglašeni samo prvoapelant i trećeapelantica, i da samo oni imaju aktivnu legitimaciju u konkretnom sporu, dok ostali apelanti nisu aktivno legitimisani jer na njih nije prešla zaostavština preminulog A.T. (član 133. Zakona o nasljeđivanju), pa se u odnosu na njih u svakom slučaju morao odbiti tužbeni zahtjev. Najzad, utvrđeno je da je protivtužbeni zahtjev postavljen uslovno, tj. samo u slučaju usvajanja tužbenog zahtjeva (eventualni protivtužbeni zahtjev). Tuženi je prvenstveno predložio da se odbije tužbeni zahtjev, a samo ukoliko se taj zahtjev usvoji, tražio je da mu se dosude troškovi ulaganja u nekretnine koje su bile predmet spornog ugovora. Dakle, budući da je drugostepeni sud odbio tužbeni zahtjev, nije mogao odlučiti meritorno o protivtužbenom zahtjevu (nije mogao odbiti taj zahtjev kao neosnovan), jer je odlučivanje o tom zahtjevu postalo bespredmetno (uslov za odlučivanje o istom je bio usvajanje tužbenog zahtjeva).

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1498/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize predmetnih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelantica G.M.-K. se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku itd.), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u navedenim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1498/13 (G.M.-K.,I. T. iz SAD, S. T. i I… | Sudska praksa | Aktio