Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1500/13 (R. H.)
Odluka donesena 06. 11. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1500/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 11. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. novembra 2014. godine, u predmetu broj AP-1500/13, rješavajući apelacije Rahime Hamzić i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Rahima Hamzić, protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 P 013348 11 Gž od 5. oktobra 2012. godine;
Sabahudin Lakača, protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 P 013375 11 Gž od 20. septembra 2012. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1500/13 Rahima Hamzić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bugojna, koju zastupa Mustafa Jusufbašić, advokat iz Bugojna, podnijela je 10. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 P 013348 11 Gž od 5. oktobra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je ništav ugovor o ortakluku zaključen između parničnih stranaka zbog zablude i nepostojanja osnove, zbog neispunjenja obaveza iz ugovora od strane tuženog, te da se naloži Registru vrijednosnih papira F BiH da sa računa u vlasništvu tuženog izvrši prijenos određenog broja dionica oznake UBNS „BINAS“ d.d. Bugojno, na apelantičino ime. U toku postupka je utvrđeno da su apelantica i tuženi 2001. godine zaključili ugovor o ortakluku kojim su utvrdili da postoji zajednički interes za upis javnih dionica certifikatima u cilju otkupa dijela preduzeća „Binas“ d.d. Bugojno, da je apelantica izvršila prijenos svojih ličnih potraživanja iz certifikata sa svog jedinstvenog računa na jedinstveni račun tuženog, te da je tuženi od tih sredstava kupio dionice preduzeća „Binas“ d.d. Bugojno. S tim u vezi, utvrđeno je da predmetni ugovor o ortakluku nije ništav jer nije suprotan ustavnom uređenju, prinudnim propisima i moralu društva, niti je prilikom njegovog potpisivanje postojao nesporazum prilikom očitovanja izjave volje parničnih stranaka, odnosno predmetni ugovor je potpisan bez ikakvih mana volje, uključujući i zabludu. Nadalje, sud je zaključio da apelantica predmetnom tužbom pogrešno traži poništenje ugovora zbog njegovog neispunjenja, jer to u skladu sa odredbama člana 122. Zakona o obligacionim odnosima nisu razlozi na ništavost, nego za eventualni raskid ugovora a, osim toga, iz izvedenih dokaza proizilazi da je tuženi ispunio svoje obaveze iz ugovora unošenjem svojih sredstava u ortakluk, otkupljivanjem dionica preduzeća „Binas“ d.d. Bugojno, te vođenjem knjigovodstvenih poslova i svih poslova neophodnih za upis dionica.
2. AP-1501/13 Sabahudin Lakača (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bugojna, kojeg zastupa Mustafa Jusufbašić, advokat iz Bugojna, podnio je 10. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 P 013375 11 Gž od 20. septembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi ništavost i prestanak važenja ugovora o ortakluku zaključenog između parničnih stranaka, zbog neispunjavanja obaveza iz ugovora i zbog bitne zablude, te da se naloži Registru vrijednosnih papira F BiH da na apelantovo ime prenese vlasništvo određenog broja dionica preduzeća UNIS „Binas“ d.d. Bugojno i da za taj broj dionica umanji dionice upisane na ime tuženog. U toku postupka je utvrđeno da su apelant i tuženi 2001. godine zaključili ugovor o ortakluku kojim su utvrdili da postoji zajednički interes za upis javnih dionica certifikatima u cilju otkupa dijela preduzeća „Binas“ d.d. Bugojno, da je apelant izvršio prijenos svojih ličnih certifikata sa svog jedinstvenog računa na jedinstveni račun tuženog, te da je tuženi od tih sredstava kupio dionice preduzeća „Binas“ d.d. Bugojno. S tim u vezi, utvrđeno je da predmetni ugovor o ortakluku nije ništav jer prilikom njegovog potpisivanja nije postojao nesporazum prilikom očitovanja izjave volje parničnih stranaka, odnosno predmetni ugovor je potpisan bez ikakvih mana volje, uključujući i zabludu. Također, utvrđeno je da kako je predmet ugovora o ortakluku u konkretnom slučaju unos potraživanja iz certifikata u ortakluk od strane svih ortaka, a na strani tuženog i dodatno da tako objedinjena sredstva isključivo uloži u otkup dijela preduzeća „Binas“ d.d. Bugojno, to proizilazi da su parnične stranke nesporno i izvršile svoje ugovorne obaveze. Prema tome, u datom slučaju očito izostaje zakonski osnov za utvrđenje prestanka važenja ugovora o ortakluku njegovim raskidom zbog neispunjavanja obaveza, jer u tumačenju ugovornih odredbi tuženi je, kao izabrana osoba i ovlašteni predstavnik radnika koji su izvršili prijenos svojih certifikata na tuženog koji je imao obavezu voditi sve poslove koji su neophodni za upis dionica, sve ugovorom preuzete obaveze ispunio.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1500/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize predmetnih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u navedenim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić